Dubrovnik, Madonna i Crna Gora

Tu je sve počelo, 19.09.2008, na Brkinoj veselici, na dan kad se rodila mala Korina. Nakon jedno kile ćevapa i litre gemišta pao je dogovor; idemo na koncert Madonne,Hana je otpala a ja upadam i naravno samo ženski dio sa slike, bez Brke, on je sad imao pune ruke posla( pelena).
Slajka je nabavila pressice, Žvana organizirala smještaj kod nekog rođe u Dubravniku i app u Budvi, rent-a-car, avion; carice, a ja sam samo trebala smislit pare za provod, što meni čarobnici financija nije bio problem.
Juu- hu, polićemo sa Plesa i nakon pol sata i nekoliko prožvakanih paprenjaka, nije bilo okrugli bombona, već slijećemo u Dubrovnik i utrpavamo se u bus do grada. Vani kasno, mrkli mrak, al koga briga tu smo.
Taman se već vidimo na nekoj cugici kad autobus staje, što je- ništa rikno, al ni to nas nije iznirviralo, već u zajebanciji i dobacivanjima, čekamo rasplet situacije. Nakon više od polsata prekrcava nas drugi bus i vozi u centar.
Istovarili smo se kod Žvaninog rođe, i raskomotili, i naravno pravac u Grad.

Kako je već bio skoro 10 mjesec i neki lijevi dan po gradu su bauljali uglavnom turisti. Naletimo u neku birtiju koja još radi, skupila se tamo neka ekipa, mladci iz hostela na katu i lagana zekica, par gorkih i par piva...


pred birtijom u Dubrovniku

Pristojno načete i dobro raspoložene krećemo na ćorku, jer nas je ujutro čekala vožnja do Budve, i navečer Madonnin koncert pa se šparamo. Naravno da smo se probale popet na onaj stupić na Stradunu, za koji je vezana legenda... ono ak uspiješ gore stajat onda buš nekaj.... nemam pojma kaj.(zub vremena, ili onih par gorkih).



Slajka diže moju nimalo laku rit


25.09.2008. Budva
I tako ujutro sjedamo u rent-a car, srebrnu strijelu i pičimo za Budvu. Sve teče ko po loju do crnogorske granice. A ne nije gužva nego Crnogorci.
Stoje tri auta, već trljamo ruke da ćemo malo čekat kad ono ni manje ni više nego cijeli sat, već nam je i zajebancija na radišne Crnogorce prisjela. Napokon prođemo čiku s granice uz par upadica al vrlo pristojnih da ne bi umjesto na koncertu slušali Madonnu na radiju. Vouimo se uz obalu i nha kraju ukrcavamo na neki trajektić koji skraćuje put oko zaljeva.


na našem karu


Žvana zajahala STOP- jel to neka simbolika?!


tribine za koncert u pozadini

Stižemo u Budvu bez većih problema, slikamo se kraj tribine, dižemo akreditacije u nekom super luksuznom hotelu,i tražimo smještaj u nekom apartmanu. Našli na kraju takav apartman da ti pamet stane, sve novo, super uređeno, pogled na more ak se nagneš- mrak, jedino kaj nije baš u centru. Kuhamo juhicu od paradajza i neke špagete, i spremamo se. I ja naravno pametno izjavim da će nam bit vruće na koncertu jer se tamo divlja i tako mi polugole u 10 mjesecu do 1 u noći smrznusmo se ko ona stvar na p. Kaj su me curke klele, a jebi ga na onim koncertima na koje sam ja išla bacali smo se ko ribice i uvijek mi je vruće, al ovo nije bio koncert, to je bio performanse, nema bacakanja.
I tu naša do sada ležerna avantura počinje dobivat manje ležeran ton, sve zahvaljujući dragim nam Crnogorcima koji su takvi oganizatori da su valjda mislili da će Madonna organizirat saobraćaj u gradu u koji ulazi i izlazi jedna cesta. Prvo čekamo jedno sat vremena bus koji nas treba vozit do plaže na kojoj je koncert, onda taj isti bus stane u takvom čepu i ne mrda slijedećih sat vremena, onda mi vidno ispižđene jer koncert počine za 20 minuta, izađemo iz busa i krenemo tih 5 km pješke, onda se ukrcamo u neki drugi bus sa ekipom iz neke vukojebine u Sandžaku, kasneći na koncert već 40 tak minuta, i na kraju nakon dobrih 3 sata stižemo, j..u nas security ali se mi zahvaljujući upornosti, snalažljivosti i bahatosti uspijemo progurat do stagea. I tu zaboravljamo sve muke, jer su vrijedile svake minute koncerta te žene zmaja, na čije smo sentiše čagali na školskim čagama još u osnovnjaku, koja nam je bila idol cijeli jedan dio života, na čije smo hitove čagali utegnuti u uske strech traperice s pony repom još u clubu 88, i ostalim izumrlim klubovima, a bome i onim kaj se još ne daju(Saloon...). To je trebalo doživjet, vratit vrijeme i uživat. Pa kaj ak ne zna pjevat, kao da je to danas presudno.


Slajka sa svojom presicom


pogled iz apartmana snova


u busu


prije početka koncerta


wuuuu


i to je to


Madonna


Madonna

Nakon dobrih 2 čuke fenomelna čage, specijalnih efekata,pjesme, završio je koncert a mi smo se opet našle u moru ljudi i onoj horor organizaciji ili neorganizaciji nakon koncerta, i u nekom busiću, promrzle i spremne jedino za krevet, topli čaj i klimu al upaljenu na grijanje i molitvu da se ne razbolimo, i sve to naravno zahvaljujući mojim dobrim idejama.
Ujutro je Žvana dogovorila kavicu s nekim frendićem nju valjda da baciš u Sibir bi imala nekog frendića i tamo, ništa je ne smije iznenaditi.Prije kave smo se malo promuvale da razgledamo Budvu. Grad izgleda super, sličan našim primorskim gradićima, kamene kuće, uske uličice al vidi se da su se nekako digli iz balkanske sirotinje, i sve to zbog Rusa koji masovno ulažu i kupuju po gradu nekretnine. Čak su i natpisi na ruskom- što radi lova.
A i cijene su bijelosvjetske, do prije par godina to je bila jedna od jeftinijih destinacija, a danas se reklame za turističku ponudu redovito vrte na travel chanelu, i discoveryu, kava 2 eura, pa ti vidi. Al zato je mnogo lepo. Nakon kavice pao je i ručkić u nekom dobrom restoranu s terasom natkrivenom vinovom lozom i simpatičnim vlasnikom.


na nekim štengama u Budvi

stari grad Budva

Slajka zajahala top

primamljiva birtija na plažici

fotosešn on the beach

u ladovini

ma koja riba, nema klope do mesetine

Klopa je bila mrak, i akija i vino, i sve, al trebalo je polako krenut. Ono čemu se nisam nadala je da će ovaj put uljučivat je razgledavanje, znala sam da će biti lokanja, žderanja, bacanja po podiju i prženja na suncu. Vidi se da smo i mi malo sazorile, bilo je i vrijeme. Lijepo smo se uputila malo ranije prema Hrvatskoj i putem stale tamo gdje nam se sviđalo. Prvo smo otišle do Sv. Stefana poluotoka kojeg reklamiraju u turističkim spotovima, a poznat je po utvrdi iz 15 st. koja je sagrađena da bi se lokalne obitelji sklanjale pred Turcima. Danas je tamo neki luksuzni hotel koji nije radio kad smo došli- sigurno čeka nekog ruskog tajkuna da ga otkupi. Zatim smo prolunjali po Kotoru. Grad je onako mediteranski, smješten ispod Lovćena, u zaljevu Boka Kotorska, koja je zapravo fjord, to sam baš danas saznala, znači da mi onaj u Oslu neće biti prvi kojeg ću vidjeti. U Kotor se ulazi kroz gradska vrata koja su dio zidina koje okružuju grad, na padinama je nekih tisuću stepenica koje vode do tvrđave Sv. Ivana. Puno je palača, i crkvi. Pred crkvom Sv. Luke smo upoznali simpatičnog pravoslavnog popa koji nam je malo ispričao o povijesti crkve. Građena je u 12 stoljeću i prvo je bila katolička crkva a kasnije su je dali na korištenje pravoslavcima. U crkvi su sačuvane freske i ikone. Ukupan dojam o Kotoru, odličan. Polako je već pao mrak kada smo stigle do Perasta, još jednog mjestašca u zaljevu Boke kotorske, poznatog po malom umjetnom otočiću Gospe od Škrpjela na kojem je crkvica. Nismo puno razgledavali jer je bio mrak al smo zato dobro razgledali staru konobu na rivi i opleli po siru, maslinama i vinu.

Sveti Stefan

Slajka se uvukla u sarkofag


curke kod Svetog Stefana

ulaz u Kotor

tvrđava sv. Ivana u Kotoru

glavni trg u Kotoru

Kotor, jedna od crkvi

detalji -grad Kotor

Slajka i 2 Crnogorca


Perast- konoba



meza u konobi u Perastu

Stigle smo u Dubrovnik po mrklom mraku i popadale u nesvjest. Ujutro je Žvana morala vratit rent- car a zaboravila sam reći da smo imale sranje jer su nam intelektualci u Crnoj Gori po noći dok je bio parkiran auto maznuli tablicu, da ne povjeruješ. Žvanu smo poslali da to sredi jer smo znale da nema tog koji će nju nadjebat u pregovaranju. Kao što smo i mislile, sve je uspjela sredit.

Dokse naša prijateljica mučila i preznojavala oko auta, mi smo se uputile u razgledavanje- neko mora i uživat, dok se drugi muči. Popele smo se na tvrđavu Lovrijenac i malo istraživale. Prekrasan je pogled na grad s vrha. Nakon razgledavanja pao je red plaže, srećom bilo je još skroz toplo pa smo se razbacale po plaži ko gušteri, palo je i par koktelića za zagrijavanje.

Navečer nas je Žvana namrdala da idemo u neki jazz bar( čitaj đezba). jedva sam preživjeta tu muziku al Žvana me dotukla sa svojom pričom, poslije smo popile još cugu u nekom lounge baru u gradu. Sve u svemu ok.


Slajka škica veslače- mmm dobri


papa Štrumf jel ima još puno



Slajka baca bolls( valjda se tak piše)


pogled s Lovrijenca na Dubovnik



uživanje na plažici


fali još vjetar u kosi

neki cool kafić u zidinama mislim da se zove Rupa

još malo razgledavanja po gradu




neki spomenik, nisam se pripremila za sightseeing pa ne znam koji

Zadnji dan smo odlučile sjest na barku i posjetit Lokrum , mali otočić u dubrovačkom arhipelagu Elafita. Na otoku se nalazi botanički vrt, malo jezerce koje zovu Mrtvo more, nekoliko ostataka benediktinskih samostana, i na brhu tvrđava Fort Royal. Vrijeme je bilo promjenjivo pa smo malo ulovile sunca, a malo razgledavale, čak sam uspjela i okupat se po kiši u slanom jezercu.

Kad smo se vraćale u luci su imali neku feštu pa smo se uslikale s Rabljanima, a ja sam kupila neki kovani novac, uglavnom bilo je fora. Poslije nas je Žvana otfurala u neku super birtiju di smo se načele s rakijicama i utrpale se friganih ribica i salate- mljac. I to je bilo to, lagano pakiranje i let za doma, avantura je završila- ponovilo se da Bog da.

Slano jezerce na Lokrumu

moja malenkost na kamenoj obali Lokruma

cure na Stradunu


Rabljani i ja


super klopica, snimi zdjelu sa salatom, ko doma

NYC i Miami- prvi put i malo Praga

2007, ljeto





E ovo je sad više putopis nego blog, jer je tolko bilo davno da uopće ne znam koliko ću se toga moći sjetiti, puno je piva, gemišta i rakija nakon toga poteklo niz grlo i vjerovatno ostavilo trajne posljedice na sivoj masi u glavi. Al vrijedi pokušat, ak niš tu su slike koje govore više od riječi.

Jednog se sjećam odlično a to je zašto smo krenuli na taj put, prvi naš trip i to odmah preko bare. Nakon dobrih deset godina stiskanja, žniranja, odricanja, šparanja i svega na nja, nakon što smo skucali troje djece, stan i kuću, 2 auta, psa i mačku vrijeme je bilo da učinimo nešto i za sebe.

Dilema je bila fasada ili tripić, a vrijeme je bilo da učinimo nešto ludo, ak odemo na tripić to će nas grijat oko srca pa nam još neće trebati fasada do slijedeće godine- odluka je pala idemo, i to do moje frendice Jelene koja već 5 godina živi u NY. Samo ak nas hoće da joj se klatimo po stanu 2 tjedna. Pričam ja to svojoj frendici Kori i ona veli idemo i mi. Ja reko dobro, možemo pitat. Kad stiže mail za par dana iz NY; može da svi dođete. Juhuuuu, i tu počnu pripreme, karta, charter let u onom avionu s propelerima na krilima, do Praga, pa iz Praga airbus za Newark. A u airbusu nacugavanje i stalno zvonjenje teti da donese još gemišta, da izgnamo strah od letenja prek bare.
E to je prednost tih skupih karata( povratna do NY 5500 kn, a danas bi je našla za 2500, samo onda još nisam imala iskustva, junferica u putovanjima) možeš cugat do mile volje.


I tako izlazimo mi; Tomo i ja, Kora i naš prijatelj Brko, na aerodrom kad ono žuti taxiji, e stvarno smo u Americi, još samo CSI da naleti i to je to. Sreći nigdje kraja.
Dočekala nas je Jelenina babysiterka Mia koja je slijedećih 2 tjedna s još jednom Jeleninom babysiterkom Iskrom i nas babysitala i super se družila s nama.
Jelene nije bilo i samo nam je ostavila cure da se brinu o nama i auto- to je prijateljica. Kuća je bila u New Jerseyu, odmah blizu mosta koji vodi na Manhattan, a na Uptown Manhattan, Jelena je imala restoran Plumpomidor i kafić Jou-Jou u kojem smo proveli najbolje trenutke, od zabave do klope. Tamo nas je Mia prvo otfurala i dobro nahranila, otkačili smo na neke zelene banane kaj se umaču u razne umake i sve vrste fingerfooda, njam, tog se još uvijek dobro sjećam. Restorančić je bio mrak, odlično mjesto za hang up, po danu lagano kavica i klopa, a navečer zabava i cuga. Imali su i odličan program vikendom DJ, i Balkan band koji je pičio sto na sat hitove iz stare Juge, a na našu mjuzu otkačili su i Ameri i naša ekipa koja se skupljala. To volim kad se svi družimo.
Ni Ede nije bilo, Jeleninog muža al smo upoznali Muntaza Edinog tatu koji nam se skroz svidio i koji je s nama zaružio par puta. Lokal im je vodila Liza, super simpatična cura koje se isto potrudila da nam bude zabavno i koja je živjela s Jelenom u kući. I Mia i Iskra su isto živjele kod Jelene, mala vesela komuna.


na klopici u Plumpomidoru, famozne banane su na sredini stola



Iskra, s kapicom

Jelena ima krasnu kuću, Tomo i ja smo se smjestili u podrum i imali cijeli dio koji je bio kao drugi dnevni boravak, za sebe. Jedino nismo mogli po noći spavat od miša, njihovog kućnog ljubimca kojeg nisu imali srca ubiti pa su ga pripitomili, koji je vrtio onaj kolut i ružio cijelu noć. li smo ga drugo jutro sredili, gurnuli mu olovku između gajbe i koluta pa nek sad vrti, dok mi spavamo nema trčkaranja po kotaču.
Ujutro su nas curke odvezle preko mosta do Manhatana, interesantno da oni svaki put kad prelaze most plaćaju mostarinu, koja je puno viša ako su sami u autu, pa zato ekipa zna povesti neke prolaznike prek mosta da bi im mostarina bila jeftinija.
Slijedećih par dana slijedi razgledavanje Manhatana, od jutra do mraka, a navečer koliko god da smo svaki dan brijali da ćemo izlazit po fancy klubovi ma uvijek bi završili u Plumpomidoru na laganoj klopici, cugici i briji s lokalnom ekipom, i onda doma po pive i na pušilicu, nargilu, koju smo si Tomo i ja uboli odmah na početku što je bio pun pogodak.
Dakle, prvi smo se dan muvali po Little Italy, pa China town, gdje smo našli neki tajlandski restoran i ubili se od ljute klope, nije to kao ona europska prilagođena, već original tajlandska hrana na koju nismo navikli pa nas je sve potjeralo na kenjaru da smo iako sami u resti napravili gužvu. Al bilo je fino i nezaboravno. Na cugu smo išli u neki kafić soho, i jedva se odande digli, već umorni od hodanja. Brko je imao neki GPS koji nije pošteno proradio do kraja našeg boravka u USA, i uporno smo se gubili uz pomoć njegovog uređaja. Nekako smo se našli kraj Brooklyn bridgea, di su nas najebali Brko i Kora da uzmemo one trodnevne karte za busiće koji te furaju na razgledavanje. Karta za busić je 50 USD po osobi a već nakon prvog dana mi je bilo navrh neke stvari busića, i umjesto da odjebemo te busiće i odemo na podzemnu mi smo se vozikali i hodali po cijele dane, i to sam ih najviše ja najebala da hodaju ko manijaci a stanice od busića nisu baš uvijek bile blizu jedna drugoj pa je to bilo još hodanja, čovječe mislim da smo propješačili cijeli Manhatan, ima to svojih draži vidiš sve i zalutaš u neke neobične četvrti.
Little Italy


China town


vožnja u busiću


Times square


financial district

nikad sretniji Tomo i njegove nove frendice( mislim na one dvije frendice unutra u rozom dekolteu)

Brooklyn bridge

Tomo se lijepo uklopio, Natural history museum

p.s. ovi rogovi nemaju veze sa mnom

navečer opet opuštanje u Plumpomidoru s Miom i Muntazom

Drugi je dan pljuštala kiša pa smo odlučili otići u Natural History museum, između Upper west side i Central parka, bilo je jutro a red je već bio dugačak oko kilometra, mislimo si pa ne bumo valjda čekali na toj kiši i izvedemo akciju upadanja jedan za drugim na izlazna vrata, pravi smo Balkanci i ponosimo se time. Na izlazu iz muzeja maznemo američki hot dog, kod frajera sa štandom i opet na vožnju s busićem po Brooklynu al ovaj put prerušeni u duhove, u presmiješnim bijelim kabanicama. E da i slikali smo se s murjom, vatrogascima i svi su simpa i nije im bed se slikat.

Kiša napokon je napokon prestala a mi nastavljamo sa nabijanjem kilometraže po Manhattanu, šetnja po poznatoj Central station, najvećoj željezničkoj stanici na svijetu danas pretvorenoj u atrakciju, sa nizom skupih restorana, u koje mi nismo zalazili ali smo zato uboli neki na Times squreu chinese buffet za 10 dolara, jedi kolko hoćeš, a imali su super izbor hrane, čak i rakove u kojima smo se slijedeća dva dana davili, jedino su nam oni tipsevi išli na živce, koji mrkli tips ću ti dati kad si sve sama uzimam. Nikako se nismo mogli pomirit s tipsevima, kažu da bi trebalo davat 10 posto od cijene a onda odeš u birtiju daš trebi tips od 10 posto a ona te pogleda kao da si joj ubio kućnog ljubimca, znači nije dosta, pa nisam Vava il vidoviti Milan da znam kolko kome treba dati, skinite mi se s neke stvari i uračunajte te tipseve u cijenu i na kraju izbacite i ne maltretirajte nas Balkance s računjanjem postotaka, jer nam to ne ide, OK?!

NYFD

Madison square

zgrada New York Timesa, izdavačka kuća

Grand Central station

Central station

opuštanje doma nakon napornog dana

I naravno nakon bauljanja po Manhattanu umjesto izlaska opet u dućkas po pivkane, Corona je džabe, 2 x six pack oko 10 dolara, pa udri po čipsevima i pušilici do sitnih sati.

Na red je došao downtown Manhattan, pa smo prošli Wall street, Battery park u kojem je pao fotosešn s vjevericama. Skroz su pitome i dođu ti na ruku. Malo sam cvikala da će me ugrist al sve je prošlo ok.
Taj smo dan Tomo i ja zalutali u meat packing district u neku tržnicu totalno retro uređenu, sve napravljeno od metalnih konstrukcija, sa hrpom dućana s namirnicama i malih restorana s izvrsnom hranom, naravno opet je pala Thai food, al ovaj put nije bila potjeruša.

neki parkić

vjeverice u Battery parku

Madison square garden

Mack s

tržnica u Tribeci, Meat packing district

Soho

Na West sideu smo se ukrcali u brodić koji vozi oko Manhattana i obilazi okolne otoke Liberty Island na kojem je i Kip slobode, i Ellis Island, koji je poznat kao imigration island, jer su svi koji su dolazili u Ameriku prolazili kontrolu na tom otoku. S broda smo uslikali i neke super fotke downtown Manhattana. Nismo izlazili kod kipa slobode samo smo ga obišli brodom to nam je bilo dovoljno. Ovaj tripić smo Tomo i ja odradili sami, kad smo se vraćali podzemnom uletili su neki ulični svirači i otsvirali nešto, skroz mi je to bilo guba kako tamo ekipa ulazi u vlak u podzemnu i svira, ili pleše i to jedamput je cijela plesna hip hop grupa otplesala točku između 2 stanice. Skroz smo se oduševili.

downtown Manhattan

Statue of Liberty

Idući dan smo isto išli sami jer su Kora i Mario imali dogovor s nekim Korinim frendom, a mi smo htjeli vidjeti ocean. Otišli smo podzemnom na Coney Island, do kojeg nam je trebalo dobrih 2 sata i to direkt bez presjedanja, samo da vidite koliki je NY. Kad smo sišli s podzemne prvo vidiš veliki zabavni park, koji iskreno meni djeluje više kao muzej zabavnih parkova jer su im sve atrakcije skroz starinske, nakon Gardalanda mi je to kao zabava iz 60-tih, a tako i izgleda pomalo nesigurno da baš i ne dobijem želju voziti se, ali fora je za vidjeti. puno mi se više svidio mol, pier, sa kafićima, i restoranima, u koje smo navratili kasnije. Prvo smo se bacili na plažu, bilo mi je pomalo nevjerovatno da se ekipa kupa i to u NY gradu sa 19 milijuna stanovnika, nije mi baš bilo do kupanja li smo malo umočili noge i posunčali se na dugoj pješčanoj plaži. Naoko more izgleda skroz čisto, al nismo ipak to htjeli testirat, poslije smo obišli aquarium koji je skroz guba ima veliki tank s morskim cuckima i još tonom svakakvih ribica, a imaju i tuljane i show s morskim lavovima, skroz smo se dobro zabavili. Naravno prava zabava je bila u birtiji na molu s kantom Corone i hamburgerom, ko u američkom filmu. Jedino lik kojeg smo kasnije vidjeli da spava u prtljažniku busa remeti filmsku idilu, al bar nas je dobro nasmijao.

Coney Island pier

birtija na Coney islandu

NYPD u smiješnim autićima za plažu

važno da su cipele uredno složene

Tomo nateže neke ribe- rakove u aquariju

plaža na Coney Islandu

Navečer izmjenjujemo iskustva sekipicom i radimo plan za drugi dan, uz naravno Coronu, mogli su nam sponzorirat putovanje kolko smo bili bliski s dotičnom.

Idući dan opet Tomo i ja solo brijemo jer idemo u Zoološki a to Koru i Brku ne zanima, pa sjedamo u podzemnu i pićimo u novi kvart Bronx, jer je tamo najveći zoo u NY. Već smo bili i večer ranije al smo došli prekasno pa nismo više mogli ući, zato smo se malo klatili po kvartu gdje nas je ekipa gledala pomalo u čudu, što nas dva bijelca radimo navečer u kvartu, pravili smo se cool al nije nam baš bilo svejedno, iako je zapravo NY postao skroz siguran, zaposlili su oko 50 000 policajaca prije nekih desetak godina da uvedu red u gradu, osobito po ovim zloglasnim četvrtima kao što je Bronx, tako da policajci stoje na ulazu u svaku podzemnu čim padne mrak i u podzemnoj ih ima dosta. Ovaj put smo došli dosta ranije da stignemo obići cijeli zoo, i bome nam nije dosta bio cijeli dan, ima hrpa životinja, čak se voziš dio i u vlakiću, a nastambe su ogromne da im bude što sličnije pravoj prirodi tako da se ponekad moraš dobro namučit da bi vidio životinju. Ja sam ispalila na žirafe i gorile, imam jedno 50 fotki s gorilama al neću davit s tim. Blizu stanice s podzemnom smo uboli neki super jeftin kineski take away i pošteno se natrpali.

Još jedan nekad zloglasni kvart smo obišli taj dan Harlem, zapravo u njemu smo šopingirali jer su nam Mia i Iskra rekle da ima super jeftinih stvari, pa smo malo obišli dućane. Na kraju smo završili u Prospect parku izvalili se na travu i chill out.

Dan iza toga napokon je došao na red Empire state building, nekad najvišu zgradu u NY sagrađenu 1931, a danas svakako najpoznatiju s koje se pruža odličan pogled na grad. Zgrada ima 102 kata al može se samo do 80tog, i to liftom koji stvarno brzo ide. Gužva je ogromna za Empire state pa smo mi uranili da je izbjegnemo i dobro prošli jer smo čekali svega 10 tak minuta. Inače kad bolje razmislim nakon gradova koje sam prošla kao što su London i Pariz, Ny nema povijesnih građevina za razgledavat, to su uglavnom sve novi neboderi ali taj grad ima kulturna događanja, izložbe, muzeje, zabavu i noćni život, koji sam ja nažalost samo gledala a nisam se upustila u istraživanje, veliki propust, no ništa zato bar ću morat to ponovit.

Nakon uživanja u pogledu na Ny, prošetali smo 5 avenijom, naravno samo prošetali jer si taj šoping vjerovatno nećemo moći nikad u životu priuštiti, ali hukers, važno da smo doživjeli filing i pomirišali zrak i u fifth . Uglavnom smo se muvali po kafićima u Greenwich villageu i Sohu, iako mi se čini da je sad popularnija upper east side, al nama se u sohu i village skroz svidjelo, naročito onaj gey dio sa zastavicama u boji:-).

Od muzeja smo još obišli Metropolitan museum of art, sa galerijama o grčkoj, rimskoj, egipatskoj i inim umjetnostima, i Guggenheim muzej moderne umjetnosti smješten u otkačenoj zgradi koju je dizajnirao Frank.L. Wright a izgleda kao puževa kućica u spiralu. U muzeju su kolekcije Picassovih, Chagallovih, Modiglianovih i ostalih impresionističkih, postimpresionističkih i modernih umjetnika. Muzeji su smješteni oko Central parka, koji smo obišli jedno prijepodne i dok smo se muvali u blizini smo čuli pjevanje, prešli cestu i završili u crkvi na misi, i skroz se oduševili ekipom koja je pjevala, plesala, derala se na glas kad bi svećenik nešto rekao, i opet kao da smo u nekom filmu.

Central Park je ogroman park u središtu grada i koliko god smo šetali nismo obišli ni četvrtinu parka, ali lijepo je bilo otkrivati neke skrovite dijelove s fontanama i jezercima, lavirintima i vrtovima, i super su mi stijene čini mi se granitne koje su tamo skroz otkrivene , na kojima je zapravo izgrađen i cijeli grad.

Kućica u Bronxu

sa žirafama

gorile

Empire state building

pogled sa Empire State buildinga

još jedan pogled

frendovi, Tomo i Shrek u nekom od skupih dućana oko 5 av.

Guggenheim museum

Central park

misa u crkvi kraj parka
Odlučili s otići na par dana do Miamia, htjeli smo i prije rezervirat ali smo se bojali nekih uragana i oluja, ali pošto je prognoza bila dobra ipak smo preko expedie uplatili 4 dana Miamia( 800 usd za dvoje , let i hotel Winterhaven na Sobeu).

MIAMI

I tako se mi spakiramo, Brko i Kora su otišli na par dana u Las Vegas, i pravac aerodrom, kad tamo let otkazan, al nema beda rezervirat će nam drugo za 3 dana, super a četvrti moramo već bit u NY i lagano se pakirat za Zagreb. Nema šanse, ostali mi tamo i čekali na standby al svi imaju prednost, te došli prije te s djecom te... prošlo već popodne, jedno 4 propuštena standbya, kad odlučimo mi nema druge nego muljat, pita ženska ima jedno mjesto do West Palm Beacha jel može, ma naravno da može, javimo se na drugi pult, kaže žena kaj za vas samo jedno mjesto, a mi se pravimo grbavi kao nemoguće netko je pogriješio moraju biti dva mjesta mi se nikako ne možemorazdvajati, i nakon 20-tak minuta evo nas u avionu. Balkansko porijekolo i ovaj se put isplatilo. U avionu je kraj nas sjedila neka bakica i dala nam pametan savjet da bi nam oni trebali platiti prijevoz iz West Palm Beacha do Miamia, to bakica. A avioni su im koma, uz moju ionako nabrijanu paranoju u vezi leta avionom samo su mi falile te američke strajbane podrtine, ko iz horor filma, naši su lowcosteri za njihove avione mercedesi.

Slijećemo jedno 100 tinjak km dalje od Miamia, izlazimo van, vlaga u zraku, hello Florida, ne vjerujem svojim očima da mi se to događa, ja majka, žena, kućanica stojim ne samo u SAD-u nego i na Floridi. Život je lijep!!!! Muvamo se po aerodromu i raspitujemo okolo da nađemo nekog tko će sredit taj prijevoz o k0jem je bakica govorila, nema nikog, na kraju završimo u nekoj kancelariji i natežemo se s ženskom, ona ne popušta i onda joj ja spomenem kao da su nam još u NY rekli da nam moraju osigurat prijevoz jer je bio aircraft( kaj to znači nemam pojma, možda je ona čula aircrasc) ali to nam je otvorilo čarobna vrata i žena naručuje ni manje ni više nego limo, ne onu dugu limuzinu nego neki fini fensi taxi. Nikad kraja našem veselju! Dočeka nas vozač, porijueklom sa Kariba, otvara nam vrata, nosi nam stvari, a mi ne vjerujemo, ono maltretiranje na aerodromu se isplatilo, uživamo u vožnji , razgovaramo s čovjekom, vozi nas direkt pred hotel, a ceh veći od cijene obadvije naše avionske karte ali hukers, ne plaćamo mi.

Iako smo izgubili cijeli dan noć je još pred nama, ulazimo u hotel Winterhaven na South Beachu, 1400 Ocean drive, odlična lokacija, hotel u art deco stilu, mrak, soba super, unutra ležaljke za plažu, ogroman krevet ak se naviriš vidiš ocean, klima radi sto na sat, užitak.

Nismo se htjeli previše zadržavat u sobi, dan je fakat bio naporan bilo je vrijeme da se napokon opustimo. šetamo Ocean driveom, vabe nas vlasnici restorana, klopa izgleda super, al je sigurno i cijena takva, naletimo na ekipu breakera kaj je čagala na pločniku, mrak, ko u filmu. Odlučujemo se prvo za neku birtiju s velikim šankom u sredini i tehnijanom i naručujemo rum kolu, jer to pijemo kad smo u Maiamiu, dobivamo tonu ruma i kap kole, i počinjemo se lagano opuštat, nakon par cuga odlučimo se promuvat još malo i naletimo na salsa bar Mambo, Tomo se odmah navuko na sisatu i guzatu konobaricu, ameni se svidjelia muzika, a bome i Grolsh, a kad smo tek otkrili da imaju rum sa 10 različitih okusa morali smo sve probat. Upoznali smo neke talijane, a meni je uletio neki kubanac umjetnik da s njim čagam, čovjek rastura, razbacao me po plesnom podiju da nisam pol sata mogla doći k sebi.

sretni i zadovoljni što je katastrofa od dana na kraju tako dobro završila vratili smo se u hotelčić i na ćorku.

izlazim iz limuzine, ja baš ja

breakeri

stari auti po So-Beu koji su Tonu oduševili

u prvoj birtiji

voli Tomo salsu, al konobaricu još više

čagam s umjetnikom Kubancem

Ujutro se spuštamo na doručak, koji je bio super, tostići, mafini,namazi, jaja, voće, i najbolji dio aparat za vafle, koje si sam radiš, i to s javorovim sirupom, mljac, i narvno kavica i limunada na terasi, iako je terasa zajeb jer je već u rano jutro toliko vruće i sparno da je bolje uživat u pogledu iz svježeg i klimatiziranog hotela. Nakon dobrog doručka uzimamo svoje ležaljke i bacamo se na plažu, plaža od bijelog pijeska, svuda okolo slikovite baywatcheve kućice, samo fali Mitch da izleti i da mu se one frčke počnu vijorit na vjetru. E opet ko na filmu, ma Amerika je cijela film( nije ni čudo kad gledam samo njihove filmove) Ocean super topli osjećaj mrak, ako na Karibima ( skoro da i jesu) , more čisto prozirno, jedino sam se stalno zgledavala da ne bi naletila neka peraja i s njom morski cucak. Nema zato ronjenja s zatvorenim očima pa makar i peklo! Al skroz je sigurno, Mitch gleda iz kućice, patroliraju čamci i helikopteri, samo pusti ti to bolje da i ja patroliram. A koje prženje tu ti je dosta 2 dana da dođeš ko crnac doma, no u neko doba oko 1 se počnu navlačit oblaci i dok nisi ni skužio počinje tropski plusak, al ekipa opće ne reagira, spermi stvari u najlonske vrećice i dok plušti ode u more, pa kad oni tako tako i mi.

doručak na terasi

Ocean drive

Baywatch

vidi boju oceana

tropski pljusak

Popodne smo odlučili otići do male Hvane( Little Havana), da osjetimo dah Kube, sjeli na bus i dobro se nahodali do tamo, al bilo je guba, slatke male kućice u živim bojama, pijetli, park gdje ekipa igra domino, baš ih je kiša potjerala. Kad su nas noge počele bolit, skužili smo da je vrijeme da odmorimo i nešto klopnemo, i to naravno kubansko kad smo već tu al nigdje restorana, sve neke zalogajnice, neke smo restorane prije prošli pa nam se nije dalo vraćat, kad došli do dominikanskog restača, a ništa i taj će biti dobar, naručili neko vince, neku rižu s kozetinom i neka egzotična jela, fino se naklopali i natrag na spavanje.

park u maloj Havaniž

Ujutro opet žicapla, pa malo šetnja uz ocean, pa ponovno popodnevna oluja koja nas je ovaj put potjerala s plaže, al nema veze odlučili smo iskoristit naše kupone koje smo dobili za cugu, a skupilo ih se jer ih ovih dana nismo koristili i tako se lijepo načeli usred podneva na terasi hotela s šarenim koktelčićima. Danas je slijedilo razgledavanje South Beacha, šetnja po Ocean driveu al prema sjeveru, pa do Espanola way ulice sa španjolskim restoranima, pa malo po Collins avenue uživanje u arhitekturi art deco, pa Washington avenue sa tonom klubova, i na Lincoln road malo bauljanja po dućanima, opuštanja u kafiću i naravno na pizzu Rusticu koja nas je toliko oduševila da smo i zadnji dan morali tamo a bome i kad smo se drugi put vratili to je bila prva stvar koju smo posjetili, izvrsne pizze s različitim malo neobičnim nadjevima, mozzarela i rukola, sa meatballs i još bar 20 vrsta fenomenalnog okusa. Nakon klope i cuge odlučili smo otići u neki od klibova jer mi je danas bio rođendan. nekak nam se svidio klub BED, ispred kojeg je stajao čuvar, mi krenemo unutra a on nas pita jesmo na spisku ja reko nismo, jel nas je neko preporučio, ja opet nije, pa još par pametnih pitanja, i pusi nas nutra, pa koji me k.... onda pitaš mogao si nas odmah pustit. Al kužim da imamo prolaz di hoćemo, ipak se mi oblačimo bolje od većine Amerikanaca i točno kuže da smo Europljani i zato imamo prolaz, jer zgledamo fensi.

Al ovaj put nažalost samo zgledamo a nemamo prebijene pare , jer je Tomo zaboravil novčanik, i to srećom da smo skužili prije nego smo naručili cugu, ne vjerujem- a ročkas mi je - već sam si zapamtila da su mi rođendani uvijek usrani, zato mi je cijela godina dobra- he, he. I kaj sad nit je za izać jer smo jedva ušli frajer nas stvarno pustio bez preporuka, a ništa muvamo se bez cuge i uživamo u mjuzi i ugođaju, i naravno go-go plesačicama- jebi ga nije da mi je 18 pa sam u komi jer je propala zabava, mogu i doma spavat s tim godinama koje bi trebala slavit.

još malo plažice

i opet oluja

Washington avenue

Collins avenue i hotel Shelly, meni jedan od ljepših

art deco stil

Lincoln road

tužan Tomo bez novčanika, i go-go plesačica u pozadini

Svanulo je i zadnje jutro u Miamiu, i nismo baš sretni, mnogo nam je lepo ovde i ne ide nam se doma, zaljubila sam se u taj grad i znala sam da ću ga ponovno vidjeti.

Bacamo zadnji kupanac i pakiramo se jer moramo još jednom maznut pizzu Rustica, šetamo nakrcani ruksacima po South Beachu, i naletimo na neki slatki kubanski kafić sa 20 vrsta fenomenalnih kava, toplih, hladnih, svakakvih, ja ubodem jednu hladnu s karamelom, o da to je to i zato ću morat još jednom doći i radi ove kave, uživamo u kavici i super uređenom kafiću i posljednjim trenucima u Miamiu, ovako vlažan i vruć taj grad je za mene sve vrvi od života i dobre zabave, ljudi opušteni, ocean topli, trebe sve sa umjetnim cicama i to najmanje četvorke, svi namontirani i preplanuli, a opet jednostavni i spontani raspoloženi za zabavu - fini je to život.

zadnje jutro na terasi našeg hotela- neka nostalgija

Žešće mi se Miami uvukao pod kožu više od NYa, al što se mora nije teško, još nam je ostalo 2 dana NYa, al ovaj put u puno lakšem tempu, malo smo usporili i odlučili manje gledat a više uživat, tako smo završili u indijskoj pa u arapskoj četvrti i našli neki slatki marokanski restoran i isprobali kus kus i neku janjetinu, super, i klatili se najdražem mi trgu u NYu Union squareu, ima to mjesto nekohg duha, naročito navečer kad se ekipa skupi i sjedi po onim štengama, ili pjeva i pleše i nikom to nije čudno svi uživaju, gledaju i slušaju ili im se pridruže i zabavljaju se. A da ne spominjem shoping na Union squareu, super dućani, iako nisu loši ni oni u Harlemu, naročito oni s gangsta odijelima i kubanskim šeširima, dođem u iskušenje da Tomi kupim neko takvo odijelo pa da imam svog gangsta mana.

I zadnji večer oproštaljka u Plum pomidoru od drage nam ekipe, koja nam je skroz uljepšala doživljaj ovog grada, uz DJ rastamana i nezaobilazni hit Put your hands up for Detroit, i čagicu i nacicavanje do jutra, lijepo smo to zaokružili.

I ujutro mamurni pakiramo se i opraštamo, lijep taj kvart di je Jelenina kuća, sve neke obiteljske kuće s uređenim okućnicama, zgodno. Cure nas voze na aerodrom i nikad kraja letu, pa iskrcavanje u Pragu u ranim jutarnjim satima, i podzemnom do centra da malo Tomo vidi Prag, a ja baš nedavno bila pa sam se lako snalazila, naravno nezaobilazne kobaje na trgu, i razgledavanje i home sweet home.

Union square

Ubion Square

marokanski restoran Nomad

NY

partyjana u Plumpomidoru, Brko gleda i misli si koji ti je k.... Tomo?!

vesela ekipa

a doma naravno pušilica, a di su Corone????

oproštaljka na kućnom pragu

U Pragu

Prašna Brana i Tomo

vise mu noge

još Praga

naravno, kobaje, i to u 9 ujutro

Karlov most

Prag

židovska četvrt

astronomski sat