Jutros napokon upoznajem neke ljude na doručku, i na kraju sa nizozemkom Rosie dogovaram obilazak muzeja. Rosie ima 19g, ali je vrlo zabavna je i opuštena, zanimljiva, nenametljiva i aktivna, čini mi se da bih s njom mogla putovati bar dio puta, da sam našla svog travel buddya za Kubu. Druge cure su simpa ali mi se ne čine baš idealnim suputnicima, jedna Grkinja kitesurferica, previše nabrijana na sportske aktivnosti i sve drugo joj je dosadno, pa Stefanie Argentinka nije loša ali ona već danas ide dalje, i Mexicanka previše povučena. Uglavnom krećem s Rosie prema centru i danas je na repertoaru kultura i obilazak muzeja. Naravno da ipak ne počinjemo dan u muzejima. Prvo tržnica, njušim i gledam voće i povrće i kupujem nam banane i neko egzotično voće koje do sad jos nisam probala, od njega rade sokove a slično je kruški. Rosie ide u banku a ja na wifi, ali prekratki jer je Rosie brzo završila s bankom pa nisam htjela da dugo čeka dok sam na telefonu..tak da cijeli dan imam filing da mi nedostaje taj razgovor. Šetamo do Capitola, pa maznemo opet hamburgere, i na kraju nas kiša potjera prvo u Museo Nacional de la Bellas Artes, gdje su izloženi uglavnom radovi suvremenih kubanskih slikara, očekujem puno šarenih boja i vesele slikice, međutim nije baš tako, neke su vrlo teške i tmurne, neke su revolucionarne, neke ti daju da se zamisliš, a u nekim vidim trag protesta protiv režima. A možda je to samo moja vizija, što znači da su im slike ipak snažne jer su me potakle na razmišljanje. Umorimo se od razgledavanja slika i zapiknemo u neku birtiju u kojoj je stalo vrijeme. Kakvo oduševljenje nas preplavi, konobar, stari Kubanac nas poslužuje, za šankom jos par pripitih lokalaca raspravljaju o nečem i piju rum. Na policama samo dvije vrste pića, i to ruma i jedna vrsta pive, starinski frižideri, kola se toči iz litrene flaše. Pitamo račun da vidimo cijene, piše 8,00. Ak je cuca onda je preskupo, Rosi je čitala negdje i ima teoriju da trebamo platit kolko mi mislimo da to košta jer će to ionako biti previše spram njihovih lokalnih cijena. I tako odlučujemo staviti 5 cuca, i konobar nam vrati 1 cuc, i ostanemo začuđene, kak je od 8 još vratio 1???? Izgleda da Rosina teorija prolazi, i baš mi se svidja. Poslije smo gruntale da nije bilo 80 cupa, onda je to malo manje od 4 cuca i onda štima, tko bi ga znao. Svejedno mojitosi su bili super i jeftini, a birtija pravi doživljaj.
Sad je na redu Muzej revolucije smješten u impozantnoj bivšoj predsjedničkoj palači u kojoj su pokušali revolucionari ubiti Batistu, muzej sam po sebi nije nešto posebno, slike revolucionara, njihova odjeća i predmeti koje su koristli, karte, brod koji ih je dovezao iz Mexica na Kubu, ali zanimljivo mi je bilo proučiti malo tu povijest njihove revolucije, čitati kako veličaju revolucionare, podsjetilo me malo sve to na život u Jugi, i potaklo me malo da ponovno razmislim o socijalizmu za koji uvijek imam osjećaj da je u njemu život bio bolji i humaniji, svi su imali ista prava na školu, posao, zdravstvenu zaštitu, dijelili su se stanovi, kredite je bilo lakše vraćati, većina je bila srednja klasa, svi su bili jednaki al bilo je i jednakijih, a opet s druge strane podsjetilo me to i na ispiranje mozga, revolucionarne filmove, veličanje NOBa, cenzuru i ograničavanje slobode mišljenja, opet šaka vladajućih pod krinkom izabranih od strane naroda, s jedne strane dobro jer je i narodu nekad treba red, a s druge strane zapravo ograničavanje prava i različitosti mišljenja, podržavanje državnog aparata i uhljeba.
Sada je drukčije, imamo demokraciju i slobodu mišljenja i kretanja, pa opet imamo ispiranje mozga i uhljebe, al ovaj put na vlasti, koje smo sami izabrali, koji nas lažu, gaze i deru po džepu. Eto ne znam što je bolje, mislim dakle jesam, što nije uvijek najbolji izbor, al ne bojim se reći, i dobro je što mogu to reći naglas, a nisamsigurna baš da to i Kubanci mogu, ali nisam sigurna ni da mi je ta sloboda puno dobrog donijela. Da ne filozofiram previše, čini se dok god je čovjek= vlast, ponese ga moć i učini nametnikom, izvuče iz njega ono najgore, često postane i diktatorom, koji ne preza ni pred čime da bi zaštitio svoj položaj, bilo to u socijalizmu ili kapitalizmu.
Kako god bilo ni jedna opcija ne izgleda sjajno, al to je život, nikada nije idealan, pa mi se čini da mi jedino preostaje iz onog što mi život nudi izvući najbolje što mogu, uživati u trenutku, okružiti se dobrim i vedrim ljudima, i od limuna koje mi život nudi napraviti gin s tonicom.
Rosi nakon muzeja odlazi u hostel a ja ostajem šetati po staroj Havani i njenim trgovima i ulicama, jer sam je sinoć obišla po mraku.
To možda i nije bila najpametnija ideja jer me počinje lijeva noga boljet od previše hodanja, a daleko je do hostela.
Nekako se jedva dovučem do hostela i malo legnem, da odmorim nogu. Rosi me skuplja da idemo na večeru u onaj paladar u kvartu kraj parka. Klopamo i idemo u Vedado, gdje je Rosi bila sinoć. Rekla je da tamo ima par mjesta gdje svira salsa pa smo odšetale do tamo, točnije ja sam jedva odšepala. Sjedamo u restoran Sofia, u kojem je prilično živahna atmosfera, svira salsa bend, malo se čaga. Prilazi mi stariji Kubanac, fini gospodin i pita da plešem s njim. Sretna sam jer napokon imam priliku otplesat salsu s Kubancem koji se rodio s ritmom u nogama. Naravno da pristajem i on me jedan ples izvrti na podiju, zaboravljam na bolnu nogu i puštam se da me ponese ritam u rukama vrhunskog plesača...misija ispunjena:).
Imale smo ideju ići dalje u neki Jazz klub, ali se meni više nije dalo i umor me lovio a Rosi nije htjela ostati sama pa smo se vratile u hostel. Noga me ubija, nadam se da će sutra biti bolje.
Nema komentara:
Objavi komentar