crtice s puta: Indonezija- Bali- Bingin, Padang Padang, Ulluwatu temple

24.7. Bingin- Padang Padang beach, Ulluwatu temple

Nisam mogla dugo zaspati, nikakao da se preswicham na ovo vrijeme pa sam se vrtila, budila, cula pijevce, pa krave, i na kraju jedva digla dupe u 9 sati. Starog ja budim, naravno i idemo do Wayanove kuhinjice, ekipa doruckuje, skroz neka opustena i prijateljska atmosfera, mi pijemo kavicu, ceka nas motor s kojim cemo danas tutnjit po Baliju, bar je to bila ideja. Minglamo s ekipom, isprobavamo razno voce koje je donijela curka koja zivi u Spanjolskoj, inace je Ruskinja a s deckom je dosla surfati na Bali, i Wayanovi su prijatelji, tu je i Alfonso, Spanjolac, lep ko slika, surferferski torzo, plava kovrcava duza kosica, ko moj lega Rister u mladim danima:)

Alfonsu je danas zadnji dan i vratio se jutros sa surfanja sav razbijen i stucen jer je prevelika oseka i razbio je noge o greben. Wyan ga lijeci i popravlja dasku, svi su tu ko doma.

sjedamo na skuter, ja vozim, malo me jutros ulovila frka kak cu a onda sam odjebala strah i negativne misli...kaj ne bih mogla, samo da zapamtim da moram uvijek u kontra traku od one koja mi je prirodna jer voze ko Englezi. Skuter ide ko metak ima vise od 100 kubika...prede mi ood nogama...malo smo klimavi u pocetku, al onda ide...i vozimo se super. Stajem uz put promjenit pare, i u neki Warung, na mae goreng..ali je skupo i nikakvo, srecom da smo uzeli samo jednu klopu. Za desetak minuta stizemo na plazu Padang Padang, to mi je Rus od sinoc rekao da ce mi se svidjeti jer nema velikih valova i super je za plivanje. Placa se ulaz 10 000 rupija, i nekaj sitno za motor, al mi motor naravno ostavljamo na djemdo uz cestu ko pravi Balkanci. Kacige ostavljaju na motoru, prilicno su posteni i fakat se osjecam sigurno ovdje. A i mislim si..ak mi netko mazne kacigu...maznut cu ja nekom drugom...pa tak u krug..ko zadnji...ostal je gole glave:)

Spustamo se stengama uz hram, sve je puno nekih malih hindu hramova, i sve su plaze na dnu klifa, na ovom dijelu otoka, male i skrovite, drugacije od dugih pjescanih plaza na ostatku Balija. Plaza je puna ljudi, ima dosta i surfera, sto je pravi odmor za oci nakon onih nasukanih tuljana na mom Viru, par birtijica, zgodno, jedino kaj struja nosi smece, lisce neko u taj dio. Bacamo fotosesn, pa kupanjac, malo cvrljenja, par pivica i naravno mie goreng, sad i stari jede noodlse, jer mu je pun k...rize, pita svaki dan jel pozutil kolko je rize pojel. I tu se ocean jako povuce za vrijeme oseke, pa se oko 4 dizemo jer moramo hodat dugo do dubljeg, a opet je koraljni greben na dnu, pa pika za noge.

Sjedamo na skutija, nisu nam maznuli kacige ali su nam natrpali nutra kamenje, jer smo se parkirali na guzove, umiremo od smijeha i vadimo kamencuge iz kaciga, sjedamo na motor i pravac Ulluwatu hram. Hram se kaze Pura na Indonezanskom, i pokusavam vec 6 dana nauciti rijec hvala ali...mozak ishlapio

Do hrama je jos nekih desetak min, ovaj put placamo parking, i oblacimo saronge, naravno naslikavanje u njima pa po ulaznice i u hram. Ulaz je 30 000 rupija. Obilazimo okolo, i cekam da vidim hram...kad ono nista...par dijelova za molitvu, setnjica uz klif, prekrasni pogledi, i hrpa majmuna, makakija, koje hrane cuvari. Cudimo se kaj smo to dosli gledati, al neki red kulture mora biti, a ovaj je hram blizu. Tu i plesu onaj Balezanski ples, ali nismo to docekali, nismo docekali ni zalazal sunca, a tisuce i tisuce njih su stajali s foticima u iscekivanju zalaska. Vidim da ekipa tu brije na zalaske sto na sat, odavno sam prestala to traziti po svijetu, volim svoj zalazak na Viru, a ako ga negdje slucajno potrefim super...ako ne...hookers. Sigurno ne cekam u niskom startu negdje da bih ga pofotkala, i na kraju dodju oblaci....kao i danas.

Odlucimo stati na klifu, na plazi Blue Point, i uzivati u pogledu iz pivu. Sjedimo tamo i gledamo zalazak sunca koji su sjebali oblaci:) i u daljini kako svijetle ribarski brodovi.

Kad nam to dopizdi sjedamo na motor i jurimo doma. Ide nam dobro al nismo bas zapamtili put pa pitamo okolo. Stajem na jednom standu s vocem, da si nakupujemo egzoticnog voca, i oni nam vele da smo malo promasili da se vratimo. Poslusamo ih, i jos malo glavinjamo dok na kraju napokon nismo napiknuli Wayanovu kucicu. Danas idemo stari i ja u moju party birtiju na Mie Goreng i mojitace. Upoznajem ga s ekipom od jucer, ali danas nema Rusa. Mora da su ga silne pive prehitile, jer mi je tip ispricao cijelu zivotnu pricu, cak se i rasplakao na kraju, jer je razdvojen od sina. Zao mi ga je al kaj ja zgledam ko psihoterapeut da mi je odlučio ispričat life story....a ja sam si mislila daj olabavi s tim pricama, i malo zabave.

Klopamo i cugamo mojitace, al stari je pospan pa uzima motor i vraca se doma a ja ostajem s Massimom, Talijanom vlasnikom birca. I on mi prica svoju zivotnu pricu???

Al on je zanimljiv, od bankara i poduzetnika s ozbiljnim poslom u Londonu, pa Milanu, na kojem je dao otkaz da bi putovao dvije godine po svijetu i surfao i na kraju zavrsio na Baliju, ozenio se, dobio sina, rastao, zena ga ostavila bez iceg, i sad ponovno pocinje biznis, vedar i pozitivan, bez trunke drame. Dobru pricu ima, al pocinje kisica i ja se lagano pozdravljam..i setam prema kuci.

Nocas krave bauljaju oko sobe i zvone sa zvoncima oko vrata. Tonem u san.