nedjelja, 29. prosinca 2019.

Ekvador - Cotopaxi i Quilatoa lake


prosinac,2019.  Ecuador - Vulkan Cotopaxi


Slijećem u ranim jutarnjim satima u Quito, napokon Ekvador, baš sam se nekako veselila toj državi, ima toliku bioraznolikost a ja ću nastojati vidjeti bar mali dio toga u ovih 8 dana. Odmah lovim bus do terminal bus Quitambe, autobusnog kolodvora s kojeg idu busevi za Latacungu, koja je polazište za hiking na vulkan Cotopaxi. Baš sam se nahrustila na penjanje na taj vulkan.  Cotopaxi je aktivni stratovulkan u Andama , smješten u kantonu Latacunga provincije Cotopaxi, oko 50 km južno od Quita i 33 km (21 milja) sjeveroistočno od grada Latacunga, To je drugi najviši vrh u Ekvadoru, visine 5.897 m. Također je i jedan od najviših vulkana na svijetu i najaktivnijih u Ekvadoru, od 1738.g. eruptirao je više od 50 puta, a zadnja je erupcija trajala do siječnja 2016. kada je izbacivao prah i pepeo. Uspon do samog vrha vulkana traje tri dana, za što nemam vremena. Ja bih bila zadovoljna da se popnem do refugeeja na 5000mnv i do ledenjaka, koji je prava rijetkost u tropima. Pila sam tablete koje bi trebale smanjiti mogućnost da dobijem visinsku bolest, pa se nadam da ću uspjeti u toj namjeri. Iz busa se iskrcavam nasred autoceste, i sve ide dalje kako sam čitala, u blizini su parkirani rangeri s vozilima. Skupilo nas se četvero pa pregovaramo oko cijene, i na kraju nas žena pristaje voziti za 10 tak dolara po osobi. Rangeri te jeepom dovezu na parkiralište koje je na visini 4500 mnv, onda slijedi penjanje još 300m do refugee, iliti planinarskog doma, i onda još dodatnih 150m do početka ledenjaka.  
Ukrcavamo se u jeep i prvo se zaustavljamo na ulazu u Nacionalni park Cotopaxi da se prijavimo, Ulaz je besplatan, samo se treba upisati.Tamo je i restoran u kojem kupujem čaj od koke i bombone od koke da bi mi uspon bio lakši. Znam da je najveći fuck up što nisam imala vremena prilagoditi se na visini, jer kažu da treba doći dva tri dana ranije da se organizam pripremi na malu količinu kisika na toj visini, ali se nekako nadam da ću uspjeti jer nema pravila kod visinske bolesti; može te strefit i ako si u najfit formi, ili ne mora...sreća.
Vozimo se zatim do lagune Limpiopungo, plitke lagune u podnožju vulkana Ruminahuia. Tu imamo vremena za kratku šetnju po laguni. Više od lagune me fasciniraju dva ogromna vulkana koja vire iza oblaka. Ruminahui je žestoko erodirani stratovulkan, koji spava, na visini od 4.721.mnv. i Cotopaxi, koji me čeka. Dalje se vozimo po prašnjavoj cesti prekrivenoj pepelom od zadnje erupcije. Krajolik je nevjerovatan, oskudna vegetacija, slojevi pepela uz rub ceste, i snježni vrh Cotopaxija u daljini. Uživam. 
 Žena nas iskrcava na parkingu na početku trekinga i nekaj jamra da nas neće čekat duže od 3 sata, i opasno mi diže mi živac pa se nekaj raspravljam s njom. Krećem se penjati lagana ko srna, i ide mi penjanje bez problema, tlo je zapravo kao pijesak i pepeo rastresit, pa noge upadaju slično kao da hodam po pješčanim dinama ali ide mi...aha ide...prvih 50 metara a onda počinje: zujanje u glavi , bolovi u glavi koji su svakim korakom sve jači, svakih par koraka moram stati da dođem do zraka, pa mi više nije dovoljno stati već moram sjesti nakon par koraka da mi se srce smiri, jer lupa ko ludo, i kao da će iskočiti iz prsnog koša, noge su teške, ne smijem ni pogledati dolje jer mi se vrti u glavi. Natjeram se nekako da po malo idem dalje, radim par koraka pa stanem, i uspijevam vidjeti refugee iza ugla, popela sam se nekih 200m, sad još 100 do cilja, ali bolovi u glavi postaju nesnosni, i ne mogu više. Ostatak ekipe se nastavio penjati, ali ja kužim da ne ide, sad mi je već toliko loše da se bojim da se neću moći spustiti. Usput vidim zadihanu ekipu kako se penju, neki idu bez problema ali ima i onih koje nose dolje. Ti izgledaju mrvicu gore od mene. Uglavnom, totalno razočarana odustajem nadomak refugija i molim Boga da se uspijem spustiti do parkinga. Pomalo se spuštam, s pauzama odmora, ali bol ne popušta, zelena sam već. Na jedvite se jade dočepam jeepa, ova više niš ne prigovara kad me vidjela kako izgledam nego me vozi podnožje na manju visinu. Jedva se krećem, uopće ne mogu govoriti, čak ni na ulazu u park simptomi ne nestaju. Uspijevam uloviti bus do Latacunge, ali mi vozač nije rekao kad trebam sići, pa sam završila u Riobambi, sat vremena dalje od Latacunge. Ljuta i strgana jer mi vrijeme curi a smještaj mi je u Zumbahui, do koje sad imam umjesto sat i pol, dva i pol sata vožnje. Vraćam se u Latacungu, i lovim zadnji bus  za Zumbahuu, već je mrak pa ne vidim van, ali zato osjećam zavoj na zavoju. Malo mi je bolje. Oko 21 h me bus iskrcava u Zumbahui, još sam malo loše i sva smotana pa mi treba skoro 20 min.  u tom malom selu da nađem kuću u kojoj sam rezervirala smještaj.  
Napokon nalazim prava vrata, čeka me mlada cura, pokazuje mi sobu, skromnu ali ugodnu, pita kaj ću večerati, pali toplu vodu za kupanje, i ja se pomalo oporavljam. Kažu da simptomi visinske bolesti prestaju čim se spustiš na manju visinu, Zumbahua još uvijek nije na idealnoj visini za oporavak, ona je 3525mnv ali mi je ipak lakše. Osjećam još vrtoglavicu i teško dišem i moram raditi spore pokrete da se ne zapušem ali sam bolje. Fina je večerica, pasao mi je tuš, ušuškavam  se u hrpu deka i tonem u san. Zasluženi san nakon dvije noći bez kreveta.



Cotopaxi u oblacima

Cotopaxi


vulkan Ruminahui



Vulkan Ruminahui

slojevi pepela od zadnje erupcije uz put

slojevi pepela

nestvarni krajolik

spremna za uspon

pogled s Cotopaxija

ledenjak na vrhu Cototpaxija

osmijeh je sve kiseliji...




još samo malo...I feel good...jedva dišem...i kraj...

Cotopaxi, skoro osvojen...tuga i razočaranje kaj nisam uspjela


Cotopaxi...mjesečev krajolik

29.12.  Zumbahua i Quilatoa jezero  
Ustajem rano, ali odmorna, još se nisam skroz prešaltala na vrijeme u Ekvadoru. Bacam pogled kroz prozor koji me momentalno  obara; planine, zelenilo a usred planina u udolini selo, idila. Spuštam se na doručak a na stolu oblizeki, svježe cijeđeni sok, jajčeka, pekmeza,...opet idila. Dogovaram s vlasnikom da me vozi za neke sitne pare  do Quilatoa kratera, i usput će stati na nekim na Toachi river canyonu..  Krajolik je prekrasan, puno zelenila, kravice pa čak i svinjice pasu okolo, čudesne stijene.
Vozač mi staje prvi puta na vidikovcu Chamy Wayku s kojeg se vidi dolina, a usred doline kanjon dubok oko stotinjak metara nastao najvjerovatnije za vrijeme zadnje erupcije Quilatoa vulkana, 1280.g. a možda i ranije, prije 1800.g.. Kanjonom je izdubio tok  piroklastičnog materijala, a danas njime teče rijeka. Uvijek me fascinira ta snaga i nemir Zemlje, kojeg nismo uopće svjesni dok ne vidimo koje su joj moći na ovakvim mjestima.



vožnja uz kanjon Toachi


kanjon Toachi 

kanjon Toachi



dubina kanjona


juhuuuu



  Izlazim iz jeepa u selu kod kratera Quilatoa i nestrpljivo jurnem do ruba: uistinu je čarobno, golemi krater ispunjen tirkiznom vodom. Šetam po rubu i uživam u pogledu, mala nagrada nakon one muke jučer. Visoko je ali puno niže od Cotopaxija, oko 3900mnv. Quilatoa krater je zapravo kaldera nastala urušavanjem kratera nakon zadnje velike erupcije, ispunjena vodom u kojoj su otopljeni različiti minerali koji jezeru daju prekrasnu tirkiznu boju. Turisti ovdje provode nekoliko dana u obilasku sela smještenih u blizini kratera. To se zove Quilatoa loop. Ne naplaćuju uluznice za jezero pa je ovaj tripić prilično jeftin, samo plaćate kartu busa ili jeep . Meni će dovoljno biti spustiti se do jezera i provozat se malo kajakom po jezeru. Ide mi dobro danas i spuštam se ko gazela prema dolje, bezbrižna, samo zato jer znam da se ne moram penjat prema gore pješke. Planiram iznajmiti mazgu za 10 dolara  i na njoj se vratiti na rub kratera. Na putu do dolje bacam fotosešn sa slatkom ljamicom. Na momente se između oblaka pokazuje sunce pa boja jezera postaje još intenzivnija. Rentam kajak i malo veslam po jezeru, ugodno je, mami na kupanje ali se nitko ne kupa pa ne eksperimentiram.
Maznem si još ražnjić i lagano se vraćam prema gore do mazgi. Jedva se penjem i tih pedesetak metara, još sam u karambolu ipak. Nikako mi se ne sviđa taj biznis s mazgama, lokani stanovnici imaju po par mazgi koje vraćaju turiste na vrh kratera za sitne pare. Životinje nemaju ni minutu odmora, čim te iskrcaju jure natrag dolje i opet sve ispočetka. jadne se mazge znoje i jedva dišu na usponima, i cijelo vrijeme su uz njih vlasnici, ili njihova djeca od jedva desetak godina koja isto tako šibaju non stop gore dolje. Nekako mi je tužno to vidjeti ali kao pravi licemjer ukrcavam se jednoj mazgi na leđa i pustim da me nosi gore. U selu lovim bus natrag za Latacungu, pa ću tamo uloviti bus za Quito.

Quilatoa kaldera



Quilatoa

moi na krateru

ljamica i ja 

slatka ljamica



put do jezera


jezero


licemjer na mazgi

u ovakvim kućicama čuvaju stoku

plodna zemlja oko Quilatoe






petak, 27. prosinca 2019.

Meksiko - Mexico city

prosinac, 2019. Mexico - Mexico city

 Malo sam bila skeptična letit s Aeromexico ali let je prošao super, spavala ko beba u avionu, i u ranu zoru iskrcavam se na aerodromu. Mijenjam pare i odmah na podzemnu prema autobusnom kolodvoru  Terminal Norte da ulovim bus do Teotihuacana. Mora se izaći s aerodroma pa kroz neki kvart do busa, usput grabim kavicu i neka peciva od uličnih prodavača, još je mrak vani.
  Metro vozi direkt na Terminal Norte i već sam u busu. Vožnja traje nekih sat i pol, razdanilo se a prvi pogled koji puca su kaktusi i  baloni na zrak koji lete iznad ruševina, mrak.

kaktusi na ulazu u arheološki park, Mexico baš onakav kakav sam očekivala

baloni iznad ruševina
Još od zadnjeg puta u Mexico, kad sam se uglavnom držala Yucatana i pokrajine Tabasco i Chiapasa  želja mi je bila obići Teotihuacan, no kao i obično zbog nedostatka vremena i velike udaljenosti odustala sam od toga, zato mi je sad drago da se na putu do Ekuadora otvorila mogućnost vidjeti ruševine i Mexico city. Nisam imala vodiča veće se upuštam u samostalno  istraživanje koliko sam skužila to je bila tajanstvena civilizacija prije Azteka o kojoj se ne zna puno ali su mu Azteci dali ime pa se ipak njima pripisuje. 
Teotihuacan znači "Rodno mjesto bogova" i bio je najveće gradsko središte Srednje Am. od 200.g.n.e. do 700.g.n.e. i jedan od najvećih gradova svijeta u to vrijeme sa oko 200 000 stanovnika. Pod zaštitom je UNESCO-a od 1987.g. Građen je u pet etapa od 600 g.pr. Kr, a na vrhuncu je bio u 5.st.n.e.
Od samog početka ima točno određen plan gradnje koji se i kasnijim dograđivanjima poštivao.  Avenija Mrtvih, središnja avenija, duga je 16 km, i uz nju su brojni hramovi i piramide. Na sjevernom kraju je Piramida Mjeseca i uz nju Palača Pernatog Leptira, na sredini je najveća Piramida Sunca a na jugu je hram Quetzalcoatla. 

plan nalazišta



 
temple of Quetzalcoatla na samom početku i pogled na piramidu Sunca u daljini, i Mjeseca, još dalje


isto

detalji s hrama




Super je što sam stigla rano ujutro jer nije bilo puno ljudi i nije jako vruće pa je istraživanje puno opuštenije. Tu i tamo sam se uštekala grupama da nekaj čujem pa sam za ovu piramidu na slijedećim slikama čula da su je izgradili pod krivim kutem, tako su učili graditi dok nisu pogodili idealni kut. Zato je sagrađena preko ove nova piramida, vodić je rekao da su kao ruske babuške , više njih u jednoj.


piramida Sunca, najviša 70m


pogled s piramide Sunca

Piramida Mjeseca na kraju kompleksa

pogled na kompleks i na Aveniju mrtvih je najbolji s piramide Mjeseca

selfie s piramide Mjeseca, naravno da sam se popela na svaku piramidu

još jedan selfie



e

očuvani crveni crteži i
 reljefi 




još jedna jutarnja idilična

Nakon dobrih četri vure glavinjanja po podzemnim prostorijama hrama i plentranja po piramidama, sunce je već dobrano upeklo ekipe se nagruvalo pa mi lagano  dopizdile tekovine drevnih civilizacija.
 Lovim bus natrag za Mexico c. i na kolodvoru tarem po tacosima, mljac.
Ideja je da ulovim free tour po Coyoacanu u 3pm, što na kraju na jedvite jade i slučajno nakon gubljena po stanicama metroa i uspijevam.
Coyoacan je nekadašnje selo, danas jedna od četvrti u MC i povijesno središte, sa kolonijalnom arhitekturom, i ugodnom i mirnom atmosferom. Tu je i kuća i muzej Fride Cahlo koji ipak  nisam vidjela, jer nije bio u turi a kad je završila tura više mi se nije tražilo di je. Slijedi par slikica kolonijalnih kuća, uglavnom skupih za život. Zanimljivo je da se iz jednog dvorišta čulo roktanje svinja, pa ne znam jesu im to kućni ljubimci ili hrana. Uglavnom su visoki zidovi dvorišta pa se vidi samo izvana

kapela San Antonio

kuće imaju imena

fonoteca national, koja je bila zatvoren

četvrt Coyocan



grafiti koji su zapravo nepismenom puku služili za učenje povijesti i kulture



Coyoacan

neka crkvica u Coyoacanu

neka vrata, moj omiljeni kadar

fontana na trgu ...Jardin Hidalgo

parroquia San Juan Bautista

glavni trg Jardin Hidalgo, središte Coyoacana, s brojnim kafićima i restoranima okolo

Mercado Artesanal mexican, iliti tržnica sa suvenirima

Oko Jardin Hidalga i glavne crkve sve vrvi životom, puno je ljudi u parku, i okolnim restoranima. Tamo završava tura pa sam se dala u potragu za klopom. Ubola sam neki ražnjić s hrpom mesetine, pa piva i omiljeni mi čips od čilija i limete uz pivkana, i to sve na klupici u parku, malo odmora pa na metro i u centar na kratku šetnju. Glavni trg se zove Zocalo, za tzo nemam previše vremena danas, ali na povratku imam popodnevni layover opet u Mexico c. pa ću tada obići povijesnu jezgru. Sad samo da malo bacim pogled, već je mrak a iza katedrale neka ekipa obučena u Indijanske poglavice pleše i skida uroke sa škvadre. Svi su u nekom transu....

vračevi/poglavice


siječanj 2012. Mexico city

Mexico city...ponovno na povratku jer imam dugi layoer. Sada se već lakše snalazim i znam put s aerodroma do metroa, i naravno ovaj put tacosi putem i to vrhunski za sitne pare, pa onda manje fini za iste pare, na putu do podzemne. Ovaj put nemam sreće s turom i nisam ih ulovila pa ću biti sama svoj vodič po povijesnom centru, zahvaljujući maps miju i aplikaciji za turiste. Imam cijeli popodne i večer za centar grada, a imam i onaj podsvjesni filing i njuh za zanimljive stvari pa se ne bojim da ću nešto propustiti.

Izlazim na stanici Pino Suarez i uletavam u neku ulicu sa kafićima i restoranima, zove se Calle Regina, cijene se čine dobre iako ne kao na onim štandovima s tacosima gdje možeš pojesti 5 tacosa za 15 pesosa, cca 5kn. Ova je ulica puna zidnih murala, brijem da je priča slična kao i u Ecuadoru gdje ta ulična umjetnost služi nepismenom puku da kroz sliku nauče povijest i kulturu. jedan je zid skroz zeleni, to sam već viđala po Latinskoj Am. i baš mi je fora. Šetam kroz China town, živahno je i veselo i puno je ljudi, pa naletila na neku tržnicu Artesan sa suvenirima i nakupovala narukvice za ukućane. Onda kraj parka Alameda, koji je okupljalište Mexicanca kada je lijepo vrijeme, a danas je divan dan i svi su izmigoljili. U parku je Palace de s Belles arte izgrađena u Arte Nouveau izvana i arte deco iznutra, njihova nacionalna opera u kojoj je par poznatih murala Diega Riviere i Rufino Tamayo. Malo zujim po predvorju jer mi se ne plaća ulaznica. Nastavljam šetnju po najživahnijoj ulici koja vodi do glavnog trga Zocala, zove se Madero street, puna je kolonijalnih palača, crkvi, a unutra sve restorani, dućani muzeji i galerije. Jedna od ljepših palača je Casa de los Azulejos iliti kuća od pločica,  barokna palača iz 18.st. Izgradili su je Count of the vallle de Orizaba , izvana ima bijelo plave pločice iz Pueble. Danas je u vlasništvu braće Sanborns koji su vlasnici poznatog  lanca trgovina i restorana u Mexicu. I u ovoj je restoran i prekrasna unutrašnjost s pločicama, fontanama...

Mexico city iz zraka

MC- nepregledan je

Calle Regina ulica u centru s birtijama i restoranima

Calle Regina, grafiti, zapravo to su murali



Calle Regina ulica s birtijama, tu sam na kraju večerala


i još

zeleni zid u Calle Regina

Regina Coeli crkva


China town MC



Palacio de belles artes-opera MC

Alameda central park

Palacio de belles artes

palača kojoj sam zaboravila ime


Casa de los Azulejos 


Casa de los Azulejos  iznutra


Casa de los Azulejos 

crkva



palača u kojoj je izložba Grand maestros arte popular


arte popular- narodna umjetnost o običajima

arte popular

arte popular

arte popular

arte popular

Obišla sam izložbu Arte popular, jer je ulaz besplatan a i izložba je u predivnoj  palači, uglavnom su prikazani običaji, ukrasni predmeti, namještaj, super su mi te živahne boji kojih ne nedostaje ni na pogrebima.
Madero ulica vodi do Zocala, ili Plaza de la Constitution, glavnog trga na kojem je katedrala Metropolitana i Nacionalna palača.

Taj je trg okupljalište još od doba Asteca,  bio je središnji trg još u Tenochtitlanu, od kojeg je ostao Temple Mayor. Najimpresivnija  danas je Katedrala Metropolitana, ak sam dobro zapamtila najveća katedrala u Lat.Am. , gradili su je od 16.st. idućih 250 godina, pa je ispala mješavina stilova, gotika, barok, neoklasik...Na trgu je i Palacio National, sjedište meksičke vlade. Palača je većinom izgrađena od ostataka palače astečkog vladara Moctezume II.
  Pao je već mrak pa sam još odšetala do Temple Mayora, ruševine najvećeg hrama u nekadašnjem Tenochtitlanu, koje su danas pod zaštitom UNESCOa, može ih se dosta dobro vidjeti iz vana, pa radim krug okolo. Ove su ruševine zapravo sedma verzija hrama koja se gradila kroz stoljeća, a prva verzija počela se graditi 1325g.
  Vraćam se natrag u ulicu Regina s restoranima, biram neki di se okupila lokalna ekipa. Uglavnom svi cugaju neke ogromne flaširane pive po 1,2 litre, i onda stoje po pol vure u redu za zahod. Mažem po nekom bistecu, koji je ljut ko kuga, ali odličan, zalijevam to ogromnom coronom i guštam u atmosferi ovog živahnog velegrada. Zbogom Mexico city, natrag na aerodrom i povratak kući.

                                                                Madero street


Madero street

Madero street

Katedrala Metropolitana na Zocalu, glavnom trgu

katedrala

Nacional palace

katedrala

Templo Mayor

katedrala by night


najveća corona ever, 1,2 litre