Pravo sranje je kad probaš retrospektivno napisati blog. A to sam čvrsto odlučila budući da kužim da se više ne mogu pola toga sjetiti pa zato i kažem da je to pravo sranje jer mi je i blog unatrag teško napisati ali dat ću sve od sebe. Za Sarajevo smo se odlučili jer moj dragi muž nije mogao dobiti duži godišnji od 3 dana, a ja nisam ništa isplanirala za praznike za Novu. Nije daleko, može i autom, ima snijega- pa reko da ga bar negdje vidimo ove godine, a nisam bome nikad ni bila tamo- pa red je da vidimo kako žive naši susjedi. Odabrali smo Hotel Hollywood na Ilidži cijena oko 1000 kn za 2 noćenja s doručkom- ima zenba i saunu(reko ak nećemo imat šta za radit po gradu uvijek se možemo pacat), dobre kritike na forumima, malo dalje od centra. Pošto smo sa svojim autom to nije bio problem. Smješten u odnosu na centar kao da u Zagrebu spavaš u Novom Zagrebu a tak mi se isto činio i put do centra kao da se vozimo po Aveniji Vjećeslava Holjevca. Hotelu ću posvetit malo više pažnje jer je do jaja. Nismo baš navikli na neku finoću- obično odsjedamo po hostelima, ovaj ima *** al je novi( ima i stari dio malo jeftiniji al ni blizu komforman kao novi). U sobi sve novo a velika ko igralište za mali nogomet, moderan namještaj, udoban krevet, tvrđi madrac, kupaona jacuzzi sa muzikom i pločice( prave talijanske :-).
detalj iz sobe (Tomo nije taj detalj)
Super čisto i uredno a doručak ok-švedski stol. Put je prošao bez puno problema- nije bilo snijega po cesti - srećom jer su nam gume ćelestonke, a zimska oprema samo za poslikat: posuđeni lanci koji ne pašu ni u ludilu. Cesta je OK, autoput do Slavonskog Broda pa dalje regionalna cesta kroz Bosnu.
Na ulazu u Sarajevo upali smo u neku gužvu- nedjelja- nije nam bilo jasno zakaj.
Stojimo u koloni sat vremena a makli smo se 500 metara. Počeli nas već lupat živci i stislo nas na kenjaru, vidjeli neku birtiju kraj ceste i stali.
I tu je počela priča o Sarajevu- u birtiji konobarica i tri gosta. Naručili kave i nismo sjedili ni pet minuta kad ekipa pita od kuda smo i tu krene priča.E to je Bosna kakvu sam zamišljala ne Bosna nego Bosanci- ljudine, prijateljski otvoreni, susretljivi, ljubazni. Ipak smo svi iz iste Juge ispali. S kave prešli na viljamovku,samo se velika toči pa još jedna i tako kroz priču i gužva se raščistila.
Ilidža je neki noviji kvart, blizu hotela je autobusni kolodvor do kojeg vodi neka fensi uličica sa kafićima i buticima. Smješten je uz rijeku . Kad prijeđeš most dođeš do šetališta i parka sa austrougarskim vilama u koje su izgleda u dio bivših toplica( sad to ponovo preuređuju) kroz kojeg prolazi aleja platana i kestena koja vodi do Vrela Bosne.
Istovarili smo stvari i odmah zapalili u centar- Baščaršiju. Parking se plaća samo u uskom krugu oko baščaršije sve drugo džabalesku( di su ta vremena prije Bandića kad smo i mogli džabalebarit cijeli dan po centru da nas parking ne košta više nego kava koju idemo popit).
Prvo kad dođeš na Baščaršiju vidiš sebilj ( arapska riječ u značenju "put", ali kao termin označava dobrotvornu, vrlo staru instituciju, fontanu posebnog oblika na trgovima, na kojoj je sebiljdžija tasom zahvatao vodu iz korita i besplatno napajao žedne).Izgrađen 1891. godine, vjerovatno po projektu Josipa Vancaša. Sebilj kojeg je podigao 1754. godine bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica izgorio je u požaru 1852. godine, a nalazio se nešto niže od današnjeg( pročitala na netu).
Iza ugla su virili dućančići sa suvenirima: džezvama, šalicama, čajnicima, tacnama od bakra i metala. Odmah smo odlutali u tom smjeru. Obrtnici rade u svojim dućanima al te nitko ne navlači za rukav ko u Maroccu.Cjenkat se može al ne spuštaju previše cijenu.Mi smo uboli pravu džezvu i fildžanćić i pušilicu malu( to je postala opsesija- iz svake države donesemo po jednu nargilu-ova je bila najmanja).
Ulica se zovu se po onom što možeš tamo kupit(kazandžijska).
Tomo u Kazandžijskoj ulici
Ferhadija Džamija u pozadini
Begova džamija( i Tomo)
U centru su i dvije džamije Ferhadija džamija i Begova džamija koju je dao izgraditi bosanski namjesnik Gazi Husrefbeg 1530. godine. U dvorištu su zidovi sa kapijama, kao i šadrvan, na čijem mjestu je podignut današnji 1892. godine. Današnji kompleks Begove džamije sačinjavaju i dva mauzoleja u obliku oktogona, zgrada mekteba, vruća česma, te zgrada muvekithane.
Preko puta je Morića han nekadašnje-svratište.
Za potrebe velike čaršije i trgovaca što su dolazili iz dalekih zemalja građeni su karavansaraji - moteli. Jedan od njih, Gazihusrefbegov Morića han, podignut je u prvoj polovini 16. vijeka. Građen je po svim tadašnjim pravilima: veliko ograđeno četvrtasto dvorište, magaze i prostori za konje u prizemlju. Na katu su sobe za spavanje. Imao je 44 gostinjske sobe, sa 300 ležaja. Izgorio je u požaru 1957. godine, a obnovljen 70-ih godina.
Morića han
Čovjek kad hoda ogladni a što ćeš jest u Sarajevu nego ćevape. E sad je tu cijela polemika kod koga su bolji; mi se odlučili maznut ih kod Želje i bome nismo pogriješili-bili su mrak.
Nakon ćevapa mogli smo nastaviti dalje. Popeli smo se (jedva jer naravno nitko po gradu ne čisti snijeg a ekipa kliže ko na ledu po centru)jednom ulicom u dio kojem se ne sjećam ime, uglavnom tamo je medresa (škola gdje uče kuran).
.
muslimanska škola
pogled s vrha ulice na Sarajevo
Šetnju smo završili uz Miljacku do Inat kuće
Evo priče i kako je dobila ime: u cilju izgradnje objekta Gradske vijećnice na Mustaj-pašinom mejdanu 1892.-1894. godine bilo je neophodno srušiti dva hana i jednu privatnu kuću. Hanovi su srušeni, dok je vlasnik kuće stari Benderija zahtijevao da mu se kao naknada isplati kesa dukata, a uz to da kuća bude prebačena, ćerpić po ćerpić, na drugu obalu Miljacke, nasuprot Vijećnice. Tako je i urađeno, a zbog inata vlasnika kuća je prozvana Inat kućom.
Dobro smo se nahodali a bome i smrzli,sad natrag u hotel, od brijačine ništa -ponedjeljak, nego lagana šetnja po Ilidži, burek i piva prije spavanja- pa jacuzzi u kojem svira za kraj prvog dana: Ko bi reko čuda da se dese pa Miljacka mostove odnese,
da ne mogu tebi doć da ne mogu ulicom ti proć. .....
05.01.2009.
Drugo jutro nakon obilnog doručka krenuli smo pješke prema vrelu Bosne .Put vodi kroz Aleju platana nekih par kilometara ali kome se ne hoda može platiti kočiju nekih 20 kuna u jednom smjeru. Nama se učinilo da bi mogli prošetati i uživati malo u zimskom ugođaju. Natrag smo uzeli kočiju jer nam je bilo dosta hodanja , ima jedno 3 km kroz aleju a bome je i zima stisla.
Austrougarske vile na početku Aleje
Vrela Bosne Vrela Bosne se nalaze u jugozapadnom dijelu Sarajevskog polja, u podnožju Igmana. Rijeka Bosna izvire iz nekoliko krških izvora na nadmorskoj visini od 492 m .Priroda je uokolo je super a naročito u ovom snježnom okruženju. Patkice i labudi plutaju po malim jezercima, a na nekim se mjestima vidi kako voda izvire iz pukotina.
vožnja kočijom kroz aleju
Nakon šetnje smo dobrano ogladnili a i promrzli pa je odluka bila laka: danas burek vak i naki u Baščaršiji pa onda možemo dalje.
Nakon klope red kulture, otišli smo do Svrzine kuće (Bosanska stambena kuća) koja je očuvani primjerak kuće iz osmanskog razdoblja, sa očuvanim namještajem i detaljima koji su ljudima služili. Čojek nas pustio da bauljamo džabe jer so došli malo prije kraja radnog vremena, još nas je morao čekat dok sve nismo vidjeli. Zakon.
Opet natrag na Baščaršiju do Gazi Husrefbegovog bezistana.
Ovaj masivni kameni objekat bazilikalnog tipa proteže se u dužini od 109 matara duž istoimene ulice. Izgradili su ga dubrovački majstori po nalogu tadašnjeg bosanskog sandžakbega Gazi Husrefbega, u periodu od 1542-1543. godine, sa 52 dućana poredanih u dva niza u unutrašnjosti objekta i trećim nizom dućana sa njegove vanjske strane, uz ulicu Kujundžiluk. U njemu se prodavala tekstilna, uglavnom uvezena roba. Sa susjednim Tašlihanom činio je organsku cjelinu. ( opet naravno net).
Ponovno gladni gledamo gdje bi maznuli neku lokalnu klopu kad vidimo Aščinicu kod Dženize( što će reći zalogajnica). E to već može, unutra naravno lokalna ekipa s kojom odmah ulazimo u priču, jedu se škembići i pije pivo.
Pao mrak, pa smo se dobrano promrzli i utovljeni vratili u hotel, ma kakva brijačina, to ćemo ostavit za drugi put kad dođemo, al sigurno ne po zimi. A sad- dragi jacuzi , vrijedi ovaj hotel svaku kunu. Sutra zbogom Sarajevo .
siječanj
