Burma I dio - Yangon

4.1.2012. KL - Yangon (Burma/ Myanmar)

Air asiom letimo sa KL LCCT za Yangon, Burmu tj. Myanmar po novom, let traje jedno 3 i pol sata, malo duže nego što sam očekivala. Kartu sam ubola za 500 kn (oko 100 USD) što je super, jedino je sranje kaj za te pare nemaš niš, ni rezervaciju sjedala, ni hranu... još ovih 3 sata ok bez klope al iz Londona do KL smo si furali sendviče da izdržimo. Na aerodromu nas dočekuje veseli vozač iz hotela Ocean pearl inn, i vozi nas i još jednu ekipu iz Hong Konga u hotel. Dok čekamo vozača prilazi nam neki drugi vozač i nudi prijevoz na što mi objašnjavamo da ga imamo a on s nama nastavlja srdačan razgovor o tome od kud smo, o Burmi, raspituje se što planiramo, daje par savjeta uči nas neke riječi bez imalo navaljivanja da nas vozi. Prvi šok, kakvi su tek obični ljudi kad su taxisti tako srdačni i dragi. Dobili smo i veliku kartu Burme sa kartama države, Yangona, i svih turističkih odredišta, počinje lagano oduševljavanje. Naš nas šofer vozi u hotel i usput pokazuje neke znamenitosti kraj kojih prolazimo. Hotel je bio jedini koji sam mogla naći preko svojih jeftinih stranica hostelbookers, i hostelworld, svi su hoteli bili skuplji. Tu sam za nekih 30 tak eura dobila trokrevetnu sobu s doručkom i klimom i prijevoz sa aerodroma, našla sam još jedan u tom rangu Motherland inn, za iste pare ali oni nisu imali prijevoz. Smješten je u dobrom dijelu Yanguna ulica Botathaung pagoda road, blizu tržnice Monsoon i Botathung Paye, i rijeke Yangon, i kvart je zanimljiv pa se imaš di klatit navečer. Opet dolazimo bez love, tj njihove love kyata, pa nešto mijenjamo u hotelu da imamo do sutra. Tečaj je u mjenjačnicama na Monsoon marketu 800kyata za 1 USD, a ja sam to preračunala da je 1000kyata oko 7 kn, tak mi je bilo lakše. Ubilo me na ovom putu to šaltanje valuta. Zadovoljni smo hotelčićem, ima telku(iako nas to ne jebe) frižider, klimu, čistu kupaonu(čak dobiješ i japanke za kupaonu da ne blatiš sa svojim japankama), jedino kaj nema prozore(zapravo ima al kad ih otvoriš gledaš u zid na pol metra). Namještaj je malo derutan al who cares (hookers). Hitamo stvari, borba za krevete ko će na kojem spavat i odmah se bacamo u istraživanje. Krećemo po vlastitom nahođenju od hotela udesno, i odmah nalazimo ulične štandove gdje pripremaju hranu, a ispred svakog mali plastični stolčići (kao oni dječji na 4 noge) i stolići. Gledamo po rajnglama kaj imaju za jesti i pošto jako slabo govore engleski, zapravo ne govore,prstima pokazujemo kaj ćemo jesti, vidim sporazumjevat ćemo se na hrvatskom a ruke će radit punom parom. To smo ionak već navikli. Uglavnom uzimamo rižu i nekakvu piletinu i govedinu u saftu a oni nam donose juhu, i čaj koju nismo naručili. Ne bunimo se nego hrdamo juhu i kad smo pojeli oni nose još. I skužimo pravilo broj 1. juha je besplatna, kad pojedeš do kraja oni nose dok ne ostaviš ili ne kažeš dosta. broj 2. i čaj je besplatan piješ kolko hoćeš- čaj je crni onak lagani bez šećera.

Hrana je ok niš spektakularno ali ljuto ko pas, morat ćemo se psihički pripremit za ono kaj nas čeka ujutro nakon prve kave. Klopa za nas tri oko 3 000 kyata(21kn) najeli se do sita. Pravilo broj 3 u Burmi nemreš ostat gladan. Al toliki trud oko nas još nismo doživjeli, da nam ne bi nešto falilo, sve što treba donose, ak nema kod njega ode kod susjeda na štand i donese, ma kraljevski tretman. Pravilo broj 4. potrgat će se da ti ugode.

E sad mi gledamo jel nam previše naplatio, kakvi smo zajebani proučavamo malo koliko naplaćuje ekipi, i vidimo da je sve pošteno i učimo jedno od najvažnijih pravila br.5. Burmanci ne lažu, najpošteniji su narod koji sam do sada upoznala. Rekla bih čak i taxisti ali s njima se ipak kao i s trgovcima treba cjenkat, i to besramno u pola rušit cijenu. To je iznimka koja potvrđuje pravilo.

Puno je ljudi vani po ulici, pijemo kavicu i čaj i idemo dalje istraživat po kvartu oko ulice Bogyoke aung san road, ulazimo u dio gdje vidimo žižu i ekipu, za sada nam ide dobro, prvo nailazimo na jednu pagodu Shwe Phone Pwint Pagoda naša prva pagoda i ostajemo fascinirani zlatnom pagodom u obliku zvona. Okolo prodavači prodaju cvijeće za žrtvu zato sve lijepo miriši.

Idemo dalje za gomilom kad uletimo na neko događanje provučemo se kroz ogradu i skužimo da neka lokalna zvijezda u usponu ima koncert, ekipa uživa, pjeva i plješće, vidim plaćaju se ulaznice ali nas nitko nije niš pital. Slušamo malo al nam to brzo dopizdi pa odemo dalje do dućana na pivicu. Probavamo Myanmar pivu po preporuci onog srdačnog taxiste na aerodromu, al piva nas ne oduševljava okusom pa odmah kupujemo i Mandalay rum( velika piva košta oko 1500kyata ili 10kn, bolje nego u Maleziji, a rum je oko 350-500kyata kako u kojem gradu, znači oko 4 kn pol litre) e rum nam već puno bolje sjeda miješamo ga sa lokalnom kolom, star cola, koja košta kolko i rum(ironija). Pred dućanom se ufuravamo u ekipu, vidimo svi nešto veseli, u cugi, slave i objašnjavaju nam da je danas Independence day, tj,. Dan nezavisnosti za njih veliki praznik. Nismo mogli bolje pogodit brijačinu, za inače mirnu Burmu. Jednog smo pitali da nam objasni kaj to žvaču pa je burkiju dao jedan svoj betel za probu. Idemo dalje a po ulicama kvartovska ekipa ima tekme iz nekog sporta di se treba probit na drugu stranu kroz protivničku ekipu, svi se skupili i navijaju, i sad već lagano razuzdani i pijani klatare se po ulici i slave. Ali nema nereda samo veselje. Upoznajemo nekog svirača koji nam je odmah i zapjevao neke pjesme koje uopće nisu loše zvučale s obzirom na to koliko je bio pijan. Sa prodavačima betela ulazimo u priču jer su znali malo bolje engleski pa nam objašnjavaju kako se radi i konzumira to kaj žvaču, i da ako gutaš jače udara. Naravno da su moji dečki odmah ubacili po jedan u kljun i gutali da vide kak je al vele niš posebno, jače ih je zašorala ona politrenka ruma,uspjeli smo se stopit sa lagano zavaljenom lokalnom ekipom. Još im je frajer poklonio i cigare od kukuruzovine, to su meni djed i mama pričali da su pušili na selu ko djeca. Uglavnom u odličnom i euforičnom raspoloženju prolazi nam prvi dan, sretni smo jer nismo mogli bolje pogodit nego dan kad je velika fešta i upoznat Burmance u malo drugačijem raspoloženju.

pogled na rižina polja















kroz kvart ide pruga- pogled po noći















Shwe Phone Pwint Pagoda
















koncert pjevačice u usponu

ispred dućkasa na pivi i rum koli















igra protrčavanja















s našim kompićem pjevačem















betel nut

slaganje betela za žvakanje

pogle im okice, sad je na redu cigara od kuruze

05.01.2012. Yangon

Ujutro se bacamo na doručak koji nas je ugodno iznenadio; tost, jajčeka, putar i pekmez i papaja i banana. Nakon kavice i druženja s nekim stričekom iz Singapura, izlazimo van u potrazi za mjenjačnicom na Monsoon marketu, trebalo bi biti blizu hotela, prvo dolazimo do Botatung Paye koja je zapravo na kraju ulice u kojoj je hotel.Plaćao se neki ulaz pa nismo išli unutra nego smo je obišli izvana pa se spustili do rijeke. Uz put je burki od nekog čiče kupio slatkač al nam nije bio fin pa smo one koje nismo otvorili poklonili djeci koja su se igrala. Uz pagodu su štandovi na kojima prodaju banane za koje sam prvo mislila da su za jelo a onda sam skužila da ih budistički vjernici kupuju i prinose u hram kao žrtvu. Lijepo bi se izblamirali da smo kupili tu kvrgu banana i počeli je tamanit. Muvamo se malo uokolo i snimimo ekipu kak igra mlin ili neku sličnu igru, dečki čuče i igraju, zapravo Burmanci stalno čuče; kad čekaju bus čuče, kad nemaju posla čuče, kad igraju igre čuče... sve više u meni raste neka simpatija prema tim ljudima.

Na obali rijeke Yangun gledamo čamce koji prevoze ljude na drugu stranu ali nemamo vremena prijeći preko pa nastavljamo potragu za mjenjačnicom. Idemo cestom paralelnom s rijekom pitamo ljude ali nikako da je nađemo, napokon nekako nabasamo na tržnicu Monsoon , koja je zapravo street market na kojoj ljudi prodaju uglavnom hranu, voće, povrće, rive , suhe ribe, piceke i sve to trančiraju nasred ceste. Opet se neki dečki zabavljaju igrajući nešto kao nogomet s loptama od bambusa. Vjerovatno su prodavači pa malo ubijaju dosadu... na tržnici na svakom štandu je uglavnom cijela obitelj ili majka sa djecom. Svi nešto rade, a dječica spavaju. Vidim da im obitelj puno znači, malu djecu vode sa sobom, i brinu o njima a malo veću čuvaju još veća djeca, i ne znam dal sam u tih tjedan dana jedanput čula dijete da plače i to zato jer je palo a ne zato jer je netko podigao glas na njega. Čine se jako brižni. Ti ljudi polako osvajaju moje srce.

školica za odrasle















pruga kroz kvart- pogled po danu

banane koje ne jedu nego žrtvuju

Botathung paya
















Botathung paya















čamci na rijeci Yangun, u ovom blatu je hrpa riba

koje puze okolo















dečki igraju dame i čuče




















simpatični čiča koji prodaje sladoled













ekipa odmara uz cestu, i svi su sretni

Cura prodaje na Monsoon marketu














street market: piceki se čiste i trančiraju na licu mjesta

sušena riba

svi nešto rade

ili se zabavljaju, na jednostavan prirodan način

Kupujemo neke snackove na štandovima al pazimo da izgleda ok, i da je ispred red što znači da je klopa ok. Skoro smo zaboravili da moramo promijenit lovu i po mogućnosti vidjeti još neke dijelove Yanguna jer danas odlazimo. Opet se raspitujemo za mjenjačnicu pa nas malo šetaju gore- dolje jer nas očito ne razumiju. Na kraju ispada da smo bili na par metara od mjenjačnice. Ulazimo 5 min do 12, unutra je puno šaltera al svi su zauzeti, ne snalazimo se baš al kužimo da se polako zatvaraju i jedva se uspjevamo uvalit nekoj curi koja je taman mislila isto zatvorit. Pregledava svaku novčanicu gore od murjaka, i naravno pola nam vraća srećom da je stari pun ko brod pa vadi nove, a doma me zajebavao da izmišljam za mijenjanje love evo mu sad. Već me lovi nervoza jer ja imam samo 200 dolara za Burmu, a stotku mi je već odbila. Na kraju mijenjam samo stotku a računam da ću s ovom plaćat buseve i smještaj( velika pogreška) .

Sad lovimo trishaw ili trišu do Sule paye koja je centar grada, vozimo se svatko u svojoj triši i naslikavamo. Usput razgledavamo arhitekturu koja je uglavnom u kolonijalna, većina zgrada je u dosta derutnom stanju osim onih u samo centru uz Sule payu, pagodu koju bi trebalo posjetiti u Yangunu. Nalazi se u samom centru grada usred kružnog toka u ulici Mahabandoola road, stara preko 2200g. U blizini je neka nova građevina nisam skužila kaj je to, pa zgrada City halla ili gradske vijećnice, pa žuto crvena zgrada suda, i imigracijski ured i crkva sv. Immanuela krstitelja. Nakon kratkog razgledavanja potražili smo autobusnu stanicu da ulovimo bus do Shwedagon paye, raspitujemo se uokolo i ubacujemo u neki bus. Karta je koštala 200kyata znači oko kunu i pol, i gužvamo se u busu s ostatkom ekipe, doživljaj neprocjenjiv. Opet pitamo di treba sići pa nam jedan monk objašnjava da on ide tamo i da samo njega pratimo. Uz njega je bio i mali monkić , valjda su im to štićenici. Sišli smo gdje je pokazao i pratili ga do glavne pagode u gradu, na kraju smo izmijenili adrese s njim, lijepa gesta al ne znam kad ćemo se uspjet družit jer danas odlazimo a i on nije odavde nego su njegovi hramovi u Mrauk U a do tamo nećemo ovaj put. Vodi nas do jednog od četiri glavna ulaza u pagodu. Ulaz čuvaju dva velika chintea- lava, ulaznica košta 5usd i nakon jedno pet minuta hoda dolazi se u središnji dio u kojem je glavna stupa, i puno manjih i većih hramova. Prema tradiciji stara je oko 2500g. po čemu bi to trebala biti najstarija pagoda na svijetu a ne samo u Yangunu, ali prema povijesnim podacima izgrađena je između 6 i 10 st.n.e. Ono što je čini veličanstvenom je zlatna stupa visoka 99m u koju je ugrađeno oko 90 tona zlata i to u obliku zlatnih listića koje vjernici polažu, a na vrhu u kruni je preko 5000dijamanata i 2000 rubina i dijamant od 76 karata, bar tako kažu, ja to nisam vidjela. Ali odsjaj sunca stvara posebnu atmosferu zajedno s ljudima i svećenicima koji mole, meditiraju ili samo odmaraju. Lijepa je i u sumrak što smo uspjeli vidjeti sinoć iz taxija.

Prošetali smo u krug i onda sjeli uživati u trenutku. Mogla bih tamo sjedit satima, druzit se s ljudima ili samo promatrati prekrasnu stupu kako se sjaji na suncu.

kolonijalna arhitektura














zabavna vožnja u triši















Sule Paya

živopisne ulice Yangona

neka nova zgrada uz Sule payu















crkva sv. Immanuela krstitelja















monks koji nas je vodio do Shwedagon paye

Shwedagon paya




















zlatna stupa

hramovi u pagodi

Uživanju je došao kraj, čovjek bi mogao tamo satima sjedit ali morali smo krenut jer želimo još obići Bogyoke market. Na izlazu iz pagode lijepi je vrt sa prskalicama koje smo iskoristili da malo protrčimo kroz njih i osvježimo se, naročito burki. Lovimo taxi koji nas vozi direkt tamo. Nakon kratke šetnje postajemo gladni, al nema baš štandova s hranom, uglavnom suveniri i roba. Stari i burki kupuju lonđije- duge marame koje Burmanci nose umjesto hlača. Napokon nalazimo jednu bakicu kod koje nam se svidi kaj ima za jest i izgleda dovoljno čisto i jeftino. Ubijamo opet juhu i nudlse i odmaramo malo. Nemamo više vremena i uzimamo taxi do hotela kupimo stvari i opet se ubacujemo u drugi taxi koji nam je dogovorio čovjek s recepcije za 7000(ili 8000) kyata koji nas vozi na drugi dio grada do autobusne stanice Aung minglar jer nam u 17.30 kreće bus za Bagan. Kartu sam uzela preko hotela za 15 oookyta(oko 100kn) al ispada da i na kolodvoru toliko košta. Vozimo se sigurno sat vremena do tamo što mi samo govori koliki je to grad, pa nije ni čudo ima oko 5mil. stanovnika, koji većinom žive u nekim naseljima u potleušicama. Vrlo rijetko možeš vidjeti neku kuću od solidnih materijala, kada na takvu naletiš to nije kuća nego vila a znamo čija su takva zdanja, pa po tome ispada da je u Yangunu ili šačica ekipe koja pripada vojnoj hunti i pliva u lovi, ili sirotinja koja čini više od 95 % stanovništva. Na kolodvor treba doći najmanje pol sata ranije, čekirat se i čubit do polaska. Mi smo to vrijeme ubili u nekoj birtiji sa čajem. Bus kreće u 18.00 i putuje oko 9-10 sati do Bagana.

Bogyoki market
















kod babice na nudlsima

dečki u šopingu- kupuju lonđi