crtice s puta: studenoga 2009

01.08.-08.08.2008.(pet-pet) Morocco

01.08.petak Marrakech

Nakon Ibize i partijanja slijedi red kulture i prirodnih ljepota. Petak popodne ukrcali smo se u Gironi u avion za Marrakech, prvi dojmovi iz aviona već su bili drugačiji od bilo čega već viđenog. Smeđa nepregledna zemlja, i obala ravna kao da si je povukao ravnalom. Slijećemo u Marrakech aerodrom moderan, mijenjamo pare i tražimo bus jer sam na forumima čitala o taxistima lihvarima koji naivnim tek pristiglim turistima peru po džepu. Bus prazan, karta bagatela valjda manje od kune i iskrcao nas taman na Djemma el Fna trgu koji je vrvio životom. Debelo isprepadani svim pričama sa naših i stranih foruma o ekipi koja ti prilazi i nudi ti da će ti pokazati put pa ti za to uzima lovu, ne usuđujemo se pitati nikoga za smjer i koprcamo se sami. Hvala Bogu da sam dobro naučila gradivo i zapamtila put do našeg rijada u detalje i da nismo dugo tražili. Rijad Sherezade je bio u jednoj od uličica koje su vodile od trga, i odmah nam se svidio, u sredini mali vrt, ugodna atmosfera, soba u prizemlju mala, samo ventilator bez klime( a vani pakleno, ali na to smo se pripremili), kupaona ok sve u svemu zadovoljni za 30 eura noć sasvim pristojno, a ujutro smo trebali imati i doručak koji se pokazao više nego dobar i to na vrhu rijada na prekrasnoj terasi. Iskrcali smo ruksake i odmah otišli van, jer je već padala noć. Trg je doživio totalnu preobrazbu u ovih pol sata dok smo se smjestili.
Prvi puta na trgu je bilo hrpa prodavača, pa onih koji sviraju zmijama(naravno kobrama), svirači, likovi s majmunima kojeg ti uvale na rame i za to ti naplate, uglavnom hrpa preformersa u arapskom stilu. Drugi puta navečer, ta sva ekipa nestaje i dolaze štandovi s klopom, kuhai, prodavači sokova i slastica i trg se pretvara u divovski rastoran a mirisi se šire na sve strane- od klope ima svega, ražnjića, povrća, neke super lokalne juhe za kunu porcija, kuhanih ovčjih glava u nekom saftu( meni izvrsnih i isto za bagatelu), puževa... Iako smo i te kako dobro znali da ne bi smjeli jesti hranu sa štandova radi trovanja hranom, ipak nas dvoje pravih poguzija i gladuša bezdušno se bacamo na svaki drugi štand gdje ima gužve i trpamo u sebe sve nabrojane oblizeke( drugi bi možda rekli gadosti, ali za nas su sve oblizeki, čak su i puževi ok). Najviše smo se navukli kod frajera koji je kuhao ovčje glave, kad smo se toga primili nismo mogli stat, jedino je na kraju onaj zafrkani slatkiš bio bezveze. Cijena hrane je bagatela ( osim onih turističkih navlakuša sa lijepo ukrašenim ražnjićima koji valjda stoje od Franje Josipa tamo), čajevi su skoro džabe, a najjebeniji su sokovi od iscijeđene naranče na koji smo se gadno navukli i nismo mogli proći kraj štanda da ne ubodemo bar jedan ( košta 2-3 kn, to je zemlja za mene). Nakon temeljitog prežderavanja, maznuli smo Coca Colu( još jedan dobar savjet sa foruma, to đubre ubija valjda sve bakterije i pomaže probavu, nezaobilazno nakon svakog obroka).

u dvorištu rijada Sherezade, ispred naše sobe

mrak sok od naranče

štandovi s klopom i Tomo koji se radije slika kraj nih nego kraj znamenitosti

naš rijad ujutro

Nakon muvanja i pretrpavanja, odlučili smo otići na spavanje u naš rijad. Rijadi su zapravo prava stvar kad si u Maroku , to je tipični tradicionalni smještaj gdje možeš oysjetiti dašak lokalne kulture, komunicirati sa lokalnim ljudima i vidjeti kako žive jer ih najčešće vode marokanske obitelji, i naravno jesti lokalnu hranu. Vrijeme je bilo za spavanje jer nas je ujutro čekalo razgledavanje koje smo dogovorili s Ali Oussou om, dečkom za kojeg sam naravno čula preko foruma, koji je bio vodič po Maroku. S njim smo dogovorili turu u pustinju i on nam je pronašao vodiča za sutra po gradu, za 15 eura pol dana.

02.08. subota Marrakech

Doručak smo na brzinu strpali u sebe jer smo se kasno probudili. To je bila kobna greška jer je doručak bio super, serviran na terasi i pravi raj za jutarnje čilanje i kavicu, što mi naravno ljenguze nismo iskoristili i nadali smo se da budemo sutra.

Čovjek nas je već čekao zaboravila sam kako se zvao, bio je profesor engleskog, ima 5 djece i čini se jako pristojan i skroman. Odlučili smo se za vodiča jer nam se nije dalo hrvat s lokalcima koji su uistinu naporni jer bi te vodili okolo a onda derali sa svojim cijenama samo zato što su digli prst i uputili te u nekom pravcu, zato smo mislili bolje platiti nekoga tko će nas voditi i naučiti nas i pokazati nam nekle stvari po gradu i da ne lutamo sami i gubimo se bezveze. Odlučili smo posjetiti danas što više znamenitosti, a sutra ostaviti za slobodno tumaranje. Znali smo da želimo vidjeti Saadianske grobnice gdje su pokopani sultani i njihove obitelji, tamo je dvadesetak grobova u lijepo uređenom dvorištu, sa krasnim ornamentima no sve u svemu ništa posebno. Općenito me razočaralo razgledavanje znamenitosti jer su uglavnom sve prazne, i palače i muzeji su gotovo prazni, one lopine od Francuza su ih pokrale i poharale i sada naplaćuju ulaz u Louvre i ine muzeje a marokancima muzeji zjape prazni( prokleti kolonijalizam, nikad se moja u dubini komunjarska duša s tim neće moći pomiriti). Ono što se po znamenitostima može vidjeti je arapska arhitektura i ornamenti. I to je ok jer je totalno drugačiji svijet od ostalih. Prvo smo obišli Bahia palaču, možda najpoznatiju u Marrakeshu u kojoj je živir Si Ahmed Ben Moussa, sa svojim haremo žena, jedna je bila glavna i imala glavne odaje i najviše uživala u raskoši a druge su imale svaka svoju sobicu. Pitali smo vodiča kako to da više nema toliko poligamnih brakova a on kaže nije da oni ne bi nego ne mogu uzdržavati više žena jer kad se jednom oženiš moraš je uzdržavati do kraja života.

naš vodič po Marrakechu koji je poznat kao crveni grad jer su zgrade i kuće uglavnom crvene zbog pustinjskih materijala kojima ih grade i bojaju

ja pred nekim guba vratima u Marrakeshu

Bahia palača

jedna od vrata na ulazu u stari dio grada

opet guba vrata

pa još jedna vrata

Tomo viri između hrpe začina

Naš nas je vodič odveo i do starih ruševina Badii palače koja je bila jedna od najvećih palača, danas su to samo ostaci palače koji služe kao ljetna rezidencija rodama. Ima ih tona. Na kraju nas je još trebao odvesti do Vrtova Majorelle koje je dizajnirao Yves St. Laurent i koji je i pokopan tamo. Nakon što smo ušli obuzelo nas je totalno oduševljenje, zgrade u živim bojama, još življe boje cvijeća, bezbroj kaktusa, male fontane i ribnjaci, sjenice za odmor, fini kafić u kojem odozgo šprica vodica i osvježava, odlični čajevi... pravo osvježenje usred podneva i meni osobno najljepši dio u Marrakeshu, oaza u pustinji. Ne propustiti taj dio.

Badii palača

Badii palača i rode

mali trgić u Marrakechu

Sadii tombs

Sadijske grobnice

Majorelle garden- dio s kaktusima

kafić s finim čajevima i šprickom

jezerce i palme u Majorelle

sve je šareno i veselo

Majorelle

uživanje u ladovini

fontana na ulazu u vrt

Nakon laganog ljenčarenja i rastezanja po vrtu, počelo je kruljenje u želucu i morali smo se pokrenut. Nismo znali kaj bi pa smo se odlučili promuvati po tom kvartu di su vrtovi, kvart je za razliku od starog dijela sa uskim i slijepim uličicama, pretrpanim kućama i kućercima, moderan sa zgradama i širokim ulicama, kafićima. Naišli smo na neku birtiju sa klopom ništa posebno ali vidimo ekipa se muva i klopa tamo neka naravno lokalna, pa smo se i mi uvalili. Tamo radi cijela obitelj od najmanjeg koji ima 6 godina do starog koji je naravno glavni i naplaćuje. Bilo svakakve klope pa smo odlučili jesti ko i ekipa za susjednim stolom da malo prokužimo lokalne specijalitete. To je bila tajine sa nekim mesom pa neke salate i naravno čaj. I moli Boga da nemamo grčeve jer je čistoća naravno upitna. Vidno sretni i siti odlučili smo danas još obići muzej i medresu Ben Youssef, jednu od najstarijih i najljepših islamskih škola u Maroku. Muzej je kao što već rekoh bio poluprazan, a medresa je bila zanimljiva, male sobice u kojima su studenti učili kuran, drveni detalji i mozaici, lijepa fontana u dvorištu. Sve u svemu zanimljivo. Bilo je već kasno popodne kad smo završili razgledavanje gotovo svih najpoznatijih znamenitosti u Marakeshu, a sad je bilo vrijeme da upoznamo pravi Marrakesh, da počnemo istraživat sukove i bauljat po dućanima, cjenkat se i zabavljat s ekipom.

na ulicama Marrakesha

medresa Ben Youssef

fontana u medresi

Jemaa el Fna, glavni trg u Marrakeshu

Katoubia džamija, najveća džamija u Marrakechu

Nakon glavinjanja po sukovima, i nakon naravno jedno desetak upitnika nad glavom gdje smo sad naletili smo na trg Jemaa el Fna, to se i tražilo. Trg je i dalje bio pun života a ja sam brisala u stranu da se ne bi previše približila fakirima sa zmijama, jer munjare meću zmije prolaznicima oko vrata. Prošetali smo i do glavne džamije čiji se minaret vidi sa svih strana i dobar je orjentir po gradu. Navečer smo se našli s našim vodičem Ali Oussou i dogovorili detalje oko skorašnjeg puta u pustinju. Ponovno gladni bacili smo se opet na specijalitete po trgu i naklopali. Prvo se sve činilo u redu, ovaj put nismo popili Colu nakon klope. Al kad sam došla doma i legla u krevet počelo je frkanje. Takvi nemogući grčevi i proljev da sam mislila da ću riknut. Popila sam aktivni ugljen ali ništa nije pomagalo, to je to tako izgleda kaj za požderuhe; frkanje u najgorim mogućim mukama; tipično otrovanje hranom. A Tomi ništa, da ne povjeruješ, a sve smo isto jeli.

Noć sam probdjela u mukama, a najgore je tek slijedilo, dan na 40 stupnjeva, naravno od planiranog jutarnjeg doručka ništa jer se nisam mogla niti popest po stepenicama do terase, Tomo je maznuo doručak i otišao bez mene glavinjat, inače smo danas planirali ići u neki hammam, njihova kupališta, i opet se muvat po sukovima. Moj dan je prošao u stenjanju, znojenju i frkanju, tek sam navečer promilila glavu kroz vrata i otšepsala s Tomom u neki restoran na šalicu riže. Jad i bijeda. Lako za to samo kako ću sutra izdržati put po planinama, zavojima i pustinji i to 3 dana???!!!!

ovako izgledam ja s otrovanjem želuca, kao ranjeni tuljan

4.08.2008. ponedjeljak -put u Saharu

Totalno strgana i bez imalo snage s a stisnutim šarafom u želucu, dižem se ujutro i samo želim svoju mamu. Al nje nema, a surova realnost je tu. Ukrcavamo se u Alijev, hvala Bogu novi i klimatizirani jeep gutam aktivne ugljene i tablete za vožnju i nadam se najboljem. Ne pamtim takvu strganost bome ni kad se najžešće nacugam do 7 navečer drugi dan sam ko nova a ovo traje već 2 dana i ne smanjuje se bol i grčevi.

Putni itinerar nam je bio 3 dana/2 noći, od toga jedna u pustinji erg Chebbi, i kanjoni Todra Gorges, neke oaze.... evo link na vrlo sličan itinerar al drugim redosljedom isto na Alijevoj stranici

http://www.camelsafaries.com/3day_cameltrek.html

Iskamčila sam neku dobru cijenu skoro upola manju nego što je prvi put tražio, ali pregovori su trajali par mjeseci, čini mi se da smo platili za nekih 120eura za oboje, sve prijevoz, vodiča i smještaj, u pustinji i hrana.

S nama je bio i Joussef, vozač koji ne priča engleski ali je presmiješan. Ali je berber,odličan vodič, trudi se, skroman je i dobar, ne forsira uzimanje love i takva mjesta ali shvatila sam da je u Maroku pa i u Egiptu zapravo turizam među rijetkim izvorima zarade i da žive od onih sitnih novaca koje zapravo zarade od turizma, i da su kad gledaš nas i njih oni zapravo velika sirotinja i kolko god ne volim da mi neko muze lovu, ipak treba malo odahnut i potrošit koju drahmu kad te negdje otfura jer taj koji ti nešto prodaje( on nas je odveo u selo gdje ljudi rukom izrađuju suvenire i od prodaje toga žive) zapravo zarad vrlo malo i to mu je jedini izvor prihoda, zato bolje kupiti te suvenire od tih siromašnih berberskih obitelji nego lihvarskih trgovaca po gradu. Al naravno treba paziti jer tamo svako čeka priliku da te izlevati. Mi se nismo previše razbacivali lovom, samo smo tu i tamo nešto kupili, ili dali neki bakšiš ekipi.

Kraj preko kojeg smo prolazili je fenomenalan, prvo put ide preko visokog Atlasa, kroz prijevoj Tizin Ticka, na par 1000 mnv, izmjenjuju se berberska sela i oaze, a put je prilično nezgodan-zavoj na zavoju. Srećom sam to preživjela. Prvo duže stajanje imali smo u Ait Benhaddou naselju kasbah uz rijeku Quarzazate, koje je pod zaštitom UNESCOa građeno od gline i blata i odlično sačuvano, tamo su snimali neke poznate filmove(Gladijajatora). Jedva sam se vukla uličicama te stare kasbe, do vrha naselja.Čini se da nema puno ljudi u starom dijelu, uglavnom trgovci, i jedna mačka. S vrha se pruža pogled na presušeno korito rijeke i novi dio kasbe i na kulise za neki film koje postavljaju u podnožju. Nakon kasbe predahnuli smo u Quarzazateu gradiću koji nije niš posebno a poznat je po filmskom studiju u kojem se mogu nai kulise za neke poznate filmove koji su snimani u blizini. Nakon klope u nekom zgodnom restorančiću, nastavili smo put prema pustinjskom selu Merzouga, od kuda je trebalo biti naše polazište za pješčane dine Erg Chebbija.

gorje Atlas

Visoki Atlas

ovako izgeda cesta preko Atlasa

uske oaze uz rijeke na Atlasu

Ali, Tomo i Youssef

nakon Atlasa put ide kroz šljunčanu pustinju

Ulice Ait Benhaddoua

kasbah Ait Benhaddou

mačaka ima po cijelom Maroku i sve su mršave i štrkljave

kulise za neki povijesni spektakl

pogled na grad iz suhog korita rijeke

ručak u Quarzazateu, ja naravno jedem rižu

oaza

crna pustinja

dolazak u Merzougu, berbersko selo na rubu pješčane pustinje

Putem smo stali na čaj kod nekih berbera u šatoru, koji su bili ful gostoljubivi i zasvirali nam na limenki

Čim smo došli u Merzougu, malo selo na rubu pustinje gdje Ali ima rođake koji drže malo svratište. Tamo smo dobili deve i Muhameda novog vodiča koji je s nama trebao provesti noć u pustinji. Zajahali smo deve i krenuli, al nije dugo prošlo kad je počela pješčana oluja i to takva da od pijeska nisi vidio prst pred nosom, srećom da nam je Ali kad je vidio da dolazi dovezao šalove pa smo se omotali ko pravi Berberi. Muhamed nas je vodio oko 2 i pol sata kroz pješčane nanose i već je pala noć, naravno ništa od spektakularnog zalaska sunca u pustinji, stvarno smo pehisti odemo jedamput u životu u pustinju i mazne nas oluja i kiša?! Al i to treba doživjeti. Ne moram ni pričati da je taj tripić a naročito noćenje u pustinji bilo highlight našeg putovanja, prava avantura, na devama 2 sata, spavanje pod vedrim nebom, tajine skuhana na plameniku, čaša vina, i hvala Bogu zvijezde jer se nebo na kraju kad smo stigli razvedrilo. U kampu smo našli mačku, koja nam se odmah uvalila, a Muhamed je razvukao poljske krevete na kojima smo spavali i rekao da će nas probuditi za izlazak sunca. Skroz uzbuđeni i umorni brzo smo zaspali. Po noći me probudilo neko tapkanje i koraci. shit, ukenjala sam se gledam al niš ne vidim. Brijem tapka mačka, al kaj hoda, mislim si da ih budim, i Tomo i Muhamed spavaju ko topovi, a ja se ne usudim ni pomaknut. Vrtim neke najgore scenarije; sad će nas netko zaštihat iz mraka i zakopat, i onda se malo smirim i odlučim da ionak niš nemogu, bolje da se smirim sigurno nije ništa, ma ko bi bio?! Sklapam oči,stiščem vjeđe da zaspim na silu, koraci se i dalje čuju, al niš se ne dešava, patim se naprežem da nekaj vidim, ništa. Dočekam tako jutro kad ono Jimmy Hendrixi i Omar( naše deve) koje je Muhamed zavezao 100 metara dalje oslobodile se po noći i došle skroz do nas - to su one hodale. Naravno lakne mi jer sam sretna i svjesna da ću živjeti još jedan dan. Budim Tomu jer sunce izlazi(dobro da nisam čekala da nas Muhamed probudi, vidla bi izlazak ko i zalazak) Penjemo se na dinu, jedva; kak je teško penjat se po pijesku, koma. Nadam se da u tom polumrku neću najahat na škorpiju il zmiju, valjda i oni spavaju. i napokon izlazak sunca, a u daljini iza dine još jedan kamp i ekipa se budi.

Tomo u pješčanoj oluji, na devi

Muhamed, Tomo ja, Jimi Hendrix i Omar(deve)

oluja je sve jača

jutro na dini, i čekanje izlaska sunca

Tomo i Jimi

05.08. Todra Gorges i oaze

Nakon izlaska vratili smo se u kamp a Muhamed nam je skuhao čaj, lagano smo se spakirali i krenuli nazad prije jakog sunca. Guzica me još boljela od sinoćnjeg jahanja a sad opet 2 sata natrag. Ko kaže da je super jahati na devi laže ( možda sat vremena al sve više od toga ostavlja trajnje ožiljke na bulji i na psihi) . U selo smo se vratili prije nego je počelo žestoko pržiti, otuširali se i istovarili kubik pjeska iz gaća, i dobili doručak. Put nastavljamo prema Rissani gdje nas je Ali odveu u mauzolej Moulay Ali Sharifa i pokazao nam još jednu kasbu, prošetali smo i po tradicionalnoj tržnici i nastavili put do Todra Gorges, velikog kanjona.

čaj s Muhamedom

ovako to izgleda po danu, kamp

blažen osmjeh nakon noći u pustinji

super fotke iz pustinje

sretna jer sam dočekala jutro

fotosešn

spremni za pokret

pustinja Erg Chebbi

Tomo beduin

ko kaže da nikog nema u pustinji, karavana koju smo sreli

deve na devama

mauzolej u Rissaniju

oprez deve na putu

U Todra gorgesu smo prvo otišli na ručak gdje nas je uputio Ali i klopa je bila ok, a onda smo prošetali kroz kanjon, jedno stotinjak metara usjekla mala rijeka u crvene stijene. Lijep je krajolik al još je bolje bilo ufurat se u lokalnu ekipu koja je danas sva izašla ven jer im je bio neki praznik. Babci u feredžama razvukli dekice, vade paštete, klopu i cugu i uživaju na pikniku, klionci se brčkaju u vodi. Idila. Šetamo mi tako kad čujemo iza sebe " A kaj sam ti rekla". Mislim si, ovaj je svijet fakat mali, kaj ovi purgeri rade u ovoj vukojebini. Naravno odmah smo se bacili u priču sa simpatičnim parom i izmijenili iskustva. I dečko je popušio trovanje hranom, a ja sam ga skroz razumjela, iako je meni već bilo puno bolje. Pozdravili smo se s njima i krenuli put doline tisuću kashbi do Tinghira, male oaze prema jugu. Tu nas je Ali proveo po samoj oazi, po poljima uz rijeku, nije Bog zna kaj, oaza zvuči jako egzotično, a zapravo su to polja uz rijeku do kojih su iskopani kanali koji dovode vodu al doživljaj je bio potpun, tumaranje pokraj nasada paradajza, ispod palmi uz rijeku koja šumi. Na kraju smo završili kod nekog Alijevog rođe, na kavici u nekom pansionu s bazenom u kojem su valjda vodu promijenili za vrijeme prvog svjetskog rata, al mora se priznat pogled je super i kavica je dobra, i ljudi su ljubazni.

Todra Gorges ulaz u kanjon

snimi iza lokalnu ekipu

još malo babaca na pikniku

bauljamo kroz oazu

kanali koji za navodnjavanje

Tinghir, mala oaza

isto

oaza i neki grad

pa opet oaza i neki grad

I tako cijelim putem do grada m Gouna i neke kasbe-hotela u kojoj smo trebali prespavat i od tamo ujutro ulovit bus za Marrakech. Mjestašce je bilo neko usred pustinje sa trgićem gdje su se muvali lokalci i jednom autobusnom stanicom. I hotel je bio ok al bez klime a unutra jedno 50 stupnjeva. Pakao.I to smo preživjeli i ujutro se ukrcali na bus.

06.08. Essaouira

Bus nas je iskrcao na jednoj od mnogobrojnih autobusnih stanica, naime u Marakechu svaki pravac ima svoju stanicu, pa dok smo našli od kud ide bus za Essaouiru, malo je potrajalo, i bome više nije bilo karata za taj dan. Naravno da sam poludila jer sam silom naumila stići do Essaouire, krasan početak, nakrcani do zuba s ruksacima stojimo pred kolodvorom ičekamo čudo. lopine taxisti traže previše, pa se cjenkamo i s njima natežemo, na kraju nakon jedvo 2 sata čekanja uleti neki mladi bračni par iz Maroka, idu malo na more, i podijeli s nama troškove(naravno tako da smo mi više platili, al važno da smo krenuli).

Nakon jedno 4 sata i lakši za 50 eura stižemo na Atlansku obalu, tražimo naš hostel muvamo se po uličicama i dolazimo pred vrata, kucamo ništa, čekamo ništa. Tooo super,potpuni doživljaj. Kad vrata pored otvara neki čičica i pušta nas unutra, mi u čudu al ne oklijevamo već ulazimo uz duboko zahvaljivanje čičici.

E al unutra doživljavamo pravi šok.

naš hostel

Totalno retro brija, zidovi pofarbani u lude boje, unutra nikog, samo vise surferska odijela. Ja skroz zadovoljna, a Tomo lud, neće tu ostat. Ja ga smirujem objašnjavam da se mora ufurat u surfersku spiku, nek se malo strpi tra, la, la. Uspijem ga umirit na par sati i odemo malo prošetat Odlutali smo do plaže do dvorca u pijesku.

Grad je cijeli čaroban, pun pogodak. Kuće su bijele s plavim prozorima i vratima, sve je nekako opušteno i ležerno za razliku od Marrakecha gdje te netko stalno povlači za rukav. Plaža je pješčana, od sivog pijeska, vjetar puše gotovo stalno jer je grad poznat kao grad vjetra, na moru surferi, mljac, i lagani zalazak sunca. Sve bi bilo idilično da nismo otišli predaleko i da nas nije navečer vjetar tak propuhal da smo se smrzli ko p..... Nabasamo tako na neki brod restoran o kojem sam čitala na internetu s morskim specijalitetima, i tu padne romantična večera uz svijeće, vino, ribu i sve kak treba.

Essaouira, glavna ulica

Zidine Essaouire

sve je bijelo s plavim vratima i prozorima

plava vrata na ulazu u neki rijad

galeb na plaži, ili morski fuk

surferi, jedva čekam

castle in the sand o kojem je Jimmy Morrison napisao pjesmu

romantična večerica

luka u Essauoiri

Nakon klopice vratili smo se u hostel očekujući neku ekipu da se muva, kad ono prazno, opet nikog. Ništa nazovem ja frajera na mob, koji mi lkaže, da je on zatvorio hostel, al nek mi slobodno ostanemo kolko god hoćemo i osjećamo se ko doma, i naravno neće nam uzet lovu za to. I dogovorimo sutra kavu s njim. Tomo se već malo smekšao naravno kad je sit i kad je đabe.

I ttakose mi uvalimo na neki bračni krevet na katu i lagana nirvana. Ujutro nas naravno u 5 ubije ona deračina s obližnjeg minareta i poziv na molitvu. Na to se ne navikneš ni nakon 8 dana. Odemo malo u okolicu izvidit situaciju, nađemo neku pekarnicu sa simpatičnom vlasnicom koja nam doručak naplati tak malo da nismo mogli vjerovat( naravno da nam je njezin muž to isto sutra naplatil, duplo skuplje, pa smo zaključili da je najbolje kupovat kod žena jer nisu kvarne:-) a frajeri bi ti ko turistu skinuli kožu.). Nakon finih peciva( rijetka dobra stvar koju su naslijedili od Francuza) popili smo kavu s našim domaćinom, bucmastim, rudlavim polu arapom polu francuzom, surferom koji nam je malo objasnilo što se događa i potvrdo da možemo ostat kolko hoćemo i kad odlazimo nek samo zalupimo vrata za sobom. To je gostoljubivost. Naravno da smo odmah pozvali, babe, tetke rodbinu, djecu da se svi uvalimo kad niš ne košta- zajebavam se al nije da nam nije palo na pamet da malo produžimo boravak, e da se mogla mijenjat karta za avion još bi sad tamo bili.

Prošetali smo gradom i uživali u uličicama, tog mirnog grada, jedino u smradu nismo uživali, budući da je to luka malo žešće smrdi, a i ima mačaka. Naletili smo na jednu super birtiju u kući staroj 400 godina, i u tu smo se birtiju zaljubili, stalno smo se tamo vraćali. Otišli smo i na tržnicu gdje prodaju ribu a na štandovima ti je odmah i ispeku, kao na Jema el Fna u marrakechu, asamo kaj su tu umjesto ovčjih glava ribe i rakovi. Fino smo se pogostili otišli na plažu. A na plaži u gradu vjetra ni daška vjetzra, bonaca, lijepo toplo i naravno tona Arapa i njihovih žena koje se kupaju obučene.

ne mogu sakriti svoje oduševljenje vratima

gotovo na svakim vratima visi fatimina ruka koja ih štiti od zla

još malo Atlantika

uličice Essaouire

prekrasna birtija u koju smo se zaljubili

zidine stare luke

ima puno umjetnika inspiriranih živahnim bojama grada

luka

tržnica s ribom

i brodovi su plavi

gužvica na žicipla

Nakon pacanja s lokalnom ekipom, odlučili smo navratiti u onu našu birtiju, na čaj a kasnije smo i nešto klopnuli. Imaju jednostavni meni, dosta vegetarijanske hrane što nam je nakon silnih tajina baš pasalo. Umorni ko cucki navečer smo u našoj špilji, da sad sam se sjetila hostel se zvao Cave, kako realistično ime. Ujutro smo se još malo pomuvali, popili kavu i nabus za Marrakech je nam je avion letio poslijepodne. Marokanska avantura se bližila kraju. A zaboravila sam reći da smo poslije klopice navečer otišli na hena tatoo kod neke žene koja je radila fenomenalne tetovaže( svaka 5 eura) . Ak si je ikad stavim zapravo bit će to ova iz Maroka, a tetovirat će me Miami ink;-). Da zaključim priču, Essaouira je bila pravi pogodak za kraj, ležerno, lagano mediteransko mjesto i spavanje u Caveu je totalno upotpunilo doživljaj ove zemlje pune iznenađenja i raznolikosti. Tu mi se Maroko ali i arapski svijet lagano uvukao pod kožu što se kasnije pokazalo već i kao ovisnost jer od tada gotovo svake godine završim barem jedamput negdje na sjeveru Afrike il na Bliskom istoku.