Lije ko iz kabla, malo se smiri pa opet pljusak i tako cijelo jutro. Nis me to ne smeta, doruckujemo, blejim u ocean, gledam kisu i uzivam. Malo se smirilo iza 10 pa smo digle sidro i hrabro s kisobranima, nkrcale se bombonima i lizaljkama i krenule u istrazivanje otoka a cilj nam je glavno selo. Nema ceste samo neki utabani puteljci, oko njih vakona tree i oalme, tu i tamo neka kucica i straznje strane resorta iz kojih tutnje agregati. Rekli su nam pola sata do sela al nekak su stazice postale sve uze pa smo odlucile pitat. Uspjele smo ulovit dobar smjer, prosle kraj polja rize, i ugledale prve kuce.
Djeca su najbolja, prva nam prilaze malo sramezljivo al kad izvadimo bonkase odmah se oslobode i pocnu smijati. Kakvo veselje i radost na njihovim licima kao da su postali milijunasi. To je krasno kod djece, znaju se veselit malim stvarima, zabavljaju se nekim jednostavnim igrama, klackaju se na daski prek cigle tri sata i vriste od smijeha, zaletavaju se u vodu tko ce prvi po sto puta i to ih sve jako veseli. Ova djeca nisu bogata al su sretna. Uvijek kad to vidim pitam se gdje sam to izgubila ja a i kako mi ovaj zivot u izobilju zapravo oduzeo neke jednostavne zivotne vrijednosti i veselja malim stvarima koliko god se ja trudila zadrzati ih. Taj osjecaj traje dok sam na putu, i jos neko kratko vrijeme a onda te opet mlin zapadnjackog nacina zivota preuzme i samelje. Kolko nam ne lagodnosti i komfora donio, toliko nam je osobnosti i jednostavnosti odnio.
Prisla nam je neka curka, malo popricala s nama, pokazala nam kucicu od neke bakice gdje mozemo kupiti banane. Ovdje se osjecam puno opustenije, ljudi te ne gledaju kroz novac, kao oni jebeni lesinari oko kolodvora i vozaci. Nisu puno bogatiji ali su pristojniji. Ponude ti nesto sto prodaju i idu dalje, imaju cijene skuplje al to je to, uglavnom isto kod svih, puste te na miru ako neces, pozdravljaju te svi, pitaju kal si a da te pritom ne zele zavalit za lovu. Ovdje smo napokon opustene i uzivamo punim plucima, ljudi su dobri a otok je prekrasan. Svuda palme, stabla manga i indijskih orascica, vakone, cvijece...pjescane olaze...krasno.
Znam ja da nisu svi ljudi prevaranti ni na Madagaskaru, ali nazalost najvise dolazis u dodir kad putujes a tim lesinarima kaj te love po kolodvoru i s vozacina koji bi na brzinu te odrali, a puno manje s obicnim ljudima, zato ne volom stvarati sliku na temelji tih prevaranata o nekom narodu, al da su mi digli tlak vec par puta...o da ...i bome se do sad nisam uspjela skroz opustit i uci u onaj chill mode, uzivanje, zabava, zafrkancija, upoznavanje i odmor.
Nastavljamo dalje setnju po glavnom putu kroz selo, taman djeca idu iz skole pa dijelimo slatkise, pricamo s njima, jako su veseli i razigrani ko vrapci.
Odjednom nekaj pocne padat s drveta, frajer bere mango i baca na put, pitamo ga jel mozemo uzet kojo, on se nasmije i kimne, skuzila je Slajka klince kak ga zubima nacnu i gule ko narancu...i odmah smo maznule par. Taman frajer susao s drveta pa smo kupile jos. Sad smo mi sretnr ko ova djrca. Toliko smo se htjele iznajest manga, a nikak da nam se to ostvari, i sad ga jedemo netom ubranog, gulimo zubima, i cijedi nam se slatki sok po rukama, pa ne moze biti bolje od toga. Prosli smo napokon na drugu stranu otoka, podijelile sve slatkise oprale musave noge u moru i razisle se, Slajka prema nasem hotelu a ja na onu plazu na rubu otoka, najljepsu plazu koju sam ikad vidjela u zivotu. Plivam po tirkizno zelenom moru, valjuskam se po bijelom pijesku, jedem banane i mango i uzivam ko prasence. Jedini je zajeb s tom plazom groblje koje je pored pa je malo spuky. Uzimam fotic i idem blize s moraske strane poslikat, kad ono valovi razvalili nekih desetak grobova najblizih moru, prazne kamene kadice, neka odjeca po korijenju drveca, okinem dve slikice i ukenjam se od straha, da mi ne dopluta neciji koska ili da ne stanem na neku lubanju u pijesku...ufff...onak mi žmefko, frkica...al ona ljepota i milina brisu strah i opet uzivam, al ne idem vise dalje od jedne palme, da nisam preblizu.
Kad sam se iskupala vratila sam se stazicom u nas hotel i odmah masku na glavu i ronjenje. Greben je nekih sto metara od obale, al je bila oseka i plitko a valovi o struja su jaki pa me malo frka da se ne zdrapam na stijene. Nisam prelazila na drugu stranu grebena jer se bojim sama radi morskih peseka, a na ovoj strani su koralji uglavnom unisteni, oni gaze po njima dok love ribe, tak da ima samo malo lijepih primjeraka, i to sam vidjela dva krasna crvena koralja, a i riba nema puno.
Uspjela sam vidjeti i murinu, al ne veliku, iako mi je i ta bila dosta pa sam odplivala van na sigurno i nasukala se ko tuljan na plazu.
Krasno je jer se moze setati po plazi dosta daleko onda su stijene na jugozapadnom dijelu pa se mora kroz unutrasnjost otoka dalje. Taman sam se vratila na veceru, lignje sa zara za mene, i hobica u kokosovom umaku za Slajku i naravno rakijica,tj rum od gingera i vanilije...uh...na to smo se navukle. Klopa je izvrsna narocito hobica koja je glavni zgoditak jer je mekana tak da se topi u ustima.
Danas me hodanje i plivanje iscrpilo i padam u pol 10 u nesvijest, sretna, sita i zadovoljna.
Nema komentara:
Objavi komentar