Krasan početak Kostarikanske avanture- mi na aerodromu ali dan poslije. Kakav kiks, pobrkala sam datume i došli smo u nedjelju a trebali smo u biti ići na avion u subotu. Meni da se tako nešto desi- neoprostivo.
Žena nam iščeprka neke karte i pita hoćemo ih uzeti a mi vadimo svu lovu i zbrajamo- nove karte koštaju 1200 USD za dvoje- ak ih platimo ostaje nam 600 dolara za ostalih 14 dana puta.
To be or not to be. Ma vozi Miško pa makar jeli paštetu i kruh dva tjedna.
Srce bi mi puklo da nisam otišla u Kostariku a planiram taj put 6 mjeseci. Kaj da sam ga kraće planirala kad bi onda došla na avion- danas?! :-)
I tako sjedamo u avion siromašni i sretni- ziher sretni- sjebani i u kurcu bez kinte s upitnicima nad glavom kaj nam se to desilo????? i Naravno nadamo se da se ovaj avion ne bu srušio kak nas je danas krenulo.
Slijećemo u San Jose, glavni grad Kostarike, vrijeme oblačno i kiša, temp. ugodna čak malo i svježa i kao preporođeni sagledavamo novu situaciju i mislimo si: ma već ćemo se nekako snaći, i tu tek sad počinjemo punim plućima uživati u novoj američkoj avanturi koja je počela još prije 7 dana. Valjda čovjek mora pasti na dno da bi ponovo poletio, ili ostati bez love da bi se rasteretio.
San Jose
Dakle San Jose nas se nije posebno dojmio, kad smo se dotrkeljali s aerodroma padala je kiša, i nije nam se pretjerano istraživalo okolo već smo odmah tražili put za autobusni kolodvor da ulovimo bus za Cahuitu jer na internetu nema pouzdanih informacija kad ide bus, a u San Joseu nam se baš nije dalo provesti noć. Neki dragi čičica nas je otpratio skroz do kolodvora a mi smo se još u strahu od žicara Marokanaca bojali da će tražiti pare za to. Ali nije, za divno čudo, bio je samo ljubazan, i trebalo nam je duže da se naviknemo da Kostarikanci nisu ni slični Marokancima, da nema toliko prosjaka, žicara, i da te nitko ne pokušava zavaljat već da su samo pristojni i žele pomoć. Bus je kretao za sat i pol pa smo se malo promuvali po kolodvoru i maznuli neki fini kolač. Bus je bio ok, imali smo svoje mjesto, put je trajao oko 4 sata kroz nama totalno nove predjele, kišnu šumu, preko rijeka sa velikim okruglim kamenjem. I rano je padao mrak, već u šest navečer je bio mrak, što smo se iznenadili, iako nam nije teško palo jer smo se ionako rano dizali zbog vremenske razlike. Kad smo došli u Cahuitu već je bio totalni mrak, tamo jedino nismo imali organizirani smještaj pa smo s kolodvora drito krenuli tražiti gdje ćemo spavati. Htjela sam naći Spencer sea side cabinas ali u onom mraku bez ulične rasvjete, po blatnjavom puteljku kroz selo to baš i nije bilo moguće. Atmosfera nam se na prvi pogled nije svidjela, skoro pa nikog na cesti, nema rasvjete- malo spooky. Pitali smo na par mjesta i na kraju smo našli Cabinas Tito, malo udaljeno od centra sela, ali jeftino- 25 USD noćenje za nas dvoje soba s kupaonom. Sobica čist ok, uredno ima čak i mrežu za komarce. Hitili smo stvari i išli potražiti mjesto da popijemo cugu, no niš nam se nije baš činilo guba da bi tamo sjeli, pa smo kupili par piva u dućanu i doma na verandu. Nas dvoje, dva pivkana, zvukovi divljine i mali gušter gecko.
veranda u Cabinas Tito, Cahuita
29.06.09- Cahuita
Ujutro nas je rano probudila neka deračina i zavijanje i ptice. Fenomenalno, kao da smo spavali u totalnoj divljini. Kuća je blizu džungle pa se sve super čulo. Oduševljeni zovom divljine još u gaćama bacamo se u istraživanje dvorišta, kad u dvorištu, hrpa ptica, kolibri, ananasi i banane rastu kao jabuke i šljive kod nas doma. Ono zavijanje je bila deračina howler monkeyja i to smo poslije skužili. Vrt im je bio ogroman i prepun iznenađenja.
Tomo istražuje po vrtu, Cahuita
banane u vrtu
ananasi rastu u vrtu
zov divljine
Nakon istraživanja već ogladnjeli bacamo se na neku salamu kaj smo jučer kupili u dućanu i krećemo u selo da nađemo birtiju i maznemo kavicu- pa ipak smo u Kostariki - zemlji sa najboljom kavom na svijetu. Nađemo birtiju, mrak koja nam se odmah svidi- fini doručak, prirodni sokovi i neka njihova neobična filter kava koju cijede kroz totalno otkačene aparate od drveta. Na putu do birtije po cesti hrpa cucaka kao u filmu Mexican, i neke dve čudne ptičurine koje šeću ulicom. Danas smo imali u planu obići nacionalni park Cahuita, naći internet i svakako se vratiti u tu birtiju. Otišli smo na kolodvor da sjednemo na bus i otpeljamo se do nacionalnog parka, frajer nam proda karte do tamo a vozač nas pogleda u čudu i veli da je nacionalni park evo tu iza ugla. Ljut na onog kaj nam je prodal karte, Tomo se išao prepucavat s njim i reći mu što ga ide al na Hrvatskom naravno. Odšetamo tih par metara do parka, karte su im dobrovoljni prilozi, koliko daš, a mi naravno nismo dali puno jer smo na tankom budžetu.
Cahuita, i cucki po cesti
čudne ptičirine - nešto između lešinara i purana
Park i džungla se pružaju uz more i na desetak metara od mora vodi staza kroz džunglu. Svako toliko možete se spustit do mora i na nekoj od fenomenalnih plaža koje izgledaju kao slika s fototapete okupat se i osvježit. Odmah na ulazu vidjeli smo majmune, whitefaced monkeys.
staza kroz NP Cahuita
jedna od fenomenalnih plažica u Cahuiti
Totalno oduševljeni divljinom i prašumom koja je skroz smještena uz samo more lutamo parkom i blejimo u krošnje drveća ne bi li vidjeli još životinja. Pod nogama su nam stalno bježali crveni i plavi rakovi. U neko doba kraj nas je proletio ogroman leptir plavih krila- Morpho butterfly. Nedugo nakon ulaska u park opet smo naletjeli na majmune koji su ljenčarili na krošnjama drveća. Bili smo sretni ko mala djeca i uzbuđeni jer su se sve te divlje životinje činile nama na dohvat ruke. Malo smo se odmakli od kolonije majmuna kad ponovno vidimo dvojicu na drveću ali nešto bliže. Čitala sam da znaju biti agresivni prema ljudima kada su u čoporu i da ih zato ne treba hraniti. Naravno da nam vrag nije dao mira pa smo izvadili iz torbe kruh i čim sam počela kopat po torbi majmun se spustio da užica nešto. Malo sam cvikala da me ne ugrize al kad sam vidjela da on sam silazi i da nije u čoporu popustila me frka. Bio je totalno guba, uzme kruh u ruku i onda se nakesi na nas. Da se zna ko je gazda.
whitefaced majmun- ne znaš ko se više boji on ili ja
No majmun nije bio najveće iznenađenje. Šetamo mi dalje kad vidimo neku ekipu kako nešto gleda na zemlji. Žena nam mahne i pokazuje na žutu zmiju, sklupčanu na palminom listu. Pogledamo mi zmiju kad moj dragi Tomo uzme štap i ide ju pehat. Ok hranjenje majmuna al di ćeš zmiju pehat. Žena se prenarazi i počne vikat da je ne dira jer je otrovna i jedna od rijetkih zmija koja je dovoljno agresivna da te napadne i da kad je ometaš poludi i ide za tobom, ali ne on kao da je poludio ne pušta taj štap, ja vrištim i pizdim da ostavi štap i već svi bježimo i od njega i od zmije kad je napokon spustio štap i sreća da je nije probudio jer mu je štap bio prekratak. Kad ga onda nisam zadavila, puko mi je film, usrala sam se i pala je takva jezikova juha. Najradije bi ga ostavila u toj jebenoj džungli, jer nije normalan- ko malo dijete se igra sa zmijom i štapom. Veli on da je mislio da je piton zeleni dok joj nije vidio trokutastu glavu. Onda je skužio da je vjerovatno otrovna. Helloooo? 10 godina mog života manje od straha.
ono žuto na štapu je otrovna zmija EYELUSH
Još nervozna od Tominih pizdarija uputim se dalje. Sada se na drugoj strani u šumi pojavila rijeka, a u jednom dijelu se ta rijeka spaja s morem kada je plima. Hodali smo malo po rijeci i vidjeli ražu, pratili smo je dok se ona nije okrenula i počela plivat za nama. Bez imalo želje za daljnim avanturama brisnula sam van. A bome i Tomo.
Tomo i čaplja na grani u močvari
raža koja nas je prepala
močvara u NP Cahuiti
Nismo baš daleko odmakli a već je sunce počelo žestoko pržiti, i bilo je vrijeme da isprobamo neku od primamljivih plažica. Odabrali smo onu koja izgleda kao iz filma o Robinsonu Crouseou.
Jel treba kaj pisat ili su dovoljne slike?!
plažica ko iz filma
plažica ko sa fototapete
još jedna plažica
Od kad smo se prvi put okupali i razbili led pa do kraja, morali smo stati svakih pol sata i ponovno se okupat. Svaka slijedeća plaža činila se sve ljepša. Nakon dobrih četiri ćuke bauljanja i avanture negdje na pola puta parka ostali smo bez vode. Po karti se činilo da smo blizu izlaza. Krenuli smo prema izlazu ali nikad kraja a i taj dio nema više šume već je neka trava i grmlje i nema hlada. Već smo ličili na one crvene rakove jer nas je spržilo sunce, kad smo se odlučili okrenuti i vratiti natrag kroz šumu. Našli smo neki strgani kokosov orah čije smo komade oteli rakovima i to žvakali i cuclali. Ako se tko uputi u taj dio svijeta nek se okrene natrag na onom rtu koji je kao na pol puta jer dalje nema baš ništa osim plaža i grmlja, a izlaz se čini dalji od vječnosti po tom suncu.
Kad smo se napokon dočepali ulaza već mrtvi od hodanja, naletili smo na neke rasta mane koji su prodavali ananas i mango- kupili od njih voće i ko dva zemljaka sjeli na pod i udavili se u voću. Taj okus je nezaboravan: sočni i slatki ananas i mango okusa koji mi ne prepoznajemo jer ovi kaj dođu u Hrvatsku sazore u hladnjači i nisu ni blizu fini kao ovi koje oni uberu na drvetu. Zaboravila sam reći da im mango raste okolo kao kod nas orah- svugdje.
Nakon što smo se malo odmorili u našoj sobici potražili smo restoran neku malu sodu(to su lokalni restorani/zalogajnice) i maznuli neko njihovo tipično jelo za sitnu lovu ( oko 5 dolara), kao ono iz kubanskog restorana- piletina ili šnicl sa crnim grahom pečenim bananama i pomfrijem. I dva pivkana. I naravno poslije u onu našu birtiju na pivkane pa po frozen daiquirijima, pa....
birtija koja nas je oduševila, i daiquiri
Navečer smo puni dojmova popadali u krevet. Cahuita je nadmašila sva moja očekivanja, čak sam bila u dilemi da li da uopće idemo tamo jer su dojmovi ljudi sa foruma bili različiti, nekima je bilo koma kaj je mračno i kaj gudro možeš kupiti na svakom ćošku, a nekima se to baš najviše svidjelo. Ja kažem ko voli nek izvoli, ali mjesto definitivno ne izgleda strašno i ljudi su super ( osim frajera na autobusnom kolodvoru) a taj opušteni filing koji se širi ulicama a zove se PURA VIDA- uživaj u životu i opusti se, taj filing i karipska vibra me totalno oduševila da smo na kraju žalili zbog toga što nismo imali još koji dan da tamo provedemo. Nema veze razlog više da se vratimo. I financije smo malo popravili jer sam nazvala klince pa su mi izdiktirali pinove da sam sama internetom prebacila nešto love na master da imamo za dalje. Dragi internet i draga tehnika. I draga Cahuita.
30.06.09. Tortuguero
Ujutro rano dizanje i lov na bus za Limon, pa taxi do Moina pa ukrcavanje na brod do Tortuguera.( bus neka sića, taxi oko 5 USD a brod 35 USD po osobi)
Do Tortuguera se može samo brodom ili avionom jer je kanalima odvojen od kopna. Taj dio zovu Amazona u malom. Oko 10 smo se napokon ukrcali u brod nakon što smo jedno dva sata čekali jer smo došli prerano. U tom mjestu od kud kreće brod nema ničega, samo neka tvornica ili luka za ukrcavanje kontejnera s voćem i jedan štand sa 1 stolom gdje dođe neka familija i prodaje sendviče i kavu. Jedva smo ih dočekali da razvuku štand pa da maznemo kavicu.
Od vožnje nisam puno očekivala mislila sam da nas samo odvezu i iskrcaju, ali i tu sam se prevarila. Na čamcu smo bili samo nas dvoje i još jedan par iz Belgije, a čiča koji vozi čamac je bio pravo otkriće. Ma koji vodiči, čiča je sve znao i raspoznavao različite životinje kraj kanala, stao svaki put da nam ih pokaže i da nam ispriča o njima. Od njega smo saznali veše nego od ikog u Kostariki. Pokazao nam je uz put 3 vrsti majmuna, Spider, Howler i Whitefaced, ljenjivce, šišmiše, različite ptice, krokodila, čaplje...
Kanali su bili fenomenalni , totalna divljina, velike palme, bambusi i ogromno drveće uz vodu, tisuće kanala koji se križaju i račvaju, ušće tih kanala u more, plantaže banana uz kanale a i plantaže ko zna čega još koje čuvaju neki Ticosi i prave se da šatro pecaju ili gledaju u daljinu.
kanali rijeka, od kojih je jedna rio Pacuare
kanali do Tortuguera
ljenjivac kojem smo prišli blizu do nosića
kolonija šišmiša na drveću
ljenjivac kojem smo prišli blizu do nosića
kolonija šišmiša na drveću
Vožnja je trajala nekih 4 sata, i oko 2 smo napokon ugledali selo na vidiku, iako je tu i tamo bila neka kuća uz kanal. Tu smo imali bookiranu sobu s kupaonom u Cabinas Tortuguero, za 35USD noćenje preko interneta ali je cijena ispala manje oko 25 USD kad smo skužili da su onom paru iz Belgije iznajmili po toj nižoj cijeni. S njima smo se na kraju tih par dana družili, bili su skroz simpa.
Veselili smo se klopi i to jastogu za 10 dolara kak je pisalo na netu, u našim cabinasima ali je ispalo da klopu imaju samo u sezoni, no gazdarica nam je preporučila jedan restoran totalno ok s lokalnom klopom a i s cijenama pa smo tamo jeli svako večer.
Tortuguero
Taj prvi dan nismo ništa imali u planu pa smo odmah zapalili na plažu. Iako je to Karipsko more kao i u Cahuiti ipak je totalno drugačije. Puno su jači valovi i struje i plaža je sa crnim vulkanskim pijeskom, a u Cahuiti ima i sa crnim i sa bijelim pijeskom. Tortuguero smo odabrali radi kanala i morskih kornjača koje se tu gnijezde. Selo je skroz slatko, malo ima jednu ulicu, prijevozna sredstva su samo bicikli i čamci, ima par restorana, sodasa dućana i suvenirnica. Dječica se igraju na cesti u prašini musavih lica ali sretna. Tamo kao da je vrijeme stalo.
Do plaže vodi prašnjavi puteljak kraj stabla kokosa i niskih kuća u veselim bojama. Kupanje je jedva izvedivo jer te valovi bacaju i vuku. Dok smo se tako bacakali po moru neki je striček pecao pored nas, bacao udicu i vukao van praznu. Gledamo ga i mislimo si; a kaj ti tu loviš? Kad nam je dojadilo borit se sa valovima otišli smo malo šetati po selu i potražiti restoran. Našli smo neki fensi riblji restoran uz obalu s prekrasnim pogledom i finim mirisima koji su se širili uokolo, ali i cijenama za nas nedostižnim. Nismo odustali i tražili smo dalje kad smo između kuća vidjeli stričeka kaj je pecao kako čisti ribu, dođemo mu bliže jer nas je živo zanimalo kaj je to tamo ulovio, kad ono morski cucak malo manji od metra- OK mislim da sutra preskačemo kupanje.
Tomo glumi glavatu želvu
nakon laganog šoka napokon se skrasimo u onoj sodi kaj nam je preporučila gazdarica i opet maznemo neki lokalni specijalitet al ja se tu zeznem i stavim neki umak kaj su imali i to obilno na meso i poslije počnem lagano rikavati. Opet otrovanje- riganje i proljev cijelu noć- a Tomi ništa. Nafutram se aktivnim ugljenom i tabletama za vožnju da mogu preživjeti sutra, i molim Boga da noć što prije prođe.
01.07.09 . Tortuguero
Ujutro skoro ko nova al malo umorna ustajem spremna za nove aktivnosti. Onaj par iz Belgije išao je na vožnju kanuom s lokalnim vodičem a mi smo odlučili to preskočit jer smo dan prije vidjeli hrpu životinja s onim čičom kaj je vozio čamac. Zato smo otišli u NP Tortuguero, ulaz 10 USD + rentanje čizmi 1 dolar. Naoružani čizmama na plus 30 ko dva Zagorca, bauljamo šumom. Ovaj put smo se razočarali, prvo u NP možeš ući s one iste plaže na kojoj smo se jučer kupali samo par metara niže desno naravno za badava, od životinja smo vidjeli samo neku smeđu antilopu, rikavali smo od vrućine i pizdili kak smo naivni da jučer nismo skužili da se s plaže može u park. Uglavnom ovaj park se slobodno mjože preskočiti. Ni Belgijanci nisu ništa bolje prošli rekli su da su više vidjeli jučer sa našim čičicom nego s vodičem, a bome su se i pošteno naveslali 3 sata. Na kraju su nam ispričali da su razgovarali s nekim Francuzima koji su noć prije ili par noći prije s vodičem tražili kornjače koje se gnijezde po plaži i hodali nekoliko kilometara bezuspješno, pa smo odustali i od kombinacije koju smo imali za noć- oko 22 ići gledati glavate želve s vodičem za 15 USD po osobi. VELIKA GREŠKA jer kad smo ujutro prije polaska prošetali plažom vidjeli smo bar pet ogromnih tragova oklopa i peraja od kornjača i rupe s jajima koje su već bile zatrpane. To me ubilo u pojam, bila sam pretužna jer smo do tu potegli baš zbog tih divovskih kornjača, trebali smo sami otići po noći pa ak ih vidimo super ak nas neko potera opet dobro. Ukupan dojam- loše isplaniran posjet Tortugueru jer nismo vidjeli najvažniju stvar-kornjače, iako je selo zapravo super, a najbolji dio bio je vožnja kanalima do sela. Mislim da to ipak ne bi trebalo propusti. Tužni i razočarani jer nećemo više imati priliku vidjeti kornjače sjedimo na nekom starom nasukanom čamcu sa par stranaca i hrpom Ticosa i čekamo brod do Pavone.
Kao utjeha je došla još jedna vožnja čamcem kroz kanale koji su na nekim mjestima bili toliko plitki da je motor strugao po dnu, a na nekim mjestima je čamac jedva prolazio kraj srušenih drveća u vodi- i to je redovna linija za Pavonu. A najbolji dio je bio kad je vozač skupio čovjeka usred guste džungle. Zanimalo me samo otkud se taj tu našao?!
redovna linija javnog prijevoza do Pavone između srušenih stabala
tu na ovom rtiću smo pokupili nekog Ticosa- otkud je ispao?!
