crtice s puta

4. 1. Medellin

Ujutro opet pakiranje i put pod noge. Tempo ovog putovanja mi je ubojit, toliko je toga što bih voljela vidjeti a malo je vremena, tako da lovim noćne vožnje kad god mogu. Wilson je sinoć objasnio da stanem na cestu i mašem kad vidim bus i fakat nakon jedno pol sata bus staje, utrpavanje unutra i vožnja na puferu kraj šofera jer nije bilo sjedećih mjesta više. Al bar se vozim. Di god dođem hrpa je ljudi, Kolumbijaca uglavnom kojima su praznici pa putuju okolo i zabavljaju se, stalno gužvica. Izgleda da dobro žive, putuju s obitelji ili prijateljima, druže se, ne čini mi se da je neka neimaština, čine se zadovoljni. I sve ima neki red koji se poštuje, nema nervoze, vedri su i veseli i rado pomažu. A do sad se nisam ni u jednom trenutku osjećala nesigurno. Više sam se bojala u San Juanu u Kostariki nego u Bogoti. Ako se krećeš po ruti di ima ljudi i paziš da ne ulaziš u četvrti za koje ti oni kažu da nisu sigurne, onda nemaš problema. Kao i svugdje treba biti pametan, ali stvarno se ne osjećam nesigurno.
Svi me upozore da zatvorim torbicu kad me vide i da pazim na đepare.
U Medellin stižem kasnije nego što sam planirala, jer je autocesta Bogota-Medellin zapravo jedna traka u svakom smjeru, na kojoj se vozi hrpa šlepera, pa bus svaki čas zapne iza njih.

Medellín je drugi po veličini grad u Kolumbiji i glavni grad departmana Antioquia. Grad leži u dolini Abura na obalama rijeke Medellín.

Medellin je osnovao 1616. godine španjolac Francisco Herrera y Campuzano kao Poblado de San Lorenzo (Grad svetog Lovre) danas dio Medellina poznat kao El Poblado... izvor wikipedia...

Nalazi se na visini oko 1500mnv i ima 2,5 milijuna stanonika. 50tih godina 20.st.grad ubrzano raste, poltičko nasilje protjralo je stanovnike ruralnih područja u grad i nastaju brojni slumovi po obrncima oko Aburra doline. Slumovi su građeni neplanski, kuće stisnute jedna uz drugu, bez fasade, pa cijeli Medellin djeluje crveno, zbog cigle koja je izložena na kućama.

Od busnog kolodvora idem taxijem do hostela Florentina, skroz je zgodan, soba čista al na krevetu jebeni najlon na madracu, tak da se sva ušvicam dok spavam. Hostel je u četvrti staroj jezgri grada, četvrt Poblado koja je poznata po muvingu, restoranima, klubovima i dobrom noćnom životu.
Metro je blizu pa se žurim da danas bar nekaj vidim. Idem na žičaru do Santo Domingo, kaj mi je predložio dečko na recepciji u hostelu. Kažu da je must u Medellinu vozit se žičarom do nekih dijelova grada.
Dakle grad me fascinirao svojim naseljima po brdima, uglavnom slumovima.
Neki od tih slumova su bili izolirani od grada, grad za sebe dok nisu izgradili žičare do njih. Takav dio je i Comuna 13, koju je izgradio Pablo Escobar, poznata po kriminalu i narkodilerima. Nju bum ovaj put zaobišla, jer mi je dečko s recepcije rekao da nije pametno ići sam u Comunu, iako postoje ture u taj dio grada.
Nakon vožnje žičarom, koju sam uspjela odraditi sve s jednom kartom za metro jer nisam izašla van već se provozala do vrha i vratila natrag, odšetala sam do centra Poblada koji je vrvio životom, bio je bio petak. Hrpa mladih po kafićima i restoranima, svira uglavnom salsa, sve još puno božićnih ukrasa i lampica, veselje.

Santo Domingo, naselje do kojeg sam išla žičarom

Medellin noću, pogled sa žičare

Santo Domingo noću

Poblado- parc Lleras središte noćnog života

parc Lleras- El Poblado

El Poblado

El Poblado-noćni mooving

5.1. Medellin

Drugi sam dan htjela vidjeti malo grad i popodne otići do živopisnog i šarenog gradića Gutape i Pedra de Penol, stijene, monolita s kojeg se pruža prekrasan pogled na okolna jezera, koji su udaljeni nekih 2 h vožnje od Medellina.

Prvo je bilo na redu razgledavanje centra, nisam imala vremena za free turu, pa malo samostalnog istraživanja po Candelariji, Basilica of our Lady of Candelaria, pa po parku Bolivar, di je drveće s dugim korijenjem i štandovi di prodaju cvijeće, suvenire, mali buvljak...i tak.

Onda do Plaze Botero koja se tako zove jer su na njoj Boterove skulpture, opet debeljuce. Tamo je i muzej Antiokije i palace of culture Rafael Uribe. Nakon jedno 2 sata razgledavanja, trk natragna metro, i do autobusnog kolodvora del norte. Čini mi se skroz lako kretati gradom pomoću metroa, ta linija koja je išla s El Poblada od La Estrella do Niqila, uglavnom me vodila do svih ključnih dijelova grada.

Basilica of our Lady of Candelaria

parque de Berrio

ulice u centru

Catedral Metropolitana, Parque Bolivar

Parque Bolivar

Parque Bolivar-tam prodaju moje omiljeno cvijeće orhideje

parque Bolivar-buvljak-prodaju tam i svakaj nekaj

Parque Bolivar

plaza Botero

plaza Botero i muzej Antiqua

muzej Antiqua

plaza Botero i palace of culture Rafael Uribe

plaza Botero

neka crkva, zaboravila sam koja

Medellin-slikano s Caribe stanice metroa

Medellin

Uglavnom dolazim na autobusni kolodvor , a tamo krkljanac, red na šalterima za Guatape, pao im sustav za bookiranje karata, pa čekaj sat vremena, da bi na kraju odustala jer su bili slobodni busevi koji idu kasno i ne bih imala dovoljno vremena za penjanje na stijenu i istraživanje Guatapea, baš mi je bilo žao. Evo par slički s interneta pa ako imate vremena i priliku, mislim da je to lijep izlet iz Medelina.

Pedra de penol-maznula fotku

pogled s na jezera oko Guatape-maznula fotku

Pedra de penol

maznula fotku

Guatape

Guatape-maznula fotku

Nakon totalno izgubljenih vuru vremena i hrpe živaca na autobusnom, trebam smirenje, čini mi se da bi bila dobra ideja otići u botanički vrt, pa gledam na karti i lagano krenem pješke, neki striček se ponudi da mi pokaže smjer jer i on ide prema tamo. Malo trtarim jer mi se čini da me vodi u četvrt koja je slam, ali onda se nekak opustim i pustim ga da me vodi ulicama EL Bosque, na kojima se odvija svakodnevni život; djeca se igraju na ulici, ljudi se druže na cesti, kupuju u dućančićima, jedu po zalogajnicama, neki tip drogiran spava nasred ceste...Pijemo skupa kavu u jednoj slastičarni, pozdravljamo se i svatko svojim putem. Nastavljam Carrerom 51 prema botaničkom vrtu, kojom se inače može stići skroz do centra. Još ima neko ime...
Šetam kraj jezerca, okolo se smucaju iguane, ima i dio s bromelijama, sukulentima, orhidejama, al opći dojam je da tu Medellinci dođu chillati na dekicama, i opustiti i rashladiti se za vrućih dana. obitelji s djecom, mladi i stari šetaju, gablaju, odmaraju.
Nakon botaničkog, još malo šetnje do Parque explora, dio koji se zove Universidad, sa sveučilištima i interaktinim muzejima, kućom muzike, aquarijom, planetarijom. Nisam nažalost išla ni u jedan muzej, nekako mi bilo žao provesti vrijeme u muzeju, kraj takvog zanimljivog grada. Fora je kaj je dio koji se zove Universidad zapravo kvart sa sveučilištima, dio Hospital sa bolnicama, onda ima uz taj kvart dio s pogrebnim poduzećima, da ovi kaj nažalost ne ozdrave ne bi išli predaleko.
Pada već mrak, idem dalje po Carreri 51 i dolazim do nepreglednog buvljaka, ima stare krame, alii šanerskih tenisia, najkice, adidaske...sve za 100kn..biraj...jođ malo smucanja po buvljaku, lagana klopica kraj stanice metroa Poblado, najjeftinije i najbolje, kobasice i pomfrit za 8000copa, velka piva 4000copa. Bolje od fancy restorana sinoć u kojem sam hupser tortilja s nekim čudnim umakom platila 25000copa. I opet noćna vožnja, do Armenie i Salenta, bus flota occidentaloko 50000copa, isto dobar bus, al opet loše spavanje.

El Bosque

El Bosquetip leži na cesti iza ovog kaj hoda

El Bosque

carrera 51

kak od dječjih kolica napraviti pečenjaru

botanički vrt

patkice u vrtu

ogromne iguane

još iguana

iguana na drvetu

cvjetić

zid s bromelijama

ekipa chilla

parque Explora

planetarium

casa de la musica Parque de los Deseos

neka crkva

buvljak

malo noćne atmosfere u centru Medellina

3.1.Rio Claro

Noćas jurnjava do busa, jer sam pobrkala vrijeme polaska, i uzdah olakšanja kad sam vidjela da je bus još tamo. Srećom da im točnost nije vrlina. Bus super, spuštaju se sjedala, udoban, al ipak bus, a ja strgana još od letenja. Opet zaspala ko top.
Iskrcava me u 5 ujutro ispred cementare blizu ulaza u Natural reserva Rio Claro kako mi je žena s airbnba kod koje sam rezervirala smještaj rekla da mu kažem. Gledam di sam, autocesta, cementara, nedođija, kuća nigdje na vidiku, na kraju odem u krivom smjeru i završim pred ulazom u rezervat Rio Claro bioreserva.
Što je tu je, ne bum tražila okolo kad sam već na ulazu. Pada kavica i doručak do otvaranja rezervata.
Rezervat je poznat po netaknutoj prirodi...osim cementare...hahaha, al nudi puno aktivnosti. Ja sam prošla sve, kak i ne bih kad sam došla prva. Sve prvi...
Uglavnom prvo mala šetnja uz rijeku, kroz prašumu, do plažice na rijeci koja se zove Marmol beach, neke male pećine Templo del tiempo koju je formirala rijeka i natrag na zip line. Imaju tri linije jednu od 100m, druga je 250m i treća 200m. Nisam se još oporavila od prve već me je svezao za drugu i jurnjava po žici iznad prašume i rijeke, sve su mi noge klecale od uzbuđenja. Al preživjela sam.
Nakon toga sam se uštekala u grupu koja je išla u špilju Caverna de los Guacharos koja izlazi na Playa del Manantial, još jednu lijepu plažu na rijeci. E to je bila prava avantura. Nekih sat hoda po prašumi do ulaza u špilju, duga je 500m i uglavnom pod vodom jer kroz nju teče tok El Bornego. Mislim da je dobila ime po pticama, liče na sove, aktivne su noću ižive u špilji. Frajer je pričao samo španjolski pa ne znam puno detalja. Tu je bila neka skroz zabavna mlada ekipa Kolumbijaca iz Bogote koji su stalno vrištali i galamili, tak su bili smiješni. Špilja je ludilo, osjećala sam se ko prava speleologinja, probijala kroz uske prolaze, gazila po vodi, spuštala se na dupetu na niži nivo, skakala s viših stijena u vodu kojoj ne znaš dubinu, plivala kroz dijelove. Upozorio nas je da ne pijemo tu vodu jer u špilji žive te ptice, slične sovama koje seru u vodu, a ja sam se nagutala i te kak. Valjda bum preživjela. Na kraju špilje je izlaz koji je zapravo vodopad. To mi je bilo nevjerovatno, da ću ispasti iz špilje kroz vodopad, ko Indijana Jones.
Koja avantura, mokra ko miš, promrzla i sretna, uštekala sam se još i na rafting, s istom ekipom. Da njih nije bilo umrla bih od dosade, jer nema baš nekih brzaca ni spuštanja po slapovima. Mislim bilo je ok al ne baš previše adrenalina ko što je bilo u špilji, tak da mi se i prispalo na čamcu. Srećom me ova ekipa i dalje zabavljala, pa smo se ganjali s čamcima i špricali. Pao je i kupanjac, voda je ok za kupanje, friška al je vani vruće pa paše to kaj osvježava, al nakon cijelog dana u vodi jedva sam čekala obući se u suho i malo zgrijati.
Navečer opet muka s nalaženjem smještaja, dobrih 2km cukanja ruksak uz brdo po autocesti dok kamioni iz cementare praše pored, pa traženje kuće.
Našla napokon uz pomoć Wilsona, susjeda kojem je žena s airbnba ostavila ključeve. Lijepa je soba, i kuća je ok ima i bazen i onu ljuljačku na rubu na kojoj bi moja Slajkica uživala, i pogled je lijep... Ako izuzmemo cementaru iz glavnog kadra, a da ne spominjem jutro kad sam se probudila i imala osjećaj da spavam na autocesti, kakva je buka bila. Al sve skupa avantura je bila nenadjebiva.