Kuba- Vinales- spilja/ cueva Palmarita

Vinales 7.1.
Dižemo se ranije da stignemo doručkovat i idemo do kuće našeg kauboja, usput Rosie susreće neke cure koje idu isto s našim kaubojem na turu ali onu na kojoj sam ja bila jučer. Nas će voditi njegov buraz i same smo na turi. Penjemo se na konje, Rosie je imala doma konja tako da zna jahati, a meni objašnjavaju malo bolje kako da jašim. Pomalo kužim i sama što treba i svako toliko potjeram konja malo u kas, a to mi je najzabavnije. Ovaj put idemo dalje, u brda, opet jašimo kraj plantaža, kroj onih sušionica duhana, kroz blato. Oko nas svakodnevni život, ljudi oru s bikovima na polju, sade po plantažama, kauboji jašu na konjima, sve manje viđamo turiste jer je ova špilja zatvorena za turiste i dosta je daleko.

Voznja u kolima

Pejzaž

NP Vinales

Kaubojka

Ide mi jahanje ko velikoj

Rosie i praščić

Ulaz u špilju Palmaritu

Cueva Palmarita

Pred špiljom s Rosie

Rijeka na ulazu u špilju Palmaritu

Stalaktiti

Stalagmit

Na izlazu

Ore se ručno, s volovima

Pušimo cigare

Vinales

Vinales, glavni trg

1. Vinales, restorani

Naš kauboj nam napokon objašnjava što znači linda, riječ koju mi Kubanci stalno dobacuju dok zvižde, prvo sam mislila da je to ime koje mi dobacuju, i još se čudila od kud vam to da se zovem Linda, ali linda znači lijepa, i to stalno viču. Smiješni su mi kak padaju na plavuše, naročito malo jačeg kalibra kao što sam ja, svi bi mi bili pratnja dok sam tu, nema veze kaj ima ženu, to niš ne smeta, objašnjavaju da je to normalno na Kubi, ja ipak volim da se drže na pristoj distanci od mene, možemo razgovarati ali bez konkretnih uleta, i dobro je što nisu nasilni, pokušaju uletit, ako prođe prođe ako ne pristojno nastavljaju razgovor.
Stižemo do špilje, nije osvijetljena i svijetlimo si mobitelima, rijeka prolazi pored špilje i izgleda da je nelad prolazila kroz špilju, vidim sve oblike koje oblikuje rijeka u podzemlju krša. Filing je sjajan jer nema nikog i istražujemo sami, zavlačim se u svaki kutak špilje, nema puno ukrasa i neki su devastirani, ali ima nešto siga u koje kad uperiš svjetlo u njih sjaje. Idemo sve dublje i adranalin raste, vjerovatno zato jer je sve mračno i nema nikoga. Na kraju je jezero, zapravo dva jezera. Dosta je hladna voda u njima pa se dvoumimo jel bi se kupali ili ne. Na kraju odlučujemo da ipak pada kupanjac i bacamo novčić tko ide prvi, ja naravno gubim. Nemam sreće u kocki, to znači da ću imati u ljubavi, a to me puno više veseli. Ulazim hrabro i za čas se privikavam na hladniju temperaturu vode. Opet adrenalin raste jer je mrak i ne vidiš ništa, a strah me da nema nekaj u vodi, da me dotakne neka riba umrla bih pd straha. U svakom slučaju zabavno je do bola, i prelazimo i u drugo jezero i plivamo do kraja. Vraćamo se natrag, i idemo van iz špilje sretni i uzbuđeni zbog ovog neponovljivog iskustva.
Opet dva sata jahanja do sela, pozdravljamo našeg kauboja i idemo u moj restoran od jučer nekaj pojest. Razmišljam da poslije klope odem u drugu špilju Indio, u koju se ulazi čamcem. Pozdravljam istu ekipu od jučer u restoranu i naručujem špagete bolonjez i pivu, a poslije jednu pina coladu. Rosi ide spavat u sobu, a ja idem u park na internet. Sjedim na suncu u parku, pričam i sretna sam. Idila ne traje dugo, počinje me šarafit u trbuhu, pa jurim doma na wc, ni Rosie nije dobro. Boli nas trbuh, sjedim vani na trijemu u ljuljački i idilu remeti bol. Izgleda da sam otrovala želudac, jer imam grčeve, ne znam jel hrana ili cigara koju smo pušile i danas dok smo bile na jahanju, ili voda. U svakom slučaju nike dobro, ne mogu nikud, mama od naše domaćice nam daje da popijemo neku tekućinu umiješanu u sol i vodu. Popijem to al baš ne pomaže. Rosie je bolje i ide u grad, aja se ostajem frkati cijelu noć u krevetu. Navikla sam da me na putu muče ovakvi problemi jer mi je želudac osjetljiv al vec drugi put u tri dana, baš mi i nije neka špica. Trese me groznica, grčevi su mi u želudcu, iscrpljena sam i umorna, manje lijepe draži mojih  putovanja po svijetu. Nadam se da ću sutra biti bolje.

8.1. Vinales -Trinidad
Nisam još uvijek dobro al sam bolje nego sinoć. Lagano doručkujem, krasan je dan, pozdravljam se s Rosie, naši se putevi ovdje razilaze, i čekam svoj taxi collectivo za Trinidad. Dolazi na vrijeme, stara lada al ide ko metak. Skupljamo još neke ljude i krećemo. Objašnjavi mi vozač da ćemo se u Havani prebaciti u drugi taxi, što mi se nimalo ne sviđa. Nakon nekih dva sata stižemo do nekog odmorišta kod skretanja za Havanu, napokon je predivan, sunčani topli dan, a ja ću ga provesti tandrkajući se na cesti. Ljuta sam sama na sebe što se nisam bolje organizirala, da sam znala da nas prebacuje u Havani, mogla sam ostati još jedan dan u Havani, malo plaža malo grad navečer, pa ujutro dalje za Trinidad. Nekako imam osjećaj da mi fali jos malo Havane. Sad je gotovo, mogu pametovat do sutra, uzimam najbolje od onog što mi se nudi...liježem na travu na odmorištu i upijam sunce. Umjesto 20 min stojimo tamo sat vremena, i napokon nas ukrcavaju u neki kombi iz 50tih godina prošlog stoljeća, zauzimam mjesto i padam u san. Nisam dugo spavala kad čujem glasove, stojimo, vozač čeprka po motoru...riknulo vozilo. Izlazim van i opet se bacam na travu i na sunce kraj autoceste, samo bez nervoze. Nije dugo trebalo, dolazi drugi auto iz pedesetih,neki kamionet chevrolet i skuplja nas. Ja sjedam naprijed, i opet pilotiram cijelim putem. Umjesto 6 sati kolko su rekli da traje put, vozili smo se najmanje 10 sati, već mi je dupe odrvenilo.

Vinales

Vinales

NP Vinales

Old cochia

Old cochias

Ovaj lijevo je riknuo a u desni su nas utrpali

Jezero- cenote na putu, izvor

Cienfuegos, izgleda zgodno iako mi je Marie koju sam kasnije upoznala rekla da je bezveze, kao i Matanzas, stali na kratko na putu do Trinidada

Cienfuegos

U Trinidad dolazimo po mraku, što mi nije drago jer trebam još naći smještaj. Neka mi žena pomaže, ali nitko ne želi rentat ispod 20cuca, a ja sam rekla da mogu dati najviše 15 cuca. Napokon mi nalazi sobu, u samom centru, kod neke familije, soba uredna, s kupaonom, imam i svoju terasu. Nisam niš pošteno jela cijeli dan i još imam grčeve u želudcu. Dok smo tražile sobu vidjela sam putem jedan lokalni palandar. Vraćam se tamo na večeru, imaju samo piletinu i ružu, dobivam još i juhicu i salatu, i naručim i pivu, i sve to za 4 cuca. Fino sam se najela al piva nije bila baš dobra ideja pa je ostavljam i idem malo prošetat da vidim di sam. Grad je pod zaštitom UNESCOa zbog kolonijalne arhitekture, živahno je kao i u Havani, puno barova i restorana, svi se skupljaju na trgu, muzika svira, pije se mojito. Samo je puno manji od Havane. Čitala sam malo povijest grada, utemeljili su ga konkvisqadori 1514, kao treće naselje na Kubi, uglavnom su ga održavali Taino Indijanci trgovinom, uzgojem stoke i ratarstvom. Kako se razvijala Havana, ovaj je grad bio na periferiji pa je postao meka krijumčarima, trgovcima robovima i piratima. U 19st postaje središte provincije pa se stvari malo mijenjaju, ljudi se naseljavaju, grade mlinove za šećernu trsku, koja je i danas glavni proizvod regije, iako ne kao nekad jer je grad teško pogodila revolucija u dva navrata kada su spaljene brojne plantaže i uništeno je gospodarstvo koje se nikad više nije u potpunosti oporavilo.

Živahna atmosfera na Plazi Major, Trinidad

Još malo glavinjam ulicama, ali me umor lagano svladava, pa se vraćam natrag u moju casu particulares. Prava je umjetnost u kubanskim gradovima pronaći svoju casu, sve su ulice slične kao i kuće, ne lutam predugo, uspijevam je pronaći i brzo padam u san.

Kuba Vinales

Kuba- Vinales 6.1.
Budim se rano jutros, malo mi je bolje, mislim da moram izbjegavati grah da se ne bi opet ponovio program sa wc školjkom. Kiša pada, čujem iz kreveta, zapravo pljušti, i nekako sam razočarana s vremenom ovdje. Nadala sam se da ću provodit vrijeme na plaži, hodat u japankama i kratkim hlačama, ispijat mojitače na suncu, a zapravo se većinu vremena smrzavam obučena u odjeću s kojom sam došla iz zagrebačke zime. Pokvarilo mi je to malo i filing Havane. Razmišljam malo kakvi su opći dojmovi do sad, nisu loši ali nisam nešto ekstra ni impresionirana. Inače nisam tip od gradova kad putujem više volim prirodu, svi ti gradovi osobito latinoamerički su uglavnom varijacija na temu kolonijalne arhitekture, tako i Havana ima brojne palače nalik onima u Španjolskoj ili nekoj drugoj kolonijalnoj velesili, u tim palačama  su imperijalisti boravili ili  su iz njih upravljali, ostalo su manje kolonijalne kuće šarenih i veselih boja u kojima je živjelo lokalno stanovništvo. Havana nije puno drukčija od toga, ali ono što ima Havana su uglavnom ljudi i atmosfera koju stvaraju, otvoreni, veseli, gostoljubivi, rado prilaze i razgovaraju, vole muziku i ples, znaju se zabavljati. To je zapravo taj dobar dojam koji upotpunjuje sve, vedri i razigrani ljudi, koji možda žive puno teže nego mi ali nikada nisu izgubili tu pozitivu. I onda tome dodam još ove stare automobile u svim bojama, pa barove i restorane u hemingwejskom stilu, sa kožnim foteljama i kubanskom glazbom, vrevu i živost po ulicama, tržnice i to je Havana, to je taj njezin šarm koji ima, mjesto gdje stalo je vrijeme negdje u pedesetim, mjesto gdje se ruku pod ruku ide taj raskošni aristokratski kolonijalni štih sa komunističkim revolucionarnim i socijalnim asketizmom, jer te na svakom uglu gleda lik nekog revolucionara ili te u oko pikne neka parola o slobodi i revolucionarnoj borbi.
Zadnji mi je dan i odlučujem pokupit prnje i ići dalje jer kiša ne prestaje, doručkujem i dogovaram se s Rosie da idemo dalje skupa do Vinalesa taxi colectivom. Tovarimo ruksake na leđa i tražimo bus do Terminal de bus, izvan kojeg stoje taxi collectivos. Nije uopce teško koristiti javne buseve, a i strašno su jeftini.. 1 pesos samo se treba raspitati gdje stoje, a to nije problem jer su svi voljni pomoći, na španjolskom naravno. Vidim da mi svaki dan španjolski ide sve bolje, sad već mogu doata toga pitati i čak i skužiti što mi govore, da sam tu mjesec dva naučila bih ga. Izlazimo iz busa a gospodin mojeg smo pitale gdje moramo sići nas vodi do stanice, odmah nam prilazi netko i pita kud idemo, dolazi drugi tip i kaze 20cuca ja kažem 15kuka, on uzima naše stvari, stavlja ih u gepek i krećemo. Nikad brže i jednostavnije od ovog nisam organizirala prijevoz. Nisu baš za previše cjenjkanja, napucaju malo cijenu al ne idu ispod one koja je uobičajena, tako da treba spustit al kad vidiš da su neumoljivi, ne treba više upirat jer to je ta cijena. Ima nekih 180km do Vinalesa, i uglavnom je autocesta,na kojoj nema ograde, stoka i ljudi šeću po rubu, neki stopiraju, nema puno prometa. Naš vozač skreće na neku cesticu i kaže pet min. Gledam kaj se dešava, on staje,  dolazi neki tip s kanisterima s benzinom i toči, mažnjavaju benzin negdje i onda ga prodajh šoferima, sitna ilegala da bi zaradili neke pare...kako poznato, kao da sam doma.

Put do Vinalesa

Kemijanje s benzinom

Iskrcava nas u centru, i odmah nam prilazi neka gospođa i nudi smještaj. Puštamo je da nas vodi do kuće, nije njena već ona to radi za nekog. Soba je ok, imamo i svoju kupaonu, sve je uredno, dogovaramo za 5 cuca spavanje po osobi, i doručak za 2,5cuca. Ostavljamo stvari i idemo u potragu za hranom. Restorani u centru su skuplji i cijene su im za strance, nadamo se da ćemo naći neki lokalni ako odemo malo dalje od centra. Niš od toga, već smo na periferiji među plantažama i Rosi se želi vratiti, a ja odlučujem prošetati izvan grada. Vinales je inače malo, pitomo mjesto poznato po plantažama duhana, i proizvodnji duhana, i nacionalnom parku Vinales sa krškim stijenama i brojnim špiljama. Kraj mene jašu kauboji na konjima, ljudi se voze u kolima koje vuku konji, filing je kao da sam na divljem zapadu. Jedan mi kauboj prilazi i pita jel me zanima obilazak plantaža na konju, ja pitam za koliko on kaže za 15, znam da je cijena negdje oko 25cuca, al se bahatim do kraja i kažem za 10, on pristaje i već me vodi k sebi doma po konja. Objašnjava mi da ima već dogovorenu grupu kojoj ću se pridružit, a ja mu kažem da moram pojesti neki sendvič jer sam glafna. Organizira mi kod susjede da mi ona napravi topli sendvič, njegova mi žena natoči vodu i evo me sita i spremna na avanturu. Daje mi konja Caramelo, miran je i poslušan. Jašimo među plantažama duhana, kave, manioke, ananasa, povrća, okolo su kuće, nešto kao štaglji prekrivene listovima u kojima se suši duhan. Uživam u prekrasnoj prirodi, na konju. To je ono kaj volim pusti me u prirodu i daj mi neku životinju da jašim, konja, devu, slona...i nitko sretniji od mene. Na jednoj nam plantaži objašnjavaju proces dobivanja cigara. Dakle postoje na stabljici duhana 3 vrste listova, najgornji koji dobivaju najviše sunca su najkvalitetniji, srednji su malo slabije kvalitete, a najniži su najslabije kvalitete, tako se dobivaju i različite vrste cigara, od gornjih najbolje Cochiba, al sad sam zaboravila ime drugih. Stabljike rastu oko 4-5 mjeseci, pa se onda suše par mjeseci, od svog uroda moraju 90% dati državi a 10% ostaje njima, i još im na to uzmu neki porez, dragi socijalizam i ravnopravnost... Kad je suh duhan špricaju s rumom, voćem medom...i zatvaraju ga tako da stoji da upije različite okuse, i na kraju vade van sredni dio oko peteljke jer je tamo puno nikotina i motaju cigare. Kaže da državne tvornice cigara namjerno ostavljaju peteljku da bi pojačale ovisnost o nikotinu, da bi više cigara prodavale. Francuzi koji su na turi sa mnom kupuju 23 komada za 90cuca, ja kažem da nemam toliko novaca, pa me pozovu unutra i nude mi 12 komada za 20cuca. Kupujem od njih jer sam ionak mislila kupiti cigare, kažu da su od najboljeg duhana, mogu im samo vjerovati na riječ. Tu sve ide ispod tezge i za sve se da cjenkati i pregovarati. Na kraju nam daju da probamo cigaru, umoče je u med i tak se puši, zabavno je dimit al nisam ja pušač pa malo zdimim iz zabave i gasim ostatak.
 Dalje jašimo di nam pokazuju kak dobivaju kavu, pa nam pokušavaju prodat kavu i lokalni rum, tipične turističke ture, al ja uživam jahati na konju među poljima.

Vinales

Vinales

Moj vodič, kauboj

Selfie s Caramelom

Na konju sam

Plantaže duhana

Plantaža kave

Grah

Duhan

Sušare duhana

Motaju ručno cigare

Pušim cigaru

Sušara duhana

Plantaža šećerne trske

Jašimo među plantažama

Neko jezero

NP Vinales

Kauboji

Dogovaram sa svojim kaubojem za sutra ujutro da idemo opet na konjima do špilje Palmarite, za 10cuca, 5 sati jahanja tamo i natrag. Sretna ko malo dijete vraćam se u grad, nađem neki jeftini restoran Pepo, i naručujem svinjski odrezak s prilogom za 2 cuca i pina coladu za isto toliko, pun pogodak. Sa mnom sjeda neki dečko, kaže da mu cura radi u tom restoranu, pa ulazimo u priču, upoznajeme me s curom i s drugim konobaricama, on vozi taxi, pa dogovaram za prelsutra taxi collectivo da me odveze iz Vinalesa do Trinidada za 30cuca, ima oko 450km. Kažem kak mi je super muzika, puštaju pop i rock iz 80tih, pa on pozove gazdu da se upoznam jer gazda voli takvu muziku, dolazi i njegova žena. Ispada da je to obiteljski restoran, kćer im je glavna konobarica i svi rade u tom poslu. Na kraju svi čagamo dok gazda pušta muziku na najjače. Eto to je Kuba. Zovu me da idemo dalje van jer je subota, no ja sam preumorna od jahanja na friškom zraku i zahvaljujem na pozivu al odlazim doma. Prolazim kraj glavnog trga gdje isto piči muzika i svi plešu, la fiesta. Usput sretnem Rosi, ona je s nekim dečkom kojeg je upoznala par dana prije u Havani, i kaže da će ići sutra sa mnom na jahanje do špilje. Sad napokon odlazim doma na spavanac.