crtice s puta: srpnja 2017

31.7. Java- Ijen Krater i Bromo vulkan

Budi nas u ponoc, onak krmeljavi i pospani ukrcavamo se u aute, i vozimo nekih sat i pol do pocetka treckinga. S nama u autu francuzi s malom djecom, ja si mislim kam vucete tu djecu, kak ce se penjat po noci. Kak sam plitka, poslije su nas ti klinci forfarali uz brdo, imaju nogice ko gazele i idu ko rakete. A nas dva laganica, penjanje, pa stani malo, pa opet penjanje pa puhanje...al ne odustajemo. U pocetku je uspon laganica, a kasnije postaje velika strmina, staza je super, siroka, utabana i suha, imamo lampe i dobro vidimo, jedino kaj se na momente osjeti sumpor pa me lovi kasalj. Staza ima 3 km do kratera Ijen. Onda nekih 20-30min spustanja u krater, sto je malo teze jer se kame je odronjava,ali ide nam i to. Ima dosta ljudi pa kad se okrenes vidis lampice koje svijetle kao vijugava zmija kroz mrak. Ijen krater je najpoznatiji po plavom svijetlu kone se vidi po mraku kada sumporne pare dodiruju zrak. Zato se i ide na njega po noci. I stvarno je prekrasan plavi plamen koji na momente isijava iz kratera. Usput prolazimo kraj radnika koji nose komade sumpornih kristala u kosarama. Na dnu kratera postavljene su cijevi kroz koje prolazi sumpor kao tekucina i na zraku se skruciva. Rudari lome te komade i nose u kosarama. Na dnu je i jezero koje slabo vidim po mraku. Obavezna je gas maska jer te svaki cas zaplahne sumporni oblak. Uzivamo u prizoru, u plavoj vatri i zutim sumpornim stijenama koje su okolo.

Vracamo se gore radi izlaska sunca...wtf jos jedan izlazak/zalazak. To odjebemo i ostanemo na vrhu kratera gledati kako se dani i uzivati u prizoru vulkana i tirkiznog jezera na dnu.

Jos me drzi taj fenomenalni osjecaj da sam maloprije bila u krateru aktivnog vulkana, volim takve avanture, imaju ti vulkani nesto tajanstveno, silovito sto me uvijek privlaci otkrivati. Na prirodu ne mozes utjecati, i nismo ni svjesni koliko je uglavnom dobra prema nama jer miruje, i koliko smo nemocni I mali ako joj se zelimo suprostaviti.

Spustamo se rano ujutro dolje, okolo je jos vulkana, slikam i divim se.

Vracaju nas u homestay, odemo nelaj pojest i jos malo prileci jer smo strgani. Noge nas ubijaju, stari kuka da nece nocas moci opet se penjati na drugi vulkan Bromo. Bumo vidjeli.

Krecemo u 11 i pocinje beskrajna voznja i nekoliko prekrcavanja. U kombiju upoznajem Kanadjanku pa s njom malo pricam. Rekli su da smo tamo za 5 sati, a mi dolazimo do Cemoro Lavanga tek iza 19 h...znaci osam sati puta do podnozja kratera Bromo. Jedina dobra stvar je kaj nas je doveo na sami vrh, na ulaz u nacionalni park. Pitamo za smjestaj u Caffe Lava kaj sam citala na internetu za njih, al nam je tam skupo, 600000, pa odem vrata do u neki homestay i nadjem nam sobu za 200000, upitne cistoce al bar ima kupaonu i tople deke, i jos nam je bakica dofurala topli caj. Bauljamo malo po selu, sve je mrtvo, a mi umorni i bezvoljni

stari ode spavat a ja sam s nekim malim koji vozi ojek ( taxi motor) dogovorila da me u 6 ujutro pokupi, pitala sam ga jel moze da ne platim ulaz koji je 220000, on je rekao da ce probat sredit da platm manje, tak da bi me odvezao za 250000 sveukupno. To mi zvuci ok, i mirno odem spavat.

Plavi plamen

Bas se i ne vidi al plavi plamen, vjerujte mi na rijec

Kristali sumpora

Rudar

Solfatara u krateru

Ja s gas maskom

Tekuci sumpor

Jezero u krateru Ijen

Drugi vulkan

Jos vulkana putem

Pavi plamen al fotka s interneta

1.8. Bromo vulkan
Sama se budim oko 5, idem potrazit nekaj za jesti, ali sve je zatvoreno, vecina je vec otisla na krater gledat izlazak sunca. Nadjem jedva neki warung i popijem kavu i pojedem nasi goreg, vec je 6 al mog ojeka nema. Dolazi neki stricek i kaze da ce me za 50000 otpeljat, ja mislila do kratera, odem po starog jer je on rekao da nece ici jer mu je skupo i jer mu se ne penje. Ovak se nece morat puno penjat. Dignem starog ali onda skuzim da me ovaj hoce furat samo na view point od kud se vidi krater, i sad opet pregovori, da nekaj skemijamo. Ugl dogovorim dva ojeka da nas voze i jednu ulaznicu da platimo sve za 300000.
Sjedamo na motore i picimo, nije uopce daleko cak ni da se pjeske ide. A nije ni tezak uspon. Vec s ulaza u park puca pogled na krater i susjedni vulkan i mjesecev krajolik oko njih, sve je sivo i golo, prasnjavo. Iskrcavaju nas pod kraterom do cijeg vrha na ni 20 min laganog penjanja i na kraju jos stenge. Cim smo sisli s motora cujem tutnjavu kao da ce avion poletjet, mislim si kaj to aerodrom blizu...kad ono sto si blize krateru to je tutnjava zesca, to vulkan tutnji. Prejebeno ali i pomalo zastrasujuce. Penjemo se po stengama i sad se vec pocinje dizati opasna prasina, kroz neki klanac vjetar puse sve jace i fize oblake prasine, na momente osjetim sumpor al ne treba gas maska nego samo maska za prasinu. Sad je prasina vec tako jaka da se jedva vidi. Na vrhu kratera sjedam i gledam opcinjena; izlazi bijeli dim, vjerovatno neka fumarola, vidi se malo zeleno jezero, zute stijene od sumpora i glasna tutnjava, opet sile prirode u najjacem izdanju.
Cekamo da se vjetar smiri ali je on sve javi i svee vise peku oci od prasine. Zao mi je sto sam toliko vremena na pregovaranja izgubila, i sto nismo dosli pola sata ranije dok jos nije toliko puhalo, ali eto ne mozes sve pogoditi. I ta pjescana oluja je bila dozivljaj..sve obavijeno u oblak.
Vracamo se natrag, od prekrasnog pogleda vise nis, skinula bum s interneta fotku, kaj sad.

Tangger kaldera

Pogled na Bromo krater

Istrazivaci

Cemoro Lawang selo

U bemu, cisti i mirisni

Puni smo prasine, i taman se stignemo oprat i sredit i ulovit bemo za Probolinggo, od kud bi trebali dalje na bus za Jogyju
Bemo nas vozi za 35000 rupija, krpz planinske vrhunce, gledam kako obradjuju zemlju cak i tu na planinama. Sve je u terasama na kojima sade povrce, luk, rajcicu, krumpir, kelj, zelje jer je tu klima umjerenija, a vulkanska zemlja jako plodna.
Nakon dobrih sat i po voznje po zavojima dolazimo u Probolinggo, tamo je vec drugi minibus koji bi trebao ici direkt za Jogyju, trazi 180000 a ja ga cimam da spusti malo, i dogovaramo kartu za 150000. Prava sam ciganka kad sam na putu, samo pregovaram, dogovaram i kemijam..i dobro mi ide
Voznja bi trebala trajati 8 sati, al sad vec znam kaj znaci njihovih 8 sati pa se ne nadam previse tocnom dolasku. Nasla sam nam sobu u nekom dijelu Jogiye Prawirotaman, za koji mi je pricao covjek na trajektu, da je dobar kvart za turiste, a i na nekoj ke cesti koja vodi direkt do plaze, doduse ima 26 km, al nadam se da cemo uzeti skuter i biti pokretni.

30.7. Bali- Ubud

Dizemo se malo ranije, kavica nas vec ceka na stolu, narucujemo palacinke i omlet i voce, omiljeni nam indonezanski dorucak. Sinoc smo sam dogovorila prijevoz za 500 000 rupija do Gilimanuka, ima oko 4 sata voznje. Jutros rentamo skuter da mozemo sto vise obici, jer imamo fore do 13-14h, tada krecemo na trajekt. Skuteri su im mrak, idu ko metak, pale iz prve i uz brdo super vuku, ja na takve nisam navikla, moj se gasi na semaforu a uz brdo moram spolegnut da se uspine popet. Obilazimo palacu, koju preuredjuju, pa se ne moze uci u svaki dio, neki djecaci uce tradicinalni ples u palaci pa malo gledamo. Preko puta palace je trznica, tu se najvise zadrzavamo, uvijek su mi trznice fetis na putovanjima, raznolikost boja i mirisa, egzoticno voce i povrce, pilece glave, sarene haljinice, suveniri, zacini...napokon kupujem suvenire, za svoje curke neke topice i kratke hlace kaj svi tu furaju, narukvice i Budinu glavu za terasu. Ima prekrasnih ukradnih predmeta od drva, po tome je Bali i poznat, tesko je odoljeti kupovanju, al tko bu to teglil po ruksaku.

Ponovno me odusevljava ovaj balinezanski stil, u Ubudu su kuce jos ljepse i vrtovi jos privlacniji, a zelenilo rizinih terasa da je neki smirujuci ton. Cijeli grad fino mirisi po cvijecu i mirisnim stapicima, bas sam se navukla na Ubud i zao mi je sto nemam vise dana za gustanje. Zapravo mi je Bali cijeli po mojoj mjeri, ovdje bi trebalo doci ipak malo duze na uzivanje.

Vozikamo se po ulicama, dosli smo do Monkey forest, sume majmuna, velikog parka prepunog zelenila i makaki majmuna. Ne ulazimo unutra nego samo malo slikamo majmune. Dosli smo i do rijeke gdje su se skupili neki hodocasnici koji su spustali darove niz rijeku u onim malim pletenim kosaricama koje stavljaju pred svaku kucu. Na kraju smo otplahutali do dijela koji se zove neki ridge, ugl. tamo su beskrajne rizine terase i lijepo je za setnju. Vrijeme nam je da vratimo skuter, tipa naravno nema, pa idemo po ruksake i pojest nekaj kod neke tete na stand di smo vidjeli da je guzva, opet neka varijanta rize. Topim se polako od ovakve klope.

Taxista nas ceka kak smo se dogovorili i vozi do trajekta. Prekrasan je krajolik kroz koji prolazimo, uglavnom rizine terase, ili polja kukuruza i povrca, pa secerne trske. Puno je obradjenih povrsina, i svako selo nekaj uzgaja.

Ukrcavamo se na trajekt koji vozi kratko i kosta 6500rupija, ali dugo cekamo da pristane na Javi. Na brodu me malo lovi frka kak cemo dalje jer je noc, a ja bih voljela da nocas idemo na vulkan Ijen. Uopce ne znam kak cu to izvest, malo pricam s ljudima na trajektu al mi to bas ne pomaze. Vec na izlasku iz luke vidim neku agenciju i idem pitat jel imaju kak za nocas, frajer mi lijepo sve objasni i veli cijenu, al mi se cini malo previse. Dogovorim se da cu mu se javiti kad nekaj pojedemo. Al sad sam puno mirnija jer znam da je sve izvedivo. Opet na standu kod neke tete jedemo rizu al ovaj put s nekim finim umakom od kikirikija. Usput s nekim drugim tipom pregovaram za izlet i on nudi nocas smjestaj, prijevoz do Ijena , ulaznice i prijevpz do vulkana Bromo za 425000 po osobi. To mi se vec cini bolje jer imamo di biti do ponoci. Sad je tek 8 i umorni smo od voznje a ceka nas penjanje je cijelu noc. Idemo s njim do njegovog homestaya, vec ima neke ljude tam. Soba je horor bez prozora, tak da moramo imat otvorena vrata, ovi vani galame, od spavaja ne bu izgleda nis...al barem lezim na krevetu.