crtice s puta: Malezija I dio- prvo divljina

2.1.2012 Johor Bahru- Jungle train- Taman Negara

Budimo se ujutro, ne znam da li sam pol sata zadrijemala u komadu, cijelu sam se noć vrpoljila na onom tvrdom ležaju kroz polusan. Trpamo stvari u ruksak( uspjela sam se skresat za ovaj put od 18 dana u samo 7-8 kila, yes, postajem sve bolja u pakiranju, skužila sam da mi niš ne treba i da sve kaj nosim mogu uvijek oprat). Trebamo krenut al stari treba na kenjaru. Čekam ga i pizdim, i opet žurim na vlak jer nam je jutros nekak trebalo duže nego jučer. Uletavamo na JB sentral i opet imamo samo 10 minuta do polaska vlaka. Na brzinu kod one babice od jučer kupujemo neku klopu i kavicu, da ne skapamo i utrčavamo na vlak. Krivo mi je jer sam htjela malo degustirat različite oblizeke kaj nam je jučer frajer dok smo jeli kod babice objašnjavao da se tamo jede; neke lokalne specijalitete, kolač od batate, a ovak smo samo strpali u vrećicu prvo kaj nam je palo pod ruku.

Ovaj vlak se zove jungle train i na njega sam se opako hrustila, vozi kroz junglu iako bi trebalo biti jungle više u onom sjevernom dijelu od Gua Musanga prema Kota Bahru nadala sam se da ćemo i u južnom dijelu vidjet barem malo divljine, i zato sam i ubacila Singapore kad već moramo ići prema jugu da se možemo vozit ovu turu po danu od Johor Bahru do Jerantuta, jer iz KL ide samo po noći. Uglavnom od jungle nisam vidla ni j. Samo nepregledne plantaže sugar palm, i banana, ali lijepa je vožnja jer je lijepa priroda. Zapravo nas je razočaralo kako masovno krče prašume, kultiviraju tlo i sade plantaže palmi.

Često mi se desi da me stvari na koje se najviše nabrijem pomalo razočaraju.

Vlak ide u 5.53 ujutro iz JBa i dolazi u Jerantut u 12.38., karta košta 30MYR. Vožnja dnevnim vlakom je skroz ugodna, i ful jeftina, jedino što su vlakovi puno sporiji od buseva, i obično kasne al ne više od sat vremena. Tako i ovaj put kasnimo nekih 50-tak minuta pa me pomalo lovi frka da nećemo stići na zadnji čamac za junglu koji ide oko 14h(14.30.)

Silazimo na stanici i pojma nemam kam trebamo ići, nadam se da će me zaskočiti klasična sačekuša koju organizira neka putnička agencija. I tako i bi. Nekad se čovjek treba malo prepustiti stihiji, i iako izbjegavam te agencije veselim se što ne moram sve odrađivat sama, a po cijeni vidim da me neće odrad jer traže 35 MYRa, gencija je NKS i oni su tamo jedni od glavnih šerifa u Taman Negari. Voze nas prvo busom u Kuala Tembelling yetty i tu kupujemo karte za nacionalni park, cijena simbolična 1 MYR i za fotić 5 MYRa, tu nas upisuju u neki registar, valjda da znaju ak se zgubimo di smo se zgubili, a karte nas čekaju tek u NP. Ukrcavaju nas u dugi čamac, po dvoje u malu "kadicu" bar je meni ličilo sjedalo za dvoje na kadicu. I počinje milinica. Čamac vozi jedno 3 sata po rijeci, okolo jungla, na sprudovima se suše vodeni bivoli, majmuni skaču po krošnjama drveća, dječica se brčkaju i špricaju u plićaku, sunce prži, vidjeli čak i nekog velikog guštera kako ulazi u vodu i beskrajno uživali. Jedino me nervirao frajer koji vozi što si nije dao malo više truda pa stao kad bi vidjeli životinju ili nam pokazao koju, kad smo u Costa Rici išli sličnim putem do Tortuquera vozač je bio super pokazao nam je hrpu životinja i svaki puta se približio čamcem i stao. Na tom smo putu vidjeli više životinja nego u svim nacionalnim parkovima. Al svejedno -i ovaj put smo uživali .

pogled iz jungle traina

u čamcu do NP Taman Negara

vožnja kroz prašumu

vodeni bivoli

ovo ne treba komentirat, sve se vidi

Taman Negara, pogled iz sela

Selo nasuprot NP Taman Negara zove se Kuala Tahan, uglavnom je orijentirano na turizam, uz rijeku su splavovi koji su i turističke agencije i restorani, na obali su kuće od kojih ih dosta iznajmljuje sobe ili kolibe( bamboo huts). Ovi iz agencije nam pokušavakju uvalit neki aranžman u kojem bi išli po noći u prešumu i gledali noćne životinje, ili se vozili jeepom po noći na rubu prašume i kažu da se tako može vidjeti puno životinja( cijene takve zajebancije su od 35 do 60 MYRa). Srećom stvarno nisu bili nasilini, i ponudili su nam da dođemo navečer pogledati film o TN i da onda odlučimo. Nas dvoje se bacamo u potragu za smještajem već sam po prilici znala što se nudi jer sam potražila prije na netu. Malo smo se raspitali putem po selu al cijene su mi bile malo too much, uglavnom 50 MYRa za bungalow. Na kraju smo se uputili u Durian chalets koji su mi i bili prvi izbor samo što su jedno10-15 minuta hoda udaljeni od sela. Cesta ide kroz šumu kaučukovca i posvuda su drva zarezana po sredini i kraj njih kantice u koje curi bijela gusta tekućina, od koje će kasnije raditi gumu. Stižemo do Duriana, koje se tako zove po ogromnom stablu Duriana, to je zapravo veliko, pikavo, i smrdljivo voće, koje nažalost nismo probali(bumo drugi put). Veli nam žena da ima slobodnu još jednu kolibu od bambusa za 25 MYRa- e to te ja pitam. Vodi nas do kolibe da nam pokaže a ja sve sretnija, koliba usred predivnog vrta na rubu prašume, vrt pun tropskog voća kojem ni sama ne znam ime, kakaovac, palme, papaja, hibiskusi, prava ljepota usred divljine. I opet deja vu, tako je isto bilo u Costa Rici u Cahuiti, samo je bungalow bio betonski. A naša je kućica ispletena od bambusa obojana u žive boje, sa limenim krovom, ispred mali trijem unutra 2 kreveta s mrežama za komarce i kupaonom koja vjerovatno datira iz I. Svj. rata; pod betonski, wc čučavac, tuš na zidu a kada je cijela kupaona. To smo baš i tražili. Naslikavamo se ko ludi po dvorištu i kućici, i skužimo da je već počeo padati mrak. Uputimo se u šetnju do sela i u potragu za hranom. Odabrali smo jedan restoran na vodi krasan je pogled na rijeku i i naručili tajlandsku juhu tom jam, to je juha s mesom, rezancima i povrćem i bila nam je skroz ok( mislim da je koštala oko 5 MYRa ( to je oko 10kn) jeftini su im i prirodni sokovi ali tu ih ne pijemo jer moramo stići na film kod onih iz agencije, tamo si naručujemo sokove i gledamo film. Kao da smo u kinu. U svakom slučaju nakon filma smo još sigurniji da idemo sami i da preskačemo noćne safarije. Po mrklom se mraku vraćamo u našu kolibu, svijetlimo mobitelima po cesti, i niš ne vidimo, odjednom mi noga zapne za neku granu na cesti, počnem skakat od straha da nije neka živina, usrala sam se, ma koji noćni safari pa ni po cesti se ne usudim hodat po noći a kamoli po prašumi.

kaučukovac

dvorište kod Durian Chalets

naš bamboo hut

Uvlačimo se u krevet, namotavamo mreže, mažemo se sa stikom za komarce i palimo onu smrdljivu spiralu za komarce koju nam je žena dala. Da ih sad vidimo. Iako ih je bila tona okolo nas nije mučio ni jedan- imali smo dobro naoružanje. Po noći je kiša šorala po limenom krovu i grmilo je ko u paklu. Zato nas je ujutro dočekalo blato i upozorenje pazite se pijavica.

3.1. 2012. NP Taman Negara - Jerantut: beskrajno popodne u Jerantutu

Navlačim hlače pa preko njih visoko čarape, da me ne pocicaju pijavice. Al prvo tražimo dobar gablec, kak je selo malo nema neki izbor a restorani ne rade, glavinjamo okolo i kod škole nađemo neki mali market di ekipa dolazi na klopu. I tu tamanim roti cenai, palačinke s nekim ljutim sosom( cijena prava sitnica 1 MYR za jednu palačinku- ili 2 kn), a stari dere po riži i plietini, i za kraj stučemo palačinke s bananom kaj smo vidli neke talijane da jedu( e te su bile skuplje 4 myra z 1). Ubacujemo se u čamac koji vozi na drugu obalu gdje je ulaz u NP. U park se ulazi kroz resort koji se zove TN resort, i izgleda zgodno, drveni bungalovi, dosta prostrani ispred trijem sa stolicama za odmor, okolo lijepo uređen park i sve to usred jungle koja je stara po njihovim riječima 130 milijuna godina. Šetnjica je počela lijepo, po stazici uz velika drveća stara ko zna koliko, a onda je počelo blato, pa mi je malo prisjela šetnja jer je blato zbog sinoćnje kiše bilo sve jače, ali pijavica na sreću nije bilo. Uglavnom šetnja nije niš posebno, ali su na kraju puta bili viseći mostovi zapravo canopy walk, jedni od najdužih na svijetu dug 530m, vsoki 30 do 40 metara, plaćaju se 5MYRa(10 kn). E to je bio zanimljiv dio, ovi su još bolji od onih u Costa Rici, jer nisu mostovi nego baš kao oni pravi u prirodi, samo jedan može prolaziti, i moraš se držati za uže rukama, šetaš kroz krošnje drveća iako nisam vidjela ni jednu pticu, dobra avantura. Na kraju smo se popeli do Bukit Teresek brda na visini od 334m( stari me nagovoril da velim da smo se popeli na 3340m, da dodam jednu nulu da ga ne jebu njegovi planinari kak mu je mali uspon). Uglavnom za mene je i ovo bilo teško, na toj vlazi i po tom blatu skoro sam dušu ispustila, al ajde nagrada je bio lijepi pogled na prašumu i rijeku. Sad smo se htjeli nekim drugim putem vratiti do sela, na karti smo vidjeli da postoje 2 puta, jedan je bio zatvoren a tamo gdje je trebao biti drugi put pisalo je samo putokaz do nekog mjesta 25 km i do nekog drugog 75, a po meni je tu trebao biti i put do sela neko ranije skretanje na nekih 1,5km al ništa nije pisalo pa se nismo usudili uputiti tim putem. Staza je ta loše označena, samo je dobro označena ona do canopya, a ovo se uopće nisu potrudili označit, kladim se da su to fore s uvaljivanjem vodiča, pa nismo mutavi da ne znamo samo napiši jebenu oznaku!!!Uglavnom morali smo se vratiti istim putem a nema mi goreg od toga pa nisam došla u junglu na drugi kraj svijeta da se vraćam istim putem nego da malo istražujem( naglašavam malo jer ipak nisam toliki avanturista da se uputim po neoznačenoj stazi u nepoznato) i još sam zveknula u blato do koljena jer je staza već bila prava kaljuža od hrpe ljudi kaj su tu prošli. To mi je pokvarilo cjelokupni dojam, ak ste već napravili tolke mostove i smislili safarije kaj tak teško označit par staza za glavinjanje da se ne moraš vraćat istim putem. Mislim da ću ih malo ogadit na tripadvisoru, tolko su me razočarali.

Sad sam se malo iznervirala pa sam skoro zaboravila reći da smo vidjeli čak 3 životinje: mrava, puža i guštera. A- ha. Toliko nisu vidjeli ni oni s vodičem, samo puža i pokazivao im je neke biljne vrste uglavnom za odradit ovaj dio do canopya fakat ne treba vodič jer smo ih viđali i malo slušali putem; pokazivali su im par drveća, kako se pali vatra u šumi, i niš drugo posebno, čak se s njima ne penju na vrh brda nego sjede dole i čekaju ekipu, a vraćaju se čamcima s mola ispod canopija. Još manje avanture.

doručak na maloj tržnici u Kuala Tahanu

velika drveća

put kroz prašumu

canopy walk

Taman Negara

divlja zvijer: gušter- malo bolje pogledaj na špagi

Bukit Teresik uspon koji sam savladala- 3440m;-)

Pošto smo se ranije vratili odlučili smo ulovit raniji bus lokalni koji je oko 15h trebao ići ispred škole, a ne njihov u 19h koji je koštao oko 35 MYRa. došli smo malo ranije na stanicu da ulovimo na placu nekaj za pojest, al nije više bilo ni jedne babice, samo jedna curica koja je prodavala nešto kao pohani kruh, pa smo si kupili vrećicu toga(1MYR), i bilo je čist ok. Bus je već stajao tamo a vozač je rekao da kreće u 14.30. pol sata prije nego što su nam rekli u selu da bi trebao ići. Imam osjećaj da tu busevi idu po vlastitom nahođenju a ne po voznom redu. A i bus je žešća starudija, klima u busu tropska, ak se hoćeš rashladit otvoriš prozore. Do Jerantuta vozi jedno sat, sat i pol.

Dolazimo na autobusnu stanicu, koja je usred velikog marketa gdje prodaju sve i svašta od povrća, voća, tehnike, hrane, odjeće, svega. Pošto sam kupila još prije kartu za noćni vlak za KL pokušavam je zamijenit ili vratit na stanici vlaka jer mi se ne da čekat do 1 ujutro, a i ne znam što da radim u ovoj selendri. Na željezničkoj stanici mi vele da mogu vratiti kartu al ću dobiti van pola novaca( 20 MYRa od 40 koliko sam je platila) i to ne u kešu nego na karticu jer sam tako platila. E sad na polovicu bi još pristala jer autobus košta duplo manje, tj, taman toliko, al da je dobijem lovu ko zna kad, možda i nikad zaboravi. I tako odlučujemo popodne i večer provest u ovom gradiću od nekih 90 000 stanovnika, koji iako je glavni grad provincije Pahang, ne odaje dojam glavnog grada, tek malo većeg naselja, u kojem se sve zbiva oko tog kolodvora i u ljubičastoj ulici gdje su i većina agencija za TN. Ovi na kolodvoru su nam se smilovali i uzeli ruksake u svoj ured da bar njih ne moramo teglit. Prvo se bacamo na neki štand sa klopom, i kupujemo opet onaj kruh al ovaj nije fin kao onaj od maličke iz Kuala Tahana, al su zato super pohane banane i račići na štapiću. Onda kupujemo neko voće koje još nismo jeli liči na leeche, i jako je fino i to stamanimo. E sad ubijamo dosadu po placu i po dućanima oko placa pa gledamo cipele, ruksake, tehniku... Na kraju kupujem slatkiše za djecu za Burmu , a stari neke japanke, pa odemo popit kavicu, pa tražimo internet ali ne radi, pa se vraćamu u tu birtiju di smo bili na kavi pa jedemo, pa nas potera s terase kiša, pa odemo opet malo šetat i snimimo frajera kako na gradskoj pozornici pjeva karaoke sam, sasvim sam nitko ga ne sluša na kraju uspijem naći internet iza željezničke stanice u blizini nekih restorana, preko puta placa. Pa nakon sat vremena se vratimo u one restorane kod stanice a tamo kino. Stavili platno i preko LCDa puštaju filmove, taman bio Avatar, pa smo si naručili neke sokove i opet uživali ko u kinu. I tako do 1 ujutro. Dosadnijeg dana nisam imala na ovom putovanju.

ljubičasta ulica u Jerantutu

frajer pjeva sam ko prst

opet kino

4.1.2012. KL- Batu Caves

Nakon četiri dana već se ušaltavam u ovaj putni ritam, a to znači da mogu spavati u svakom prometnom sredstvu, i na sjedečki, ležečki ili stoječki, tako da ovu noć u vlaku spavam ko top, i jedva se dižem s onog uskog kreveta u vlaku kad me budilica na mobu pola sata prije dolaska u KL budi. Vlak opet kasni nekih pola sata, burki bi nas trebao čekati na stanici. On je stigao prije 2 dana u KL i sada nastavlja put dalje s nama. Veselim mu se ko malo dijete, kao da ga nisam vidjela prije tjedan dana, al ovo kad si negdje daleko i kad sretneš nekog bliskog je poseban filing.

Lako smo ga našli na kolodvoru, i nakon izljeva sreće i radosti tražimo neki ormarić da ostavimo ruksake, jer danas kasnije popodne nastavljamo s ovog kolodvora busom za aerodrom LCCT. Ormarići nisu baš jeftini, uspjeli smo se utrpati u jedan malo veći za 15 MYRa dnevno.

S kolodvora idu vlakovi za Batu Caves svakih pola sata, karta do tamo je 1 MYR a nazad je 2 MYRa nisam uspjela skužit zakaj cijena nije ista. Vožnja traje 20 minuta i odmah po izlasku sa stanice pred nama se pokazuje ogroman kip nekog idola s majmunskom facom Hanumana. Špilje su nastale u vapnenačkoj stijeni, ima 3 velike i više malih špilja, najveća je Catedral cave, u kojoj je i glavno svetište i po njoj možete slobodno šetati, a pored nje je Dark cave špilja u kojoj su očuvani špiljski ukrasi, duga je oko 2 km a ulaz se plaća 35 MYRa, šetnja s vodičem traje oko 1 sat na plakatu su i neki špiljski pauci i šišmiši koji se tamo mogu vidjeti, bilo mi je malo preskupo dati 70kn pa nismo išli nutra. U velikoj špilji je hindu svetište posvećeno lordu Murunganu čija se 42m visoka statua nalazi ispred svetišta. Velika dvorana visoka je 100m i na kraju ima otovr na vrhu. Puna je manjih hramova i unutra su svećenici koji vrše obrede,goli do pasa, samo u haljinama, neki su mladi i zgodni pa mi je zanimljivije od obreda bilo malo slinit po trupinama, nek mi njihovi bogovi oproste. Mljac.

Velika je dvorana puna smeća ne kužim te hinduiste da kraj tog prolaze svaki dan i ne reagiraju, i da to ne očiste. Najviše smeća donesu majmuni, koji su meni osobno bili najveća atrakcija u tim špiljama, nisam znala da ćemo ih tamo sresti pa nisam imala nikakve oblizeke za njih. Prvi se vide već na početku stepenica( ima ih 272 do vrha) stoje sa strane i žicaju. Prodavači su nas upozorili da pazimo na vrećicu u kojoj smo imali robu. I bome prvo kaj su lopine napravile okomile se na vrećicu u mojim rukama i poderale je. Malo smo se naslikavali, ali treba biti oprezan, jer mogu biti dosta agresivni, u principu treba im prilaziti polako, bez naglih pokreta. Dok je burki naslikavao jednog drugi mu je maznuo poklopac od kamere, pa smo morali izvest akciju otimačine. Prvo je zagrizao i vidio da nije za jelo, al nije ga puštao, onda mu je stari ponudio lizaljku i on je pustio poklopac na pod. Ekipica se skupila oko njega i žicala da im pusti lizaljku ali ovaj je bio neumoljiv. Jedan je nekaj čačkao po grmlju pored stepenica, i našao jaje, tamo ima i hrpa kokoši, i smazao ga. Drugi je nekom Japancu iz ruksaka maznuo cijeli paket tosta. Ludi su i zabavni, samo treba paziti na svoje stvari. Nakon obilaska špilje i zajebancije s majmunima morali smo se vratiti u Kl. Otišli smo do Little Indie jer nam je to bilo najbliže kolodvoru i pojeli nekaj na brzaka pa natrag na bus za LCCT i za Burmu.