crtice s puta: siječnja 2020

siječanj, 2020. Quito- Ecuador

Stižem tek navečer u Quito, na Terminal Norte, po treći put, tu sam već ko doma. Tražim neki lokalni bus do hotela u centru Hostal Juana de Arco, na Plaza de Santo Domingo, jednom od središnjih trgova u Quitu. Bus ne vozi skroz do centra pa se prebacujem u taxi koji me ostavlja pred hotelom. Uskoro će 23h a grad je prazan, da naglasim petak je i grad je prazan u ovo doba. Checkiram se i pitam na recepciji gdje mogu ići pojesti nešto a frajer u čudu kaj pitam odgovara, nigdje ovako kasno. Gladna ko vuk, tamanim neke krekere u sobi, i spremam se na spavanac.

Hostel mi je fora jer je smješten u originalnoj kolonijalnoj zgradi, Visoki hodnik u sredini s raskošnim lusterima, sobe na drvenim trijemovima koji okružuju hodnik, izgleda kao da je vrijeme stalo negdje u 19.stoljeću, pa imam osjećaj da sam se vratila u prošlost u kolonijalna vremena.

Nakon doručka jurim na meeting point za free tour po Quitu. Volim te free walking ture, jer naučim nešto o povijesti, naučim orijentaciju po gradu, nisu skupe, daš onoliko novaca koliko možeš odvojiti, upoznaš ljude i dobiješ dobre preporuke za restorane.

Quito je grad od nekih 2 milijuna stanovnika, osnovali su ga Španjolci na mjestu starijeg naselja Inka koji se zvao Inga. Obilazimo staru jezgru koja je pod zaštitom UNESCOa jer je najmanje izmijenjen španjolski kolonijalni grad iz 16 st.. Prvo razgledavamo glavni trg Plaza Grande, u čijem je središtu statua Heroes de la Indepedencia, okružena najstarijom katedralom u Ekvadoru, predsjedničkom palačom u kojoj je danas muzej, Archbishops palačom i Hotelom Plaza Grande. Obilazimo još i St. Francisco crkvu i samostan u čijoj se pozadini vidi vulkan Pichicha. To je jedna od nastarijih crkvi u Quitu, čija je unutrašnjost puna zlata. Crkve su im bile ukrašavane zlatnim listićima, nisam ulazila unutra, uglavnom smo ih razgledali izvana i to isusovačku crkvu La Compania, i crkvu Sv. Dominika u blizini mog hostela. Vodič nas vodi i u Calle la Ronda, jednu od rijetkih ulica iz pretkolumbovsog vremena. Danas su u njoj brojni kafići i restorani koji kako čujem rade do kasno, pa se pitam zakaj me ovaj sinoć s recepcije nije poslao tamo jer je ta stara ulica u blizini hostela. Završavamo u muzeju čokolade gdje nam objašnjavaju kako rade čokoladu i najbolji dio je kaj isprobavamo različite vrste čokolada s drukčijim udjelom kakaa. Vodič nas je uputio i na brdo El Panecillo, na kojem je ogroman kip Djevice Marije i skojeg se pruža odličan panoramski pogled na grad. Rekao nam je da idemo taxijem jer je to dio u kojem nije sigurno biti na ulici zbog kriminala i pasa lutalica koji haraju u čoporima. Lovim taxi do brda i uživam u panorami grada koji se cijeli vidi odavde. Počinje kiša pa se vraćam natrag do La Ronde jer nam je tamo vodič preporučio da isprobamo neka lokalna jela i pića u restoranima. Biram neki mali zgodni, tradicionalni i nabrijana na isprobavanje lokalnih specijaliteta naručujem sve kaj je vodič nabrojao . Prvo mi nose canelaso vruće piće od cimeta i nekog šećera u koje dodaju Puntu alkoholno piće od šećerne trske. To me već prilično zagrijalo jer sam naručila veliku kriglu, pa su mi empanade s vinom taman dobro sjele za gablec, jedini fuck up je bio morocho, koji mi je ličio na rižu na mlijeku a to mrzim, to je zapravo slatko gusto piće od kukuruza, mlijeka, cimeta i grožđica. Puna ko brod sjedam na taxi i natrag na autobusni kolodvor pa pravac Banos.

hostal Juana del Arco

hostal u kolonijalnom stilu

statua Heroes de la Indepedencia

plaza Grande

predsjednička palača

Santo Domingo church

Calle La Ronda

nove palače građene su na kamenim temeljima starih palača

Quito

Quito arhitektura

Quito

San Francisco church

crkva Sv. Franje

Quito

Basilica del voto National, neogotička basilica građena po uzoru na Notre Dam

basilica

panorama sa El Paneccilo brda

panorama Quita

La Ronda

empanade i morocho

Quito

Ekvadorke, majušne

tipični ručak, juhica piletina i riža

tržnica u Quitu

oko tržnice Mercado Central

par slikica života

siječanj 2020. Banos

U Banos stižem po mraku, mali je gradić poznat po brojnim vodopadima, i termalnim izvorima, pa idem pješke do hostela Hostal Amazonia y sol, soba s kupaonom na bookingu.com košta 20 dolara i moja je na 3 katu, puno je štengi do gore ali ima lijepu terasu i lokacija mu je super, sve je blizu. Gladna sam prilično pa izlazim nekaj naći za klopu. Vani je živahno, trešti muzika iz barova, ljudi se muvaju po cesti, restorani još uvijek puni, koja promjena u odnosu na Quito. Sviđa mi se ovdje. Nakon dobre porcije ljutih pilećih krilca vraćam se na spavanac, sutra me čeka naporan dan, bicikliranje do vodopada poznato još kao Ruta de las cascadas.

Budim se rano, spuštam na doručak koji je solidan, i bacam se u potragu za biciklom. Tražim neki povoljan za 5$ , jer mi se ne da plaćat 10 $ za bajk. Uspjela sam skombinirat nekaj u jednoj agenciji za 25 dolara bajk i sutra rafting. Nabrijana na avanturu skačem na bajk i krećem prema vodopadima. Da odmah priznam, nije da sam neki vrhunski biciklista, ali cesta prema vodopadima je uglavnom nizbrdo, a natrag bih se trebala vratiti kamionetom koji će voziti mene i moj bicikl, tak da ne bi trebalo biti većeg napora. Spuštam se prvo iz grada prema brani na rijeci Pastazi, vožnja mi ide super

al ne zadugo, puknuo mi je lanac nakon brane i ne mogu ga složiti sama. Srećom zaustavljaju se dva gospona na bajkovima da mi pomognu ali ni oni to ne mogu složiti pa mi sa svog ekvadorskog moba zovu agenciju da dođe s drugim biciklom. Za nepovjerovati ali ovi dolaze brzo i moja se avantura nastavlja. Krajolik je fenomenalan, zelene šume i proplanci, plantaže naranča i limete na obrocima, a u kanjonu kraj ceste rijeka u koju se obrušavaju svakih par kilometara manji i veći vodopadi. Cesta kojom vozim je prometna ali izgleda da su vozači navikli na bicikliste uz rub. Stalno su tuneli na cesti ja prolazim kroz jedan tunel, a drugi tuneli imaju obilaznicu za bicikliste, koja omogućuje još bolji pogled na vodopade.

na ruti de las cascadas

sad sam i bajkerica

Rio Pastaza

Agoyan vodopad

fotosešn na Agoyan vodopadu

Agoyan waterfall

neki mali vodopad

još malih vodopada

krajolik uz ruta de las cascadas

Cascada Manto de la Novia

Manto de la Novia

vodopadi uz put

kakav pogled

jedan mali slapić

Malo je vrijeme šugavo, puše i paducka neka kišica, a ja se u kratkim hlačama uporno nadam da će proviriti sunce. Svaki čas se zaustavljam nekaj poslikati jer je priroda prekrasna, prvi veći vodopad na kojem bacam fotosešn je Agoyan, onda ide par manjih pa opet jedan veliliki Cascada Manto de la Novia. Tamo stajem u nekom restorančiću gdje poslužuju pastrve ali ne ručam već samo pijem čaj i uživam u pogledu. Uskoro bih trebala stići do najvećeg vodopada koji je i highlight ove ture El Pailon del Diablo. Do njega se spuštam stepenicama i puteljkom na drugom ulazu, vidim ga već malo kroz krošnje drveća i čujem tutnjavu vode, a onda stižem i ostajem zapanjena tom silom prirode, ogroman vodopad, niz koji se slijeva podivljala i neobuzdana bujica vode, koja se pri dnu raspršuje u gusti oblak. Voda šprica na sve strane, to me ne zaustavlja već idem što bliže da potpuno doživim svu silnu snagu vode koja divlja, mokra sam ko miš, al se provlačim skroz kroz stijene da dođem ispod vodopada. Užitak je neopisiv, ispod vodopada sam, valjda trebam zaželiti neku želju!!!!

El Pailon del Diablo

mokra sam ko miš

El Pailon del Diablo

Nakon ovoliko uzbuđenja i avanture dobrano sam ogladnila pa u nekom restorančiću u blizini vodopada sjedam na ručak. Dosta mi je piletine pa nadobudno naručujem govedinu koju jedva žvačem kak je žilava, al super je kaj uz svaki obrok kaj naručim dobijem i juhicu i cugu, i to sve košta 4-6 dolara. Taman sam pojela kad me zovu da kamion kreće natrag za Banos, truckam se na klupi ispod cerade u stražnjem dijelu kamiona, zajedno s ostatkom ekipe i s biciklima. Vraćam bicikl u agenciju i žurim se stići na kupanjac na neki termalni izvor. Čitala sam zaTermas de la Virgen da rade do 22h i koštaju 2-3 dolara, sad je pol 20h i imat ću dovoljno vremena za kupanjac. Dolazim do ulaza u terme kad ono ulaz 10 dolara, i nema nikog na ulazu jer zatvaraju, vidim ekipa još pluta u bazenima, i lijepo uđem na bazene, skinem se i uskočim u neki vrući sa žutom ljekovitom, a da me nitko ništa nije pitao. Milina, par ljudi u bazenu a ja se odmaram i grijem u vodici koja ne izgleda baš dobro tako mutna i žuta ali se tješim da je zdrava. Nakon nekih 45 minuta čistačice me tjeraju van, taman kad mi je dojadilo plutanje. Super je ispalo, zgrijala sam se pa malo šetam po Banosu, i nailazim na Terme u koje sam zapravo planirala ići i koje fakat rade do 22h , bacam pogled unutra kad ono hrpa ljudi u bazenu, nagurali se jedan do drugog ko sardine, da skočiš nutra skočio bi nekom na glavu. Srećom da sam ušla u krive jer u ovima se sigurno ne bih kupala, ova komuna u bazenu mi izgleda sigurna samo za dobivanje gljivica a ne za zdravlje. Te se terme zapravo zovu isto Termas de la Virgen kao one, al ove krcate su drito ispod vodopada. Na kraju sam naletila na neki super kafić gdje prodaju čokolade, kolače, kavu kao suvenire ali su i kafić pa sam popila izvrsnu vruću čokoladu i pojela banana cake. Kakav dobar završetak dana.

siječanj, dan 2. Banos, Ecuador

Ustajem rano da stignem doručkovati prije polaska na rafting, al izgleda da su gazde zaspale pa je doručak kasnio. Ipak sam se uspjela najest i odjurila u agenciju di su nam podijelili neoprenska odijela i kacige i potrpali nas u bus koji nas je vozio na brzace rijeke Pastaze. To je isti put kojim sam jučer biciklirala, ali ide se još dalje. U čamcu nas je osmero i skiper, a dva su čamca, Počinjemo se spuštati, u početku je mirnije ali se onda počinju izmjenjivati brzaci, a rijeka postaje nepredvidiva. Vrištimo od veselja i uzbuđenja, malo veslamo pa se spuštamo niz brzace, bome smo se skoro i prevrnuli jedanput, i izgubili par veslača koji su ispali iz čamca, ja sam se uspjela zadržati u čamcu. Ludo i nezaboravno iskustvo, koje završava nakon nekih 2 sata, kupanjca baš i nema poslije jer je rijeka brza i mutna i ne privlači me, a ionak sam mokra skroz a i nema baš sunca. Vraćamo se natrag u Banos i imam taman vremena pojesti nešto i prošetati malo prije busa za Cuencu. Sa nekog štanda uz cestu maznem izvrsna pečena rebarca, i malo prošetam ovim dijelom Banosa, uz rijeku. Fascinira me položaj tog grada koji je smješten na platou koji presjeca kanjon rijeke Pastanze, izgleda kao da je grad kao na postolju iznad provalije. Mislila sam da ću u busu spavati ali niš od toga, cesta prema Cuenci prolazi kraj nekoliko vulkana, a ja ispaljujem od sreće i držim stalno fotić spreman u ruci da ulovim što bolji kadar. Prvi je Tungurahua, aktivni stratovulkan, koji učestalo i prilično burno eruptira od 1999.g., njega sam uspjela poslikati, jer je bio blizu a vulkan Chimborazo i Al Altar su bili predaleko. Chimborazo je najviši vulkan i ujedno i najviša planina u Ekvadoru sa 6.263 mnv, zadnji put je eruptirao 550 g,n.e. a Al Altar ima kalderu (razoreni krater) koja se urušila nakon erupcije 1460. g.n.e. Pada već polako mrak pa završava moj lov fotićem na vulkane, vožnja me ušuškala i lagano tonem u san.

rafting na rijeci Pastanza

brzaci

ekipica s raftinga

malo veslanja

veslanje kraj vodopada

Banos, glavni trg

ljekovita voda iz vodopada

Cascada de la Virgen

Termas de la Virgen, ali po danu kad su prazne

Banos, na platou uz kanjon rijeke

vulkan Tungurahua

Tungurahua

siječanj 2020. Cuenca

Dolazim kasno u Cuencu pa preskačem istraživanje noću po gradu i bacam se u horizontalu. Imam cijeli dan sutra a večeras se planiram pošteno naspavat u krevetu jer mi sutra navečer slijedi noćna vožnja busom do Perua. Spavam u Maliki hostal koji sam uzela preko bookinga za 20$ s doručkom, totalni retro đir, mala komuna, imaju smiješnog psa koji spava po cijeli dan i uzgajaju svoje povrće, samo kaj ja baš nisam imala vremena ufuravat se u komunu jer ostajem samo danas. Uglavnom atmosfera je odlična, osjećaj je kao da si doma. Hostel je udaljen desetak minuta hoda do starog grada, samo je potrebno prijeći rijeku Tomebamba. Grad Cuenca leži na 4 rijeke Tomebamba, Yanuncay, Tarqui i Machangara i najveći je grad u Azuay provinciji sa preko 300 000 stanovnika. Stara jezgra mu je zbog povijesnih zgrada i kolonijalne arhitekture zaštićena UNESCO-om a ima u blizini i nacionalni park Cajas, za koji ja nisam imala vremena. Nedjelja je, idem prema centru preko rijeke na kojoj bi trebalo biti mjesto gdje vikendom možeš posuditi bicikl for free za vožnju uz rijeku Tomebamba, tak sam čitala na internetu, ali nisam to uspjela naći već sam samo našla gdje možeš platiti za rentanje bajka. Ipak se odlučujem za opciju pješaka, i penjem stubama prema gradu. Nisam mogla naći turu nedjeljom pa istražujem sama, ne bi trebalo biti komplicirano. Uglavnom je ortogonalna struktura ulica, pa se lako orijentirati iako ulice malo krivudaju.

odumrli kućni ljubimac u hostalu Maliki

rio Tomebamba

kuća uz rijeku Tomebamba

kolonijalna arhitektura

zgrade kao da je vrijeme stalo

Cuenca mi je sjela na prvu, šetam ulicama svako toliko zastajem i promatram detalje na kućama, od metalnih ukrasa, balkona, stupova, svaka je građevina jedinstvena. Puno je crkvi i parkova a središnji je park Abdon Calderon. Na jednom dijelu parka je Stara katedrala ili Iglesia de El Sagrario iz 1557.g, koja je postala premala za brojne žitelje Cuence pa su sagradili na drugom kraju parka Novu katedralu ili Cathedral of the Immaculate Conception koja je sa svoje tri veličanstvene kupole postala simbolom grada Cuence. Građena je od lokalnog mramora i alabastra u neoromaničkom i neogotičkom stilu. Iza Nove katedrale je crkva El Carmen de la Asuncion ispred koje je poznata tržnica cvijeća, gdje možete popiti piće aqua de pitimas, ljekovitu vodicu koju rade sestre Karmelićanke. Lutam dalje ulicama i nailazim na brojne živopisne murale sa povijesnim motivima. Cuenca je poznata po brojnim tržnicama ja sam uletila na Mercado 10 de Augusto, tržnicu hranom na kojoj uz put dok kupuješ hranu, ljekovite trave možeš obaviti i limpiac ili spiritualno čišćenje.Ja sam se odlučila ipak za spiritualno punjenje želuca i maznula ceviche od repova kozica.

Stara katedrala- Iglesia de El Sagrario

Congreso international uz park Calderon

spomenik Abdonu Calderonu, borcu za neovisnost u bitki kod Pichince,

u Calderon parku

Nova katedrala

dio iza stare katedrale

lijepi balkoni na zgradama

kupole Nove katedrale ili Cathedral of the Immaculate Conception, kupole katedrale su danas simbol grada

ulice Cuence

Mercado 10 de Augusto

žene u tradicionalnoj odjeći na Mercado 10 de Augusto

Mercado 10 de Augusto

ulaz u tržnicu s grafitom

San Blas church

kolonijalna arhtektura

kolonijalna arhitektura

zgrade su pune ukrasnih detalja

ulice Cuence

grafiti/ murali na zidovima koji prikazuju povijest

murali na zidovima koji prikazuju povijest

dvorište jedne zgrade danas je galerija

ulice Cuence

zgrade su sve uređene i obnovljene u živopisnim bojama

Nakon dobre klope na San Sebastian trgu, sjedam u kafić s lijepim pogledom na trg i crkvu i ispijam kavicu uz kolačić. Slučajno se na trgu sprema procesija za Sv. Tri kralja koja je jedna od najvećih fešta u Cuenci. Djeca obučena u tradicionalne nošnje jašu na konjima i voze se u nekim improviziranim vozilima. Nije mi se dalo čekati da krenu pa idem dalje. Lijep je dan ali se počinju navlačiti oblaci pa sjedam u taxi do muzeja Pumapungo, jedan od must see muzeja u Cuenci koji je i by the way besplatan. U njemu su umjetničke kolekcije i artefakti iz različitih regija Ekuadora, ruševine palača naroda Canari, botanički vrt sa pticama ali su najzanimljivije smanjene glave/ shrunken heads naroda Shuar. Amazonsko pleme Shuari su za vrijeme inicijacije kada su dječaci trebali pokazati da postaju muškarci, zahtijevali od njih da ubiju neprijatelja i naprave trofej lubanje zajedno sa kožom i kosom sa cijele glave. Proces smanjivanja glave u privjesak veličine ogrlice, poznat kao tsantsa, bio je jedinstven za Shuara. Nakon što su ubili neprijatelja i odrezali mu glavu, kapke i usne bi im zašili ili začepili kako bi spriječili da njihov duh pobjegne. Lubanja je uklonjena i zamijenjena drvenom kuglom kako bi zadržala oblik. Glava je potom prokuhana u posebnom biljnom čaju kako bi se smanjila na veličinu čovjekove šake. Nakon kuhanja glava se sušila na vrućim stijenama i pijesku i polirala drvenim ugljenim pepelom. Danas to, srećom, rade samo s glavama ljenjivaca. Nije se smjelo snimati glave pa sam maznula fotku s interneta. Taman je kiša prestala kad sam završila s muzejom a i lagano pada mrak pa tražim po gradu neki restoran za klopu. Naletila sam na neki fora restoran sa lokalnim specijalitetima, sasvim se solidno najela za nekih 7$ oprostila sa Cuencom koja mi je baš dobro legla i u kojoj bi mogla provesti više od jednog dana, i lagano krenula prema autobusnoj stanici. Ovo mi je zadnji dan u Ekvadoru, noćas putujem za Peru.