Madagascar...krug se zatvara...Tamatave i Antananarivo

11.1. Tamatave 

Jutros bas nisam sretna jer me svrbi cijelo tijelo od uboda, dizem se rano i idem na kupanje. Srecom nema toga sto more ne izlijeci. Bacamo kupanjac i opet krece avantura...put do Tamatave. Vracamo se na mjesto gdje pristaje brod jer odtuda idu dalje puno bolji kombiji za 10000arija.
Imamo svoje sjedalo al klima opet tropska i sirom otvoreni prozori. U Tamatave smo oko 2 popodne, odmah nasli nekog tuk tukovca da nas vozi na kolodvor kod Cotisse buseva, to su opet najbolji kombiji mercedosovi s wifijem i navodno klimom( opet je bila tropska) i udobnim sjedalima koje nam je preporucio Ivan iz JARa a kostaju 24000arija.
 Bilo je mjesta samo za onaj u 20.30h pa smo te karte uzele i ostavile ruksake i dalje s nasim tuk tukovcem u istrazivanje. Otfural nas je na Panganal canal. Voznju kanalom sam propustila kad smo odustale od Palmariuma, a to mi je bas bila zelja. Sad pocinje show, pregovaranje s nekim lokalnim klincima da nas provozaju u piroqu kanalom, dogovorimo za 20000arija sat vremena voznje, kad se njih sest ukrca s nama jer smo im atrakcija. Zezale smo mi poslije njih da oni nama moraju platit kaj se voze s nama. Kanal su izgradili Francuzi za prijevoz robe i ima nekih 600km uz obalu, ovo je samo mali dio gdje smo se provozale i vise je bila zajebancija s mulcima nego voznja al sve je to dio avanture. Ljudi zive uz kanal, stoka pase, ekipa peca s obale.,.lijepo je vidjeti svakodnevni zivot kako se odvija uz kanal.
 Morale smo mulce nagovorit da se vratimo jer bi se oni cijeli dan zajebavali s nama, i cerekali al mi smo jos htjele do plaze. Otfura nas tuk tukovac do olaze, i o da pocne natezanje s njim za pare, a tak je bil simpa do tad i onda je bubnul duplo vecu cifru od one za koju smo se dogovorile, sranje kaj im nikad nije dosta...al ovaj put nas nis ne jebe...uzmi ili ostavi...i okrenule smo se i otisle, ne da mi se vise s  njima ciganit, samo veli da cu pozvat policiju pa cemo se lakse dogovorit.
Naravno da je uzeo lovu i otisao.
Plaza je koma...one africke plaze u gradovima gdje se lokalci skupljaju hrpa smeca, prljavo more al pravi muving. Birtije s plasricnim stolcima, ribari vuku mreze, promenada. Ta.an smo vidjele i u luci usidreni brod Mercyships.org. Malo glavinjamo, gledamo ulov, pozdravljamo skvadru i na kraju idemo u restoran kaj su nam jucer preporucili iz Hibiskusa skvadra La terasse. Restoran je pun bijelih smezuranih, trbusastih starkelja s mladim prekrasnim crnim komadima...sto bi rekla Slajka...to ti je ljubaf...
Nisam neki moralista al nekak se nikak ne mrem na taj prizor priviknut. Klopa je ok, al jeli smo i bolje, neki file od ribice i desert. Pocela je pljustat kisa, pa smo se vratile tuk tukom na Cotisse kolodvor, koji je suoer...ima wc, tus, klopu, tv...milina. Busom smo se vozile nekih 7 i pol sati i stigle u Antananarivo oko pol 4. Cijelim putem je pljustala kisa, a ja sam uglavnom spavala.

Tamatave

12.1. Antananarivo

Kad sam se zbudila kombi je bio parkiran i ekipa je spavala u njemu, izasla sam van i skuzila da smo u Tani i oni icito puste ljude da budu u kombiju dok se ne razdani sto je meni skroz odgovaralo, drijemat jos malo u busicu, ostavit stvari kod njih na kolodvoru i otici malo istrazivat grad, al je Slajka zapilila da ona hoce sobu, a meni se nije ostajalo samoj pa smo uzele taxi do nekog hotela Rebelais nomades ili tak nesto i tu uzele sobu. Ja sam odspavala jos dve vure, pojela ananas kaj smo ponijele i pecivo, sfriskala se i u akciju. Prvo sam bacila pogled s krova hotela. Tocno ispred hotela je trznica, zapravo u Tani je svaka veca ulica ujedno i trznica, prodaju sve i svasta; kinesku tehnikaliji, rabljenu odjecu, obucu, zacine, ljekovito bilje, porno filmove, kokosi i patke, sve na jednom mjestu. Uvijek su mi fetis na putu trznice, tako i ovdje...sve vrvi zivotom, muzika svira, svi minglaju. Spustam se u žižu i odmah .e uoozoravaju da spremim mob da mi netko ne ukrade, a neka curka me fura na stand sa kavicom. Dolaze do mene uvaljuju mi svasta, kupukem vaniliju i zacine, setam trznicom i uzivam u africkom zivotu koji se odvija pored mene u punom jeku.

  Vracam se po Slajku u hotel da odemo zajedno do centra, iako je u africkim gradovima jako tesko odrediti sto ke centar a i nije da ima puno za vidjeti. Gubsmo dosta vremena da Slajki naplate i izvrate eure i vec me lagano lovi nervoza. Napokon se pokrecemo i bauljamo jos malo po gradu, opet kraj hrpe svakojakih standova. Haklamo taxi i trosimo zadnje arijarije ili arije kak ih ja zovem iz milja na suvenire, i vozimo se do aerodroma duze od sat vremena kroz grad. Grad je smjesten na uzvisinama, tako da stalno idemo gore i dolje, nekako mi se ovi kvartovi na brdima cine ljepsi i pitomiji od centra, sarene cak ljepuskaste kucice a iza njih polja rize. Napokon stizemo na aerodrom, tu je naravno nered i krkljanac. Kuzimo da zapravo nije lako raditi s tim ljudima, nemaju bas neke radne navuke, totalno su neorganizirani i preopusteni, ponekad i lijeni. Simpaticno je to ovako u prolazu, al da moras s njima nekaj radit, krvav je to posao naucit ih uopce kaj je rad.
Kako bilo, uzivala sam u svakom djelicu moje nove africke avanture( osim onom s komarcima) i sigurna sam da cu se vratiti opet, privlaci me ta jednostavnost zivota, iskonske vrijednosti i ljepote, koje unatoc nekim negativnim stvarima koje su uglavnom donijeli bijelci nisu nestale i zapravo me vrate nekad u onaj easy, slow mode zivota, skrenu mi nekad pogled u samu sebe i zivot oko mene neopterecen toliko materijalnim vrijednostima, zivot radi zivota, a ne radi imanja.

Madagascar...Ile aux nattes 3 dan

9.1. Ille aux Nattes

Napokon su nam.se molitve uslisile i budi nas jutarnje sunce na ile aux Nattes. Prekrasno jutro, i jos ljepsi pogled za doruckom, na palme i azurno plavi ocean. Zadnji dan na  otocicu odlucile smo provesti na nasoj plazi pred nasim Meva Paradise hotelom, kupanje, suncanje, i ljencarenje.
Tak sam bila lijena da mi se nije dalo ni da mi curke pletu pletenice a dogovorila sam se s njima za danas. Samo izlezavanje na suncu i pijesku i brckanje, kasnije je neka druga dosla i onda sam pristala da mi ih ona isplete, al ona me samo na brzinu zbrckala tak da su mi vec drugi dan bile opustene. To mi je kazna jer sam zeznula one prijepodne, al nema veze ipak nosim dio Afrike sa sobom doma i u ovim zbrckanim pletenicama. Maznule smo popodne s Tozom, nasim konobarom jedan rum od gingera i vanilije za oprostaljku, i dogovorile rucak. Ja sam danas htjela pojest hobicu koju je Slajka jela jucer jer je bila mekana ko putar, al ko za peh moja danas je bila zilavija....ne ide mi bas nesto od ruke danas. Poceo je lagano padati mrak kad smo pojele i krenule s otoka. I opet mi nije sjelo to naglo dizanje od stola. Ova me lijenost i preopustenost danas kosta zivaca. Do piroga smo dosle vec po mraku al ih je jos uvijek bilo i za tren nas je prebacila na Ile sta Marie. Posljednji pogled na najljepsu plazu...i opet put pod noge...prvo tuk tuk do luke a onda trazenje smjestaja. Neki dragi lrezubi vrnac nam je pomogao naci sobu blizu trajekta i to za neku sicu 17000arija...ili 5 eura soba, i to neki debeli gazda koji se nije udostojio ni izaci iz kuce nego je samo cijenu viknuo kroz prozor. Soba je onak za prespavat al za te pare...mila majka. Samo kaj je po noci bilo tako vruce i sparno da sam jedva oko sklopila.

10.1. Budimo se u 5h jer trajekt za Madagaskar krece u pol6. Odlucile smo se vratiti s istom kompanijom El Condore za 100 000 arija jer su pouzdani i dobar je brod, a i pase nam da nas iskrcaju u Manambatu jer cemo tamo provesti dan i prespavati a onda s El Condorovim busevima drugi dan dalje za Tamatave. Super nam je bilo u Hibiscusu pa nakon iskrcavanka picimo po plazi do njega...sunce przi nemilice. Kad tamo zajeb, zatvaraju sezonu i zena nam nece iznajmit bungalow na jednu noc. Tak smo se hrustile na te bungalove, s lezaljkama i dugom pjescanom plazom, krasnim vrtom, i lemurima koji bauljaju okolo kad ono nis. Mene je ulovila nervoza da idemo dalje, al Slajka se nije dala smest i smirila je situaciju, rekla da se tu kupamo pa kad dodje gazda da cemo njega pitati. A gazda je bio na ribiciji. I mene je pocela popustati nervoza nakon kupanja, i brzo smo se skompale s nivim gostima, ja sa ekipom Francuza koji su porijeklom s Tahitija, totalno simpaticni i dobrocudni, svirali su ukulele i pjevali u jednom trenutku sam imala filinga da sam na Hawaima a ne u Manambatu. Slajka je na kupanju upoznala curke amerikanke kaj kao medicinske sestre volontiraju na brodu Mercyships.org. Taj brod putuje Madagaskarskom obalom i lijeci ljude s raznim bolestima. Skroz mi je to cool. Te su curke dok smo se mi suncale otisle na kupanje malo dalje i maznuli su im s plaze torbicu, nisu mogle pronaci poslije tko je.

 Vratio se i boss s ribicije i Slajka ga je zasprehala i iznajmio nam je bungalow i to opet onaj prvi do plaze, eto sve se rijesilo, samo mi je trebala Slajka da me malo skulira. Jedino im nije vise radio restoran pa smo prosetale do Piroque hotela, koji ima krasnu terasu i bungalove ali je i duplo skuplji od naseg, samo mu je plaza nikakva, plitko je i nije za kupanje osobito ne kad je oseka. Izvalile smo se na terasu uz more, opet pile onaj domaci rum s okusom, ovaj put jagoda i mango, vecerale ribu i to finu, i jos su nas pocastili s jednim rumom. Vec je bio debeli mrak kad smo se vracale doma, ja se trudila pobjeci od komaraca ali nije pomoglo. Ovaj Mahambo je za mene smrt, puno je tigrastih komaraca kojima sam ja ocito jako slatka, i cijelu su me izmasakrirali. Taman sam se malo oporavila od prve runde sad je dosla nova runda uboda i izgledam kao da imam Variolu veru, velike boginje. Bojim se da ce mi neko dat neku kintu na cesti iz sazaljenja...strava...a da ne velim kak me svrbi. U totalnom sam karambolu.

Madagascar...Mali krug po malom otoku...Ille aux nattes 2 dan

8.1. Ille aux Nattes

Lije ko iz kabla, malo se smiri pa opet pljusak i tako cijelo jutro. Nis me to ne smeta, doruckujemo, blejim u ocean, gledam kisu i uzivam. Malo se smirilo iza 10 pa smo digle sidro i hrabro s kisobranima, nkrcale se bombonima i lizaljkama i  krenule u istrazivanje otoka a cilj nam je glavno selo. Nema ceste samo neki utabani puteljci, oko njih vakona tree i oalme, tu i tamo neka kucica i straznje strane resorta iz kojih tutnje agregati. Rekli su nam pola sata do sela al nekak su stazice postale sve uze pa smo odlucile pitat. Uspjele smo ulovit dobar smjer, prosle kraj polja rize, i ugledale prve kuce.

Djeca su najbolja, prva nam prilaze malo sramezljivo al kad izvadimo bonkase odmah se oslobode i pocnu smijati. Kakvo veselje i  radost na njihovim licima kao da su postali milijunasi. To je krasno kod djece, znaju se veselit malim stvarima, zabavljaju se nekim jednostavnim igrama, klackaju se na daski prek cigle tri sata i vriste od smijeha, zaletavaju se u vodu tko ce prvi po sto puta i to ih sve jako veseli. Ova djeca nisu bogata al su sretna. Uvijek kad to vidim pitam se gdje sam to izgubila ja a i kako mi ovaj zivot u izobilju zapravo oduzeo neke jednostavne zivotne vrijednosti i veselja malim stvarima koliko god se ja trudila zadrzati ih. Taj osjecaj traje dok sam na putu, i jos neko kratko vrijeme a onda te opet mlin zapadnjackog nacina zivota preuzme i samelje. Kolko nam ne lagodnosti i komfora donio, toliko nam je osobnosti i jednostavnosti odnio.
Prisla nam je neka curka, malo popricala s nama, pokazala nam kucicu od neke bakice gdje mozemo kupiti banane. Ovdje se osjecam puno opustenije, ljudi te ne gledaju kroz novac, kao oni jebeni lesinari oko kolodvora i vozaci. Nisu puno bogatiji ali su pristojniji. Ponude ti nesto sto prodaju i idu dalje, imaju cijene skuplje al to je to, uglavnom isto kod svih, puste te na miru ako neces, pozdravljaju te svi, pitaju kal si a da te pritom ne zele zavalit za lovu. Ovdje smo napokon opustene i uzivamo punim plucima, ljudi su dobri a otok je prekrasan. Svuda palme, stabla manga i indijskih orascica, vakone, cvijece...pjescane olaze...krasno.

Znam ja da nisu svi ljudi prevaranti ni na Madagaskaru, ali nazalost najvise dolazis u dodir kad putujes a tim lesinarima kaj te love po kolodvoru i s vozacina koji bi na brzinu te odrali, a puno manje s obicnim ljudima, zato ne volom stvarati sliku na temelji tih prevaranata o nekom narodu, al da su mi digli tlak vec par puta...o da ...i bome se do sad nisam uspjela skroz opustit i uci u onaj chill mode, uzivanje, zabava, zafrkancija, upoznavanje i odmor.
 Nastavljamo dalje setnju po glavnom putu kroz selo, taman djeca idu iz skole pa dijelimo slatkise, pricamo s njima, jako su veseli i razigrani ko vrapci.
Odjednom nekaj pocne padat s drveta, frajer bere mango i baca na put, pitamo ga jel mozemo uzet kojo, on se nasmije i kimne, skuzila je Slajka klince kak ga zubima nacnu i gule ko narancu...i  odmah smo maznule par. Taman frajer susao s drveta pa smo kupile jos. Sad smo mi sretnr ko ova djrca. Toliko smo se htjele iznajest manga, a nikak da nam se to ostvari, i sad ga jedemo netom ubranog, gulimo zubima, i cijedi nam se slatki sok po rukama, pa ne moze biti bolje od toga. Prosli smo napokon na drugu stranu otoka, podijelile sve slatkise oprale musave noge u moru i razisle se, Slajka prema nasem hotelu a ja na onu plazu na rubu otoka, najljepsu plazu koju sam ikad vidjela u zivotu. Plivam po tirkizno zelenom moru, valjuskam se po bijelom pijesku, jedem banane i mango i uzivam ko prasence. Jedini je zajeb s tom plazom groblje koje je pored pa je malo spuky. Uzimam fotic i idem blize s moraske strane poslikat, kad ono valovi razvalili nekih desetak grobova najblizih moru, prazne kamene kadice, neka odjeca po korijenju drveca, okinem dve slikice i ukenjam se od straha, da  mi ne dopluta neciji koska ili da ne stanem na neku lubanju u pijesku...ufff...onak mi žmefko, frkica...al ona ljepota i milina brisu strah i opet uzivam, al ne idem vise dalje od jedne palme, da nisam preblizu.

    Kad sam se iskupala vratila sam se stazicom u nas hotel i odmah masku na glavu i ronjenje. Greben je nekih sto metara od obale, al je bila oseka i plitko a valovi o struja su jaki pa me malo frka da se ne zdrapam na stijene. Nisam prelazila na drugu stranu grebena jer se bojim sama radi morskih peseka, a na ovoj strani su koralji uglavnom unisteni, oni gaze po njima dok love ribe, tak da ima samo malo lijepih primjeraka, i to sam vidjela dva krasna crvena koralja, a i riba nema puno.
 Uspjela sam vidjeti i murinu, al ne veliku, iako mi je i ta bila dosta pa sam odplivala van na sigurno i nasukala se ko tuljan na plazu.
Krasno je jer se moze setati po plazi dosta daleko onda su stijene na jugozapadnom dijelu pa se mora kroz unutrasnjost otoka dalje. Taman sam se vratila na veceru, lignje sa zara za mene, i hobica u kokosovom umaku za Slajku i naravno rakijica,tj rum od gingera i vanilije...uh...na to smo se navukle. Klopa je izvrsna narocito hobica koja je glavni zgoditak jer je mekana tak da se topi u ustima.
 Danas me hodanje i plivanje iscrpilo i padam u pol 10 u nesvijest, sretna, sita i zadovoljna.