Zašto Portugal, zato što jer moja draga prijateljica Iva izjavila - možemo putovat al samo tamo di je toplo. Ma može, samo da mi guzica vidi puta, a i malo da predahnem od surove realnosti.
Ubola sam neke super karte do Porta, preko Londona Ryanairom oko 100 eura sve skupa i put pod noge. Letili smo iz Zadra, Iva je sredila štelu da nas neko iz njene firme pofura do Zadra, kvalitetno utrpavanje. Kad smo vidle aerodrom odvalile smo od smijeha, a još je bolje bilo kad smo vidle da avion ide preko ceste. To samo kod nas ima; e ček malo moram stat prolazi avion prek ceste. Predobro.
nismo ni došli a Iva već razvaljuje sengulijane na aerodromu
Išli smo navečer a let nam je bio tek ujutro za Porto, pa smo lagano prespavali na aerodromu- ne bi to ponovila, malo smo zakasnile i ekipa je već zauzela sve stolce bez rukohvata, pa smo se morale pigat na stolcima kaj imaju drške za ruke- shit.Ko da nas je neko mlatil cijelu noć , tak smo se po prilici osjećale. Avion je, hvala Bogu, išao rano pa smo se već oko 5 išle čekirat. I evo nas slijećemo u Porto. Odlučili smo odmah do Lisabona pa na povratku ostati u Portu da nemamo paranoju oko stizanja na avion- zapravo nemojmo se zavaravat, ko mi ja sam odlučila jer sam ionako sve sama organizirala, osim naravno destinacije.
Vlak do Lisabona je super udoban, i vozi oko 4 sata, tako da smo u ranim popodnevnim satima došli su Lisabon. Odmah smo potegnule do hostela, koji je bio u Bairro Alto, četvrti poznatoj po noćnom životu i ružioni, to mi se činila najbolja opcija, ak brijemo navečer da nam je hostel blizu.
Po danu kvart izgleda bezveze, uske ulice, i puno penjanja uz brdo. Al po noći se dižu željezne rolete i iza svake se krije neka otkačena mala birtija, svaka u drugom stilu i s drugom muzikom, a najjača je bila neka rokerska birtija, s nabrijanom bakom od 65 godina koja je radila za šankom, surferi po šanku mašu glavama a baka kulerica radi svoj posel, najvjerovatnije ni ne čuje dobro, na njenu sreću.
Hostel Bairro Alto travellers ( oko 15 eura noć po osobi), je bio ok al niš posebno, imale smo svoju sobu dosta prostranu al bez ogledala, i šerale kupaonu, doručak je bio u maloj kuhinjici gdje bi osoblje ujutro ostavilo tostiće i namaze i žitarice i mi bi si sam uzele, sjele se na klupicu na prozor i gablale, skroz ok, al su bile dosta neljubazne pa se Iva s nekom zakačila na početku i od onda je palo prepucavanje.
Iskrcali smo stvari i odmah produžile dalje. Prvo smo naletile na ruševine crkve Carmo( karmelićanke valjda), nekad je to bila najveća crkva u Lisabonu ali je stradala u potresu, danas je cijeli još dio iza oltara u kojem su neke grobnice, knjige, skulpture i mozaici. Već smo bile gladne kad smo se spustile u ulicu Rua des portas de Santo Antao.
Bairro Alto po danu
neki spomenik
ulica sa restoranima Rua das portas de Santo Antao u blizini Rossio trga, navlakušama za turiste di te vuku za rukav, a poslije ti uvale neku skupu šugavu klopu
Mislile smo da se nama to baš i ne može dogoditi, da nasjednemo na te turističke zamke sa špreherima pred restoranom koji ti obećavaju ispred reste brda i dolina a onda te tak zavaljaju da ti i taj jadan obrok prisjedne. I naravno simpatični frajer nas je upecal na spiku, i uvukel unutra na kraju smo jele neku polusirovu janjetinu i krumpire.Tak nam i treba, al svaka škola dobro dođe.
Vjerovatno nisu svi restorani tamo loši al treba znati di se dobro jedne, ovaj put nam intuicija baš i nije najbolje radila. Odlučili smo još malo probauljat gradom, pa smo otišle do glavnog trga Rossio, na kojem je sve vrvilo životom, trg izgleda super u sredini je fontana i na njemu je i kazalište Dona Maria, pa do stare željezničke stanice Rossio koja više liči na neku palaču ili muzej nego na stanicu, s nje idu vlakovi za Sintru. Naletili smo na još jedan trg Martim Moniz, skroz je moderan i na njemu je tona stabala sa narančama, koje sam ja prvi put u životu vidla- guba. Tamo smo uboli i neku bakicu na kiosku s kavicom, i dok smo lagano ljenčarile i ispijale kavicu snimimo frajera na drugoj klupici sa špic papkom i bijelim čarapama,i to nam odmah popravi raspoloženje. S tog trga je išao tramvaj br. 28 koji je vozio po Alfami jednom od najstarijih dijelova Lisabona, smještenoj na uzvišenju. čitala sam da je vožnja pravi doživljaj pa reko da to isprobamo. I stvarno super stvar, ukrcale smo se u mali starinski tramvaj koji je tutnjio uskim uličicama i na nekim se mjestima jedva mimoilazio s tramvajem u drugom smjeru a na nekim je mjestima morao čekati drugi tramvaj da prođe, a na nekim sam mjestima bome mislila da neće moći potegnuti uz brdo. Vožnja ludilo, a najbolje od svega je kaj prolazi kraj nekih znamenitosti koje onda fino razgledaš iz tramvaja bez imalo napora. Prolazi kraj katedrale najstarije zgrade u Lisabonu koja datira još iz 12 stoljeća jer je izgrađena na mjestu džamije, zatim prolazi kraj bazilike Estrela, krasne građevine iz 18 stoljeća koja dominira prostorom, al najbolja i najuzbudljivija stvar su zapravo uske uličice kojima se tramvaj provlači.
Rua des portas de santo Antao,ulica koju smo poslije izbjegavale
željeznička stanica Rossio
Rossio trg- jedan od glavnih trgova
tramvaj 28
bijeli špic papak
drva naranče na trgu Martim Moniz
vozimo se u tramvaju
basilica Estrela
Današnje razgledavanje smo završile šetnjom po Rua Augusta glavnom pješačkom ulico u Lisabonu, punoj uličnih prodavača, i cafea, koja završava na trgu Comercio na čijem je središtu statua kralja Josea na konju. Tu je nekad bila i kraljevska palača sve dok je nije potres razorio.
Navečer smo se vratile u naš kvar koji je sada totalno živnuo, hrpa škvadre po cesti s čašama u ruci klati se od jedne birtije do druge, neki sjede po podu i zabavljaju se. Mi smo odabrale neki kafić i otišle na sangriu, al Ivi se nije dalo brijat pa smo na kraju završile u krevetu. Šteta jer grad je pun života, a i kvart nam je bio pun pogodak, samo ne baš za spavanje jer se ekipa dernjavi po cesti. Nema veze, blaženi ćepići za uši!
Rua Augusta
Drugi dan bio je predviđen za neke modernije sadržaje, a ne kolonijalne znamenitosti i crkve. Zanimljivo je da su to rijetki kolonizatori koji mi ne idu na živce, za razliku od Engleza i Francuza koji mi maksimalno dižu tlak, kad vidim kaj su sve pokrali po svijetu i pometali u svoje muzeje, da ne velim kakve su palače izgradili na kičmama svojih kolonija. Odmah se uzrujam.
Dakle drugo jutro smo zaputili u akvarij, oceanarium, na Lisabon expo, prošli kraj najduljeg mosta u Europi,17 km, mostaVasco da Gama, kraj moderne stanice Oriente, u kojoj je hrpa dućana i kafića, i završili pred ogromnim akvarijem, dobrih sat vremena nepomično gledajući u morske cucke, ružnu ribu, raže. Najveći doživljaj je bila riba koju je Iva uspjela iznervirat- Iva je nenadjebiva i ribu može isprovocirat, srećom da je između bio stakleni zid.
Cijeli smo se dan muvale okolo, arhitektura je fenomenalna, sve minimalistički, moderno, okolo hrpa fontana, parkića. Na kraju smo završile u nekom šoping centru i tamo se super naklopale za sitne pare. Nismo se mogle od silnog izbora odlučit kaj bi jele, pa smo u svakom restorančiću pojele nekaj, u jednom neku super juhicu, pa neke salate. Mrak, danas je klopa bila pun pogodak. Odlučile smo se još malo promuvat po Alfami ali ovaj puta pješke malo prošetat do katedrale i do tvrđave sv. Georga, al je Ivi brzo dopizdilo pa se ona odlučila vratit u hostel a ja sam ostala obići tvrđavu. Tvrđava se vidi iz svih dijelova Lisabona, jer je smještena na vrhu brda u centru, datira iz 6 st., iz doba Rimljana, ali su u njoj bili i Vizigoti, i Maori. Prošetala sam po zidinama, sa kojih se pruža super pogled na cijeli grad.Na kraju sam otišla sama do kule Belem koja je čuvala ulaz u Lisabonsku luku od 16 st. zaštićena UNESCOm kao spomenik dobu velikoh otkrića. Već bio mrak, pa je murjak došao za mnom da vidi kaj tam bauljam solo, pa sam se maknula, bome sam se dobro nahodala jer nisam našla stanicu, al bilo je zabavno, to je dio koji se zove dokovi, ima puno modernih restorana i kafića i čini mi se da dosta fensi ekipe tamo izlazi.
Dok sam se vraćala prema hostelu kroz Bairro Alto koji je bio pun škvadre, upoznala sam neku ekipu, Brazilca koji je učitelj Capoeire u Lisabonu,pa dio godine provede tu, dio u Austriji nekaj radi a dio u Brazilu, s njim je bila Australka kojoj je firma propala pa je uzela ušteđevinu i došla putovati po Europi. Totalno otkačena ekipa i otvorena, nacajavali smo se capirinhe, koju sam ja probala po prvi put u životu i bome mi se svidjelo, na kraju smo završili u nekom salsa klubu na čagici, i kad me speglao alkohol otkotrljala sam se doma, sva sreća da sam bila blizu.Takav vrtuljak mi je bil u glavi da nisam znala kak bum se sutra digla. Masakrirala sam se, bilo je i druženja sa školjkom i svega tu večer, al nije mi žao super sam se provela. Dogovorila sam se da se nađemo još drugi dan, nama zadnji u Lisabonu,navečer na cugi s njima.
Oceanarium, pazi ruke!!!
pogled na grad s tvrđave St. Georges, Alafama
tvrđava sv. Georga
Ujutro surova realnost, jedva se dižem i pokušavam se malo pribrat jer nas čeka cjelodnevni izlet u Sintru i Cascais. Nekako se ukrcavam u vlak, i molim Boga da se ne zbljujem putem. Dan prekrasan, da ljepši ne može biti. Vani sunce priroda mrak, i dolazimo u Sintru, fenomenalni gradić kao iz bajke, pun palača, ljetnikovaca i vila portugalske nekadašnje i sadašnje aristokracije, ljetnoj rezidenciji kraljevske obitelji. Nakon lagane šetnje sa stanice vlaka dolazimo do glavnog trga gdje je smještena nacionalna palača iz 14 st. sa dva velika dimnjaka koja dominiraju cijelim krajolikom.
nacionalna palača
Nismo ulazili unutra već samo u dvorište. Ja oprezno i lagano jer i dalje visim na niti i mučim se.
Najpoznatija palača u sintri je palača Pena iz 1840, građena i nadograđivana još nekoliko puta, nju smo isto vidjeli izvana al izdaljeg, a na Maorsku tvrđavu koja je smještena nekih 5 km uzbrdo nismo se htjele penjat a nisam bila ni sposobna, zato smo naletile na neku drugu fenomenalnu palaču Quinta da Regaleira, do koje se nije moralo puno hodat, imala je krasan vrt sa puno skrivenih kutaka, fontana, špilja, i podzemnih jezeraca, krasno uređena, dizajnirao ju je talijanski arhitekt Luigi Manini. tu smo se klatarile i istraživale jedno 2 sata, i na kraju sam pojela čips koji me izukao iz mrtvih. To mi je trebalo, masni i slani čips da izvuče sve zlo iz mene.
Sad mogu dalje bez beda. U Sintri se još malo šetamo i muvamo po uskim uličcama u središtu i pijemo kavicu na trgu. Grad je stvarno pravo otkriće, nikako ga ne preskočit, pod zaštitom je UNESCa zbog svojih građevina i ljepota.
Moramo još stići do Cascaisa.
Sintra
slikovite uličice u Sintri
Nacionalna palača
nacionalna palača
na vrhu je Maorska tvrđava
palača Quinta da Regaleira
sve je puno ovakvih romantičnih kutaka( a ja sa Ivom)
Sintra
Za Cascais lovimo neki bus jer nam se ne da čekat vlak, i za oko sat vremena stižemo tamo, još nam ostaje vremena da se malo ispružimo na pješčanoj plažici. Nekada mala ribarska luka a danas meka za turiste željne praćakanja na pješčanim plažama i dobre klope u ribljem restoranu. Prošetale smo se mjestom, koje je skroz slatko samo mu restorani rade dvokratno, nalazimo jedan koji nam se čini zgodan, na trgu s lijepom terasom i naručujemo neke ribe, listi još nekaj.
Klopa je bila sasvim solidna. Navečer lovimo vlak za Lisabon, i mrtve umorne pijemo sangriu u našioj birtijici i padamo u krevet, ništa od dogovora s ekipom, oni tek izlaze oko 1 a mi već spavamo snom pravednika. Nema veze još sutra smo tu pa ćemo se naći popodne.
Cascais-plažica
Cascais -mjesto
Cascais- šetnjica uz more
Cascais
Cascais
Zadnji dan u Lisabonu, nagovaram Ivu da idemo potražit slastičarnu s plavom tendom i navodno najboljim kolačima u Lisabonu, i Jeronimov samostan u Belemu. Ukrcavamo se na tramvaj broj 15, još jedna linija tramvaja odlična za razgledavanje i ispadamo ispred monumentalne građevine samostana. Ja totalno oduševljena a čini mi se da se i Ivi svidjelo iako mrzi razgledavat ckve, al ovo nije crkva ovo je prava umjetnost. Sagrađena je početkom 16. st. i u njoj se Vasco da Gama molio 2 dana prije svog puta, a tamo mu je danas i grobnica. Prošetale smo i dvorištem i po samostanu pa otišle potražiti slastičarnu s plavom tendom. Ubole smo je još iz tramvaja, ušle unutra i odmah skužile kakvi su to kolačići, naručile rundu kolača i sjele u park preko puta pod drvo naranče i mazale kolače ko sumanute jer su stvarno super. Uletila nam i stara ciganka da nam gata, ima ih tona tamo, al reko stara di ćeš mi gatat pa ni ti mene a bome ni ja tebe niš ne razumijem.
samostan sv. Jeronima
njam, njam kolačići
Poslije smo se našle s našim kompićima na pivici u nekom retro kafiću s krasnom terasom koja ima pogled na grad i pivu za 1 euro, malo se podružile izmijenili adrese i otišle na bus za Fatimu. Inače je ekipa u Portugalu totalno komunikativna, svi su easy going, veseli, nabrijani i druželjubivi. E a sad sam se sjetila da u Bairro Altu ima tona dilera, obično su Ivi uletavali i nudili joj raznoraznu zanimaciju. Prepoznali su ju:-)
Rikardo, Brazilac i Anna Australka
ekipica
za kraj opet Bairro Alto
Uletili smo u bus za Fatimu, i nakon jedno dva sata vožnje već smo se iskrcali. Malo sam se ušokirala kad sam ušla u grad, koda sam u las Vegasu a ne u nekom svetištu, neonske reklame, birtije, dućani, biznis cvate, niš od svetog filinga. pomalo razočarana produžila sam do crkve. E kad uđeš u dvorište crkve tu je već drugi filing, kao da se odmakneš od stvarnosti i kao da te preuzme neki uzvišeni osjećaj. Da li je samosugestija ili moć vjere koja se budi u okruženju toliko vjernika u molitvi, ne znam ali osjećaj je drugačiji, neki uzvišen i dirne te nekak duboko, fakat se malo zamisliš. Ipak ima nešto u posjećivanju takvih mjesta, povežeš se s ljudima i s Bogom kroz molitvu. I još mi je u sjećanju ostao misris, kad uđeš u dvorište crkve širi se neki poseban sveti misris, poslije sam skužila da su to svijeće koje vjernici pale kad mole za svoje obitelji. Nezaboravno.
Fatima, grad
Fatima, svetište
Ulovile smo zadni bus za Porto. Fatima je negdje na pola puta između Porta i Lisabona, tako da smo stigle za 2 sata, i već tražile naš hotelčić ne mogu se sjetit sad imena Residential Grande rio ili Residential rex, ak mi sine bum ispravila , mali obiteljski hotel sa super doručkom, najbolji do sad, ne samo pekmez i putar bilo je i salame, sireva, peciva- ikebana. Soba skroz uredu, kupaona čista, predobrar hotel. Bila je noć i akciju smo ostavile za sutra jer nam je dosta bilo vucaranja po busevima za danas- spavanje.
Za razliku od Lisabona Porto nam se baš i nije toliko svidio, mislim ne da je cijeli ružan već se nekako se sve činilo prljavo, naročito ona jezgra grada uz rijeku Duoro, toliko poznata i prepoznatljiva za taj grad. Prošetale smo od hotela prema centru pješke i prvo naletile na neko lokalno groblje koje je bilo pravi horor, u grobnicama ne zatrpavaju lijesove pod zemlju već ih stavljaju na police sa strane, ko u dućanu. Horor, i sve nekak smrdi po mrtvacima, Iva se ufurala al ja nisam mogla to gledat, čekala sam je na izlazu. Još mi se i sad želudac okrene kad se sjetim tog mirisa. Bauljale smo po ulicama, ma grad izgleda fascinantno, trgovi prostrani sa palačama, kuće u nekim otkačenim bojama, ma i nije tak loše. Došle smo i do Clerigos toranja ili Vasco da Gama toranja( a čiji drugi), toranj iz 18 st. koji je pomorcima služio kao orjentir kada su dolazili u luku. Tamo smo negdje naletile na neki super outlet dućana, cijena prava sitnica i bacile prvi šoping. Al tu nije bio kraj, imaju neku super šoping ulicu Rua de Santa Catarina, gdje smo ponovile gradivo, i to preko nekoliko puta, u preko nekoliko dućana, ipak smo mi samo žene!
Fora je u Portugalu kaj su im po masu kuća i crkvi pločice (prave talijanske:-), zovu
ih Ajulejus, i zato im i kuće i crkve izgledaju veselo i zabavno.
ih Ajulejus, i zato im i kuće i crkve izgledaju veselo i zabavno.
Clerigos toranj
crkva s AJULEJUSima
Capela das Almas
glavna i živopisna tržnica Bolhao market
Rua de Santa Catarina
fasade kuća su u živim bojama
pazi ove sa zastavama
mala uska ulica u centru grada
katedrala
neka guba vrata
Nakon šopinga našli smo neki trgovački centar di smo super jeftino klopali, sad smo se već ušemile u tu kombinaciju, najedemo se ko pajceki za par eura. Prošetale smo i do katedrale iz 12 st. koja više liči na tvrđavu nego na crkvu, ali stvarno dominira gradom, smještena na uzvisini, i na kraju smo završile u crkvi Sao Francisko( valjda Franjevci ) koja glasi za najposebniju crkvu jer je strop ukrašen zlatom, i ima katakombe po kojima smo se i mi muvale. Katakombe su pune kostura koje vidiš ispod rešetke dok hodaš kao neki ljudi koji čekaju sudnji dan, jezivo i nimalo ugodno ali zanimljivo za vidjeti. Najbolja fora im je muzej sa ravno 20 tak primjeraka koje su izložili, nismo znale jel bi se smijale il plakale ka smo platile ulaz u taj muzej. Crkva je blizu Ribiere gdje smo mislile završit šetnjicu i popit cugu al nam se tak nije svidio taj dio da nismo htjele ostat. Zanimljiv je bio jedino STOKER koji nas je na bajsu pratio nekih 20 minuta i na kraju kad smo ga skužie i počele naslikavat odustao.
Mislim lijepe su i slikovite one kuće na Ribieri, ali nekak nam nije sjelo, stalno se imam potrebu opravdavat zakaj mi nije toliko sjeo Porto, jer stvarno ima lijepih znamenitost i grad je ok, al onaj neki miris, pa taj zapravo sirotinjski štih na Ribieri, nekak ne ide pa ne ide. Isto ko i FADO, sva ekipa je popizdila za fadom, a nas dve, brate mili, ne možemo ga smislit, revu i cendraju ko mački kad se pare( nemojte me sad kamenovat, ljubitelji fada) sve nešto tuguju, dosadno!!!!!A di god se okreneš moraš ga slušat, to mi je dovoljna kazna.
Odlučile smo prijeći most, najpoznatiji u Portu, Dom Luise I i donna Maria bridge, na drugu obalu rijeke u kvart koji se zove Gaia. Poznat je po vinarijama koje proizvode i prodaju vino Porto, e to nam se jako svidjelo. Nažalost bio je vikend i vinarije više nisu radile pa smo se utrkeljale u neki kafić na slatku terasicu i tu počele opuštat. I to malo porta, pa malo meze, pa opet porto... i tako redom.
Ja sam baš ostala bez kuna na telefonu pa je Iva slala poruku Hrvoju da mi uplati da nisam bez love( hvala ti Hrvoje!!!!) kad nam uleti simpatični vlasnik tog birca da kaj su to kune, mi mu objasnim a on nama objasni kaj na portugalskom znači kona; p . č . a. Krasno smo zvučale dok smo na terasi o tom razgovarale. Uglavnom skompamo se mi s vlasnikom zove se Bruno i malo popričamo, čovjek nas počasti s kobasicama, da nam puno korisnih savjeta gdje se može izaći, gdje na plažu, što da još posjetimo... super. Na kraju se skupila ekipa pa je frend mu uzeo kitaru( tak se baš zove, nije zajebancija) i počeo tamburat i vesela pjesma do ranih jutarnjih sati. Poslije smo otišli u neki lokalni disko gdje su nas gledali kao rijetke životinje, nisu navikli na strance, i malo đuskali dok nam noge nisu odrvenile i na kraju smo otišle doma. Ti Portugalci su užasno ljubazni i druželjubivi, skroz otvoren zabavan narod, al što su gadni, neka mješavina arapa i europljana pa je svaki drugi s nekom kljukom. Al to nije važno, jer tamo se ne osjećaš ko stranac, tolko su ok.
Ribiera i rijeka Duoro
Ribiera
pogled iz Gaie na Ribieru
kod našeg frenda Brune u birtiji
poznata vinarija Sandeman
rijeka Duoro
Drugo smo jutro odlučile dan provesti na plaži koju nam je preporučio naš novi frend, Bruno.
Sjle smo na vlak i sišle na plaži ne sjećam se imena, plaža je pješčana, more je bilo li la- al se moglo kupati iako je bio 5 mj., Izbacile smo svoje bljedunjave trupine i pružile se ko dva morža po pijesku. Bila je to zaslužena nagrada za punoooo hodanja, i razgledavanj. Bome je i Iva zaslužila pohvalu, kolko god je jamrala kad smo bile na izletu prije u Dublinu, ovaj put je skoro sve stoički odrađivala i čak i išla u crkve!!! Dan prije smo se dogovorile za cugu s Brunom, pa smo se našli u nekom zgodnom kafiću na šetnici uz more, bacili malo tapasa u kljun, i na kraju otišli na klopu u neki lokalni restoran za koji vjerovatno znaju samo domaći. bio je nemoguće uređen, bijele kupaonske pločice po zidu koje nisu baš obećavale, ali kad je konobar donio prvo tapase, neka fina tijesta punjena ribom i mesom i na kraju bakalar pečen u crijepu i omotan špekom, pao je kvaliteni masakr. Udavile smo se u klopi, da nam je poslije bilo slabo, al to je ona slatka slabost kad se naždereš pa ti je muka al si sretan. Malo smo popričale s Brunom, bio je skroz smiješan, najvjerovatnije je gay, sav je malo feminiziran al skroz zabavan i pun priča o svojoj baki. Platili smo klopu i to smiješno malo, pozdravile se s Brunom, i tu je lagano završila naša portugalska avantura, jedna od ljepših avantura koje sam prošla putujući svijetom I to ljepša zato jer su ljudi dragi i otvoreni, užasno susretljivi, i svi ti ljudi učinili su nam cijeli bravak nezaboravnim.
E a to nije sve, kako smo letile preko Londona,imale smo nekih par sati do leta za Zadar, pa smo sa Stansteada otišle u neko mjesto Bishops Arch, za koje nam je rekao neki čičica na aerodromu da nije daleko. Pravo otkriće, grad izgleda kao da sam došla u Midsomer, mjesto iz moje omiljene serije Ubojstva u Midsomeru, prošetale smo gradom i našle neku birtijicu u kojoj smo maznule english breakfast. I tu je bio kraj avanture.
plaža
plaža kraj Porta
Bishops Arch alias Midsomer
kućice u Bishops Archu
pub
i na kraju se više ne sjećam skroz financijskih detalja ali avion je koštao oko 100 eura, noćenje 15-20 eura, ukupno oko 100 eura i još nekih 300 eura vlak, bus trošenje - ukupno oko 500 eura, a iskustvo- neprocjenjivo, neke stvari se ne mogu kupiti!!!!!!!
