22.7.navečer
U Da Nang sam sletila navečer oko 21h, zahaklala nekog Graba (tu ima Grab za moto taxi) fa me vozi u grad, ostavila stvari u sobi, koja je fenomenalna Moc house, oko 12eura noć, ima kupaonu u staklu, ogroman krevet, klima, domaćini super ljubazni, nije daleko od moovinga, blizu je jeftina klopa. Odmah pičim dalje i rentam motor pa se malo vozikam okolo. Grad je peti po veličini u Vijetnamu, sa oko 1, 2 mil stanovnika , šire gradsko područje. Smješten je u srednjem Vijetnamu na ušću rijeke Han u Južno kinesko more. Pruža se oko rijeke do mora. Moj dojam je da sam u Miamiju/Cancunu...dakle uz more hoteli po 20-30 katova, neonske reklame, restorani, klubovi, ocean drive. Totalni zapad. Do sad uopće nemam neki filing Vijetnama, možda u delti Mekonga, sve ostalo sam mogla biti bilo gdje na zapadu, toliko je sve moderno i zapadnjački. Ali plaža se čini super, žuti pijesak, beskrajno duga, već to će biti dovoljno da mi bude dobro ovdje. Skrenem u neku ulicu i vidim malu zalogajnicu s hrpom ekipe, odmah se zaustavim da vidim kaj se jede. Jede se juhica, rekla bih pho, 12ooo donga, 3 kn. Smijeh , a prefina. Maznem juhicu i vratim se u svoju uistinu luksuznu sobu, na kupanjac i spavanac.
23.7. Da Nang- Hoi An
Budim se dosta rano, sjedam na motor i plan je ići do Hoi Ana, starog grada koji je nekih 30km udaljen od Da Nanga. Ali prvo kavica na plaži. Nađem idealnu birtiju uz ocean, sa ugodnom, ne preglasnom glazbom, ispod palmi, jest da je kava 40 000donga ili 11kn, al lijepo mi je. I mijenjam plan, prvo plaža, onda dalje. Zrentam ležaljku u istoj birtiji koja košta isto ko i kava i uvaljujem se pod suncobran od trstike. I guštam.
Kupanjac je super jer nema valova, more je pretoplo.
U nekom trenutku mi uvale frajera na ležaljku pored, i nakon pristojnog pozdravljanja i desetak minuta ćaskanja mislila sam da ću moći nastavit guštat u miru, ali frajer se ne gasi. Ispričao mi je par zanimljivih stcari o Vijetnamu jer je već nekoliko puta bio tu, ali mi je ispričao i svoj život, kak je radi da bi mogao putovat, i kako po SE Aziji upoznaje cure i bude s njima dok je na putu. Eto sad sam i sugar dadyja upoznala. Uspio me odlijepit s plaže. Na putu do Hoi Ana sam naletila na Marble mountains, ili Mramorne planine. To je pet brda od mramora i vapnenca u čijem podnožju klesaju mramor i rade ukrasne predmente. Na brdima su budistička svetišta a unutar njih su špilje u kojima su također svetišta. Imena su im po 5 elemenata: metal, drvo, voda, vatra i zemlja. Legenda kaže da su nastala iz jaja koje je položio zmaj a stari hermit ih je zakopao u zemlju, kad su narasla raspuknula su se u pet planina. Nidam se htjela penjat do hramova nego sam samo ušla u špilju Am Phu, u Thuy Son ili vodene planine, špilje su nastale prirodno erozijom vode. Unutrašnjost je kao hram, posvećen nekim vojnicima, a iz pukotina vire neki ko demoni. Ulaz u spilju je 20000donga.
Nakon spilje pičim dalje, pakleno je vruće na cesti, oko 38*, a asfalt još dodatno prži, dobro je jer nema toliko vlage kao na Phu Quocu pa se lakše izdrži. Stižem u Hoi An al skrećem prvo prema plaži jer sam zakuhala. Plaža je slična onoj u Da Nangu, al ima više turista stranaca. Malo se sfriškam i napokon vozim u grad, Na putu su rižina polja i vrtovi na kojima rade Vijetnamci. E takav mi se Vijetnam više sviđa.
Hoi An je grad pod zaštitom UNESCOa, zbog duge tradicije, osnovali su ga Champa narod u 1st. kao luku na estuariju Thu Bon rijeke, ali zaštićen je zbog svoje arhitekture jer je od 15. do 19.st. bio važna kineska, japanska, porrugalska i nizozemska luka za trgovinu začinima. Gradić je preslatki sa starinskim kućama trgovaca, u koje se može ući kao u muzeje, a druge su uglavnom danas pretvorene u dućane, kafiće i restorane. Podsjeća me na stare kineske gradove. Trebala bi se platiti karta za ulaz u grad 120000donga koja onda vrijedi i kao ulaz u neke kuće trgovaca. Ja sam se naravno sklošarila i nisam kupila ulaznicu jer ima hrpa ljudi na cesti i baš me zanima tko će mi kontrolirati ulaznicu. Naravno nitko. Ušla sam u jednu kuću zrgovca i dala stričeku 10000donga, u drugu sam se ovlaš ušetala i malo poslilkala. Uglavnom su slične sa starim drvenim namještajem i lijepim dvorištem u sredini. Napokon nešto što ima neki pravi azijski štih, lijepe kuće sa rozim bugenvilijama koje ih krase s vanjske strane. Puno je ljudi po ulicama uglavnom domaći i turisti. Pijem neki fini napitak koji je njihov tradicionalan, kao neki hladni čaj, a unutra sam osjetila cimet. Jedem sladolede od kokosa, pa manga pa duriana jer mi je i dalje vruće. Popila sam si i u jednoj birtiji Mojito i na kraju večerala u nekom restoranu tipično njihovo jelo Cau Lao, rižini noodlsi sa svinjetinom i biljkama; mentom i bananinim listom. Noću je grad još čarobniji, na kućama pale lampione i sve postaje bajkoliko, čamci sa lampionima po rijeci voze ljude okolo. Kod neke starice kupujem lampion i puštam ga za ljubav, bar sam si ja tak zamislila, i on malo zapinje ali na kraju otplovi rijekom, na moju veliku radost.
Sjedam na motorin i za 40 min sam natrag u Da Nangu. Zadovoljna sam danom, red plaže, malo prirode u Marble planinama, red kulture i za završetak savršenog dana šetnja po plaži dok mi valovi oplakuju stopala.
24.7. Dan na plaži, u omiljenoj mi birtiji, ovaj put bez dosadnih uleta, odmorko cijeli dan, zasluženi. Navečer po kartu za vlak za Hue i vožnja po dragon bridge, downloadanje para na bankomatu i opet ona fina juhica za sitne pare. I naravno šetnja uz ocean prije spavanja.
25.7. Hue
Pišem ovaj post na odlasku iz Da Nanga, dok čekam fucking vlak koji fucking kasni vuru vremena, a digla sam se fucking rano u pol 6. Nervozna? Ma neeee.
Odem kupit nekaj za jest, i umjesto da uzmem pecivo i sendvič ja uzmem juhu, tak da mi se prolijeva dok teglim ruksake. Što reći....prerano mi je da suvislo razmišljam.
Ali to nije sve. Vlak se vuče da bih brže pretrčala pored njega, pa stane po 20min pol sata da propusti drugi vlak, dakle ovom putovanju nikad kraja. Živci mi i dalje rade jer bih htjela vidjeti u miru Hue i stići večeras do nacionalnog parka Phong Nha Ke Bang sa spiljama. Požalila sam što sam uzela vlak za put do Hue jer presporo vozi. Čitala sam da je to jako lijepa vožnja kroz prirodu al nitko nije napisao da je toliko spor, a do Hue ima 100km, sad razmišljam da bi bilo bolje da sam išla motorom, ima 3 sata vožnje ali bojala sam se da je predaleko a naročito povratka da će mi biti prenaporno.
Dobra stvar je što je krasan pejzaž, vlak vozi uz more na momente na samom rubu provalije, uz planine pa kroz sela i rižina polja. Još da su prozori čisti i da se vidi kak treba.
Hue je u 18, i 19st. i do 1945 bio glavni grad Đang Trong kraljevstva i vladala je dinastija Nguyen. Najpoznatija mu je znamenitost citadela, u kojoj je Imperial city, Purple city u kojem je živjela kraljevska obitelj, hramovi, vrtovi i kazalište.
Citadela je ogromna, renovira se još uvijek, u neke dijelove se ne može ući. Nakon sat vremena bauljanja okolo po suncu već mi je dosadno, daleko je između objekata i vani je vruće i sparno. I nije me se nekaj previše dojmilo. Uzimam taksitu nakon citadele da me još otfura da vidim pagodu iz 17st.Thien Mu. Od pagode se pruža lijepi pogled na Parfume rijeku. Uglavnom vraćqm se u dio gdje su restorani i hoteli nekaj pojesti i popit. Ima zgodnih birtija a grad izgleda pitomo. Maznem si pivu al jesti nisam stigla jer je bus došao ranije. Idem dalje...
Nema komentara:
Objavi komentar