Rano jutro 7 sati (nije pola šest) i dizanje. Danas prelazimo Libanonsku granicu, odluka je ipak pala da idemo a malo adrenalina ne škodi, samo se ipak nadam da ovi intelektualci neće započet novi rat. Jučer nam je tip s kojim smo počeli spiku na cesti, rekao da je bolje ići što ranije preko granice dok nisu velike gužve. Pizdarija je kod prelaska granice kaj nema busa iz Sirije za neka manja mjesta samo za Beirut, tako da smo morali uzet taxi. Prvo lovimo taxi na cesti za autobusni kolodvor Samaryah otkuda idu taxiji za Libanon. Na stajalištu se opet lešinari taxisti bacaju na nas i taže neke nebulozne cifre za prijevoz, srećom nalazi nas tip bez noge kojeg smo jučer sreli i nalazi nam taxi za obećanih 500 sypa po osobi do Baalbeka. Gotovo da nema gužve na granici, nitko nas previše ne kontrolira ali nam zato sve uredno naplaćuju, prvo izlazak iz Sirije i to 550 sypa po osobi( nema izvlačenja, piše debelim slovima na granici da stranci plaćaju) pa onda turističku vizu za Libanon 1 ulaz do mjesec dana 25000 LL(oko 15 usd) jasno po osobi. Pokušala sam nas provući na tranzitnu vizu od 48 sati koja bi trebala biti besplatna ali nije upalilo i lijepo su nas oderali. Olakšani za pun k.... love i nimalo radosni zbog toga nakon pol sata vucaranja po šalterima i naguravanja napokon ponovno sjedamo u auto i pičimo po Libanonu. Prolazimo kroz Bekaa dolinu koja je okružena planinom Libanon i Antilibanon, vrlo plodnu dolinu jer su svuda okolo polja s povrćem, maslinama.... Putem prolazimo svaki čas kraj vojnih punktova ; vojnici naoružani do zuba, tenkovi kraj ceste, topovi i avioni skriveni u nekakvim humcima. Nimalo ugodan prizor ali se čovjek nekako navikne, ko magarac na batine. Libanon je inače bio punih 15 godina bio u građanskom ratu, teritorij je bio podijeljen najvećim dijelom između Sirije i Izraela na jugu, koji se povukao sa tih prostora tek 2000 g. a Sirijci se nisu dali skroz do 2005.g, zanimljivo da ne mrze toliko Sirijce(oni su im čak i saveznici) ali sa Izraelcima su zakrvljeni do bola. Jak utjecaj naročito na jugu Libanona ima Hezbolah, koji ima i velike količine oružja, neki kažu legalna politička i vojna a neki teroristička organizacija koju su osnovali šiitski muslimani na jugu Libanona da bi protjerali židove s tog dijela. U tome su ih poduprijeli Iran koji je podržavao širenje islama , pa kasnije i Sirija, i u tome su na koncu i uspjeli, a Hezbolah je nastavio sa raznim terorističkim akcijama, uglavnom napadima po američkim ciljevima(univerzitet, ambasada...) ne samo po Libanonu već i po cijelom svijetu. Danas imaju i dalje jak utjecaj na jugu Libanona, imaju čak i članove u parlamentu, svoju tv, plakate po Libanonu, i još uvijek ne žele predati svoje oružje a financiraju ih i dalje Iran i Sirija ali i dobrovoljni prilozima i nekim poslovnim zaradama. Eto par političkih skica te osebujne zemlje.
Naš taxi munjara juri ko lud po rupastim cestama i sroljo prvo nije htio upalit klimu al kad smo mu rekli da će dobit manje para predomislio se. Taxiji za Libanon su inače dobri i moderni auti tak da je vožnja bila ok. Iskrcao nas je u centru Baalbeka prije ulaza u hram, taman kraj nekih improviziranih birtijica u kojima babe prodaju one palačinke od tijesta(mountaine bread) mi smo ih zvali čarape, pečene na onim metalnim polukuglama. Uvalimo se u jednu di nam se najbolje svidjelo kod neke krezube babe, i odmah ubacujemo u kljun svako taj jednu čarapu punjenu sirom i paradajzom a baba nam nosi i čaj. Dobra je baba čak nam je i stvari čuvala dok smo mi bauljali po hramu. Lovu sam promijenila u nekoj radnji i nema problema s mijenjanjem dolara.
Libanonske tablice
ovo sam jedva uslikala, fotić se ne vadi u blizini vojske
Baalbek
U Baalbeku smo završili jer se u njemu nalazi najpoznatiji hram bogu gromova i oluje Baalu, kojeg su štovali još Feničani i Kaanarci čija povijest seže još u 300 0g.pr.Kr., au 10.st pr. kr tu je izgrađeno svetište bogu Ballu, kasnije Hadadu. Današnji ostaci hramova potječu iz doba antike. Fenomenalno je što ima odlično očuvane hramove, najveći Jupiterov na vrhu brežuljka, izgrađen nan ogromnim kamenim blokovima, pa Venerin hram koji se nalazi nešto prije samog ulaza na lokalitet, odvojen dosta razrušen ali još uvijek impresivan i meni najdraži hram boga Bachusa. Bauljali smo malo okolo sami a onda smo se malo uštekali nekoj grupi turista s lokalnim vodičem pa sam čula odlične priče vezane uz taj hram. Taj meni najljepši dobro očuvan hram koji čak u jednom dijelu ima sačuvane i svodove, na kojem su Božicama more koje nose po dvije zmije i ribe na reljefu izdubili lice jer su bile pogane. Priča vezana uz njega je vezana uz razvrat i paganstvo i štovanje stranih bogova i prinošenje krvavih žrtvi pa su tu i Bachusu, bogu vina, odnosno njegovim svećenicima redovito žrtvovali djevice i pri tom se masovno opijali vinom koji su čuvali u podrumu hrama. Žrtve su prestale dolaskom kršćanstva ali se prostitucija i dalje zadržala, a Rim se htio riješiti paganskih vjerovanja pa su zato i izgrebali božicama lice. Kako me odmah privuče neka bolesna priča i hedonizam. Uglavnom ovaj je hram bio highlight mog putovanja, nakon Goremea u Turskoj koji je prirodna ljepota, ovo je nešto fenomenalno što je čovjek stvorio( tj. 100 000 rimskih robova koji su radili na njemu) i napokon sam opet živnula nakon Sirije, jer sam se već pobojala da će i ovo biti zajeb.
Ostaci Venerinog hrama
ruševine
šest stupova koji su ostali nakon potresa
Jupiterov hram
Baccusov hram, meni najzanimljiviji
sačuvani svodovi u Baccusovom hramu
dio svoda sa izgrebanim licima paganskih božica
mozaik u sklopu hrama.
Oduševljeni hramom i puni poleta glavinjamo po gradu. Mislim da je ulaznica oko 8 dolara(12ooo LL). Grad nije ništa posebno osim što ima tonu mercedasa starih i novih po cest( ko da smo u Imotskom). Malo šetamo sukom, i odlučujemo nešto pojest. Naravno stajemo tamo di je najveća gužva i ljudi se okupili i nešto kupuju. Nekakvi zamotuljci punjeni mesom koje peče frajer drito pred nama. Nisu baš nešto, malo presirovi al smo to morali probat. Vraćamo se još kod babe na čaj i po stvari, koji smo tako brzinski suknuli da su nam sve jezici bridili, i jurimo na minibus koji nas već čeka. Sva sreća da odmah krećemo prema Beirutu jer se ovdje spremala neka oluja.
jel Imotski il Baalbek?
Baalbek grad s pravim arapskim štihom
mesni zamotuljci
stari sa našim simpatičnim krezubim babcem
Put ide preko planine, kroz oblake. Stajemo par kilometara prije Beiruta jer je velika gužva na ulazu u grad. Odmah kužim da je Beirut neki sasvim drugačiji svijet od arapskog svijeta. Izmijenjuju se moderni hoteli sa razrušenim, bombardiranim zgradama, gradi se punom parom, svugdje su dizalice. Naš hostel lociramo pomoću fensi hotela Phoenicia koji je u blizini i to putujemo taxijem jer nemam kartu Libanona(luzer). Taxi nas košta 2000LL po osobi, već nas je htio zavalit kad je čuo koji hotel tražimo(onaj skupi9 al mu mi objašnjavamo da ne idemo u taj već da je to blizu hotela. Jedva nalazimo taj naš pension Home Valery, iza hotela u nekoj ulici gdje su neki strip klubovi i javne kuće s kuravama, iza wash me praonice auta. Zgrada je obnovljena izvana al kad uđeš unutra nastaje kaos. Jebena rupetina sa par pansiona, prvo smo otišli na 3 kat kad tamo neki debeli lik u bauštelki sjedi zavaljan na kauču a trojica likova kartaju, ekipa snova, silazimo kat niže gdje smo zapravo i rezervirali smještaj i dajemo papire od rezervacije a ovaj iznajmio našu sobu četverokrevetnu za 10 usd po osobi i hoće nam sad uvalit dvokrevetne po 15 usd, e nećeš majci opet glumatamo nervozu, pizdimo i tražimo da zove gazdu i na kraju naravno dobivamo 2 dvokrevetne za 10 usd, al džabe nema veselja, sobe su živi horor. Ne usudiš se hodat bos da ne bi dobio neko gljivično oboljenje a bojiš se da bi i cipele mogle nastradat, nema klime, pišalina smrdi na balkonu, ne želiš ga ni otvorit, al dali su nam čistu posteljinu(sad bi stavila krezubog smajlija). A WCi ????? Al jebi ga najjeftiniji smještaj u gradu, ionako samo pobacamo torbe i nema nas do sitnih sati. Tako je i bilo hitili smo ruksake, izvadili ručnike i nadobudno krenuli tražit plažu, spuštamo se na Corniche, šetalište uz more, i tražimo mjesto za kupanje, al smo se grdo razočarali, more prljavo, plivaju boce, smeće a usred fensi šetnjice, tamo di se okuplja najviše ribiča ulijeva se drek river u more i to direktno pred šetnjicom( nije im palo na pamet malo povući cijevi u dubinu, nego direktiva). al lokalnu ekipu to ne jebe kupaju se ko male bebe, ronjaju, plivaju skaču, i to naravno samo muški, žena nema. Najbolji dio je kaj se i oni na privatnim plažama u elitnim klubovima kupaju u istim govnima- ne vjerujem. Totalno razočarani, čitaj i smrdljivi, vučemo se Cornichem i potrazi za nekom birtijom di bi popili cugu. pada već mrak kad dolazimo do Pigeon rocka- neobične formacije stijena zaostale urušavanjem klifova. Inače obala je dosta nepristupačna, strma nema nekih žala, ima al na drugoj strani uvale to smo tek drugi dan saznali. S druge strane izmjenjuje se opar ruševnih zgrada sa novim hotelima, a na jednom mjestu stara kolonijalna kuća koja pokazuje arhitekturu grada nekad spram staklenih nebodera. Lijep je grad sve je novo, ali nedostaje onaj duh prošlosti, šteta što nisu bar one zgrade koje su mogli obnovili u kolonijalnom stilu, podsjećao bi na Miami, koji ima svoj art deco stil, a ionako već i podsjeća malo sa tom šetnjicom, luksuznim autima i trebama sa napumpanim cicama i ćubama koje šetaju dok pored njih trčkaraju feminizirani pederi u majcama isticaljkama. Grad po mom ukusu!!!
Gledamo malo cjenike na birtijama uz more skupo je, al smo odlučili se malo počastit pa odabiremo jednu uz same stijene Pigeon rocka sa krasnim pogledom. Pijemo sokove i lagano slinimo nad klopom koju konobari furaju okolo. Sve izgleda fenomenalno, neke salate s jajima i raznim povrćem, mesetina, plate s voćem- obilno i privlačno. Uzimamo meni i vidimo da im klopa uopće nije tako skupa u odnosu na cugu, i dajemo si oduška naručujemo klopu:fatiš, salata razna sa prepečenim kruhom na vrhu, lokalni specijalitet i panache salata sa šparogama, šampinjonima aričokama, jajima,i par vrsta humusa,(cijena klope 30 000LL)-mljac- ubijamo se i naravno par minuta poslije čučimo u wc jer nas i dalje pere ljevpro, al nije bed wecke su kraljevske, čiste i mirisne- tu nam ni naša trčkalica ne pada teško!!!!! Siti i sretni lovimo taxi do naše kraljevske rezidencije, malo šetamo po kvartu i kužimo da smo u nekoj crvenoj četvrti i pol sata nakon vrtimo se ko janjci na ražnju po krevetu jer je tak pakleno i vlažno za razliku od Sirije da se teško podnosi.
srušene zgrade kraj obnovljenih
stara kolonijalna arhitektura(roza zgrada) spram novih, modernih nebodera
ribiči na drek riveru
Corniche- šetnjica
ekipa se brčka bez straha
šetnjica
fina klopica u resti
05.08. četvrtak- Beirut
Dižemo se ujutro, ne jebe nas zmazanoća, kad zaspimo spavamo ko bebe, ai pre jutro se rashladi pa je lakše za spavanje. Dižem se i idem na wc kad svi zauzeti, valjda se ovi šljakeri kaj tu žive spremaju na bauštelu, odem do sobe vratim se opet prmim kvaku kad opet zauzeto, pustim kvaku kad iz wecke izlazi stara natapirana kurava i histerično urla na mene, da kaj joj lupam(nisam ni takla vrata osim kvake) Gledam je i mislim si koji ti je k... tak rano urlat, kaj ne vidiš da još spavam. Nije me ni iznervirala, samo sam je gledala u šoku, lako što je urlala al kak je izgledala, ko vampir stara ispijena faca, raščerupana kosa, mislila sam da se još nisam probudila iz noćne more. Dolazim k sebi i komentiram s Tomom da su to najvjerojatnije ove kaj rade po kuplerajima i strip barovima u ulici, a tu furaju mušterije. Dobro jutro Beirut!
Pošto smo bez karte lutamo po nekim četvrtima, prvo neke sa ambasadama, u koju nas je vojnik jedva pustio, samo da ne vadimo fotić. Tamo smo našli neki mali dućančić kod nekog stričeka di smo se najeli nekih sendviča zamotanih u onaj kruh čarapu, koji nam je on ispekao na onom metalnom loncu, pa smo kod njega još popili čaj i bili spremni za dalje,stalno smo prolazili kraj vojnih punktova, ispražnjenih zgrada u čijem su dvorištu stajali protuavionski topovi i vojnici naoružani do zuba. nekak smo došli do neke siromašnije četvrti gdje valjda živi radnička klasa, tu se puno manje ulagalo i obnavljalo. Moram bacit par cijena na papir- 1usd bio je 1500 LL u to vrijeme a litra benzina je koštala 320 LL(1,5 kn, nevjerovatno jeftino, u Siriji je bio još jeftiniji nešto sitno ispod kune, da su mi te cijene u ZG) kebab 3000-4000LL 1l vode 1000LL, taxi 2000LL po osobi,klopa u resti od 6000 predjela do 18000LL najskuplja jela, sokovi 5000 LL, čaj u centru 2500-5000LL, čaj u pripizdini 1000LL, fini voćni sokovi bočica u dućanu 1000LL, dvopek(naša realnost na putu) 3000TL, cuga je skupa, al klopa ima ok cijene. Nije tako skup grad, al ak tulumariš treba ti gro para. Nekako se dočepamo centra i tu kupujem u nekoj knjižari kartu jer nigdje nismo naletili na turistički ured. E sad je s kartom puno lakše kad znam kaj gledam i di idem. Obilazimo Nejmeh squere, pa Armenijsku ortodoksnu crkvu, šetamo kraj najjebenijih butika od D&G-a, Louis Vuittona, Gucci.... kaj sam rekla ko Miami. U centru je zgodan clock tower i dobar je za orijentaciju jer je na glavnom trgu, i tamo je u blizini premijerova plača, koja dominira tim dijelom grada, od crkvi smo još obišli St. Elie , pa Sv. George grkokatoličke crkve, pa st. George, maronitsku katedralu, pa veliku Mohamed al Amin džamiju, pa ispod premijerova palače rimsko kupalište(ruševine ali zgodno za vidjet)pa Martyrs trg, sa spomenikom nacionalistima koji su obješeni 1916, koji se uređuje, pa Saffi village kvart sa obnovljenim kolonijalnim kućama. Sve u svemu, grad me oduševio, imam par zamjerki ali grad sa puno znamenitosti, jebenim shoppingom( ne za moj džep) pun života, restorana, barova, mrak.
Uvalili smo se u neku jeftiniju birtiju i bacili na voćne sokove i čaj, i naravno opet manevri kad smo tražili račun konobar nam naplati 20 sokova, gle stari pili smo al 20 ih nemrem popit ni u ludilu( da je piva možda), i on nam objašnjava da su cijene na cjeniku za dostavu a da je skuplje, velim mu stari, a di ti to piše,pa nemaš drugih cijena i sad ćeš ih izmišljat i lupat bezveze po kasi. Dajemo mu kolko smo izračunali 8000LL- uzmi il ostavi- ko te jebe, ipak je uzeo, al ja se već počinjem pitat kaj mi izgledamo ko ovce za šišanje, ne vjerujem da nas uvijek neko pokušava izlevatit.
neka crkva
dijelovi Beiruta, nedaleko centra
premijerova palača
crkva SV. Georga(Juraj)
mozaik SV. Georga
zaboravila sam koja crkva
rimske ruševine usred grada: garden of forgiveness
Muhamed al Amine džamija
vijećnica
otkačene pušilice u Beirutu
rimsko kupalište
ST. Elie Armenijska crkva
još jedan oltar pred kojim bi se dečki rado pomolili- Ferarrijev salon
Saifi village- krasno obnovljene kuće al izgleda pusto
statua Martyrs
downtown Beirut i stari koji čila
Nakon laganog friškanja u našem luksuznom pansionu, bacamo montažu i eleganci autfit, i izlazimo u grad. Na Cornichu lovimo bus, karta košta 1000LL,super jeftino al je spor ko puž, brate mili da potrčim bi ga prestigla, vozimo se malo dalje od Pigeon rocksa, u južni dio Beiruta ulicom Rafic el Hariri i tu dolazimo do prave pješčane plaže, nismo silazili dolje ali mi se čini da je čišće nego na Cornichu, bar nisam vidjela nikakve cijevi da ispuštaju sumnjivi sadržaj u more. Još malo šetamo uz more do našeg fensi restorana na Pigeon rocku, čekamo da bolje ogladnimo, lagano zalazi sunce i ubacujemo se na najbolji stol uz more, ekipa dolje čamcima plovi oko stijena čini se zanimljivo, al ne više od onog što nas čeka- klopa. Bahato naručujemo brdo klope, opet one fine salate, pa piletinu s grila, porcije su boli glava, i uredno pijemo vodu, ko pravi papci, al boli me kita, cuga košta ko pol klope. Masakriramo se i tužnjikavo gledamo ogromne pate voća koje ljudi naručuju, al i da nogom guram više ne bi stalo, pomalo počinje revolucija u želucu i opet- trk prema kenji- trčklica ne staje ni 4 dan. Klopa nas je koštala oko 50 dolara sve skupa, al bila je ubojita! Odlučujemo se pješke vratit uz more, i malo slinit po voznom parku, mene to ne jebe, al dečki su ispalili od sreće, ja ne kužim kakvi su to auti al sve neke mrcine, i to glavnom registracije, Katar, UAE ,Saudijska Arabija, totalna egzotika.dečki odlaze na spavanje a Tomo i ja se bacamo u istraživanje noćnog života, negdje sam čitala da je u ulici Gouraud hrpa kafića i restorana, to je ulica u produžetku Ferrarijevog salona. Ne možeš fulat po noći jerje tamo riujeka automobila koja polako mili. Prvo smo malo prošli centar da vidimo kaj ima, al to je više sedežnica, ekipa lagano čila na terasama, klopa, puši, onako mi se čini više obiteljski i za babce. produžujemo do te ulice , lokal na lokalu, restorani, kafići, muzika svih vrsta, ubacujemo se u neki di je techo, po mom guštu, pun je kafić, svi doterani, trebe namontirane, ćube silikonske, cuga se sve u 16. naručujemo pive, mala točena 8000LL, i čaša vina 8000lL, cijene koma. Popijemo par pića i vidimo da se ekipa lagano kupi, mislim da idu dalje. Nama je to bilo dosta ali smo još prošetali do nekog kluba pred kojim je bila gužva- Cooper, nismo ulazili, al čula se dobra muzika, u rangu Ibize, Miamia, Zrča. Klubovi su preko puta one glavne džamije i crkeve Sv. George, ne možeš fulat, i ima ih 3 u nizu. Fakat Beirut bije dobar glas- party town. Gledam plakate a sutra koncert Akona- ufff.
lijepa plaža u južnom Beirutu
Pigeon rocks
ponovno masakr
u birtiji
ulica Gouraud
06.08.-petak- Tripoli- Tartus (Sirija)
Rano jutarnje dizanje i pakiranje. teška srca napuštamo "luxuznu rezidenciju" i lovimo taxi do autobusnog kolodvora, tamo stoji nekoliko buseva za Tripoli a kreću kad su puni, ulazimo u jedan koji kreće vrlo brzo, i vozimo se prema Tripoliju. Super je vožnjica uz samu obalu mora, cijela je obala naseljena, a uz samo more su neke rafinerije i silosi, sve to ne izgleda baš privlačno za kupanje, šteta što su tako izmasakrirali more, iako vidim da ima i hotela,samo čini se da nekog kupališnog turizma izvan Beiruta baš i nema. Beirut je očito priča za sebe ulaže se brdo love u obnovu grada, sigurno tu lovu daju Ameri, jer dolar vlada, prvo su pomagali židovima da ih rokaju a sad grade po Beirutu, morala bi malo proguglat da vidim kako to Ameri financiraju gradnju. kako je zasran ovaj svijet. Ne mogu se s tim zamarat, odmah se uzrujam. Dolazimo u Tripoli koji je već neka druga priča, opet onaj arpski look, musavo, zapušteno, čak i porušeno, tradicionalni suk, u centru toranj sa satom, u blizini tvrđava... to je taj Bliski istok koji lajkamo. Kod tornja kupujemo neke super sendviče s pljeskama, zeljem i pomfrijem zamotanim u čarapu,3500LL, i gutamo ih u parku, neki nas dečko maltretira da nam očisti cipele, di si nas našo, nosimo tenisice i japanke, kaj ćeš nam čistit al on je uporan, na kraju smo mu dali lovu da odjebe . Nakon kratkog obilaska opet se bacamo u borbu s lešinarima taxistima, traže 3000LL za taxi po osobi, a mi nalazimo nekog sa starom mečkom za 1600LL, usput dok pregovaramo počinje neka frka na cesti i šora, prašina leti, svi nekaj viču a frajeri se tuku. malo zabave da razbijemo monotoniju. Taxist je bio legenda, nije napravio ni pol km kad staje u gradu i počinje ukrcavat neke tepihe u gepek pun naših ruksaka, gledamo i ne vjerujemo, onda s murjakom dila neke jakne, pa opet staje i preprodaje robu nekoj trebi, gledamo i ne vjerujemo, bio je simpa, al brate malo je zabrijo, opet bacamo presing da počne vozit jer neće dobit lovu. Tu se gro ekipe bavi švercom, furaju jeftinu robu iz Turske i Sirije i prodaju u Libanonu. Na kraju nas lik vozi kod nekog svog u hotel ali taj je pun pa se pozdravljamo i tražimo smještaj po Tartusu, opet je petak i niš ne radi grad oko 2 popodne izgleda mrtav, dućani zatvoreni ni cucka na cesti. Ulazimo u par pansiona al jedan gori od drugog, u jednom odrpanom pogađamo cijenu 1200sypa četverokrevetna soba i šerana kupaona, i iskrcavamo ruksake. Opet nadobudno pakiramo ručnike i badiće i krećemo na plažu. Dolazimo u neku malu lučicu i ponovno razočarani gledamo zmazano more i ne pada nam na pamet umočit se unutra. Ovaj put lakše to podnosimo uz hladne ALMAZE, libanonske pive, čips, lagano čilamo na ogromnim kamenjima uz obalu i gledamo kak lokalna ekipa juri na brodiće i ide na obližnji otok na izlet, nakon hrpe piva, gledamo kak se vraćaju s izleta...prebiremo po doživljajima i lijepo nam je, osim starom on ne smije cugat jer njake već 6 dan!
Tripoli park, i kaj bi taj mali nama očistil- japanke? tenisice?
toranj sa satom
srušene zgrade- Tripoli
ulaz u suk-Tripoli
Tripoli
tvrđava na vrhu- Tripoli
šora na cesti
ludi taxista s tepisima
Tartus-vjetrenjača
čilanje uz more i almazu
Lagano pada mrak pa se vraćamo u svoj pension, Alsyjaha turist hotel, al ne bi ga baš preporučila, tamo upoznajemo nekog simpatičnog Egipćanina koji je došao na odmor, to je uglavnom mjesto gdje lokalna ekipa dolazi na ljetovanje i sad im je sezona pa je smještaj dosta skup i ne daju ga ispod cijene. Izlazimo van u potrazi za hranom, malo šetamo gradom uz obalu i ulazimo kroz vrata u unutrašnjost grada jer je dio opasan starim zidinama. To je druga po veličini luka u Siriji, a povijest mu seže 2000g pr. Kr. u doba Feničana, najveći razvoj postiže za vrijeme Križara, koji su tamo izgradili crkvu Naše gospe od Tartusa i sagradili zidine oko grada koji asu i danas očuvani. Grad ima neki mediteransko - arapski štih i skroz je zanimljiv sa tim zidinama, prolazima, i ulicama. Skrasili smo se u blizini džamije na nekom trgiću i tamo našli dobar falafel, sa ljutim začinima, maznuli svako po dva i preko puta u birtiju sjeli na čaj i pušilicu. Promatrali malo ljude i lgano se veselili kaj sutra počinje povratak kući. Plan je ujutro ulovit bus za Latakiu, pa preko Antakije, i Iskenderuna za Adanu, i tamo na avion za Istambul, noćenje opet u Erasmusu i ujutro na aerodrom pa u Begeš.
zidine Tartusa
zidine i džamija- Tartus
Sirijski busevi
Tartus -dio male lučice za barke
Sve je išlo po planu samo je trajalo duže nego što smo planirali, mislila sam da ćemo imat više vremena za Adanu, da malo razgledavamo ali imali smo manje od planiranog pa smo se samo klatili po aerodromu, uz lošu klopu. Let je prošao ok, i uspjeli smo na Eminonu još ulovit jedan sendvič od ribe i cijeđenu naranču na opće veselje. U onoj rupetini od hostela u sitne sate utrpali smo se u krevete, ko zna kome, jer je neka ekipa po noći obijala oko nas al nismo se dali smest. Ujutro dizanje, kod suseda na burek, pa na brzinski šoping po Spice i Grand Bazaru da nakupujemo, duhane, čajeve, i nekaj od te šatro marka robe za sitnu paru, i trk na aerodrom.
Let nam je kasnio jedno sat i nešto jer smo čekali da krene i nešto popravi, pa smo stigli kasnije i nismo imali vremena šarat po Bg, napokon smo se utrpali u vlak i dobro opskrbili Jelenima da se nađe po putu. Ukupan dojam- sve pet, al mi je već lagano dosta Arapa, nakon treće godine što lutamo arapskim svijetom već lagano ovisni o njima, zaključujem da ih je sada ipak dosta i da bi trebali promijenit orijentaciju, dobro je što za to uvijek nekako skupimo lovu jer nije skupo, a opet ima onu čar egzotike koju tražimo kad putujemo. Lijepo je al nam je dosta, lakši par kila, i par tisuća kuna, veselimo se povratku kući.
borba za Jelena
CiFRA:
aviokarta-BG- Istambul povratna 190 eura
Adana -Istambul- 25 eura
noćenja- oko 135 eura po osobi(njih 17)
prijevoz-130 eura
ulaznice -oko 80 eura
ukupno- oko 7000 kn sa svim troškovima( i hrana i cuga)
