crtice s puta

siječanj, 2020. Peru -Cusco, Ollantaytambo, Machu Picchu

Slijećem kasno u Cusco i pa uzimam taxi do Hostal Mirol koji sam bukirala opet na bookingu za 15$ po noćenju, Nije loš jer nije daleko od centra ali nije ni ništa posebno, soba s kupaonom, solidna, čista, samo moraš zvoniti svaki put da ti otvore vrata da možeš ući u dvorište. Ne ide mi se spavati i zapravo sam se veselila Cuscu pa uzimam opet taxi i idem u centar. Za razlike od Lime Cusco me dobio na prvu. Taxi me iskrcava na glavnom trgu Plaza de Armas i pogodac u sridu, trg izgleda čarobno sa svim osvijetljenim građevinama. Pratim instinkt i ekipu i penjem se nekom uličicom uzbrdo gdje su tradicionalni restorani, starinski uređeni i svaki ima krušnu peć u kojoj peku zamorce i ostala lokalna jela. U iskušenju sam u koji da uđem jer svi izgledaju privlačno, i na kraju ulazim u jedan manji s ok cijenama, i uzimam meni s pisco sour, juhicom i odreskom od alapake. Klopa je odlična, krušna peć grije, atmosfera ugodna. Ne ide mi se još doma pa idem još malo više po ovoj ulici u dio gdje su klubovi. Sa svih me strana mame da uđem a muzika trešti na najjače iznutra. Ima svega, rock and roll, pop, karaoke...biraj. Sjedam u neki mirniji i uz Pisco sour chillam. Na vagi sam da popijem još koju rundu ali to je skliski teren jer mi se onda ne bu išlo doma. Zato ipak idem spavati jer me sutra čeka naporan i uzbudljiv izlet na Machu Picchu koji bi trebao biti highlight mog putovanja.

Put do Machu Picchu nije nimalo lagan ni brz. Budim se u 5 sati i lovim bus do Ollantaytambo, sela visoko u Andama od kud vozi poznati panoramski vlak do Aquas Caliente, mjesta u podnožju Machu Picchua, od kuda ide bus do samog nalazišta ili se možete penjati pješke po tisuću i više stepenica dodatnih 1300 mnv.

Uletavam u bus taman prije polaska. Vožnja busom po zavojima traje oko sat vremena a vozač se ufurao da je Fitipaldi, letim po sjedalu lijevo pa desno sretna što nisam ništa stigla pojesti za doručak.

Ollantaytambo je za mene pravo otkriće, to je Peru kakvog sam zamišljala, selo visoko u planinama, stare kamene kuće, ljudi u tradicionalnim nošnjama, u daljini se čuje antara, tradicionalna peruanska flauta i svira Condor pasa. Ok, sad zvuči kao da sam malo zabrijala, ali upravo sam to doživjela penjući se na ruševine u Ollantaytambo.

Grad savršene ortoganalne strukture je u 15 st. izgradio vladar Inka Pachacuti, sa ceremonijalnim hramom na okolnom brdu i terasama s navodnjavanjem te skladištima za poljoprivredne proizvode na obroncima planina iznad plodne doline rijeke Urubambe. Muvam se prvo po tržnici, uživam istražujući neobično voće i povrće koje prodaju žene potomci Inka u lokalnim živopisnim nošnjama. Prodaju i lišće koke koje je ovdje legalno i žvaču ga starosjedioci i turisti da bi lakše podnjeli život na velikoj visini. Ne mogu odoljeti i kupujem na tržnici svašta, sireve, kuhanu kuruzu, juhicu, kolač...sve je oku privlačno i domaće a male bucmaste Inka ženice u šarenim nošnjama smješkaju mi se i nude svoje proizvode. Puna ko brod šetam dalje gradom kroz koji teče rijeka Patakancha, a ispod kamenih ulica još uvijek postoje kanali s vodom. I ovdje su na temeljima starih građevina izgrađene nove kuće u kojima i danas žive potomci Inka. U jednu takvu sam zalutala istražujući kamene ulice tog pitoresknog gradića. Oko ograđenog dvorišta nalazi se nekoliko kamenih kuća a neki čičica me poziva da pogledam u njegovoj kući suvenire koje prodaje. Ulazim u kuću, pod je zemljani, na otvorenom ognjištu gori vatra i krčka se neka juha u loncu koji visi iznad ognjišta. Pored je mali oltar sa ljudskim lubanjama, najvjerovatnije njihovih pokojnih. Pored lubanja su mumificirane male tek okoćene ljamice, to im je neka kućna amajlija. Po podu trče zamorci, a u uglu tek ustala iz kreveta starčeva unuka jede doručak. Jedan od neprocjenjivih trenutaka kada na putovanju doživim pravi život lokalnog stanovništva.

Kroz kamene ulice Ollantaytamba dolazim do uspona prema ruševinama starog grada i penjem se preko terasa na kojima su uzgajali različite kulture, do spremišta u kojima su čuvali proizvode. Iz doline se čuje peruanska glazba, pogled na dolinu je prekrasan, sjedam na kamen i uživam u trenutku.

Cusco-ulica s restoranima

Ollantaytambo- glavni trg

Ollanta- tržnica i fini sirevi

teta s tržnice

pravi Peru

s Peruancima

družina u nošnjama

Ollanta-centar

ulice Ollante

kuće na temeljima starog grada

rijeka Patakancha

Inka terase

utvrda i hram

slatki dučančići

priprema za feštu u crkvi

u jednom dvorištu

u kući kod čičice

mali hram sa lubanjama i suhim ljamicama kod čiče

Inka tersase, tvrđava i hram

Ollanta

Sad se već moram požuriti prema kolodvoru jer mi uskoro polazi vlak za Machu Picchu. Kažu za njega da je najskuplji vlak po kilometru na svijetu, nekih 50-tak km vožnje košta preko 60 eura i to u najmanje luksuznom vagonu. Ima vagona u tom vlaku i dva tri put skupljih i luksuznijih. Ne žalim ni lipe jer vlak prolazi kroz prekrasan krajolik, kroz kanjon rijeke Urubambe okružen vrhuncima Andi, vožnja traje sat i pol i vegetacija se mijenja svakih stotinjak metara nadmorske visine, od travnjaka, do šuma, čak i tropske šume jer se kanjon zapravo spušta iz većih visina do mjesta Aquas Calientes, poznatog po hot springsima, tj. izvorima vruće vode. Tu kupujem kartu za 12$ i ukrcavam se na drugi bus koji vozi još 45 minuta opet po zavojima ali kroz prekrasan krajolik na visinu 2400mnv do Machu Picchu.

Izlazim iz busa napeta od iščekivanja, srce mi tuče ali ovaj put ne zbog visine nego zbog uzbuđenja što ću vidjeti pred sobom najočuvaniju prijestolnicu Inka carstva, jedno od čuda modernog svijeta. Nakon kratke šetnje otvara mi se prvi pogled s visine na grad. Stojim očarana i gledam, želim upiti svaki trenutak, svaki detalj i svaki zvuk ponijeti sa sobom. Istražujem ruševine i svaki čas se otvara novi, bolji pogled sa visine na grad.

Grad je najvjerovatnije izgradio car Inka Pachauti u 15 st. i to je posljednje uporište dinastije Inka smješteno nizvodno na samom kraju Svete doline, na mjestu gdje istočni obronak planinskog grebena priječi put uzburkanoj vodi rijeke Urubambe. Korito rijeke ovdje naglo skreće udesno, a zatim ulijevo, opisujući obrnuto slovo “U” oko podnožja planinskog grebena. Potpuno zaštićen moćnom rijekom s triju strana, poput poluotoka, strmo se uzdiže šiljato brdo tisuću metara nad rijekom. Na njegovom sedlu nalazi se najbolje očuvani grad Inka.

U doba osvajanja Perua Španjolci nisu znali za postojanje tog grada. Premda se pričalo o nekom skrivenom gradu i njegovom neprocjenjivom blagu, prvi će bijelac ugledati taj grad tek nakon više od četiri stoljeća potrage. Bilo je to 1911. godine kada je u Peru došao Hiram Bingham III., mladi znanstvenik s američkog sveučilišta Yale. Jedan ga je mještanin odveo do vrha brda. Ugledavši Machu Picchu, Bingham je uzviknuo: "Kakav je to nevjerojatan san!".

Grad je skriven u oblacima, smješten na zaravni Starog Vrha (Machu Picchua), na prostoru dužine 700 metara i širine 500 metara. Grad je mali za oko tisuću stanovnika, skladno izgrađen. Podijeljen je u dvanaest četvrti koje se nalaze na četrnaest terasa. Umjesto ulica, terase povezuje pedeset stubišta s tri tisuće stuba. Na krajnjem sjeveru uzdiže se nad gradom Mladi Vrh (Huayna Picchu). Sagrađen je na 2500 metara nadmorske visine i ograđen obrambenim zidom na jedinoj pristupačnoj strani, dok su ostale tri okružene poljoprivrednim terasama smještenim na vrhovima nepristupačnih litica. Grad je nevidljiv iz doline rijeke Urubambe, dok se s njega pruža savršen pogled i mogućnost potpunog pregleda na cijelo okolno područje.

Machu Picchu bio je značajno mjesto astronomskih promatranja i kompleksan kultni centar gdje su se mudraci posvećivali učenju o solarnom i stelarnom kretanju. Grad je izgrađen u skladu s načelima sakralne geografije Inka. Sastoji od dva dijela: Hanan Pacha ili “gornji grad” koji se nalazi na zapadnoj strani, a bio je namijenjen kontemplaciji nebeskog svijeta, dok je Hurin Pacha, “donji grad” (istočna strana grada) bio namijenjen svakodnevnom životu njegovih stanovnika. U donjem gradu bila su spremišta, radionice, glavne poljoprivredne terase, ali i vrlo važna kultna mjesta. U istočnom dijelu donjeg grada koji danas nazivaju Los Carceles (tamnice), nalazi se jedna od najzanimljivijih nerazriješenih zagonetki. To je labirint povezanih prostorija. Navodno se ispod grada nalazi više labirinata koji su bili zatvoreni kada su grad napustili njegovi posljednji stanovnici. Na zapadnoj strani, na gornjem gradu, smješteni su jedan do drugoga hram Viracoche i Hram triju prozora. Na najvišem mjestu iznad tih hramova se nalazio astronomski opservatorij na čijem je vrhu poznati Kamen Sunca (Intihuatana). Njegova je uloga bila posebno važna za vrijeme zimskog solsticija kada je Sunce dostiglo najnižu točku svog godišnjeg putovanja.

Sacred Valley uz rijeku Urubambu

slike iz vlaka

prekrasan krajolik na putu do Aquas Calientes

Aquas Calientes

Rio Urubamba

Machu Picchu

sreća i radost

MC i iznad njega vrh Huayana Picchu

panorama MC

još malo selfija

Temple of Sun i pogled na Central plazu

kuće

Princial temple MP

Central plaza

fotosešn s ljamicama

ljamice i ja

skoro da ličimo

činčile skaču po ruševinama

Uz ruševine hrama pasu ljamice, a nekoliko činčila skače po okolnim stijenama, sjela sam na vrh s kojeg se pruža pogled na grad, izvadila sendviče i ručala s najveličanstvenijim pogledom u životu.

Nakon četiri sata istraživanja po gradu, fotosešna s ljamicama, spuštam se pješke po stepenicama kojih je sigurno više od tisuću, do Aquas Caliente, spušta se polako mrak i šetam po Aquasu koji je dobio ime po vrućim izvorima. Mjestašce je živahno, pune su ulice, hrpa restorana i kafića. Sve je podređeno turizmu. Biram jedan restoran s otvorenim kaminom, vani je već prohladno ali unutra je ugodno i toplo. Sita, umorna i sretna uskačem opet u vlak, i vraćam se prema Cuscu.

krajolik u Andama

Urubamba river

Aquas Calientes- glavni trg

Pisco sour

siječanj 2020. Cusco

Prvi dojam Cusca bio je kao što sam već rekla odličan, a ujutro sve izgleda još i bolje; impresivne kolonijalne zgrade, fini dućani s čokoladama, živopisna tržnica sa suvenirima, prekrasne crkve, puno restorana, ugodna temperatura po danu, svježe po noći.

Cusco je glavni grad istoimene pokrajine u Peruu, smješten u Andama na 3.416 mnv. Dugo je vremena bio prijestolnica carstva Inca.

Povijesno središte Cusca je upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Amerikama1983 godine kao primjer Inka urbanizacije s jasno odijeljenim vjerskim, upravnim, poljoprivrednim, obrtničkim i industrijskim četvrtima, na čijim ruševinama su Španjolci podigli barokne crkve i palače. Danas uzimam turu s vodičem po gradu da malo naučim o povijesti grada. Grad su osnovale Inke u 11.st. Imao je uglavnom upravnu i vjersku funkciju do dolaska Francisca Pizarra i španjolskih konkviskadora u 16. st. koji su opljačkali grad i na temeljima starih zdanja izgradili crkve i palače ipak poštujući pravilnu strukturu grada, nalik renesansnoj strukturi.

Glavni je trga Plaza des Armas sa dvije velebne crkvene građevine, crkvom Družbe Isusove i katedrale izgrađene na mjestu nekadašnje palače Inka, Viracoche. Od carstva Inka ostale su jedino dijelovi ruševine hrama Sunca Corichance koje smo isto obišli.

Razgledavanje je završilo posjetom Muzeju čokolade, gdje sam guštala u kušanju čokolada sa različitim udjelom kakaa, od 100% na manje, pa sa dodacima soli ili čilija, ta mi se najviše svidjela. Isprobavanje čokolada mi je samo još više otvorilo apetit pa sam se bacila u potragu za nekim dobrim lokalnim restoranom. Hrana je jeftina, za nekih 20 do 30 kn restorani nude dnevni meni sa juhom, obično govedskom, glavnim jelom; najčešće pečena piletina ili tanki žilavi juneći odrezak s rižom, salatom i sokom. Ako želite nešto egzotičnije kao što je odrezak od alapake/ljame ili zamorca iz krušne peći trebate izdvojiti oko 120 kn. Ja sam se opet odlučila za alapaku, nekako nisam bila raspoložena glodati svoje stare kućne ljubimce za gablec. Alapaka je jako fina, okusa između koze i srnetine, ali ipak malo drugačije. Opet sam popila jedan Pisco sour tradicionalno piće zbog kojeg se prepucavaju s Čileancima jer i jedni i drugi tvrde da su ga izmislili prvi. Uglavnom kako mu ime kaže kiselo je ali ukusno, zapravo koktel njihove lokalne žestice Pisca , soka limete, bjeljanjka, sirupa i Angostura bitera.

Baš biram glupi trenutak za nastavak šetnje jer počinje kiša, ali nemam još puno vremena do leta a htjela bih kupiti suvenire na tržnici koja je na drugom dijelu grada. Prvo pada lagano, a onda počinje lijevati ko iz kabla. Sakrila sam se u predvorje neke banke i čekam 20tak min, ali kiša ne prestaje, otvorilo se nebo a po cesti teku potoci. Nemam drugog izbora nego potfrknuti nogavice i krenut u pohod. Srećom imam japanke pa kak voda uđe tak i izađe. Mokra ko miš dolazim do tržnice koja je srećom natkrivena i šopingiram. Nakupovala sam svakakvih suvenira za moje najdraže i zahaklala taxi da me vozi po ruksak i na aerodrom. I sve bi bilo super da mi šupci iz viva aira nisu naplatili 25$ check in a na mail mi je došla obavijest da se ne mogu chekirati on line. To je najgora i najbezobraznija kompanija s kojom sam letila, i naravno let za Limu kasni.

Cusco

Plaza Kusipata

Plaza des Armas

ulice Cusca

neki zgodni atrij

ulice Cusca

Plaza San Francisco

crkva San Pedro i ulaz u tržnicu

vodič nas uči o lokalnim namirnicama

pas spava ko beba

tržnica San Pedro

mumije ljamica na tržnici

ulice Cusca

kamen starih palača u temeljima novih kuća

hram Sunca Corichance

siječanj 2020. Lima- Callao- Palomino otoci

Iz Cusca letim za Limu, smještaj sam našla opet preko bookinga u kvartu u blizini Mirafloresa, koji je popularan i siguran kvart za turiste. Opet uzimam onaj fucking spori ali najjeftiniji javni prijevoz do smještaja, kad tamo opet pizdarija, nema domaćina doma. Zamolim nekog čovjeka na cesti da mi ga nazove i ovaj kaže da stiže. Čekam ga dobrih sat vremena. Kad je došao izgledao je ljubazan, smjestio me u auto i otfurao u neki drugi hotel koji je bio skuplji od njegovog i na kraju ga je platio on za mene jer je izgleda da je kod njega sve puno. Još mi je objasnio kako do centra Mirafloresa tak da sam odmah samo ostavila stvari i krenula u akciju. Miraflores je živahan kvart, sva je akcija oko Parka Kennedy, puno je restorana, klubova i kafića. Gablam u nekoj jeftinijoj zalogajnici, ne baš fino, i sjedam u neki birc na pivicu. Večeri u Limi su tople, napokon osjećaj da sam na drugoj polovici svijeta, ljetnoj. Natrag se vraćam busom i nemam neki osjećaj da je nesigurno.
Ujutro je opet ranije dizanje jer imam dogovoren izlet brodom koji kreće iz luke Callao u blizini Lime, a sovim janim prijevozom trebat će mi bar 2 sata do Callao luke.

siječanj, 2020. Callao i Lima

Bilo je kako sam i pretpostavila, sat i pol do Callaa, ali bus me ostavio skoro ispred mjesta ukrcaja u brod.
Ukrcavam se na brod koji me vozi na otoke Palomino, poznate po kolonijama morskih lavova koji ih naseljavaju, humboldtovih pingvina, pelikana, i različitih vrsta morskih ptica.

Na jednom od većih otoka bio je i zatvor. Hladna Humboldtova morska klima stvara posebne klimatske uvjete, pa je ovdje ujutro uglavnom maglovito i oblačno. Srećom magla se digla kad smo se približili otoku Palomino. Čini se da se cijeli otok miče jer je prepun morskih lavova. Što smo bliže otoku sve ih je više, skaču s obale i dolaze u blizinu broda. Na otoku je kolonija od nekih 8000 jedinki ali ih trenutno nema više od 2000 jer su ostali u lovu. Pitam se kako izgleda otok kada se vrate. S nestrpljenjem oblačim odijelo za ronjenje i hrabro skačem u ledenu vodu. Znam da me čeka veselje ali ovakvoj se radosti nisam ipak nadala, prilazimo im u grupi par metara od otoka, a oni skaču u vodu, rade salto oko mene, njuše mi ruke, grickaju noge i špricaju me perajama. Zabavni su i zaigrani, uživam u ovom druženju, ne znaš tko je više uzbuđen i znatiželjan oni ili ja, nasmijavaju me, dodiruju, preskaču, rone oko mene. Kakvo iskustvo, najradije ne bih izašla iz vode, ali nas kapetan zove da se vratimo na brod. Vraćamo se u Limu i na povratku se još vozimo kraj male kolonije humboldtovih pingvina.
Odlučila sam se ostati još malo u Callau, našla sam fini restoran uz plažu i ručala s pogledom na more, malo se ispružila na plaži i na kraju prošetala po luci koja je zgodna sa šarenim kućama i velikom utvrdom u središtu. Počine padati mrak i tražim bus kojim bih se vratila u Limu, ali daleko sam od mjesta gdje me onaj bus ostavio ujutro a drugog nema. Prilazi mi neki polupijan tip i govori da tu ne mogu prolaziti jer će me zaklati, da je to nesiguran kvart i da mrze turiste. Ne nerviram se previše ali on ne odustaje i odlazi po policajca. Na kraju mi prilazi policajac, predstavi se i zamoli da uđem s njim u auto. Odvezao me do stajališta taxija, strpao u taxi i rekao tipu gdje da me ostavi u Limi. Sve se to odvilo tako brzo i odjednom sam se našla u taxiju i tek tad skužila u kakvoj sam opasnosti bila. Dovoljan je jedan pijanac i šačica nabrijanih klinaca da nestaneš u milijunskom gradu zauvijek. Ne zam jel mi taj pijanac htio pomoći kad je pozvao policajca da me makne, kako god, vjerovatno me spasio. Noću nije uopće sigurno biti na ulicama Callaa, i ovaj sam put imala sreće. Ostatak večeri nisam baš u najboljem moodu, malo me ovaj događaj prestrašio pa nakon šetnje po centru grada idem u hotel na spavanje.
Sutra polako počinje moj povratak kući iz ove zemlje koja me prvo malo razočarala negostoljubivim pustinjskim krajolikom ali ipak na kraju oduševila svojim skrivenim ljepotama.