Mali uvod u priču...iliti što se sve može zakomplicirati.
Kupila karte Emirates Zagreb Ho chi Min, a povrat iz Hanoia za starog, ženu mu Danici, tada mu je još bila djevojka, i sebe za 500eura prije par mjeseci, izvadila vize i lagano se hrustim na Vijetnam koji mi je prošle godinw umakao jer nisam pročitala mail nakom što sam mislila da sam kupila kartu u kokem je pisalo da treba još jednol provući karticu. Ne malo sam iznenadiča kad sam skužila da uopće nemam karte do tam, al zato imam one po Vijetnamu... I tako propao put.
Ove godime sve bilo spremno na vrijeme i još dodatno društvo.
Zvuči sve super da se stari nije u međuvremenu oženil a njegpva žema promijenila prezime, što ja nisam znala do nekih dva tjedna prije puta, i onda drama mijenjala joj sve karte a ona je rješavala vizu, i u ambasadi su rekli da nema problema nek ostavi vizu i ponese stari i novi pasoš i vjenčani list.
I opet smo u igri, spremni za put... Fotkanje na aerodromu, uzbuđenje već raste, kad na check inu provjeravaju može li u avion s tom vizom u kojoj je staro prezime. Čekamo, više od sat vremena i već nam ističe vrijeme za bording kad dolazi šefica i kaže da je neće pustiti na aviom. Ne vjerujem i još se s njom objašnjavamo da su u ambasadi rekli da nema problema. Ne popušta predlaže da Danica dođe naknadno da prebukira lartu ali ona ne želi sama putovati, tako da na kraju i stari ostaje s njom u Zagrebu. A ja putujem sama, mislim da Vijetnam ne bum više ponavljala...izgleda da nam ne ide iz prve.
Sjedim u avionu, osjećam se usrano i baš mi je žao.
Zovem još okolp da vidim kaj se mlže napraviti i jel bar neku lovu može stari dobiti natrag...vidjet ćemo... S njima samo treba biti uporan.
Nemam volje za niš, sjedim sama između dva sjedala i razmišljam.
Nakon nekih 5 sati leta stižem u Dubai, znam već kaj slijedi, sauna na 33 stupnja po noći, ulazim u busić za aerodrom i sjedam kraj nekog para. Čujem ih kak pričaju kam će dalje i nasmijem se. Nasmiju se i oni jer kuže da ih razumijem, uđemo u priču i skužimo da idemo dalje sutra na isti let do Singapura. Skompamo se odmah, mladi su i dragi Fran i Kristina. Šeramo taxi do Burja Kalife, i glavinjamo malo po Dubai mallu, smijemo se velikim ribama u akvariju, naslikavamo sa likovima iz Star treka, i malo sam veselija.
Uzimamo taxi dalje za JBR i Dubai Marinu, vani je pakleno, birtije i restorani još rade, nalazimo neki jeftiniji fast food i sjedamo na cugu i klopu. Hoću platiti master karticom ali ne radi na provlačenje, traži pin koji ja nemam. Probam vizu isto traži pin. Dakle ja plavuša...nemam pinove i ne znam pinove, a bome ne znam ni di su u Zg. Al znam da bum onda tanka s lovom, a to mi se nikak ne sviđa.
Na plaži malo čilamo al je fakat pakleno, sparno i vruće a more pišalina.
Pred jutro lovimo metro natrag na aerodrom, jedva gledam i glava se klima...kljucam u metrou. Umorna i pospana. Let do Singapura bio koma, ko da vozi po makadamu, drmao cijelo vrijeme. Al gin tonic me malo smirio, ai klopca fina. U Singapuru imam opet cijelu noć al odlučujem ostati na aerodromu. Opraštam se s Kristinom i Franom izvlačim svoj karimat i dekicu koju sam maznula u avionu i nalazim mirni kutak za ćorku. Taman usnem kad me trzne nečije hrkanje. Dignem onak povez s očijh a neko se namjestil na metar od mene, spava i hrče ko smug. Došlo mi da ga trknem da prestane. Živci mi rade jer ne staje, dere ga u komadu. Mislim si od svoh mjesta baš se morao ugurati pored mene. Niš od spavanja, vrtim se al bar se odmaram.
Uspijevam uz pomoć Tome upogoniti jednu karticu. Ne bum na knap s lovom ipak.
Sad je vrijeme da se loš početak prelomi i da počne guštanje u putu. Upravo krećem za Ho Chi Min, iliti Saigon. Čiribu čiriba...kraj sranjima.
Kupila karte Emirates Zagreb Ho chi Min, a povrat iz Hanoia za starog, ženu mu Danici, tada mu je još bila djevojka, i sebe za 500eura prije par mjeseci, izvadila vize i lagano se hrustim na Vijetnam koji mi je prošle godinw umakao jer nisam pročitala mail nakom što sam mislila da sam kupila kartu u kokem je pisalo da treba još jednol provući karticu. Ne malo sam iznenadiča kad sam skužila da uopće nemam karte do tam, al zato imam one po Vijetnamu... I tako propao put.
Ove godime sve bilo spremno na vrijeme i još dodatno društvo.
Zvuči sve super da se stari nije u međuvremenu oženil a njegpva žema promijenila prezime, što ja nisam znala do nekih dva tjedna prije puta, i onda drama mijenjala joj sve karte a ona je rješavala vizu, i u ambasadi su rekli da nema problema nek ostavi vizu i ponese stari i novi pasoš i vjenčani list.
I opet smo u igri, spremni za put... Fotkanje na aerodromu, uzbuđenje već raste, kad na check inu provjeravaju može li u avion s tom vizom u kojoj je staro prezime. Čekamo, više od sat vremena i već nam ističe vrijeme za bording kad dolazi šefica i kaže da je neće pustiti na aviom. Ne vjerujem i još se s njom objašnjavamo da su u ambasadi rekli da nema problema. Ne popušta predlaže da Danica dođe naknadno da prebukira lartu ali ona ne želi sama putovati, tako da na kraju i stari ostaje s njom u Zagrebu. A ja putujem sama, mislim da Vijetnam ne bum više ponavljala...izgleda da nam ne ide iz prve.
Sjedim u avionu, osjećam se usrano i baš mi je žao.
Zovem još okolp da vidim kaj se mlže napraviti i jel bar neku lovu može stari dobiti natrag...vidjet ćemo... S njima samo treba biti uporan.
Nemam volje za niš, sjedim sama između dva sjedala i razmišljam.
Nakon nekih 5 sati leta stižem u Dubai, znam već kaj slijedi, sauna na 33 stupnja po noći, ulazim u busić za aerodrom i sjedam kraj nekog para. Čujem ih kak pričaju kam će dalje i nasmijem se. Nasmiju se i oni jer kuže da ih razumijem, uđemo u priču i skužimo da idemo dalje sutra na isti let do Singapura. Skompamo se odmah, mladi su i dragi Fran i Kristina. Šeramo taxi do Burja Kalife, i glavinjamo malo po Dubai mallu, smijemo se velikim ribama u akvariju, naslikavamo sa likovima iz Star treka, i malo sam veselija.
Uzimamo taxi dalje za JBR i Dubai Marinu, vani je pakleno, birtije i restorani još rade, nalazimo neki jeftiniji fast food i sjedamo na cugu i klopu. Hoću platiti master karticom ali ne radi na provlačenje, traži pin koji ja nemam. Probam vizu isto traži pin. Dakle ja plavuša...nemam pinove i ne znam pinove, a bome ne znam ni di su u Zg. Al znam da bum onda tanka s lovom, a to mi se nikak ne sviđa.
Na plaži malo čilamo al je fakat pakleno, sparno i vruće a more pišalina.
Pred jutro lovimo metro natrag na aerodrom, jedva gledam i glava se klima...kljucam u metrou. Umorna i pospana. Let do Singapura bio koma, ko da vozi po makadamu, drmao cijelo vrijeme. Al gin tonic me malo smirio, ai klopca fina. U Singapuru imam opet cijelu noć al odlučujem ostati na aerodromu. Opraštam se s Kristinom i Franom izvlačim svoj karimat i dekicu koju sam maznula u avionu i nalazim mirni kutak za ćorku. Taman usnem kad me trzne nečije hrkanje. Dignem onak povez s očijh a neko se namjestil na metar od mene, spava i hrče ko smug. Došlo mi da ga trknem da prestane. Živci mi rade jer ne staje, dere ga u komadu. Mislim si od svoh mjesta baš se morao ugurati pored mene. Niš od spavanja, vrtim se al bar se odmaram.
Uspijevam uz pomoć Tome upogoniti jednu karticu. Ne bum na knap s lovom ipak.
Sad je vrijeme da se loš početak prelomi i da počne guštanje u putu. Upravo krećem za Ho Chi Min, iliti Saigon. Čiribu čiriba...kraj sranjima.
Nema komentara:
Objavi komentar