crtice s puta: Bliski istok 2 -Sirija

29.07. četvrtak - Sirija- Aleppo

Još jedna noćna vožnja, iako to odrađujem bez beda počinje drago mi je da je to zadnja, sad su puno manje udaljenosti pa ćemo uglavnom putovat po danu. Iz Goremea smo krenuli navečet sa par stajanja, prvo u Kayseriju, i to 3 ćuke, pa Antakiji jedno ćuku, dobro je što te po kolodvoru vode ko ovcu uvijek je neki dežurni čiča koji te otfura do šaltera ili busa i lijepo te smjesti, fala bogu jer ne znam kak bi se snalazili u onom kaosu. U busu smo upoznali Čarlija Engleza, koji je krenuo sam na put od 3 mjeseca, još ne zna kud ali za sad su mu putovi slični ko naši pa smo malo proćaskali i izmijenili iskustva, simpa je i jednostavan.Malo smo ušli u spiku kak misli provest 3 mjeseca okolo, kak mu neće falit kuća i obitelj(a nama je već lagano frka).
Veselili smo se Siriji i to je trebao biti naš highlight puta a i Turske nam je već bilo dosta.
Na granici je prošlo sve ok, opet sve sređuje ekipa iz busa, 2 ih je bilo bez vize ali nismo dugo čekali da je srede, sve je bilo gotovo za nekih sat, sat i pol. Prekopavali su torbe lokalcima a nas nisu dirali, poslije smo skužili da ekipa uredno švera tursku robu i preprodaje, a mi mislili da ćemo šopingirat u Siriji pa u Turskoj nismo niš kupovali- luzeri!!!!
Ulazimo u zemlju kad na golemom plakatu sirijski Uncle Sam- dragi nam Assad čije nas je budno oko nemilice pratilo po svakoj Sirijskoj vukojebini. Dobro je netko provalio da se boji otvorit konzervu da mu se i odande ne bi prikazao debeli Asadov brk! Brko, kak smo ga mi nazvali, je bil na svakom plakatu, u svakom dućanu, u svakoj birtiji na zidu... noćna mora.
Što dalje putujemo to je sve slabija usluga u busu, i sve tanja užina, pa smo stigli već debelo gladni. Stižemo u Aleppo i bus nas iskrcava nasred ceste.
Zajedno s Čarlijem krećemo u potragu za mjenjačnicom(utopija) , hotelom i hranom. Čarli je trebao ATM( nijedan nije radio) a mi smo pare promjenili u Antakiji, i to skroz dobro jer je tečaj gotovo isti. Hotel bi trebao biti u blizini Sheratona( tamo smo i ATM koji radi našli) kraj sataBab al Faraj. Čini mi se da se sve bolje snalazimo u nepoznatim gradovima, što nije lako u arapskim zemljama, iskustvo čini svoje. Hotel je u nekoj uličici i prvi dojam je ok zove se Al Gawaher. Naravno šupci su opet iznajmili naše sobe, rezervirala sam 2x2krevetnu sherana kupaona za 8 usd po osobi, a oni imaju samo s kupaonama( šteta) i kao bi nam više naplatili, opet izvodimo poznatu predstavu da nama ne treba kupaona, nek nam srede sobu koju smo rezervirali i nek zovu gazdu i kao se ljutimo, i za par minuta smo u fenomenalinim(za naš skromni ukus) sobama s klimom frižidrom i kupaonom,balkonom i uz to soba je velika ko nogometno igralište. Stari i burki su imali manju al odjebavam ih u startu jer idu ko koferi i uvijek ja glumatam i fajtam se na recepciji dok oni kopaju nos i samo se na kraju uvale. I Čarli je uletio u naš hotel(ima LP pa tam piše da je hotel ok) al tu mu nakon jednog dana gubimo trag jer je on išao svojim putem a mi svojim. Doslovce bacamo stvari i odmah jurimo u opotragu za klopom. Još je relativno rano, muvamo se po kvartu i u blizi na ćošku nalazimo falafel koji košta 10 SYP, koji poučeni iskustvom da ne treba puno filozofirat kad naiđeš na nekaj di ljudi čekaju, odmah uzimamo svaki po jedan, pa još jedan pa..... Toliko o tome da se treba pazit ulične klope. Kvart u kojem smo odsjeli (gledam sad u kartu i da me ubiješ ne znam više kak se zove a ne mogu ga ni locirat, a evo ulica AL Mutanabbi, nedaleko od centra ) je neki lokalni sa tržnicom i malim radnjama u kojima ljudi provode uglavnom po cijeli dan i nešto izrađuju ili nešto prodaju. Hrpa je takvih malih dućančićima sa slatkišima, sjemenkama, začinima, ali i sa špecerajem, pa nekom garderobom ko s Hrelića, pa s kineskom robom, strava, već pomalo žalimo kaj si u Turskoj niš nismo kupili. Nabasamo usput na neku tržnicu di prodaju meso, piceke raskomadane, kokošje glave, janjeće glave, iznutrice, komadi mesa po pultovima, okolo muhe, krv po podu, sve smrdi, ko iz nekog horor filma. Ne uzrujavamo se oko toga, već kupujemo neke sireve za koje sam čitala da su fini, jedan je odličan mekani u malim kockama, a drugi je kao pletenica zamotan slani, taj mi nije baš nekaj. Dolazimo napokon na dio s voćem, e tamo ja uživam, takvog slatkog voća nema kod nas, dok to voće provede tjedne u hladnjačama izgubi i miris i okus, a tu je netom ubrano. Kupujemo dinju i grožđe i lagano šetamo prema centru, počinje sve više pržit.

Syria

clock tower Bab al Faraj

u foajeu hotela Al Gawaher

"prekrasan" pogled s terase hotela

mala radnja s kavom

fenomenalni falafeli za 10 sypa

tržnica

U centru odmah nailazimo na đamiju Umayyad( tak se zove i ona u Damasku al je neusporedivo ljepša od ove, koja je samo kopija one iz Damaska). Tomo i ja plaćamo ulaz(50 sypa) i oblačimo se u šišmiše da možemo okolo razgledavat. Nema žive duše, hodamo bosi po vrućem mramoru i uživamo u miru, fala bogu nema one dernjave sa zvučnika. Lijepa je džamija al niš posebno nisam oduševljena. Aleppo je inače uz Damask jedan od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova, to čak 8000 godina. Obilazimo izvana Aleppo citadel najatraktivniju znamenitost u gradu, srednjevjekovnu tvrđavu, koja je na tom mjestu izgrađena još u doba antike, a većina datira iz vremena Ayyubid i odoljeva potresima i nepogodama. Muvamo se još malo po trgu dok nas gleda budno Brkino oko. Odlazimo do suka, za koje Lp kaže da je jedan od najživopisnijih ( za koji ne kaže), nije najveći ali ima dušu. Ima brate mili svega, zlata, robanije, pistacija-po tome je Aleppo poznat. Na jednom štandu sa slatkišima frajer nam je uvalio fenomenalne slastice i svaki put kad bi ponovno prošli još bi nam natrpao pune džepove. A slatkiši su im izvrsni, od ruže, od pistacije... Nije ni čudo da nas je počastio kad smo od njegovog frenda šprehera kupili filigransku srebrnu ogrlicu, od koje sam kasnije dobila takav osip po vratu da je više nikad nisam stavila.

ispred Umayyad džamije

Batman-ja u džamiji

oko džamije

Aleppo citadel

Brkino oko

ulaz u suk

frajer sa slatkišima

Navečer se nalazimo sa starim i burkijem u hotelu i nakon kratkog odmora i splahivanja krećemo dalje u akciju, i to nas je Čarli uputio u kvart Al Jdeida blizu nas (i do dućana s pivama), u kojem je kao živahno. Na putu do tamo nailazimo na štandove sa voćnim sokovima koji nas obaraju s nogu, smiksaju ti friško voće pred tobom koje izabereš ili samo uzmeš mješani koji je nama najfiniji(50-80 sypa) mljac. Dolazimo do glavne ulice sa hrpom dućana a roba u njima prestrašna, u izlozima oblekica ko za seoske svadbe sve blešči, sama ciganija, špic papci...Glavinjamo malo po dućanima, i razilazimo se jer dečki idu u mušku ulicu, a ja Tomu vučem u žensku da nekaj probamo nać za curke. Ubijamo još jedan falafel i stari neka jetrica, i čilamo u birtiji kaj gleda na glavni trg uz pušilicu i čaj. Birtija sa plastičnim stoljnjacima, plastičnim fikusima, orijentanom zikicom, i brkatim glavonjama, nijedne žene, al vidi se da je tu špica društvenog života. Prije spavanja istražujemo malo po hostelu i usnimimo hrpu ekipe na terasi na krovu kak čila, jedino je sranje kaj neki na krovu imaju plaćeno spavanje a ovi im se ne daju poterat dole da im daju mira. To su draži spavanja na krovu.

Al Jdeida

Al Jdeida- čiča s čajem

šoping ulica

pravoslavna crkva

30.7. petak-Aleppo

Nakon krasnog odmora u klimatiziranoj sobi bacamo se na ulicu gdje već pere preko 35 u rano jutro. Izlazimo van, kad sve zatvoreno-jebeni petak koji je njima kao nama nedjelja i ništa ne radi. Koji promašaj. Sve je nekako otužno u tim gradovima kad je sve zatvoreno. Propada nam i plan da maznemo falafel na ćošku jer ne radi. Jedva nekak naletimo na jedan kaj radi al nije ni upola fin ko onaj naš. Klatimo se opet po kvartu Al Jdaida, koji je po danu lijep kvart sa starim kamenim kućama Khanovima, koji su nekad bili konačišta a danas su ili hoteli ili restorani, tu je i kršćanska četvrt, ima lijepih al skupih birtija,(kava 100sypa) . Ekipa razvlači one lepinje po podu i haubama auta i prodaje, i poslije mi neko zamota falafel u to. Idemo danas na citadel jer ionak nemamo kaj radit. Picajzla na ulazu nas odere za kartu 150sypa, umjesto 10 za studente jer je skužil da su nam ISA-Cice istekle prije par mjeseci. Nije mi se baš išlo gore jer je vani već žestoko pržilo al tak nisam imala kaj i nisam požalila jer je tvrđava super, ima amfitetar, hamam, kule, ostatke iz rimskog doba, i prekrasan pogled na grad koji je ogroman.

opet Al Jdaida- i lepinje na podu u koje ti poslije zamotaju falafel

neka od starih rezidencija čini mi se Beit Sisi

tvrđava Aleppo

pogled na grad

tvrđava

puste ulice sa zatvorenim radnjama

Počelo je debelo pržit i vrijeme je da se vratimo u naše klimatiziran utočište, jer su iza 14h jebene vrućine, i nije za izdurat. Ko šišmiši se povlačimo u tajne odaje na hrkanje, tamanimo ono fino voće s placa i nacajavamo se vodom, ne mreš ni pivu pit kak je vruće. naspavani ko bebice jurimo do našeg falafela pa na sok od voća i poslije s trbuhima kaj nam stružu po podu jedva gmižemo dalje po gradu- nepopravljivi požderuhi. Odlučili smo prošetat do zelene džamije(a kakva bi bila) ne znam joj ime al to je neka nova džamija, nismo ulazili unutra, al dovoljno smo se klatili da ne stignemo u muzej jer zatvaraju u 6. Nismo ga mogli odmah naći pa smo pitali murjaka di je a on nas pošalje nekam daleko, di smo i sami posumljali da nekaj ne štima pa pitali prolaznika koji nam je rekel da stojimo pred muzejom. I murjak je stajal ispred, vidim ima ovih pametnih plavaca i u Siriji. Na kraju smo odlučili obići ga ujutro(ulaznica je 150 sypa) ali je pao šoping pa nismo stigli. Lovimo neki taxi do busne stanice da kupimo karte za sutra do Homsa i staje nam frajer al ga zahakla murja i da mora upalit taximetar, na što se on svadi s njim i jedva nekako pristaje( nisu baš vični palit taximetar). I naravno počne nas vozit naokolo šalata po gradu dok nismo popizdili i počeli galamit. Stižemo brzo nakon toga i opet natezanje s plaćanjem jer cvili i svadi se da moramo platit više a ne kolko piše na taximetru, 80sypa, ma više me ne jebu idioti, okrenem se i odlazim ak neće uzet lovu, tad se brzo predomisle. Ti arapski taxisti su uglavnom teški žicari, uvijek s njima manevri. kupujemo karte i natrag se vraćamo busom za 5 sypa po glavi, jest da je duže al je jeftinije i nitko te ne valja a usput malo i briješ s lokalnom ekipom. Iskrcavamo se navečer opet u Jdaidi, i klatimo po dućanima, upoznajemo nekog čičicu koji je još davne 84 bio u Jugoslaviji i dobro priča srpski, taj nas vodi okolo po dućanima kod svojih frendova, i fakat se trudi da nam nekaj uvale, srećom da Tomo ima takvu lopatu od noge da je teško naći broja, tak da se rastajemo od čiće al bio je zanimljiv i simpatičan. Već lagano umorni Tomo i ja tražimo neko mjesto da se opustimo(dečki su opet ostali u muškoj ulici šopingirat-to je ulica di su uglavnom dućani za muške) . Taman nalećemo na Khan Zamam, staro konačište danas uređeno u fensi restoran, daleko iznad našeg ranga al odlučujemo se malo počastit i naručujemo pušilicu i čaj(za klopu ipak nemamo) Odlična atmosfera, kameni zidovi, ornamenti detalji u drvu, kulturni konobari, uglavnom stranci kao gosti,čisti wc, zgodno. Cijena 500 sypa, iskustvo-neprocjenjivo.

muzej u Aleppu

odmor u parkiću

zelena džamija

Khan Zamam

31.7. subota- Allepo-Homs-Crack de Chevalier

Jutro počinje vrlo rano, stari je prvi pao za slobodu, ljevpro i grčevi, pa nas budi da mu dam aktivni ugljen. Razjebal nam je san pa nismo mogli zaspat dugo. Uspijevamo zakrmit al se budimo u pol 10 prekasno za mutzej a već i debelo naknap za sve kaj smo planirali. Idemo do neke gostione di smo jučer vidli punjene patliđane, al jutros ih nema pa opet završavamo na falafelu na našem ćošku. U maloj radnji kupujemo 3 puilice sa svim dodacima za 1100sypa, koje smo poslije jedva upakirali u ruksake, i jurimo na bus u 12 za Homs. Na odlasku srećemo Čarlija koji ide za Hamu. Bus nas vozi kraj obrađenih polja punih lubenica i dinja, krak maslinika, drva pistacije, kamenoloma mramora i šatora nomada oko kojih se muvaju ovce. Gradovi izgledaju lijepo, sve kuće imaju mramorne fasade(očito ga ovdje ima puno) ali često nisu dovršene. stižemo na kolodvor u Homs i odmah nas napadaju lešinari taxsisti. Nude nam prijevoz do Kraka za 1500 sypa, kaj ste ludi mislimo si. Napokon naleti neki za 150 sypa i odvede nas do tvrđave al u centru grada Homsa, idiot se pravio grbav kad smo mu objašnjavali i samo klimao glavom. I na kraju nas tu iskrcal. E da mi je neka fotka kak smo zgledali kad je stao u centru Homsa i rekao da je to to.Taman smo u taxiju komentirali da smo previše paranoični i nepovjerljivi prema taksistima, kad eto ti ga na. Opet svađa i prepucavanje s njim, pa su se uključili još neki ljudi da nam pomognu, ispao živi show, na kraju mu nismo platili al smo bili ljuti,i usred grada ponovo tražili drugi taksi da nas vrati na klodvor, krasno smo popušii sat vremena. Ipak stižemo u mini bus i napokon pičimo za Krak (50 sypa karta), u busiću smo se skompali s dvije sestre Arapkinje, bile su simpa i rijetko druželjubive jer njihove žene obično ne uspostavljaju kontakte, mislim da je mlađa ekipa žena ipak malo otvorenija prema strancima. Imali smo samo sat vremena za razgledavanje dvorca, al bilo nam je dosta. Dvorac je bio pun pogodak, velebno zdanje, križarska utvrda građena u 12 stoljeću koja je unatoč osvajanjima i potresima ostala jedna od rijetkih dobro očuvanih utvrda do današnjih dana. Sretni i puni dojmova vraćamo se busićem u Homs, a u busiću domaća ekipa, crnogorka i njen prijatelj iz Mostara koji studiraju u Ankari pa su odlučiti malo putovati Sirijom. Taj im se put odužio jer su upoznai nekog Francuza ks kojim sad dalje putuju, on im dođe kao puti guru. Dobro smo se nasmijali samo mi je žao da nismo izmijenili
mailove i slikali se.

Crac de Chevaliers

pogled s Kraka

Krak

Krak

Opet na busnoj u Homsu i opet invazija taxista koji nam sve teže padaju, ne daju nam ni da pojedemo u miru, živci nas peru umorni smo,odlučili smo potegnut danas skroz do Palmyre a svi su busevi za Palmyru puni, pa odlazimo javnim busem do stanice od kufda idu minibusevi za Palmyru, tu se natežemo i cjenkamo što ovaj put nije lako jer je kasno i nitko više ne ide. samo je jedan čovac išao a njega smo upoznali još na kolodvoru, nekako se pogađamo za 1000sypa(sadse ne mogu sjetit jer za 1, 2 ili 4). Uglavnom već smo na cesti za Palmyru, vozač juri ko lud, samo sam spustila glavu na sic da ne vidim kako lđak vozi, nemam želudac za te istočnjačke arapske manevre za volanom. U Palmyru stižemo oko 1 ujutro, i tražimo hotel koji nam je pisao u LP ali taj traži previše čak i za spavanje na krovu, i još se ceri da ćemo se ipak vratit, samo se ti smij dvije ulice dalje nalazimo neku rupu, Sun hotel al za 200 sypa po osobi i to spavanje u 4krevetnoj sobi, ma može ionak smo tu 1 noć, al nema klime a ovo je pustinja. Jebena vrućina, srećom je u podrumu pa smo nekak izdržali. bacamo ruksake i izlazimo naulicu u potragu za klopom, ovaj dio Palmyre blizu ruševina ima jednu glavnu ulicu sa hotelima, birtijama i radnjicama sa strane, nekako mi se svijelo, dosta je intimno, a opet puno života. U 2 ujutro nitko ne spava ekipa je vani, sve radi. Gledamo što bi pojeli i opet vidimo neku gužvu oko čičice koji peće nešto kao ražnjiće. UUUH mesetina nakon silnih falafela veselimo se ko mala djeca i strpljivo čekamo u redu. Odmah su se dečki skompali s čičom i bacili se na posel.

Tomo radi kod čičice u fušu

Htio nas je čića počastit s čajem al su mu tak zmazane čaše bile da naglo nismo bili žedni. Nema pranja samo se ekipa mijenja kaj iz njih pije. To mi je ipak previše. Zaboravila sam reći da smo ovaj dan polako svi padali za slobodu i da nas je slomio proljev, al nije bilo strašno ko u Maroku, nismo imali teške grčeve, samo šarafanje pa šprint do kenjare. I tako 3 tjedna.

01.08. nedjelja- Palmyra

Kao što rekoh nisam očekivala da će mi se svidjet Plamyra kao grad samo kao lokalitet s ruševinama, al neka domaća atmosfera, pa ta mala jezgra grada u kojoj se sve događa di se svi znaju, ražnjići i opet cijeđeni sokovi sve je to bilo nekako po mojoj mjeri. Ujutro smo se rano digli da bi razgledali ruševine. Rano jer je ovo ipak pustinja i znali smo da nas čeka takva žega da je bolje požurit. Do ruševina smo došli pješke, nekih 10 min šetnje od hotela i razgledavanje je besplatno osim nekih lokacija(amfiteatar i Belov hram) u koji mi nismo ulazili samo virili. Grad se nekad zvao Tadmor(grad datulja) i prvi puta se spominje u 19.st. pr.Kr. ali pravo značenje dobiva dolaskom Rimljana u 1 st.pr.Kr. kao središte trgovine između istoka i zapada i tada i dobiva ime Palmyra(grad palmi). Od svih antičkih ruševina ovo je dosada najveća koju sam vidjela, iako danas ruševine vidi se da je tu nekad bio veliki grad, sačuvane su Velike kolonade sa usporedim korintskim stupovima koje se protežu duž više od kilometra kroz grad, grobnice i nekoliko hramova od kojih su najbolje sačuvanj temple of Bel Shamin i temple of Bel(najveći očuvani hram okružen zidinama). Polako mi je već počela lupat vrućina u glavu i osjećala sam slabost, na direktom suncu, usred pustinje, nigdje hlada, bilo je vrijeme da se pokupimo natrag, iako smo mogli još istraživat jer su ruševine stvarno ogromne, odlučili smo se vratit. Prvo smo probali neki alternativni put kroz oazu, ali nismo nalazili prečac, pa smo naletili na nekog lika koji nam je ponudio da u njegovom prekrasnom vrtu popijemo čaj, što smo čak i htjeli al kad smo vidli da mu je vrt samo pijesak i prašina i smeće razbacano pod 3 palme, odustali smo,pa smo se još morali vraćati natrag, tako da sam skroz malaksala. Kužim ja lagano da mi ova tumaranja pomalo teško padaju ne što se osjećam staro nego što idem uvijek kad imam godišnji koji jedino mogu koristit usred ljeta i to uvijek u nekoj pustinji di su temp. po 50 stupnjeva. Kad bi čovjek mogao uzet godišnji kad hoće da sam bira vrijeme kad će putovat, kad su optimalni uvjeti, mogao bi više uživati u svemu, ovako nakon 3 ćuke pustinje lagano dehidriram, i sve mi prisjedne, pa skužim da se samo mučim. Jebi ga, ne može sve biti savršeno. Napokon spašeni, iznemogli bacamo se u birtiju na cijeđene sokove i gutamo litru i pol vode u cugu. Starog i burkija nalazimo u sobi kak trpaju pušilice u ruksake koje su kupili kod frajera kojeg smo jučer maltretirali do 2 ujutro da nam spusti cijenu. Al su zadrti, jedva da smo ga malo iscimali. Nije pomoglo ni što smo iz Zagreba i znamo dečke iz Crosca, koji tu ima platformu, a naši dečki su omiljeni jer vole puno pit i trošit kad se spuste u grad po birtijama. Uglavnom svaki si je ubol po jednu egzotičnu nargilu, al nisu imali sreće, kolko su je vukli po Bliskom istoku, i sačuvali, jebeni Jat-ovci su nakon što su nam izgubili prtljagu koja je lutala 8 dana po europskim aerodromima, vratili razbijene i karambolirane .

Uzimamo taxi do autobusa i tu nas opere surova realnost, nije ovo više Turska s luksuznim busevima, opet neke poderotine, sa žutim sjedalima ko u ludari, krcate ekipom, djeca spavaju pod sicevima po podu- dobar provod zajamčen.

pustinja oko Palmyre

Palmyra-Velika kolonada

Velika kolonada

zalutali u oazi

Neću stavljat puno slika lako ih je zguglat jer ih ima tona na netu.

žuti bus do Damascusa(nakon što su svi izašli iz busa)

Prema Damasku se vozimo kroz surovi pustinjski krajolik, kraj rijetkih polja maslina i pistacija. Dolazimo nakon nekih 4 sata vožnje i uzima taxi do hotela da ne lunjamo okolo. Ipak je to grad od 1.7 mil. stanovnika(2,4 metropolitansko područje). Hotel nam se zove Damascus rooms, našla sam ga na hostelworldu i bio je ful jeftin 2 sobe jedna s kupaonom i jedna bez oko 9 eura po osobi(ukupno 110 eura za 3 noći za nas 4), super stvar je što se to nalazi u sklopu Al Majed hotela, nekog fensi hotela, sa krasnim dvorištem u kojem su vodenice i potok, jedini je zajeb kaj su sobe u prizemlju i nemaju prozor, al zato imaju klimu, friž., tv i obje su imale kupaonu, super čiste i za moj ukus luksuzne. Sve bolji i bolji smještaj imamo. Smješten je u novom dijelu Damaska na trgu Jusuf al Azmi iza kina Ambasador, lako za orijentaciju i jedno 20 min. pješke do starog grada. jako zadovoljni smještajem pobacali smo stvari preprali se i brzo van da vidimo grad koji je trbal biti špica mog puta. Inače grad je poznat kao najstariji kontinuirano naseljen grad na svijetu, a počeci naseljenosti mu sežu u 2-3 tisućljeće prije Krista. Nekako sam očekivala da će biti hrpa povijesnih znamenitosti, ali sam se vrlo brzo razočarala, najstariji dio grada ograđen je zidinama i ima par ulaza, mi smo ušli kroz neki ulaz Suk al Hamidijeh,natkriven u kojem je hrpa dućana s onom robom ko s našeg placa kaj se ne nosi već 10 godina od nekih plastičnih, sintetičkih materijala, koja me proganja još od Aleppa, jedino dobro u prolazu je bila slastičarna(odmah smo je nanjušili zbog ekipe koja je stajala u redu) sa odličnim sladoledom koji posipaju pistacijama. Kroz taj suk dolazi se drito na na one rimske ostatke lukova i pred Umayad džamiju koja je zapravo po meni uz židovsku(kršćansku )četvrt jedini highlight ovog grada. Stari i burki nisu htjeli nutra, vele da im je pun k.... džamija i totalno ne kuže da je ovo 3 najvažnija na cijelom svijetu. Tomo i ja plaćamo 50 sypa za ulaz, to više plaćaš ono betmensko odijelo jer mislim da si pokriven ne bi morao plaćat ulaz. Džamija je građena od 706-715.g. na mjestu nekadašnje kršćanske basilike Sv. Ivana Krstitelja kojeg štuju i kršćani i muslimani(prije je bio aramenijski hram boga Hadada 1000g.pr. Kr, pa Jupiterov hram) Unutra je u grobnici sačuvana glava Ivana Krstitelja za koju vjeruju da ima neke magične moći pa da kad dodirneš grobnicu imaš vizije, mi to nismo vidli niti smo dirali grobnicu . Na pročelju u dvorištu džamije su sačuvani pejzaži izrezbareni u drvetu sa nekim drvećima i pticama , u središtu je krstionica, čuvaju i glavu Muhamedovog unuka Husayna( a možda je neki drugi prorok, nekak sam skeptična sa tim njihovim relikvijama), a u jednom dijelu je i Saladinova grobnica a ima i tri minareta. Uglavnom nešto što se mora vidjeti.

u dvorištu našeg hotela, Al- Majed

ispred Umayyad džamije

jedan od minareta(minaret of Jesus) u pozadini i rimski lukovi, i Tomo

dvorište Umayyad džamije, glavno pročelje s izrezbarenim pejzažima

ulice starog Damaska

Bauljali smo još okolo po islamskom dijelu, u potrazi za hranom, al smo uspjeli naći jedino dućane s voćem, pušilicama, životinjama u kojima prodaju čak i majmune(ovog dolje sam mitila i hranila bananom a on me odjebal zbog kruške, al bar mi se dao podragat, starom je okrenul leđa i nije ga htio ni pogledat). Uglavnom u ovom dijelu nismo našli baš niš kaj bi nam se jelo, a i ovaj muslimanski dio djeluje tak zmazano, smeće po cesti, smrad ustajalog i prljavog, nije nam baš sjelo, vratili smo se blizu džamije i iza našli neki kafić očito popularan jer smo jedva ulovili mjesto. Ekipa tu dolazi na pušilicu i čaj i to im dođe kao neka promedada ispred jer je stalno gužva. Taman smo našli pored i neku klopicu i onaj smrznuti sok od limuna o kojem sam čitala i koji je fakat fenomenalan za rashladit se. Sve sam to strpala u sebe, i nije bilo dobro, takvo šarafanje i proljev, pa ti pogodi od čega. Al već sam naučila da mi po ovim arapskim zemljama ne gine proljev, još sam dobro i prošla, nisam se frkala i grčila već se s ovim dalo hodat okolo. Kad bi neko od nas rekao stop, traži kenjaru, svi smo to duboko poštivali i strpljivo čekali puni razumijevanja.

Nakon čaja smo se još kratko prošetali kršćanskom četvrti, i skužili da se tamo ekipa skuplja navečer jer ima lijepih restorana i birtija, a na neko trgiću je visila hrpa mladih. Nismo tamo ostali već smo na izlasku iz starog grada ulovili taxi da nas vozi doma jer je starog već gadno frkalo.

prevrtljivac

02.08. ponedjeljak -Damascus
Ok, danas je moj rođendan i ekipi sam obećala neku klopu ali ujutro se svi tak frčemo da sam ih častila samo čajevima i slanim štapićima(dobro sam prošla). Blizu hotela je mali dućančić u kojem ima svašta za kupit, a najvažnije ima dvopeka za nas posrance. Danas smo odlučili malo žešće pročešljat grad. Prvo razgledavamo putem do starog grada, kuće su uglavnom građene od bijelog i crnog mramora. Dolazimo u stari grad i prolazimo židovsku, kršćansku i armenijsku četvrt. Puno su urednije i čišće te četvrti od muslimanske. Arhitektura je drugačija od novog dijela, kuće sa drvenim prozorima i trijemovima, uglavnom obnovljene i pretvorene u hotele, restorane ili butike. U jedan smo ušli neki fini boutique hotel Agenor, izgleda fenomenalno, kao da sam se vratila jedno 300 godina u prošlost, u dvorištu je fontana, oko nje udobni divani, i čuvaju ogromnu nargilu staru 100 godina, noćenje je oko 120 eura u 2 krevetnoj sobi, ali vrijedi svake lipe jer je sačuvala onaj orijentalni ugođaj kao da si u 1001 noći, možda mi se posreći tamo na neku godišnjicu braka???!!!!Tomo jel čitaš? Uglavnom obišli smo par crkvi, uglavnom pravoslavne ortodoksne, i jednu armenijsku, ništa posebno. Vratili se u hotel na popodnevni odmor jer su temperature pokazivale oko 48 stupnjeva, odmarali i popodne otišli u neki novi kvart na Al Hamra market, jedna ulica malo civiliziranija sa puno dućana, koja vodi do trga 8 Azzar, malo smo brljali po dućanima, i skužili da svi gledaju telku na kojoj su vijesti o predratnom stanju na izraelsko-libanonskoj granici jer su idoti Libanonci ubili 2 židovska vojnika kad su skupljali neko drvo kaj se srušilo.Pa su ovi porokali njih i slijedeće kaj vidiš da ide hrpa tenkova na granicu i da je opsadno stanje. Malo smo se ukennjali i odlučili da ne idemo dalje u Libanon ak je frka jebeš razgledavanje ak nas neki idioti porokaju ili ak zatvore grance pa ostanemo tamo baš mi se i ne da riskirat, odlučili smo pratit vijesti i raspitatse.

U ovom me dijelu oduševio pogled na dio grada koji se širi po obroncima neke gore na kojoj nema ni travke, kao neki getto. Danas smo preskočili konkretnu klopu i samo otišli na čaj i pušilicu u neku zgodnu birtiju u tom novom dijelu. Dečki su igrali šah a ja sam se ubijala od dosade. Opet svađa s konobarima jer su nam htjeli naplatit kaj su igrali šah, bar mi je to razbilo monotoniju. I tako prođe još jedan rođendan(provjereno najgluplji dani u mom životu, ovaj je bar na zanimljivom mjestu al s laganim otrovanjem želuca).

stari grad, kršćanska četvrt

ulaz u kršćansku četvrt

boutique hotel Agenor

dvorište hotela

pušilica stara 100 godina

kršćanska četvrt

Al Hamra- i grad na padini planine

u birtiji u novom dijelu

03.08.- Damascus

Nakon buđenja slijedi prepričavanje noćašnjeg programa sa wc školjkom, pregovori oko puta u Libanon, pregledavanje vijesti na CNNu uz naravno ledeni čaj i dvopek. Opće ne znamo kaj bi danas jer smo gro stvari obišli i nema više kaj, odlučujemo se natrag do starog grada prvo do citadele, koju se može obići samo izvana jer je rekonstruiraju, malo su nas pustili da uđemo i vidimo al na brzaka. Onda opet malo po muslimanskom dijelu, pa natrag u kršćanski jer nam je taj najljepši. Obišli smo i većinu vrata na ulazu u stari grad a danas smo bili na Bab Touma vratima, virili u par hamama, bili u nekoj medresi di nas je čovjek pozvao s vrata i pokazao nam okolo(ne sjećam se koja), uživali u arhitekturi starog grada, klatili se po fenomenalnim skrovitim birtijama u starim khanovima, odspavali popodne otišli do autobusnog kolodvora s kojeg idu taxiji za Baalbek u Libanonu da vidimo kolko košta put, igrali starinski stolni nogomet u nekom dućanu sa skupom oblekom, i opet se vratili u stari grad, i na kraju završili opet u nekoj guba birtiji na pušilici. Uglavnom čilanje i laganica al ne zato kaj smo umorni nego kaj se baš i nema kaj za razgledavat tri dana a ni muzeji nas i nisu baš zaintrigirali.

Dobro da sutra idemo dalje( malo smo se raspitali i skužili da se Libanonci i Izraelci stalno lagano rokaju i da je to uobičajena situacija i da se nije digla neka velika prašina oko toga), iako se pomalo bojim kako će biti u Libanonu kad nam je Sirija pomalo dosadna.

Pozdravili smo sirijskog Brku , jer nas u Libanonu već čeka novi brko!