crtice s puta

petak, 28. srpnja 2017.

Indonezija- Gili Air

27. 7. Gili Air

Kakva zabluda sinoc...da idem spavati...nepredvidivi su putevi sudbine.
Kak se sinoc zahuktala atmosfera u birtiji u kojoj sam sjedila i pisala, brijem da su cak na kraju pustali indonezijske cajke, taman sam se mislila pokupit, kad mi je uletio konobar da idem s njima na beach party. Ja si mislim, zakaj ne, popijem pice pa ak mi bu bezveze odem spavat...otok prehodam ukrug za vuru i pol, znaci ne moze biti daleko. Hodamo nekih dvadesetak minuta do mjesta, mjuza pici, house, trance, gutaci vatre na plazi, odlican muving. Lagano se bacam na rum kolu i cagica. Ekipa i stranci i domaci, manje vise svi strgani, travica, magic mashrooms, alkohol..narocito domaci...i to cure, zemlja zrak. Meni odlicna atmosfera i jos bolja mjuza. Na kraju ostajem do 3-4, onaj me konobar Anto otpratio do doma. Dragi je i simpatican, zgleda kao da ima 18, al veli da je 26, imaju mladolika lica. Uzima bicikl da se vrati, pa ja sjedam da se provozam, i na kraju padnem na zidic s bajsa..zgrebem lakat..koja ovca.

Ujutro idemo na dorucak, jajca, placinka s bananama i cokoladom i voce..kavica, fino sve. Kod mog frendica Antona rentamo masku i dihalicu, i na plazicu. A plazica...raj. Ono kaj volim, bijeli pijesak, tirkizno more, okolo birtije. Montiramo se na plazu, bacamo fotosesn, i kupanjac.
Ronjenje je ok, ima sarenih ribica, ali ne puno kao u Egiptu, ali sam zato vidjela kornjacu, ogromnu. I ronjala d njom sat vremena. Pliva pa zaroni, pa onim svojim kljunom trga koralje i nekaj jede iznutra, kak mi ke to bilp super...prvi puta plivam s morskom kornjacom. Otisla sam po starog da je i on vidi. Oko 3 popodne se oblaci, pa smo otisli nekaj pojest, a ja sam napravila krug po otoku. Skroz sr moze prehodati po plazi krug, a ima i puteljak uz plazu koji vodi oko otoka. Po njemu idu bicikli i konjska zaprega jer nema motora ni auta. Izabrala sam si neki birc na drugoj strani otoka i popila ice caffe. I lagano zapilotirala. Pocela je kisica pa se dizem i hodam dalje. Vec je mrak, skupljam starog i idemo nekaj pojest, ovaj put u nasoj birtiji su zauzeta lijepa mjesta uz more, pa idemo u neku drugu...losa ideja, klopa bezveze, okus nikakav. I na kraju mi jos pozli. Danas definitivno spavanje.

Frendic Anton

Gutaci vatre

Party

Kokowa bungalow- bazen

Kokowa

Plaza...rajska

I jos

Me happy

Gili Air i najljepša plažica

28.7. Gili Air

Opet fini dorucak, pa plazica, ovaj put rentamo lezaljku...pa je gustanje na najjace. Opet kupanjac, ronjanje..klopica, setnja...totalni odmorko. Mogla bih ovdje ostati, mogu se zamisliti tu, bosa i gola po cijele, dane, setnje, kupanje...to bi bio zivot, al na nekih mjesec dana dok se skroz ne poravnam. Jos jedan otok na listi tropskog raja.

Pogled na Gili Meno

Plaza na drugoj strani otoka

Bakso juhica

Zalazak na koji svi briju

I jos

30.7. Gili Air

Zadnji dan na Giliju, fali mi jos koji dan da uzivanje bude potpuno, jos koja setnja ukrug oko otoka, kupanjca jos malo i jos malo odmora. Imamo cijelo jutro za gustanje, pa rentamo opet lezaljku i pijemo ice caffe. Kod neke tete sam ubola super klopicu, rolice sa umakom i neku rizu, djabe skoro, tak da ofmah i gablamo. Kupanjac je mrak, ali se kasnije naoblacilo i pocelo puhat tak da je odmah i zahladilo. Sad bu mi lakse otici.

Na brod naravno cekamo bar sat vremena. Kisa je pocela tak pljustat da nemremo mrdnut ispod nadstresnice u luci. Taman prestaje kad na ukrcavaju u camce do Lomboka, i tam opet u brod za Bali. U Padangbai dolazimo vec po mraku, trpaju nas u kombi i voze u Ubud. Dugo vec nisam putovala ovak ko kofer, ali na Baliju je jednostavno prekompliciran javni prijevoz, a ovaj organizirani nije skup, al i s njim se gubi puno vremena jer stalno nekaj cekas i stalno te prekrcavaju. Al bar nis ne moram mislit i dopeljaju me uvijek do kraja. U Ubud dolazimo iza 8 navecer, lako nalazim nas smjestaj, u samom je centru blizu Palace. Zove se Kabera bungalow Ubud, nocenje s doruckom 10 eura za dvoje. Dorucak solidan, a soba korektna al krasno dvoriste, malo no super uredjeno, neke sobe izgledaju kao hramovi, imaju bazen, fontanu, ribice, ptice. Bacamo ruksake i krecemo u istrazivanje Ubuda. Grad je vrlo zivahan i nocu, hrpa restorana uredjenih sa stilom, kafici, butici. Najvise me fascinira arhitektira, kuce su prekrasno uredjene i izgledaju kao mali hramovi, a tek dvorista, puno cvijeca, zelenila, fontana. Grad mi izgleda kao iz bajke, a kaj je najvaznije ima neku dobru vibru koju odmah osjetis, neki opusteni, sofisticirani, umjetnicki filing, taj hindu opusteni ritam zivota. Citala sam razlicite komentare o njemu, neki kazu da nije nis posebno, a meni je sad fakat drago da smo odlucili tu prenocit, i ulovit bar malo te dobre vibre koju ima grad.

Setamo i usput pregovaram oko taxija za sutra koji bi nas trebao odvest u Gilimanuk, luku iz koje idu trajekti za Javu. Kod nekog čičice na standu kupujemo rizu s nekim umacima, opet za sitne pare, upoznam tu nekog decka taxistu koji mi je sve objasnio kako do vulkana Ijen jer je rodjen u blizini. Malo smo skrenuli u brdo, jer je cijeli Ubud na obroncima planine, i naletili na rizine terase, po kojima je grad isto poznat. Odmah iza kuca i vrtova sve je puno zelenih rizinih terasa.

Vidimo neku pizzeriju koja jos radi i pitamo jel mozemo popit pivicu, ona kaze zatvaramo za deset minuta, a mislim si to se nekak rastegne na pol vure, al to sam si samo mislila, za 10min zenska stane kraj mene i ceka da popijem i da se dignem, ko strazar, a jbga sami smo si krivi, nije svugdje kao kod nas da te u birtiji cekaju da popijes. Nis, vrijeme je da odemo na spavanje.

srijeda, 26. srpnja 2017.

Indonezija- Bali- Lombok- Gili Air

26.7. Bali-Lombok-Gili Air

Spavanje koma, buka s ceste, buka s aerodroma, vruce. Zezamo se da smo opet na aerodromu, da ni nemremo spavat ak nismo na aerodromu. Idemo na dorucak koji bi trebali imati u hotelu, izbor je Nasi goreg ili Mie goreg, al ko da mi se ptica posrala na tanjur. Opet se bacam ko kamikaza na pretrcavanje ceste da kupim neka pecivca da se bar neceg najedemo. Al ova nisu tak fina kao ona s aerodroma, a i kavu sam si losu napravila...kakav usran pocetak dana. Sve se popravlja skokom u bazen, voda ispire nervozu, malo plivam i suncam se, ali onda se opet unervozim jer taxi kasni skoro sat vremena po nas, znaci da cemo kasniti na trajekt. Kad napokon dolazi, vozi se kroz gužvu do Padangbai, i tamo je tek u 13h, a mi smo vec trebali na Giliju biti u 14h i veselila sam se kupanju na Giliju. Preuzima nam stvari neki tip koji veli da cemo tek u 14 krenut, a kaj sad, kupujemo neko voce, banane i snake fruit, ima ljusku ko zmijska koza a okus ko ananas, bas smo se na to navukli, mijenjamo pare i idemo na plazu. Taman usput vidim prodavaca s juhicom, bakso koja mi je bas fina, maznem jedan bakso i odem se kupat. Padangbai je isto ribarsko mjesto, i uz to luka iz koje idu brodovi za Lombok. Izgleda dosta pitomo, lijepa je plaza, ali ima smeca kao i hrpa ljudi koja se prebacuje na fast ferry.

Jos su dvije plaze, malo van mjesta, ali do njih nismo stigli. Dizu nas da idemo prema brodu, ali tamo jos bar sat vremena cekamo na ukrcaj, lagano sam vec nadrkana, jer vidim da ce nam cijeli dan otici na transport. Malo olabavim kad brod napokon krene, svira mjuza za partijanere koji idu na Gili Travangan koji je poznat kao party otok, mi idemo na mirniji Gili Air. Ili ne idemo?!

Ovi na brodu su skuzili da jako kasne a moraju jos jednu rundu otpeljati natrag na Bali, pa nas iskrcavaju na Lomboku. Ajde sad sam vidjela i Lombok, nije lose, kupila neke kuglice iz juhe za pojesti. Na Lomboku nas ukrcavaju u manje camce za Gili Air.

Gili otoci su blizu Lomboka, poznato su mjesto za ronjenje zbog koraljnog grebena. Ja se nadam nekoj dugoj pjescanoj plazi oko otoka i plivanju i snorklanju malo, finoj klopici, nekom bungalowu kraj plaze....aha....a znamo kaj je Nada.

Trazimo nekaj kaj plaze, al kaj plaze su restorani, i puteljak, plaza je zapravo uska a ostalo je koraljni greben, smjestaj je skup...shit. Srecom prilazi nam neki stricrk na biciklu i pita jel trebamo sobe. Zove Kokowa bungalows, nije daleko od plaze, ima i bazen, a bungalovi su od 250000 do 500000, ovi skuplji su super, a ovi jeftiniji tak tak, s ventilatorom, bez mosqito mreze. Jos malo bauljamo u nadi da cemo naci nesto bolje, i opet ta Nada...vracamo se kod Kokowe u bungalow, placamo mu i idemo na klopicu. Stari je jeo u nekom warungu piceka, a ja u nekom malo retro rasta baru curry piletinu, bas finu.

Malo moram olabaviti, jer nisam bas odusevljena s ovim otokom, nadala sam se da ce biti tropski raj kao Ille nuts kraj Madagascara, ali ovaj je opet prepun ljudi, komercijala...jedino kaj nema prometa, samo bicikli..nema veze, polako dok ovo pisem, lovim onaj opusteniji ritam kao na Baliju slowly slowly...ili ne jer su tak raspalili muziku da moram dici sidro...i poravnat se uz jednu setnju uz ocean...kak god bilo ima mjesta za ravnanje na ovom otoku.

Gili Air

Coco de haven hotel, Jimbaran

Coco

Padangbai, luka za Lombok i Gili

Bakso

Padangbai

Snake fruit

Brod za Gili

Lombok

Mali brod za Gili

utorak, 25. srpnja 2017.

Indonezija- Bali- Jimbaran

25.7. Bali- Dizemo se u 10!!!

Jedemo voce kaj smo kupili sinoc, i idemo kod Wayana na dorucak, omlet, palacinka i kavica. Odlucili smo odmah ujutro ici dalje za Jimbaran, a Wayan nam je organizirao prijevoz za 150 000 rupija do hotela Coco de haven u Jimbaranu. Hotel sam nasla za 10 eura preko Agode. Pozdravljamo se s Wayanom i zenom, na airbnbu se njegov smjestaj zove La cama Bingin, tako divni ljudi, bas se trude napraviti boravak sto ljepsim, do sad je to najbolje mjesto na kojem smo spavali u Indoneziji, ali ono sto nitko ne moze nadmasiti je ta opustena vibra koju imaju.

Do Jimbarana se vozimo oko sat i nesto. Nista nije daleko ali je promet tako zagusen da zapinje svaki cas. Definitivno u ovoj lijepoj zemlji taj promet kvari dojmove, prezagusenost, smog, trube, guzve, nesigurnost uz cestu. Hotel na prvu izgleda lijepo, krasno dvoriste s bazenom, ali uz najptometniju cestu pa je buka, soba na prvu lijepa ali hartava, a jbga...kolko para tolko muzike.

Dogovaram s frajerom na recepciji odmah i karte za Gili Air sutra za 700 000 rupija, povratne s autom do trajekta i natrag do Ubuda. Poslije kuzim da smo vjerovatno duplo to preplatili jer ako dodjes sam do Padangbai od kud ide trajekt moze se i za 200 000 bahta naci povratna karta a auto prijevoz za 75000 rupija...znaci duplo su nas klepili, al to nisam znala odmah, ali i bilo je puno skupljih ponuda, tak da nisam pretjerano uzrujana.

Tip s recepcije nas upucuje prema plazi, prvi trik je prijeci cestu, dakle ko ostane ziv placa rundu, jebena lutrija.

Prvo smo mislili rentat motor, al zapravo nam danas treba samo do plaze i natrag pa odlucujemo odsetat do tamo. Slikam kuce koje odusevljena balezanskim stilom, svaka ima mali hram, puno ukrasa od rezbarenog drva, zelena dvorista. Pitamo nekog striceka na motoru za smjer do plaze, a on nas oboje nakrca na svoj motor i otfura do plaze i fish marketa. Bas je ljubazan, i jos nam je sve objasnio, da si kupimo ribu i odnesemo u pecenjaru di nam oni za 20000 rupija po kili ispeku kaj smo kupili. Odmah se bacamo na trznicu u potrazi za nekim finim komadom ribe. Uzimamo oradu od 700g i neku tropsku bijelu ribu zaboravila sam ime...od 800g, za nekih 100rupija. I nosimo deckima da nam je ispeku. Oni stave jos neke fine zacine na nju, i imamo pravo ubojstvo od ribetine. Zalijevamo to pivicama, i napokon se odvlacimo do plaze. Dva su dijela plaze...jedan blize aerodromu, s koraljnim grebenom i hrpom komadica koralja, i jedan vise pjescani...dalje od aerodroma. Mi smo se usidrili kraj aerodroma, stari trazi koralje, a ja se kupam i pisem blog.

Ribari spustaju sarene brodice u more, jednu po jednu, na pisti slijecu i uzlijecu avioni, buka motora i zvuk valova. Dobru vibru mi to stvara, gustam u svakom trenutku.

Danas je dosta oblaka i nije vruce pa se dizemo i idemo setati na drugu stranu plaze. Plaza je duga pjescana, a brodice koje su otplovile u ribolov, na plazi su sada zamijenili stolovi i stolci beskrajnih restorana. Mi kupujemo rakove i lignje i red snepera, za kasnije da nam ispeku...i setamo plazom.

Napokon sam dosla na svoje, duga pjescana plaza za setanje i razmisljane, oceaan koji mi zapljuskuje bosa stopala, zvuk valova. Jedino kaj bas nije mirno, zbog tih restorana. Nekako mi stalno dojam prenapucenosti po Indoneziji, nije mi tak bilo ni u Mexicu, ni u Tajlandu.

Vracamo se u pecenjaru i dok cekamo svoje ribe ispijamo hladnog pivkana Bintang. Pol kile rakova, pol kile lignji i 800g snapera...opet ubijanje, viri nam iz usiju klopa, al ne damo se. To su nam prvi posteni obroci po ovoj zemlji, i uz to jos i vrhunski. Stari je legao na plazu, a ja napravila jos jedan djir setnje uz more i onda haklam neke decke na parkingu da nas otfuraju do hotela da ne moramo hodat tih par km. I dogovorimo voznju, ma sve se da dogovoriti, uz mali osmijeh i sitne pare.

U hotelu sjedim uz bazen i sredjujem slike na blogu, smiruje se promet na cesti, Jimbaran lagano tone u san, a i ja, dok nisam dosla u zagusljivu sobu, u kojoj se jedva otvaraju prozori, a pod klomom ne mogu spavati jer tuce direkt na krevet. Nis veceras od spavanja