Kuba- Havana zadnji dan

Havana 5.1.
 Jutros za doručkom malo razmjenjujem iskustva s ekipom iz hostela, dva Francuza upravo završavaju svoj trip po Kubi pa su puni informacija. Danas idem u dio grada koji se zove Vedado, do Trga revolucije i groblja Cristobal Colon. Boli me noga još od sinoć pa šepam i ide mi sporo. Rosi ide isto do groblja ali drugim putem, po Melaconu, šetnjici uz more, što ja preskačem jer znam da tamo puše a fakat mi je dosta smrzavanja. Dogovorile smo se za navečer da se nađemo u hostelu i idemo pojest nekaj. Prvo se instaliram u parku na wifi i napokon umirim srce, a onda pičim dalje. Stalno mi netko prilazi i pita od kud sam, uglavnom su to normalni ljudi malo stariji pomognu mi pokazati smjer, malo me otprate i popričaju sa mnom, svi znaju za Hrvatsku i činne se dosta obrazovani, i vrlo su ugodni i nenametljivi. Ponekad su to malo mlađi dečki, najčešće crnci koji mi žele biti društvo, nisu ni oni prenaporni ali njih brzo otkantavam i ne ulazim i priču da ne bih imala kasnije problema da ih se ne mogu riješit.
Tako da nemam problem s nalaženjem smjera jer uvijek imam pomoć. Šetam do Universidada de Havana sveučilišta, pa do staadiona i neke bolnice, ovdje je puno više zelenila i parkova, zgrade su raširene nije kao u Staroj Havani i Centru, uglavnom opet oronule vile ili obnovljene. Daleko je za hodati do Trga revolucije, i napokon nekako dolazim do tamo, noga me već ubija, a na trgu jedan spomenik Hose Martiju...još jednom revolucionaru, okolo Centralni komitet komunističle partije s likom Fidela, na drugoj zgradi glava Chea, pa Ministarstvo unutarnjih poslova, Nacionalno kazalište....sve čisti soc realizam, nezanimljiv u arhitektonskom smislu, zgrade obojane u plavo, bez imalo ukrasa, pravokutne, ko da sam doma u nekim dijelovima grada.
Bježim odavde što prije jer ne vidim baš ništa što bi bilo vrijedno moje pažnje osim tih likova Fidela i Che Guevare, ali njihove glave su ionako po cijelom gradu prisutne pa mi ni to odviše ne impresionira. Idem dalje do groblja, duž neke široke avenije, i dalje nema puno prometa ali tu je dim i smog koji izlazi iz auspuha ovih starih auta. Sad već jedva hodam, i napokon dođem do ulaza na groblje da bi mi neki čuvar rekao da je to ulaz za lokalce i da moram na drugi, glavni ulaz za turiste da platim kartu. Nemilosrdan je i ne popušta mom šarmu i žicanju i natera me da dalje šepam 15 min do glavnog ulaza, prolazim kraj groblja i vidom kroz rešetke da nije niš spektakularno, svi grobovi su od bijelog mramora, na većini su kipovi Bogorodice, ili slično, neki imaju mauzoleje, veličine manjeg apartmana, između su cijele avenije i ulice. Uglavnom prolazi me volja da šetam među  mrtvima a i dosta sam vidjela izvana, pa sjedam u neku zgodnu retro birtiju kraj groblja da popijem kavu i pojedem pizzu. Taman mi je došla pizza, kad čujem iza sebe neki smijeh, okrenem se i vidim Rosi s nekim likovima, zovnem je, i počnemo se smijat kak smo se našle u istoj birtiji. Pridružujem im se, skroz su veselo društvo, pokupila ih je negdje putem do groblja, jedan Švabo, stariji gospodin, odvjetnik iz Mainza, koji dolazi svake godine na Kubu da bi uživao u društvu mladih Kubanki, sugar daddy.. Puši cigaru ima preko sto kila, ali je šarmantan i zanimljiv, priča dobro i engleski i španjolski, pa prevodi ono što pričaju druga dvojica koji su Kubanci, jedan mu je šofer i taj je bacio oko na Rosie, a drugi mu je frend odvjetnik s Kube. Uglavnom popili smo par pića i dobro se zezali i nasmijali, tako da je izlet na groblje ipak bio zanimljiv na kraju. Rosie i ja se dižemo i nadamo se uloviti Makinu za 0,5 cuca, što nam je objasnio Švabo, da ti stari auti za te pare voze prema našem dijelu grada. Nismo je uspjeli naći ali uletavamo u bus, koji je krcat, al nam šofer i njegov pomogač naprave mjesta, puštaju salsu... lijepo je nekad biti svijetle puti i plavuša, ima to svojih prednosti.
Iz busa skužimo neku tržnicu sa suvenirima pa ih zamolimo da nam stanu, obilazimo tržnicu, Rosie kupuje suvenire, ja gledam cigare od švercera za 25cuca 25 komada u kutiji, ali se ne usuđujem kupiti da ne bi bile fejk. Tržnica je taman kraj onog restorana Sofia sa kubanskim bendom gdje smo sinoć bile. Opet svira neli bemd, ali drugi pa se nas dve opet zapiknemo na piće. Danas pijemo Kuba libre, ili rum kolu, dobar je bend i atmosfera al opet nitko ne pleše. Nakon dve runde i predugih im pauza dižemo se i idemo prema hostelu, al Rosi ide kroz grad, jer joj je hladno, a ja oblačim jaknu i odlučim prošetati Melaconom kraj mora, da se malo sfriškam. Prilazi mi neki dečko kaže da se zove Julio/Hulio, i zove me na cugu u bar ispred kojeg stojimo, tamo radi s frendicom Jenifer. U baru nema nikog živog, al simpa su mi pa popijem s njima piče, pričamo, čagamo, zezamo se, Hulio odlazi a dolazi još neka frendica od Jenifer, i dogovaramo za navečer da idemo na salsu u La Grutta, bar kraj onog restorana Sofia. Jako su simpa i veseli, otvoreni i lomunilativni, a i ja sam popila vec par Kuba libre pa sam nabrijana na čagicu. Vraćam se u hostel po Rosi, bacim kupanjac, i spremimo se da odemo prvo na veceru u onaj naš lokalni palandar. Dobre smo volje i nelaj se zezamo cijelo vrijeme, ona jede piletinu a ja svinjetinu jer mi je već dosta tamo jesti jedno te isto, al ispada da su svinjetina jetrica svinjska i dolazi mi bijela riža i grah sa strane u zdjelici, što mi je bilo jako fino pa sam maznula i svoj i Rosin i još popila sok od cijedjenog tropskog voća...dižemo se i idemo prema La Grutti, sretnemo putem Hulia on ide u La Gruttu al mi smo rekle da dolazimo kasnije jer idemo prvo u Sofie, tamo naručujem kolu i vidom da nisam dobro, počela revolucija, al ne komunistička...u mom želudcu...grah, svježi sok, kola...kipim...vidi i Rosi da mi nije dobro, pa se dižemo i idemo prema hostelu, šarafi me al se nadam da bum ok kad mi malo proradi želudac, jedva stižem do hostela i okupiram zahod....proljev...legnem al brže se dižem..povraćanje...loše mi je, tresem se i opet samo želim moju mamu:). Legnem i jedva nekako zaspim...dugo mi je trebalo, čak tri dana... da počnu manevri koje obično im na putu...s hranom i mojim želudcem. Toliko o planovima za izlazak i zabavu. Nadam se da bum sutra bolje.

Kuba Havana...dan za muzeje

4.1. Havana
 Jutros napokon upoznajem neke ljude na doručku, i na kraju sa  nizozemkom Rosie dogovaram obilazak muzeja. Rosie ima 19g, ali je vrlo zabavna je i opuštena, zanimljiva, nenametljiva i aktivna, čini mi se da bih s njom mogla putovati bar dio puta, da sam našla svog travel buddya za Kubu. Druge cure su simpa ali mi se ne čine baš idealnim suputnicima, jedna Grkinja kitesurferica, previše nabrijana na sportske aktivnosti i sve drugo joj je dosadno, pa Stefanie Argentinka nije loša ali ona već danas ide dalje, i Mexicanka previše povučena. Uglavnom krećem s Rosie prema centru i danas je na repertoaru kultura i obilazak muzeja. Naravno da ipak ne počinjemo dan u muzejima. Prvo tržnica, njušim i gledam voće i povrće i kupujem nam banane i neko egzotično voće koje do sad jos nisam probala, od njega rade sokove a slično je kruški. Rosie ide u banku a ja na wifi, ali prekratki jer je Rosie brzo završila s bankom pa nisam htjela da dugo čeka dok sam na telefonu..tak da cijeli dan imam filing da mi nedostaje taj razgovor. Šetamo do Capitola, pa maznemo opet hamburgere, i na kraju nas kiša potjera prvo u Museo Nacional de la Bellas Artes, gdje su izloženi uglavnom radovi suvremenih kubanskih slikara, očekujem puno šarenih boja i vesele slikice, međutim nije baš tako, neke su vrlo teške i tmurne, neke su revolucionarne, neke ti daju da se zamisliš, a u nekim vidim trag protesta protiv režima. A možda je to samo moja vizija, što znači da su im slike ipak snažne jer su me potakle na razmišljanje. Umorimo se od razgledavanja slika i zapiknemo u neku birtiju u kojoj je stalo vrijeme. Kakvo oduševljenje nas preplavi, konobar, stari Kubanac nas poslužuje, za šankom jos par pripitih lokalaca raspravljaju o nečem i piju rum. Na policama samo dvije vrste pića, i to ruma i jedna vrsta pive, starinski frižideri, kola se toči iz litrene flaše. Pitamo račun da vidimo cijene, piše 8,00. Ak je cuca onda je preskupo, Rosi je čitala negdje i ima teoriju da trebamo platit kolko mi mislimo da to košta jer će to ionako biti previše spram njihovih lokalnih cijena. I tako odlučujemo staviti 5 cuca, i konobar nam vrati 1 cuc, i ostanemo začuđene, kak je od 8 još vratio 1???? Izgleda da Rosina teorija prolazi, i baš mi se svidja. Poslije smo gruntale da nije bilo 80 cupa, onda je to malo manje od 4 cuca i onda štima, tko bi ga znao. Svejedno mojitosi su bili super i jeftini, a birtija pravi doživljaj.

Sad je na redu Muzej revolucije smješten u impozantnoj bivšoj predsjedničkoj palači u kojoj su pokušali revolucionari ubiti Batistu, muzej sam po sebi nije nešto posebno, slike revolucionara, njihova odjeća i predmeti koje su koristli, karte, brod koji ih je dovezao iz Mexica na Kubu, ali zanimljivo mi je bilo proučiti malo tu povijest njihove revolucije, čitati kako veličaju revolucionare, podsjetilo me malo sve to na život u Jugi, i potaklo me malo da ponovno razmislim o socijalizmu za koji uvijek imam osjećaj da je u njemu život bio bolji i humaniji, svi su imali ista prava na školu, posao, zdravstvenu zaštitu, dijelili su se stanovi, kredite je bilo lakše vraćati, većina je bila srednja klasa, svi su bili jednaki al bilo je i jednakijih, a opet s druge strane podsjetilo me to i na ispiranje mozga, revolucionarne filmove, veličanje NOBa, cenzuru i ograničavanje slobode mišljenja, opet šaka vladajućih pod krinkom izabranih od strane naroda, s jedne strane dobro jer je i narodu nekad treba red, a s druge strane zapravo ograničavanje prava i različitosti mišljenja, podržavanje državnog aparata i uhljeba.
 Sada je drukčije, imamo demokraciju i slobodu mišljenja i kretanja, pa opet imamo ispiranje mozga i uhljebe, al ovaj put na vlasti, koje smo sami izabrali, koji nas lažu, gaze i deru po džepu. Eto ne znam što je bolje, mislim dakle jesam, što nije uvijek najbolji izbor, al ne bojim se reći, i dobro je što mogu to reći naglas, a nisamsigurna baš da to i Kubanci mogu, ali nisam sigurna ni da mi je ta sloboda puno dobrog donijela. Da ne filozofiram previše, čini se dok god je čovjek= vlast, ponese ga moć i učini nametnikom, izvuče iz njega ono najgore, često postane i diktatorom, koji ne preza ni pred čime da bi zaštitio svoj položaj, bilo to u socijalizmu ili kapitalizmu.
Kako god bilo ni jedna opcija ne izgleda sjajno, al to je život, nikada nije idealan, pa mi se čini da mi jedino preostaje iz onog što mi život nudi izvući najbolje što mogu, uživati u trenutku, okružiti se dobrim i vedrim ljudima, i od limuna koje mi život nudi napraviti gin s tonicom.

Rosi nakon muzeja odlazi u hostel a ja ostajem šetati po staroj Havani i njenim trgovima i ulicama, jer sam je sinoć obišla po mraku.

 To možda i nije bila najpametnija ideja jer me počinje lijeva noga boljet od previše hodanja, a daleko je do hostela.
Nekako se jedva  dovučem do hostela i malo legnem, da odmorim nogu. Rosi me skuplja da idemo na večeru u onaj paladar u kvartu kraj parka. Klopamo i idemo u Vedado, gdje je Rosi bila sinoć. Rekla je da tamo ima par mjesta gdje svira salsa pa smo odšetale do tamo, točnije ja sam jedva odšepala. Sjedamo u restoran Sofia, u kojem je prilično živahna atmosfera, svira salsa bend, malo se čaga. Prilazi mi stariji Kubanac, fini gospodin i pita da plešem s njim. Sretna sam jer napokon imam priliku otplesat salsu s Kubancem koji se rodio s ritmom u nogama. Naravno da pristajem i on me jedan ples izvrti na podiju, zaboravljam na bolnu nogu i puštam se da me ponese ritam u rukama vrhunskog plesača...misija ispunjena:).

Imale smo ideju ići dalje u neki Jazz klub, ali se meni više nije dalo i umor me lovio a Rosi nije htjela ostati sama pa smo se vratile u hostel. Noga me ubija, nadam se da će sutra biti bolje.