Dižemo se ranije da stignemo doručkovat i idemo do kuće našeg kauboja, usput Rosie susreće neke cure koje idu isto s našim kaubojem na turu ali onu na kojoj sam ja bila jučer. Nas će voditi njegov buraz i same smo na turi. Penjemo se na konje, Rosie je imala doma konja tako da zna jahati, a meni objašnjavaju malo bolje kako da jašim. Pomalo kužim i sama što treba i svako toliko potjeram konja malo u kas, a to mi je najzabavnije. Ovaj put idemo dalje, u brda, opet jašimo kraj plantaža, kroj onih sušionica duhana, kroz blato. Oko nas svakodnevni život, ljudi oru s bikovima na polju, sade po plantažama, kauboji jašu na konjima, sve manje viđamo turiste jer je ova špilja zatvorena za turiste i dosta je daleko.
Voznja u kolima
Pejzaž
NP Vinales
Kaubojka
Ide mi jahanje ko velikoj
Rosie i praščić
Ulaz u špilju Palmaritu
Cueva Palmarita
Pred špiljom s Rosie
Rijeka na ulazu u špilju Palmaritu
Stalaktiti
Stalagmit
Na izlazu
Ore se ručno, s volovima
Pušimo cigare
Vinales
Vinales, glavni trg
- Vinales, restorani
Naš kauboj nam napokon objašnjava što znači linda, riječ koju mi Kubanci stalno dobacuju dok zvižde, prvo sam mislila da je to ime koje mi dobacuju, i još se čudila od kud vam to da se zovem Linda, ali linda znači lijepa, i to stalno viču. Smiješni su mi kak padaju na plavuše, naročito malo jačeg kalibra kao što sam ja, svi bi mi bili pratnja dok sam tu, nema veze kaj ima ženu, to niš ne smeta, objašnjavaju da je to normalno na Kubi, ja ipak volim da se drže na pristoj distanci od mene, možemo razgovarati ali bez konkretnih uleta, i dobro je što nisu nasilni, pokušaju uletit, ako prođe prođe ako ne pristojno nastavljaju razgovor.
Stižemo do špilje, nije osvijetljena i svijetlimo si mobitelima, rijeka prolazi pored špilje i izgleda da je nelad prolazila kroz špilju, vidim sve oblike koje oblikuje rijeka u podzemlju krša. Filing je sjajan jer nema nikog i istražujemo sami, zavlačim se u svaki kutak špilje, nema puno ukrasa i neki su devastirani, ali ima nešto siga u koje kad uperiš svjetlo u njih sjaje. Idemo sve dublje i adranalin raste, vjerovatno zato jer je sve mračno i nema nikoga. Na kraju je jezero, zapravo dva jezera. Dosta je hladna voda u njima pa se dvoumimo jel bi se kupali ili ne. Na kraju odlučujemo da ipak pada kupanjac i bacamo novčić tko ide prvi, ja naravno gubim. Nemam sreće u kocki, to znači da ću imati u ljubavi, a to me puno više veseli. Ulazim hrabro i za čas se privikavam na hladniju temperaturu vode. Opet adrenalin raste jer je mrak i ne vidiš ništa, a strah me da nema nekaj u vodi, da me dotakne neka riba umrla bih pd straha. U svakom slučaju zabavno je do bola, i prelazimo i u drugo jezero i plivamo do kraja. Vraćamo se natrag, i idemo van iz špilje sretni i uzbuđeni zbog ovog neponovljivog iskustva.
Opet dva sata jahanja do sela, pozdravljamo našeg kauboja i idemo u moj restoran od jučer nekaj pojest. Razmišljam da poslije klope odem u drugu špilju Indio, u koju se ulazi čamcem. Pozdravljam istu ekipu od jučer u restoranu i naručujem špagete bolonjez i pivu, a poslije jednu pina coladu. Rosi ide spavat u sobu, a ja idem u park na internet. Sjedim na suncu u parku, pričam i sretna sam. Idila ne traje dugo, počinje me šarafit u trbuhu, pa jurim doma na wc, ni Rosie nije dobro. Boli nas trbuh, sjedim vani na trijemu u ljuljački i idilu remeti bol. Izgleda da sam otrovala želudac, jer imam grčeve, ne znam jel hrana ili cigara koju smo pušile i danas dok smo bile na jahanju, ili voda. U svakom slučaju nike dobro, ne mogu nikud, mama od naše domaćice nam daje da popijemo neku tekućinu umiješanu u sol i vodu. Popijem to al baš ne pomaže. Rosie je bolje i ide u grad, aja se ostajem frkati cijelu noć u krevetu. Navikla sam da me na putu muče ovakvi problemi jer mi je želudac osjetljiv al vec drugi put u tri dana, baš mi i nije neka špica. Trese me groznica, grčevi su mi u želudcu, iscrpljena sam i umorna, manje lijepe draži mojih putovanja po svijetu. Nadam se da ću sutra biti bolje.
8.1. Vinales -Trinidad
Nisam još uvijek dobro al sam bolje nego sinoć. Lagano doručkujem, krasan je dan, pozdravljam se s Rosie, naši se putevi ovdje razilaze, i čekam svoj taxi collectivo za Trinidad. Dolazi na vrijeme, stara lada al ide ko metak. Skupljamo još neke ljude i krećemo. Objašnjavi mi vozač da ćemo se u Havani prebaciti u drugi taxi, što mi se nimalo ne sviđa. Nakon nekih dva sata stižemo do nekog odmorišta kod skretanja za Havanu, napokon je predivan, sunčani topli dan, a ja ću ga provesti tandrkajući se na cesti. Ljuta sam sama na sebe što se nisam bolje organizirala, da sam znala da nas prebacuje u Havani, mogla sam ostati još jedan dan u Havani, malo plaža malo grad navečer, pa ujutro dalje za Trinidad. Nekako imam osjećaj da mi fali jos malo Havane. Sad je gotovo, mogu pametovat do sutra, uzimam najbolje od onog što mi se nudi...liježem na travu na odmorištu i upijam sunce. Umjesto 20 min stojimo tamo sat vremena, i napokon nas ukrcavaju u neki kombi iz 50tih godina prošlog stoljeća, zauzimam mjesto i padam u san. Nisam dugo spavala kad čujem glasove, stojimo, vozač čeprka po motoru...riknulo vozilo. Izlazim van i opet se bacam na travu i na sunce kraj autoceste, samo bez nervoze. Nije dugo trebalo, dolazi drugi auto iz pedesetih,neki kamionet chevrolet i skuplja nas. Ja sjedam naprijed, i opet pilotiram cijelim putem. Umjesto 6 sati kolko su rekli da traje put, vozili smo se najmanje 10 sati, već mi je dupe odrvenilo.
Vinales
Vinales
NP Vinales
Old cochia
Old cochias
Ovaj lijevo je riknuo a u desni su nas utrpali
Jezero- cenote na putu, izvor
Cienfuegos, izgleda zgodno iako mi je Marie koju sam kasnije upoznala rekla da je bezveze, kao i Matanzas, stali na kratko na putu do Trinidada
Cienfuegos
U Trinidad dolazimo po mraku, što mi nije drago jer trebam još naći smještaj. Neka mi žena pomaže, ali nitko ne želi rentat ispod 20cuca, a ja sam rekla da mogu dati najviše 15 cuca. Napokon mi nalazi sobu, u samom centru, kod neke familije, soba uredna, s kupaonom, imam i svoju terasu. Nisam niš pošteno jela cijeli dan i još imam grčeve u želudcu. Dok smo tražile sobu vidjela sam putem jedan lokalni palandar. Vraćam se tamo na večeru, imaju samo piletinu i ružu, dobivam još i juhicu i salatu, i naručim i pivu, i sve to za 4 cuca. Fino sam se najela al piva nije bila baš dobra ideja pa je ostavljam i idem malo prošetat da vidim di sam. Grad je pod zaštitom UNESCOa zbog kolonijalne arhitekture, živahno je kao i u Havani, puno barova i restorana, svi se skupljaju na trgu, muzika svira, pije se mojito. Samo je puno manji od Havane. Čitala sam malo povijest grada, utemeljili su ga konkvisqadori 1514, kao treće naselje na Kubi, uglavnom su ga održavali Taino Indijanci trgovinom, uzgojem stoke i ratarstvom. Kako se razvijala Havana, ovaj je grad bio na periferiji pa je postao meka krijumčarima, trgovcima robovima i piratima. U 19st postaje središte provincije pa se stvari malo mijenjaju, ljudi se naseljavaju, grade mlinove za šećernu trsku, koja je i danas glavni proizvod regije, iako ne kao nekad jer je grad teško pogodila revolucija u dva navrata kada su spaljene brojne plantaže i uništeno je gospodarstvo koje se nikad više nije u potpunosti oporavilo.
Živahna atmosfera na Plazi Major, Trinidad
Još malo glavinjam ulicama, ali me umor lagano svladava, pa se vraćam natrag u moju casu particulares. Prava je umjetnost u kubanskim gradovima pronaći svoju casu, sve su ulice slične kao i kuće, ne lutam predugo, uspijevam je pronaći i brzo padam u san.
Nema komentara:
Objavi komentar