Ponovno drmavi let do Ho Chi Mina, to mi je opasni trening živaca. Na aerodromu obavljam sve što sam planirala, kupujem sim karticu i mijenjam pare, ne baš povoljno al trebaju mi.
Tražim bus do centra, raspitam se i već sam nutra, za 5000VND ili 2kn. Iskrcavam se kod nekog parka i vozač mi pokazuje kam moram dalje. Za sad su vrlo ljubazni, engleski rijetki govore, ali imaju volju kad ih pitaš pokazati ti. Ho Chi Min ili Saigon naveći grad u Vijetnamu sa 8 i pol milijuna stanovnika, u užem gradskom području ili 13mil. u širem metropolitanskom području. To skužiš odmah po prometu, na cesti kaos; milioni motora, auti, busevi, i trube, trube, trube...
Prelazak ceste je čista lutrija, igra samo eye contact sa svakim vozačem.
Uglavnom grad je veliki financijski centar, sa hrpom nebodera oko centra ali i zgodnih zgrada, uglavnom vrlo uskih, sa roof top vrtovima i birtijama. Naselili su ga prvo Kmeri, koje su potisnuli Vijetnamci koji dolaze u 17st. Ako sam dobro skužila južni Vijetnam je bio francuska kolonija do 1955 i bio je uglavnom kapitalistički, a na sjeveru su bili komunisti na čelu s Ho Chi Minom. Da bi zaustavili širenje komunizma na kapitalistički jug pomagali su im Amerikanci. Krvavi Vijetnamski rat počinje 1956 i trajao je do 1975. kada su napokon pobjedio komunistički Sjeverni Vijetnam, a grad Saigon postaje Ho Chi Min.
Utjecaji kolonijalizma vidljivi su u arhitekturi, npr. pošta, vijećnica, zgrada opere, biblioteka i neke značajnije zgrade izgledaju europski.
Krenula sam u potragu za klopom čim sam se iskrcala iz busa, i nije dugo trajala jer su na svakom ćošku ulični štandovi sa juhom pho i noodlsima, čajevima, kavicom ledenom, voćem...ima svega i nije skupo. Već se veselim isprobavanju hrane, i već vidim da ništa od moje ideje da ću se vratiti 4kg mršavija s puta. Pho juhica je super, i košta 20000 VND, ili 5,5kn. Smijeh, a čaj koji je fenomenalan sa limetom i mentom pol litre na štandu 3kn. Pješačim do hostela Mobylette Saigon kojeg sam jedva našla jer je bar 5 hostela jedan kraj drugog, a hostel mrak, uređen po mojoj mjeri, industrial style, metal i drvo, kreveti super sa zavjesom da imsš mir, lijepa kupaona ali vlažna i ne šljaka kotlić. Na vrhu hostela rooftop bar sa biljkama u teglama po zidovima , preslatko. Cijena za troje 10eura, jbga... Rezervacija još bila aktivna tak da sam mogla spavat na 3 kreveta. Ostavljam stvari i haklam vani neki mototaxi, ne usudim se rentat sama motor jer je u Saigonu prometni kaos, prestresno za mene u ovom trenutku. Čičici objašnjavam di da me vozi i dogovaramo se da bu me vozikal okolo za 70000 donga i ostavil u War reminants muzeju. Sjedam na motor i pičimo.
Prvo do biblioteke, pa do Ho Chi Min City muzeja, Independence palače, pošte, katedrale, većina tih zgrada je ostatak utjecaja kolonijalizma i imaju europski štih. Tu se malo naslikavam i ostajem obići War reminants muzej.
Muzej je posvećen ratu protiv Amera od 1956 do 1975, i uglavnom prikazuje kako su stradali ljudi u južnom Vijetnamu od bombi, u zatvorima a poslije od Agenta orange, otrova dioxina koji su na njih bacali. Najgora su mi bila dva fetusa spojena trbuhom u formalinu, a i slike stradanja su koma. Potresne. Al super du mi bili šišmiši koji spavaju zaljepljeni za zid muzeja.
Nakon ovog mi treba malo odmora od civilizacijskih pizdarija pa sam se zaputila u zoološki. Blejala malo u žirafe i slonove, da dođem k sebi. Počela je sve jače padati kiša, i taman se već zoološki zatvarao pa sam na cesti zahaklala mototaxi koji me ubacio pod svoju kabanicu jer je sad već opasno lijevalo. Tak je motorist fino mirišal da sam mu se zalijepila za leđa ko hobotnica. Došla sam u hostel okupala se i otišla u neku ulicu s restoranima a cugu, al je tak muzika treštala sa svih strana da mi je mozak zgoril. Sjeli su se neki Vijetnamci kraj mene malo smo ćaskali i poklonili mi kabanicu, sad mogu bauljat po kiši.
Tražim bus do centra, raspitam se i već sam nutra, za 5000VND ili 2kn. Iskrcavam se kod nekog parka i vozač mi pokazuje kam moram dalje. Za sad su vrlo ljubazni, engleski rijetki govore, ali imaju volju kad ih pitaš pokazati ti. Ho Chi Min ili Saigon naveći grad u Vijetnamu sa 8 i pol milijuna stanovnika, u užem gradskom području ili 13mil. u širem metropolitanskom području. To skužiš odmah po prometu, na cesti kaos; milioni motora, auti, busevi, i trube, trube, trube...
Prelazak ceste je čista lutrija, igra samo eye contact sa svakim vozačem.
Uglavnom grad je veliki financijski centar, sa hrpom nebodera oko centra ali i zgodnih zgrada, uglavnom vrlo uskih, sa roof top vrtovima i birtijama. Naselili su ga prvo Kmeri, koje su potisnuli Vijetnamci koji dolaze u 17st. Ako sam dobro skužila južni Vijetnam je bio francuska kolonija do 1955 i bio je uglavnom kapitalistički, a na sjeveru su bili komunisti na čelu s Ho Chi Minom. Da bi zaustavili širenje komunizma na kapitalistički jug pomagali su im Amerikanci. Krvavi Vijetnamski rat počinje 1956 i trajao je do 1975. kada su napokon pobjedio komunistički Sjeverni Vijetnam, a grad Saigon postaje Ho Chi Min.
Utjecaji kolonijalizma vidljivi su u arhitekturi, npr. pošta, vijećnica, zgrada opere, biblioteka i neke značajnije zgrade izgledaju europski.
Krenula sam u potragu za klopom čim sam se iskrcala iz busa, i nije dugo trajala jer su na svakom ćošku ulični štandovi sa juhom pho i noodlsima, čajevima, kavicom ledenom, voćem...ima svega i nije skupo. Već se veselim isprobavanju hrane, i već vidim da ništa od moje ideje da ću se vratiti 4kg mršavija s puta. Pho juhica je super, i košta 20000 VND, ili 5,5kn. Smijeh, a čaj koji je fenomenalan sa limetom i mentom pol litre na štandu 3kn. Pješačim do hostela Mobylette Saigon kojeg sam jedva našla jer je bar 5 hostela jedan kraj drugog, a hostel mrak, uređen po mojoj mjeri, industrial style, metal i drvo, kreveti super sa zavjesom da imsš mir, lijepa kupaona ali vlažna i ne šljaka kotlić. Na vrhu hostela rooftop bar sa biljkama u teglama po zidovima , preslatko. Cijena za troje 10eura, jbga... Rezervacija još bila aktivna tak da sam mogla spavat na 3 kreveta. Ostavljam stvari i haklam vani neki mototaxi, ne usudim se rentat sama motor jer je u Saigonu prometni kaos, prestresno za mene u ovom trenutku. Čičici objašnjavam di da me vozi i dogovaramo se da bu me vozikal okolo za 70000 donga i ostavil u War reminants muzeju. Sjedam na motor i pičimo.
Prvo do biblioteke, pa do Ho Chi Min City muzeja, Independence palače, pošte, katedrale, većina tih zgrada je ostatak utjecaja kolonijalizma i imaju europski štih. Tu se malo naslikavam i ostajem obići War reminants muzej.
Muzej je posvećen ratu protiv Amera od 1956 do 1975, i uglavnom prikazuje kako su stradali ljudi u južnom Vijetnamu od bombi, u zatvorima a poslije od Agenta orange, otrova dioxina koji su na njih bacali. Najgora su mi bila dva fetusa spojena trbuhom u formalinu, a i slike stradanja su koma. Potresne. Al super du mi bili šišmiši koji spavaju zaljepljeni za zid muzeja.
Nakon ovog mi treba malo odmora od civilizacijskih pizdarija pa sam se zaputila u zoološki. Blejala malo u žirafe i slonove, da dođem k sebi. Počela je sve jače padati kiša, i taman se već zoološki zatvarao pa sam na cesti zahaklala mototaxi koji me ubacio pod svoju kabanicu jer je sad već opasno lijevalo. Tak je motorist fino mirišal da sam mu se zalijepila za leđa ko hobotnica. Došla sam u hostel okupala se i otišla u neku ulicu s restoranima a cugu, al je tak muzika treštala sa svih strana da mi je mozak zgoril. Sjeli su se neki Vijetnamci kraj mene malo smo ćaskali i poklonili mi kabanicu, sad mogu bauljat po kiši.
Delta Mekonga
Ulice Saigona
Ben Than Market
Independence palace
17.7. Saigon
Budim se u 10, gledam na sat i ne vjerujem da je toliko. Valjda me presavinuo umor od putovanja. Prespavala sam tuee koje ide u Cu chi tunele, a danas moram dalje prema delti Mekonga tak da mi se čini da bum preskočila tunele. Doručkujem na rooftopu mog hostela i nemrem se razbuditi. Gruntam kaj ću al mozak ne radi, onda je najbolje pustiti da se spomtano stvari odvijaju.
Odlučila sam malo prošetati tržnicama danas. Prvo jedna u kvartu kaj sam joj zaboravila ime, tamo sam i kupila voće a onda najveća tržnica Ben Than, da vidim kaj ima. Uglavnom prodaju robu i suvenire, a hranu, voće i povrće prodaju vani. Zapravo Saigon je jedna velika tržnica. Gotovo u svakoj ulici su štandovi sa voćem i povrćem, a svakih par metara neki homemade štand sa kuhanom hranom ili hladnim čajevima i sokovima. Ne možeš biti gladan ni žedan duže od minute. Oko 13 h u Saigonu padne kišica, i paducka onak lagano oko sat vremena pa prestane a onda opet oko 17,18h pljusne žestoko i ne prestaje do 22h. Kupujem neke kratke hlače u dućanu al imam problema s plaćanjem jer mi ne prima karticu pa me dečko kaj radi tam posjedne na motor i otpelja u grugi njihov dućan, al ni tam ne prolazi, pa u još jedan gdje sam isto bezuspješno pokušala provući karticu. Nakraju plaćam gotovinom al sam sad na knap s vremenom pa ga molim da me odmah frkne do hostela.
Nekak sam naumila uloviti bus 17h za Can Tho, grad u delti Mekonga gdje sam rezervirala noćenje, al ne stignem više na bus u 17h nego tek u 18.30. Karta je 190 000donga Futa bis i dobra fora s njim je ako ga rezerviraš imaš prijevoz o od hotela do busa i na kraju kad stigneš opet do smještaja što mi je dodatno ušparalo lovu jer nisam morala plaćati lihvarski taxi. Taman me onaj žestoki pljusak ulobio na motoru do autobusa koji me trebao odvesti na kolodvor. A jbga, ne možeš izbjeći kišu ovdje za vrijeme monsuna.
Najbolji mogući poklon bila je ona kabanica od sinoć, glavni outfit u Vietnamu za vrijeme ljetnog monsuna. Svi je prebace preko glave i piče dalje, tu je kiša sastavni dio života u ovo doba.
Ugodno sam se iznenadila kada sam ušla u bus, umjesro sjedala kreveti, milina. Možeš spavati bez frke u njima.
Udobno se ugnijezdim, i pišem blog. Radije bih spavala al sam maznula onu prefinu kćledenu kavu s mlijekom i sad sam ko sova. Put traje oko 4 h, i dolazim kasno u Can Tho. Iskrcavam se i još ne znam kak ću do hostela jer nisam znala da imaju door to door. Pitam taxi koliko je vožnja a on veli 130000donga. Jebate pa tolko je skoro koštala karta za ovaj luxuzni bus. Odwm se malo raspitati i kažu mi u kolodvoru da imam pravo na free shuttle bus do hotela. Juhuu.
Bus me iskrcava na nekom zavoju i odandw moeam pkešle jer je moj hotel na kanalima i ne može se autom do njeha6. Baterija na mobu mi skoro gotova, molim boga da mi izdrži još malo da me gps otpelja di treba. Stižem pred vrata ali sve zaključano, srećom neki gost baulja okolo pa mi je otključao vrata. Hotel je cool jedno deset bungalova na vodi spojeni mostićima, zajednički dio za chilanje s mrežama za ležanje. Bungalov mi je super, velili krevet s mrežom za komarce, daske na podu, a između rupe.
Pa sad ti mirno spavaj a ispod močvara...
Al sviđa mi se, jako. Crvčki i zvukovi divljine.
Bus sa krevetićima
Nema komentara:
Objavi komentar