crtice s puta: Kolumbija- Rio Claro natural reserve

3.1.Rio Claro

Noćas jurnjava do busa, jer sam pobrkala vrijeme polaska, i uzdah olakšanja kad sam vidjela da je bus još tamo. Srećom da im točnost nije vrlina. Bus super, spuštaju se sjedala, udoban, al ipak bus, a ja strgana još od letenja. Opet zaspala ko top.
Iskrcava me u 5 ujutro ispred cementare blizu ulaza u Natural reserva Rio Claro kako mi je žena s airbnba kod koje sam rezervirala smještaj rekla da mu kažem. Gledam di sam, autocesta, cementara, nedođija, kuća nigdje na vidiku, na kraju odem u krivom smjeru i završim pred ulazom u rezervat Rio Claro bioreserva.
Što je tu je, ne bum tražila okolo kad sam već na ulazu. Pada kavica i doručak do otvaranja rezervata.
Rezervat je poznat po netaknutoj prirodi...osim cementare...hahaha, al nudi puno aktivnosti. Ja sam prošla sve, kak i ne bih kad sam došla prva. Sve prvi...
Uglavnom prvo mala šetnja uz rijeku, kroz prašumu, do plažice na rijeci koja se zove Marmol beach, neke male pećine Templo del tiempo koju je formirala rijeka i natrag na zip line. Imaju tri linije jednu od 100m, druga je 250m i treća 200m. Nisam se još oporavila od prve već me je svezao za drugu i jurnjava po žici iznad prašume i rijeke, sve su mi noge klecale od uzbuđenja. Al preživjela sam.
Nakon toga sam se uštekala u grupu koja je išla u špilju Caverna de los Guacharos koja izlazi na Playa del Manantial, još jednu lijepu plažu na rijeci. E to je bila prava avantura. Nekih sat hoda po prašumi do ulaza u špilju, duga je 500m i uglavnom pod vodom jer kroz nju teče tok El Bornego. Mislim da je dobila ime po pticama, liče na sove, aktivne su noću ižive u špilji. Frajer je pričao samo španjolski pa ne znam puno detalja. Tu je bila neka skroz zabavna mlada ekipa Kolumbijaca iz Bogote koji su stalno vrištali i galamili, tak su bili smiješni. Špilja je ludilo, osjećala sam se ko prava speleologinja, probijala kroz uske prolaze, gazila po vodi, spuštala se na dupetu na niži nivo, skakala s viših stijena u vodu kojoj ne znaš dubinu, plivala kroz dijelove. Upozorio nas je da ne pijemo tu vodu jer u špilji žive te ptice, slične sovama koje seru u vodu, a ja sam se nagutala i te kak. Valjda bum preživjela. Na kraju špilje je izlaz koji je zapravo vodopad. To mi je bilo nevjerovatno, da ću ispasti iz špilje kroz vodopad, ko Indijana Jones.
Koja avantura, mokra ko miš, promrzla i sretna, uštekala sam se još i na rafting, s istom ekipom. Da njih nije bilo umrla bih od dosade, jer nema baš nekih brzaca ni spuštanja po slapovima. Mislim bilo je ok al ne baš previše adrenalina ko što je bilo u špilji, tak da mi se i prispalo na čamcu. Srećom me ova ekipa i dalje zabavljala, pa smo se ganjali s čamcima i špricali. Pao je i kupanjac, voda je ok za kupanje, friška al je vani vruće pa paše to kaj osvježava, al nakon cijelog dana u vodi jedva sam čekala obući se u suho i malo zgrijati.
Navečer opet muka s nalaženjem smještaja, dobrih 2km cukanja ruksak uz brdo po autocesti dok kamioni iz cementare praše pored, pa traženje kuće.
Našla napokon uz pomoć Wilsona, susjeda kojem je žena s airbnba ostavila ključeve. Lijepa je soba, i kuća je ok ima i bazen i onu ljuljačku na rubu na kojoj bi moja Slajkica uživala, i pogled je lijep... Ako izuzmemo cementaru iz glavnog kadra, a da ne spominjem jutro kad sam se probudila i imala osjećaj da spavam na autocesti, kakva je buka bila. Al sve skupa avantura je bila nenadjebiva.