Napokon sam
se naspavala ko top, bome smo se jedva digli u pol 8 da se spakiramo.
U pol 9 nas je cekao driver pred kucom, ukrcali smo stvari i rekli mu da nas otfura do restorancica u kojem smo popodne jeli egg kotu, ili tjesteninu narezanu na trakice i dinstanu s povrcem i jajima, preko stavis curry da bude ljuto ili ketchup. To nam se skroz svidjelo i htjeli smo to ponovno mrknut za dorucak. Al nisu to imali ujutro (poslije sam skuzila da to jedu uglavnom za veceru ili noodlse, a za rucak je obicno riza i curry) pa smo mrknuli neke palacinke s s necim ljutim i jos nekim umakom, kupili smo mango i uskocili natrag u auto. U ovih dva dana na kolko smo zrentali drivera trebali bismo obici kulturni trokut koji obuhvaca Dambullu poznatu po hramu u pecinama, Sigiryu- rusevine kraljevskig grada na visokoj stijeni i Pollunaruwu; nekadasnji kraljevski grad. Sve to se nalazi u krugu nekih stotinjak km i puno je lakše, zapravo puno je brže to odraditi kad imaš auto jer se gubi manje vremena i nema vožnje autobusima i čekanja na presjedanja, a pošto smo s vremenom na knap ta mi se opcija činila puno praktičnija iako sam sigurna da bi avantura bila veća da smo to odrađivali javnim prijevozom, a da ne velim da bi sto puta bolje minglali sa ekipom. Ali eto sad je tak i vozimo se ko gospoda u svom auto sa svojim šoferom.
U pol 9 nas je cekao driver pred kucom, ukrcali smo stvari i rekli mu da nas otfura do restorancica u kojem smo popodne jeli egg kotu, ili tjesteninu narezanu na trakice i dinstanu s povrcem i jajima, preko stavis curry da bude ljuto ili ketchup. To nam se skroz svidjelo i htjeli smo to ponovno mrknut za dorucak. Al nisu to imali ujutro (poslije sam skuzila da to jedu uglavnom za veceru ili noodlse, a za rucak je obicno riza i curry) pa smo mrknuli neke palacinke s s necim ljutim i jos nekim umakom, kupili smo mango i uskocili natrag u auto. U ovih dva dana na kolko smo zrentali drivera trebali bismo obici kulturni trokut koji obuhvaca Dambullu poznatu po hramu u pecinama, Sigiryu- rusevine kraljevskig grada na visokoj stijeni i Pollunaruwu; nekadasnji kraljevski grad. Sve to se nalazi u krugu nekih stotinjak km i puno je lakše, zapravo puno je brže to odraditi kad imaš auto jer se gubi manje vremena i nema vožnje autobusima i čekanja na presjedanja, a pošto smo s vremenom na knap ta mi se opcija činila puno praktičnija iako sam sigurna da bi avantura bila veća da smo to odrađivali javnim prijevozom, a da ne velim da bi sto puta bolje minglali sa ekipom. Ali eto sad je tak i vozimo se ko gospoda u svom auto sa svojim šoferom.
Prvo dolazimo u Matale, jer se tamo nalazi budisticki hram u spiljama; Aluvihara rock cave temple, u kojem i danas zive monkici.
Poznati su po zapisima na bambusu, od cega su izradjivali knjige. I nama je
jedan napisao ime na bambusovom listu koji tolko dugo trljaju o drvo dok se skroz ne stanji, a drugi monkic nam je dao da zvonimo u veliki gong. Ima više špilja svaka je po nečem posebna, jedna je posvećena Buddhagosi, nekom indijskom učenjaku, u drugoj je ležeći Buda, a sve su ukrašene freskama. Zanimljive su freske na kojim je prikazano grozno nasilje koje demoni vrše nad grješnicima; pa su jednog raščetvorili, jednom odrezali lubanju i ostale gadne scene.
freske, Aluvihara rock cave temple
freske
Još je jedan poznati hram u Matale; hinduistički Muthumariamman temple iz 1852.g. koji smo samo izvana obišli.
Inače su ta provincija i grad poznati po proizvodnji i izvozu začina, pa je na svakom ćošku neki spice garden u kojem možeš isprobati proizvode kozmetičke i kupovati začine, naravno za masne pare.
Aluvihara rock cave temple
Aluvihara rock cave temple
Aluvihara rock cave temple
monkić u hramu
Još je jedan poznati hram u Matale; hinduistički Muthumariamman temple iz 1852.g. koji smo samo izvana obišli.
Inače su ta provincija i grad poznati po proizvodnji i izvozu začina, pa je na svakom ćošku neki spice garden u kojem možeš isprobati proizvode kozmetičke i kupovati začine, naravno za masne pare.
Putem do
Sigirye stajemo i mi kao pravi turisti u Spice gardenu da nas malo nauce o zacinima, zanimljivo je
vidjeti kako izgledaju ti egzoticni zacini na drvetu, od papra, muskata,
kave...oni od svega rade neke lijekove koje ako uzimas tri mjeseca bolest
nestane. Pitam ja njega a od cega vi onda umirete tu ak imate tak mocne
lijekove, onda bi trebali živjeti sto godina. A frajer se samo smije, naravno kad su nabrijali te cijene lijekova samo da bi levatima od turista maznuli lovu, moram priznat da sam i ja bila na vagi kad je svašta nešto nadrobil o tim lijekovima al je u zadnji tren prevagnuo zdravi razum, pa smo samo platili za uslugu jer su nam izmasirali ledja i glavu i jer nas je naučio čemu kaj služi, iako je moj frend Alzheimer to vrlo brzo obrisal iz moga pamćenja, asl nema veze veseli me da sam vidjela npr. kak raste papar i kako izgleda plod muškata ili koru drveta cimeta, i drvo sandal...i naravno da nam je frajer na kraju htio uvaliti sve te
mocne lijekove za ogromnu paru, al uspjeli smo kao što sam rekla odoljet, dali im neku napojnicu,
i to mocnu...i otisli dalje sa svojim bolestinama.
Muthumariamman temple, Matale
papar
papar
Nekih četrdesetak km od Matale je Dambulla, poznata po brojnim budističkim hramovima u špiljama od kojih su najpoznatiji Zlatni hram ili Golden Temple i Rock Temple koji se sastoji od 5 špiljskih dvorana ukrašenih brojnim freskama i kipovima Bude. Hramovi potječu iz 3 st, pr.Kr.a kasnije su još obnavljani. Danas su pod zaštitom UNESCOa. Hramovi su zanimljivi ali mene su fascinirale formacije stijena u koje su hramovi uklesani i koje okružuju hramove, to progovara uspavani geolog u meni.To su ogromni granitni blokovi na površini, rekla bih da su nastali izljevima, a oduševile su me jamice savršeno okruglih oblika koje je voda oblikovala u njima.
U Sigiryu dolazimo malo na knap s vremenom. Super je prvi dojam kad ugledas ogromnu stijenu kako strci usred ravnice. Priča vezana uz Sigiryju zapravo je priča o kralju Kasyapi, koji je živio u 5 stoljeću i za kojeg kažu da je bio problematičan ali istovremeno i vizionar. Ubio je svog oca i zazidao ga u zidine, a onda napustio tadašnji glavni grad Anuradhapuru i usred džungle dao sagraditi novi kraljevski grad i nebesku palaču na vrhu stijene visoke nekih 200m da ostavi dojam da ima moći kao bogovi koji žive na nebu. Na putu do nebeske palače bili su ukrašeni vrtovi, jezerca, bazeni. Ulaz u palaču izgrađen je u obliku lava koji simbolički čuva grad, a na putu do vrha je galerija sa freskama golih mu konkubina za koje kažu da ih je imao ni manje ni više nego 500. To se zove erotska galerija, al nema neke žešće erotike, samo komadi s golim cicama. Sam kralj Kasyapi na kraju je doživio izdaju i nesretan izvršio samoubojstvo. Opet je središte kraljevstva postala Anuradhapura, a Sigirya je ostala zaboravljena i napuštena u džungli, vjetar je uništio utvrdu na vrhu, i tako je ležala do 19 st, kada ju je ponovno otkrio Britanac Forbes.
Uspijevamo na vrijeme kupiti kartu, brzo obici muzej, koji je ionak poluprazan, kao i ostali muzeji po Sri Lanki iako lijepo osmisljen na vodi. Zurimo se dalje i pitamo ekipu di je taj grad a oni nas fino posalju u krivom smjeru. Ne znajuci to, ubrzamo hod po putu koji vodi kroz prašumu i po kojem se noću iza šest ne smije prolaziti jer je to staza divljih slonova, i to nije patka jer je staza fakat puna slonovskog dreka, a već je skoro 5 sati.
Malo nam bilo cudno jer nema ljudi. Nakon nekih 15, 20min dolazimo do hrama koji naravno uopće nije ta Sigirya utvrda na stijeni i tu skuzimo da nekaj nije u redu i da smo cijelo vrijeme išli u krivom smjeru. E sad smo vec fakat na knap pa zahaklamo nekog motoristu da nas vrati natrag za neku sitnu paru. Ulijecemo u zadnji tren u kompleks palače, al nas svi pozuruju. A kak mi to ide na k.... dala smo 30 usd za ulaznicu, i onda se jos moram zurit, ma ziher, slobodno me gledajte kak se naslikavam sa svakim kamenom.
Dobro je to sto sunce vise ne pici jako i bit ce se lakse penjat. Prema palaci na stijeni put vodi kroz vrt, zatim zapocinje uspon, prvo kroz uski prolaz stepenicama pa kraj mirror wall ili zida ogledala koji je imao ulogu zaštite od pada sa stepenica a danas je značajan zbog brojnih grafita koji datiraju unatrag 5 do 14 stoljeća, i dvorane s erotskim freskama. E ta nas je dvorana najvise zanimala jer smo se nabrijali da budu neke erotske frske ko iz kama sutre al ostali smo razočarani, kao što sam rekla samo komadi s golim cicama, zanima me samo kako ih je kralj mogao obraditi 500...pa di mu je granica?! Valjda je zato i bio kralj.
U Sigiryu dolazimo malo na knap s vremenom. Super je prvi dojam kad ugledas ogromnu stijenu kako strci usred ravnice. Priča vezana uz Sigiryju zapravo je priča o kralju Kasyapi, koji je živio u 5 stoljeću i za kojeg kažu da je bio problematičan ali istovremeno i vizionar. Ubio je svog oca i zazidao ga u zidine, a onda napustio tadašnji glavni grad Anuradhapuru i usred džungle dao sagraditi novi kraljevski grad i nebesku palaču na vrhu stijene visoke nekih 200m da ostavi dojam da ima moći kao bogovi koji žive na nebu. Na putu do nebeske palače bili su ukrašeni vrtovi, jezerca, bazeni. Ulaz u palaču izgrađen je u obliku lava koji simbolički čuva grad, a na putu do vrha je galerija sa freskama golih mu konkubina za koje kažu da ih je imao ni manje ni više nego 500. To se zove erotska galerija, al nema neke žešće erotike, samo komadi s golim cicama. Sam kralj Kasyapi na kraju je doživio izdaju i nesretan izvršio samoubojstvo. Opet je središte kraljevstva postala Anuradhapura, a Sigirya je ostala zaboravljena i napuštena u džungli, vjetar je uništio utvrdu na vrhu, i tako je ležala do 19 st, kada ju je ponovno otkrio Britanac Forbes.
Uspijevamo na vrijeme kupiti kartu, brzo obici muzej, koji je ionak poluprazan, kao i ostali muzeji po Sri Lanki iako lijepo osmisljen na vodi. Zurimo se dalje i pitamo ekipu di je taj grad a oni nas fino posalju u krivom smjeru. Ne znajuci to, ubrzamo hod po putu koji vodi kroz prašumu i po kojem se noću iza šest ne smije prolaziti jer je to staza divljih slonova, i to nije patka jer je staza fakat puna slonovskog dreka, a već je skoro 5 sati.
Malo nam bilo cudno jer nema ljudi. Nakon nekih 15, 20min dolazimo do hrama koji naravno uopće nije ta Sigirya utvrda na stijeni i tu skuzimo da nekaj nije u redu i da smo cijelo vrijeme išli u krivom smjeru. E sad smo vec fakat na knap pa zahaklamo nekog motoristu da nas vrati natrag za neku sitnu paru. Ulijecemo u zadnji tren u kompleks palače, al nas svi pozuruju. A kak mi to ide na k.... dala smo 30 usd za ulaznicu, i onda se jos moram zurit, ma ziher, slobodno me gledajte kak se naslikavam sa svakim kamenom.
Dobro je to sto sunce vise ne pici jako i bit ce se lakse penjat. Prema palaci na stijeni put vodi kroz vrt, zatim zapocinje uspon, prvo kroz uski prolaz stepenicama pa kraj mirror wall ili zida ogledala koji je imao ulogu zaštite od pada sa stepenica a danas je značajan zbog brojnih grafita koji datiraju unatrag 5 do 14 stoljeća, i dvorane s erotskim freskama. E ta nas je dvorana najvise zanimala jer smo se nabrijali da budu neke erotske frske ko iz kama sutre al ostali smo razočarani, kao što sam rekla samo komadi s golim cicama, zanima me samo kako ih je kralj mogao obraditi 500...pa di mu je granica?! Valjda je zato i bio kralj.
Dalje se ide kroz Lavlja vrata sad vec jako
strmim stepenicama do vrha, moram reci da sam mislila da ce fakat biti
napornije penjat se gore, al ispalo je skroz
izdrzljivo...
Na vrhu su
rusevine, uglavnom dosta unistene vremenom. Ocuvan je bazen kao dio vrta, ostalo je
uglavnom poruseno al pogled odozgora prema džungli je fenomenalan.
Taman smo docekali zalazak sunca...spustali
smo se polako, zadnji da jos malo uzivamo u razgledavanju i nekoj carobnoj
atmosferi rusevina u crvenom odsjaju zalazeceg sunca.
Kad smo izasli iz kompleksa vec je bio
potpuni mrak, driver nas je pokupio
ispred i ja sam nazvala Lal guesthouse o kojem sam čitala na tripadvisoru i dobio je odlične kritike.
Imali su slobodnu sobu, pa nas je vozac tamo otfural. Ti ljudi imaju mali
obiteljski biznis, rentaju 2 sobe s kupaonom za 2000 rupija, jos jednu grade, jako su ljubazni, on je
vozac taxija, imaju dvoje djece.
Ponudili su se da nam skuhaju veceru al mi smo htjeli malo prosetat gradom,
gazda je rekao da Sigirya bas i nije neki grad i da pazimo po noci jer tu
prolaze divlji slonovi i da ne hodamo po cesti. Mi smo rekli driveru da nas ipak otfura u grad, al nista nije radilo pa nas je vratio nazad u guesthouse, i oni
su nam pripremili veceru za 400rupija odnosno 800 za oboje. Dok su kuhali nas
dvoje smo se uspjeli tak pofajtat da sam se ja spakirala i krenula van, gazda
me htio odvest da ne idem po cesti sama, al tak sam bila ljuta da mi je trebalo
hodanja i malo da provjetrim glavu. Onda me Tomo vratio natrag, i na kraju sam
tulila i gledala kak kuhaju veceru. Uglavnom uspio mi je ujebat veselje, i
ljudi su vjerovatno mislili da nismo bas uracunjivi. Nikad me nije bas tak lose
spojilo pred nekim nepoznatim, i poslije mi je bilo tak neugodno da sam se
ispricavala kad god bih ih vidjela. Al tak su bili ok, i brizni da mogu samo
najbolje o njima reci. I klopu su nam super napravili, neke noodlse s jajetom,
voce...steta kaj sam bila tak razjebana da se nisam mogla uzivjet ni u sto. Usran završetak lijepog dana.
Nema komentara:
Objavi komentar