Budim se rano jutros, malo mi je bolje, mislim da moram izbjegavati grah da se ne bi opet ponovio program sa wc školjkom. Kiša pada, čujem iz kreveta, zapravo pljušti, i nekako sam razočarana s vremenom ovdje. Nadala sam se da ću provodit vrijeme na plaži, hodat u japankama i kratkim hlačama, ispijat mojitače na suncu, a zapravo se većinu vremena smrzavam obučena u odjeću s kojom sam došla iz zagrebačke zime. Pokvarilo mi je to malo i filing Havane. Razmišljam malo kakvi su opći dojmovi do sad, nisu loši ali nisam nešto ekstra ni impresionirana. Inače nisam tip od gradova kad putujem više volim prirodu, svi ti gradovi osobito latinoamerički su uglavnom varijacija na temu kolonijalne arhitekture, tako i Havana ima brojne palače nalik onima u Španjolskoj ili nekoj drugoj kolonijalnoj velesili, u tim palačama su imperijalisti boravili ili su iz njih upravljali, ostalo su manje kolonijalne kuće šarenih i veselih boja u kojima je živjelo lokalno stanovništvo. Havana nije puno drukčija od toga, ali ono što ima Havana su uglavnom ljudi i atmosfera koju stvaraju, otvoreni, veseli, gostoljubivi, rado prilaze i razgovaraju, vole muziku i ples, znaju se zabavljati. To je zapravo taj dobar dojam koji upotpunjuje sve, vedri i razigrani ljudi, koji možda žive puno teže nego mi ali nikada nisu izgubili tu pozitivu. I onda tome dodam još ove stare automobile u svim bojama, pa barove i restorane u hemingwejskom stilu, sa kožnim foteljama i kubanskom glazbom, vrevu i živost po ulicama, tržnice i to je Havana, to je taj njezin šarm koji ima, mjesto gdje stalo je vrijeme negdje u pedesetim, mjesto gdje se ruku pod ruku ide taj raskošni aristokratski kolonijalni štih sa komunističkim revolucionarnim i socijalnim asketizmom, jer te na svakom uglu gleda lik nekog revolucionara ili te u oko pikne neka parola o slobodi i revolucionarnoj borbi.
Zadnji mi je dan i odlučujem pokupit prnje i ići dalje jer kiša ne prestaje, doručkujem i dogovaram se s Rosie da idemo dalje skupa do Vinalesa taxi colectivom. Tovarimo ruksake na leđa i tražimo bus do Terminal de bus, izvan kojeg stoje taxi collectivos. Nije uopce teško koristiti javne buseve, a i strašno su jeftini.. 1 pesos samo se treba raspitati gdje stoje, a to nije problem jer su svi voljni pomoći, na španjolskom naravno. Vidim da mi svaki dan španjolski ide sve bolje, sad već mogu doata toga pitati i čak i skužiti što mi govore, da sam tu mjesec dva naučila bih ga. Izlazimo iz busa a gospodin mojeg smo pitale gdje moramo sići nas vodi do stanice, odmah nam prilazi netko i pita kud idemo, dolazi drugi tip i kaze 20cuca ja kažem 15kuka, on uzima naše stvari, stavlja ih u gepek i krećemo. Nikad brže i jednostavnije od ovog nisam organizirala prijevoz. Nisu baš za previše cjenjkanja, napucaju malo cijenu al ne idu ispod one koja je uobičajena, tako da treba spustit al kad vidiš da su neumoljivi, ne treba više upirat jer to je ta cijena. Ima nekih 180km do Vinalesa, i uglavnom je autocesta,na kojoj nema ograde, stoka i ljudi šeću po rubu, neki stopiraju, nema puno prometa. Naš vozač skreće na neku cesticu i kaže pet min. Gledam kaj se dešava, on staje, dolazi neki tip s kanisterima s benzinom i toči, mažnjavaju benzin negdje i onda ga prodajh šoferima, sitna ilegala da bi zaradili neke pare...kako poznato, kao da sam doma.
Put do Vinalesa
Kemijanje s benzinom
Iskrcava nas u centru, i odmah nam prilazi neka gospođa i nudi smještaj. Puštamo je da nas vodi do kuće, nije njena već ona to radi za nekog. Soba je ok, imamo i svoju kupaonu, sve je uredno, dogovaramo za 5 cuca spavanje po osobi, i doručak za 2,5cuca. Ostavljamo stvari i idemo u potragu za hranom. Restorani u centru su skuplji i cijene su im za strance, nadamo se da ćemo naći neki lokalni ako odemo malo dalje od centra. Niš od toga, već smo na periferiji među plantažama i Rosi se želi vratiti, a ja odlučujem prošetati izvan grada. Vinales je inače malo, pitomo mjesto poznato po plantažama duhana, i proizvodnji duhana, i nacionalnom parku Vinales sa krškim stijenama i brojnim špiljama. Kraj mene jašu kauboji na konjima, ljudi se voze u kolima koje vuku konji, filing je kao da sam na divljem zapadu. Jedan mi kauboj prilazi i pita jel me zanima obilazak plantaža na konju, ja pitam za koliko on kaže za 15, znam da je cijena negdje oko 25cuca, al se bahatim do kraja i kažem za 10, on pristaje i već me vodi k sebi doma po konja. Objašnjava mi da ima već dogovorenu grupu kojoj ću se pridružit, a ja mu kažem da moram pojesti neki sendvič jer sam glafna. Organizira mi kod susjede da mi ona napravi topli sendvič, njegova mi žena natoči vodu i evo me sita i spremna na avanturu. Daje mi konja Caramelo, miran je i poslušan. Jašimo među plantažama duhana, kave, manioke, ananasa, povrća, okolo su kuće, nešto kao štaglji prekrivene listovima u kojima se suši duhan. Uživam u prekrasnoj prirodi, na konju. To je ono kaj volim pusti me u prirodu i daj mi neku životinju da jašim, konja, devu, slona...i nitko sretniji od mene. Na jednoj nam plantaži objašnjavaju proces dobivanja cigara. Dakle postoje na stabljici duhana 3 vrste listova, najgornji koji dobivaju najviše sunca su najkvalitetniji, srednji su malo slabije kvalitete, a najniži su najslabije kvalitete, tako se dobivaju i različite vrste cigara, od gornjih najbolje Cochiba, al sad sam zaboravila ime drugih. Stabljike rastu oko 4-5 mjeseci, pa se onda suše par mjeseci, od svog uroda moraju 90% dati državi a 10% ostaje njima, i još im na to uzmu neki porez, dragi socijalizam i ravnopravnost... Kad je suh duhan špricaju s rumom, voćem medom...i zatvaraju ga tako da stoji da upije različite okuse, i na kraju vade van sredni dio oko peteljke jer je tamo puno nikotina i motaju cigare. Kaže da državne tvornice cigara namjerno ostavljaju peteljku da bi pojačale ovisnost o nikotinu, da bi više cigara prodavale. Francuzi koji su na turi sa mnom kupuju 23 komada za 90cuca, ja kažem da nemam toliko novaca, pa me pozovu unutra i nude mi 12 komada za 20cuca. Kupujem od njih jer sam ionak mislila kupiti cigare, kažu da su od najboljeg duhana, mogu im samo vjerovati na riječ. Tu sve ide ispod tezge i za sve se da cjenkati i pregovarati. Na kraju nam daju da probamo cigaru, umoče je u med i tak se puši, zabavno je dimit al nisam ja pušač pa malo zdimim iz zabave i gasim ostatak.
Dalje jašimo di nam pokazuju kak dobivaju kavu, pa nam pokušavaju prodat kavu i lokalni rum, tipične turističke ture, al ja uživam jahati na konju među poljima.
Vinales
Vinales
Moj vodič, kauboj
Selfie s Caramelom
Na konju sam
Plantaže duhana
Plantaža kave
Grah
Duhan
Sušare duhana
Motaju ručno cigare
Pušim cigaru
Sušara duhana
Plantaža šećerne trske
Jašimo među plantažama
Neko jezero
NP Vinales
Kauboji
Dogovaram sa svojim kaubojem za sutra ujutro da idemo opet na konjima do špilje Palmarite, za 10cuca, 5 sati jahanja tamo i natrag. Sretna ko malo dijete vraćam se u grad, nađem neki jeftini restoran Pepo, i naručujem svinjski odrezak s prilogom za 2 cuca i pina coladu za isto toliko, pun pogodak. Sa mnom sjeda neki dečko, kaže da mu cura radi u tom restoranu, pa ulazimo u priču, upoznajeme me s curom i s drugim konobaricama, on vozi taxi, pa dogovaram za prelsutra taxi collectivo da me odveze iz Vinalesa do Trinidada za 30cuca, ima oko 450km. Kažem kak mi je super muzika, puštaju pop i rock iz 80tih, pa on pozove gazdu da se upoznam jer gazda voli takvu muziku, dolazi i njegova žena. Ispada da je to obiteljski restoran, kćer im je glavna konobarica i svi rade u tom poslu. Na kraju svi čagamo dok gazda pušta muziku na najjače. Eto to je Kuba. Zovu me da idemo dalje van jer je subota, no ja sam preumorna od jahanja na friškom zraku i zahvaljujem na pozivu al odlazim doma. Prolazim kraj glavnog trga gdje isto piči muzika i svi plešu, la fiesta. Usput sretnem Rosi, ona je s nekim dečkom kojeg je upoznala par dana prije u Havani, i kaže da će ići sutra sa mnom na jahanje do špilje. Sad napokon odlazim doma na spavanac.
Nema komentara:
Objavi komentar