22.7.2017. Bukit Lawang
Budimo se sve kasnije, i napokon malo dolazimo k sebi od neprospavanih noci. Danas nam je zadnji dan u Bukit L. Cijelo vrijeme me muci da sam premalo vidjela orangutane jucer, puno smo hodali po prasumi a premalo vremena proveli s zivotinjama. Sjedim na terasi i vidim Rozija, vodica od jucer i pitam ga jel bi mogli danas do prasume na par sati ali samo do orangutana. Nudim mu 25 eura za tu setnju, on trazi 30, ja mu velim sa idemo doruckovati pa se jos dogovorimo kasnije. Na dorucak smo stari i ja otisli kod one tete od jucer ujutro na juhicu i pohance, ali kak je vec bilo dosta kasno juhica je bila hladna, a starom je bilo preljuto, tak da danas nismo bas bili odusevljeni s klopom. Ionak nas vec opasno sarafi po zeludcu i svako tolko trcimo na zahod. Starom bas i nije dobro, od jutra se preznojava a ja sam odlucila ipak otici gledati orangutane, dosao je Sofi, s njim sam dogovorila za 25 eura, i jos nam je ponudio besplatan prijevoz autom do Binjai. Toliko su ljubazni i usluzni da smo malo u nevjerici, fakat nismo navikli na putovanjima da su ljudi takvi prema nama, obicno te hoce oderat za lovu. I njima je vazno da zarade, ali mozes im ponuditi svoju cijenu pa pregovarati dalje sve rade na kulturan nacin, sve se mozes dogovoriti, poslusaju svaku zelju i nastoje pomoci, sve to smireno i opusteno, easy going i jos nam je poklonio ogrlice i voznju, fakat su dragi.
Rozi i ja se brzo spremamo, i oko 11 idemo natrag u prasumu. Nismo hodali ni pol sata i vec smo nasli jednog orangutana, taman su ga hranili bananama, i spustio se nisko. Ja sretna ko malo dijete odmah uzimam bananu i dajem mu po malo, pruza mi duge ruke i uzima svaki komadic, i dok god vidi da jos ima opet pruza ruke i trpa u usta. To je zenka, mirna je, li ne da se dirati, smijes pustiti da ona uzme iz ruke ali ako je probas primiti za ruke ljuti se. Ipak sam je uspjela za ruke isprepipat, i pipnut malo po rukama dlake. Odusevljena sam njima, malo dalje smo naletili na jos dvije zenke s mladima i jedan mizjak, spustale su se skroz do dolje po banane. Kako dobro pamte, ja sam stavila bananu u dzep da bih joj dala ananas i lubenicu, a ona mi zgrabila iz rue sve kaj sam imala, i dosla do mene, gurnula mi ruku u dzep i vukla bananu van iz dzepa. Ja sam vec i zaboravila da je imam u dzepu. Sve vide i pamte, malo me bila prepala kad je vukla za dzep, al treba biti miran i dati im sto zele uzeti, onda su i oni mirni. Ne zanima ih bas neko drizenje vec si im zanimljiv samo dok ih hranis. Uspjela sam hraniti troje, malo sam ih hranila, malo sam ih gledala dok su tako blizu. Toliko su slicni ljudima i pametni. Jedan muzjak i zenka su bili premni za parenje, ali njeno mlado se bunilo kad god bi muzjak prisao majci. Uzale je malog i pokusala ga uspavati u gnijezdu, a mali ko pravo nestasno dijete, bjezi iz gnijezda i prevrce se okolo, ona ga natrag vraca, i prije bi sama zaspala nego sto bi malog uspavala. A muzjak strpljiovo ceka na grani dok ga ona uspavljuje, da bi mogla zbrisat iz gnijezda. Nisam uspjela docekat da vidim kak bu to zavrsilo, al zato sam uspjela uzivati u njihovoj blizini, gledati ih, i dodirnuti, a to mi je bila i najveca zelja na ovom putu...zivim svoje snove ponekad i to me neizmjerno raduje i ispunjava. Ovo je bio jedan ispunjeni san, i jakobsam sretna zbog toga. Kao da sam imala osjecaj da se trebam vratiti u sumu, jer necu vise imati prilike tako nesto dozivjeti, i bio je pun pogodak jer sam mogla puno vise imati kontakt s njima nego jucer. Nije bilo toliko ljudi u blizini, a njima je bilo vrijeme za hranu pa su se spustali dolje. To su poludivlji orangutani, odrasli u utocistu i pusteni na slobodu, navikli su na ljude i mirni su iz njih. Rozi svakom od njih zna ime i koliko je star, onaj muzjak od jucer ima 45g, moja generacija. Ukupno ih u parku ima 995, oko dvadestak tu blizu sela, ali nekad i vise, kad je sezona voca onda dolaze blize hraniti se. Uspjeli smo vidjeti sve majmune koji su u parku osim gibbona. Ima u parku i slonova, i tapira i nosoroga ali oni su dublje u sumi,
Rozi i ja se vracamo kroz selo natrag, ja se odmah bacam u rijeku koja je pravo osvjezenje nakon hodanja po prasumi. Kupanjac i brckanje po zadnji put u rijeci. Pojeli smo Nasi goreg i Mie goreg u nasem restacu da ne odemo gladni, i po nas je dosao vozac, prebacio nas u drugi auto i s dva para i jednim frajeron vozio do Benjaija i Medana. Jedan od ekipe je imao zesce otrovanje zeludca, a i cura mu bas nije bila najbolje, pa par puta stajemo radi toga. Mi smo jos dobri kad njih vidim, ali i meni radi u trbuhu stalno. Vozimo se opet po onoj cesti s rupetinama, nemam smjestaj za danas i pustam da nam se poslozi samo po sebi. Vozac nas iskrcava pred busom koji odmah krece za aerodrom, i solo smo u busi. Mali nafrljio muziku i vozi ko Fitipaldi, mi se rasirili i
odmaramo. Ocito ne bumo nigdje ni spavali nego na aerodromu, jer u blizini aerodroma vidim da nema naselja. Snimila sam neki ogromni tabure na kojem vec vidim da bi mogao pasti solidni spavanac. Al prvo kupujemo peciva s cokoladom i davimo se u njima, pa juhicu Bakso, i stari neku piletinu. Sad siti mozemo lagano zaleci.
Vadim vestu, carapice, kapicu da mi ne ide svjetlost i spremam se na spavanje..ko kod kuce. U 9 nam ide avion za Bali.
Zenka orangutana, prva
slijede dalje orangutani i ja kako uživam s njima
2 majke s dvije bebe
Druga zenka
Jos malo kroz prasumu
Pogled na selo
Druga zenka
Ormor u gnijezdu
Nema komentara:
Objavi komentar