Burma III dio- Ngwe Saung

################################################################

08.01.2012. Ngwe Saung

Još jedna noćna vožnja ovaj put za Yangun, prošlo je relativno ok i još je noć dok se iskrcavamo na kolodvoru u Yangunu. S Tomom odlučujemo potražiti taxi, žena mu je u komi, jako joj je loše, dala sam joj aktivni ugljen i tablete za vožnju protiv grčeva, ali to djeluje sporo. Dogovaramo taxi da nas vozi na drugi kolodvor s kojeg nam rano ujutro kreće bus za Ngwe Saung, i svi se ukrcavamo s tim da cura sjedi naprijed a nas 4 se stišće odostraga. Njoj je toliko loše da zaustavlja taxi jedno par puta i riga, bože stvarno mi je žao kad je vidim da se pati, najbolje bi bilo da se što prije dočepa nekog kreveta ali kad si na takvom putu nemaš puno izbora, ograničen si vremenom i planom puta zato su odlučili nastaviti do NS jer će tamo ostati 4 dana pa će se ona moći oporaviti. Uglavnom nakon jedno 3 gadna zaustavljanja stižemo na kolodvor Hlaing Thar Yar terminal, bus bi trebao krenuti u 7.00., i ima još mjesta. Prodaju nam kartu za 9000kyata, 1000 više nego što sam čitala da bi trebala koštat, a i natrag je koštala 8000 pa mi se čini da nas je možda zavalio ili je cijena viša jer je ovaj bus bio u puno boljem stanju od onog kojim smo se vraćali. Imamo još skoro 2 sata do polaska pa se klatimo po kolodvoru. Nalazimo neku zalogajnicu koja radi i bacamo se na klopu, ja još pod dojmovima od curke koja je dušu ispustila rigajući, jedem samo one debele dumplingse od tijesta s punjenjem i čaj, da budem ziher, a dečki deru po mesu i riži. I ovaj je bus bio podnošljiv iako opet za nijansu gori od onog prije , al barem je svatko imao svoje sjedalo. Naravno putem utrpavaju još ekipe pa im daju male plastične stolčeke da sjede u sredini.

Vozimo se kroz deltu rijeke Ayeyarwady ili kako smo je mi u školi zvali Irrawady, taj je dio bio pogođen uraganom prije nekoliko godina, i zabranjen je za turiste, pa je još uvijek dosta policijskih kontrola putem. Na jednoj kontrolnoj točki su čak izvadili nekog frajera čini mi se Francuza iz busa i priveli ga, i nije se više vratio u bus. Stajali smo i na naplati cestarine , iako mi nije bilo jasno što naplaćuju jer su im ceste horor; pune rupa i samo jedna traka.

Vožnja je jako slikovita, prolazimo kraj brojnih sela, koja su okupljena i ograđena i gotovo skrivena od pogleda s ceste iza drveća i bambusa. Kuće su sve sojenice, na visokim drvenim štapovima bar metar i pol iznad zemlje. Zatim prolazimo kraj nepreglednih polja riže; neka su već obrana, neka su tek posađena a neka skroz zelena, vjerovatno spremna za berbu. Svaki su pedalj zasadili rižom, sade u kanale pored kuća u kojima ima vode, i sve rade rukom. U kanalima se kupaju patke i vodeni bivoli. Stali smo kratko u Pathainu, gdje smo jeli onu burmansku gozbu s više vrsta jela, ali nisam prošetala okolo jer nije bilo dosta vremena. Koliko sam vidjela Pathain, je zapravo veće selo, kuće su uz cestu, djeluje dosta siromašno, možda je to neko predgrađe pa centar nisam vidjela. Nakon Pathaina ima još nekih 2 sata vožnje( ukupno oko 6 sati). Već mi je guzica drvena od sjedenja cijele noći i pola dana. Cesta postaje još uža i stalno se bus penje gore na brdašca i spušta, i zavoj je na zavoju. Nimalo ugodno za vozit se s punim trbuhom. I krajolik se promijenio, nema više polja riže, više je suho i ulazimo polako u tropsku šumu, vani je već jako vruće pa ne pomažu ni otvoreni prozori, klima je naravno science fiction u ovim busevima, zapravo ima klima ali tropska;-).

nepregledna polja riže na putu do Pathaina
















putem stalno prelazimo preko rukavaca delte rijeke

kuće su na štapovima

selo uz cestu

na rijeci ima i plovećih vrtova

Napokon stižemo u selo Ngwe Saung. Vani je jebena vrućina, znoj se cijedi niz leđa. Izlazimo iz busa i malo se muvamo i čekamo da nas netko zaskoči s nekim smještajem, što se uskoro i dešava. Dolaze nam 2 dečka jedan nam nudi neki resort hotel Ambo za nekih 30 USD za nas troje, a jedan je iz onog Shwe hin tha kojeg preporučuje LP ima bungalowe na plaži i taj smo prije i htjeli ali od njega ima nekih pola sata do sela a od ovog Ambo samo 10 minuta a dečkima se to više sviđa, pa odlučujemo otići pogledati Ambo. Nakon stvarno samo 10 min. dolazimo do šatro resorta. Ima dva reda povezanih bungalova, jedni su na kat sa obiteljskim sobama a ova naš je prizemnica sa terasom, sobu još sređuju, nekaj su žbukali pa su nam na brzinu to prefarbali da ne gledamo žbuku, al nama se sviđa. Lajkamo skroz. Bungalov ima zgodnu terasicu sa stolcima koja gleda na more i na samoj je plaži, a na plaži nema nikog samo tu i tamo slučajni prolaznici koji šeću ili lokalna ekipa koja skuplja školjke, milina.

Imamo dva kreveta ali su dovoljno veliki da na jednom može spavati dvoje, kupaona je ok, moglo bi biti čišće, ali domaćini su pravi što god treba će donijeti. Doručkuje se u posebnom dijelu, natkrivenom i naravno pogled je na more, a doručak standard; 2 tosta, pekmez, kava i banane.

U selu smo kupili rum , kolu i banane, pa se opuštamo uz rum- kolu ali vrlo kratko jer se odmah bacamo na plažu. Nema boljeg osjećaja nego se nakon nekih 18 sati puta baciti u toplo more. Nisam previše očekivala od ove plaže jer je zapravo uz deltu rijeke pa je baš zato oduševljenje još veće jer je plaža raj na zemlji. Pijesak je žuto- sivi, valova gotovo da nije bilo, što je čudno za ocean, plaža duga dokle god ti pogled seže, uz plažu palme, par razvaljenih ležaljki i drveni suncobran - ko to more platit. Uživamo i bacakamo se ko ribice, plutamo satima, jer je more pretoplo. Gledamo lokalnu ekipu koja skuplja neke školjke koje skaču i zakapaju se u pijesak kad dođe val, po plićaku. Ima i hrpa crvenih rakova na plaži koji zapale u rupu ko munje kad im se približiš, a na plaži su napravili nevjerovatne oblike i crteže sa svojim kopanjem rupa. Stari i ja smo otišli malo prošetat do onog Shwe hin tha i bome smo se dobro nahodali po plaži još bar 20-tak minuta do tamo, tamo su neke stijene u moru i blizu je neki skuplji resort sa odurnim, nekulturnim i debelim Rusima koji su se dernjavili u moru, i tu su se nasrali. Blizu je i neki mali otočić, ali već je bio sumrak pa nismo plivali do njega nego smo se vratili natrag jer nas je morila glad. Inače u selu nema struje od 6 ujutro do 6 popodne tako da smo čekali 6 da poštekamo telefone i fotiće na punjenje i odemo u selo. Soba nema klimu ali ne vidim ni što će nam kad nema struje.

stari na plaži ispred našeg bungalowa

milinica

burki ispred naše terasice

suncobran i ležaljke, malo su u raspadu al hookers

Idemo cestom do sela a ne uz plažu jer je ljuta glad, selo je zapravo opet samo jedna cesta i kuće uz nju, ima dosta restorana a glavna je klopa sea food. Obećali smo dečku koji nas je odveo do hotela da ćemo jesti kod njega ali tamo nema nikog a ne volimo jesti u praznim restoranima pa tražimo dalje. Na kraju dolazimo do jednog gdje nam se čini da sjedi dosta ljudi i da nije preskupo, i sjedamo. Neki simpatični i pričljivi konobar nas poslužuje, i donosi nam ribu da biramo kaj ćemo jesti. Ja sam uzela red snepera, to je bijela riba, burki je uzeo noodlse sa školjkama a stari repove od škampi na žaru, porcija je oko 4000kyata ili 28kn, napokon da se malo počastimo, fakat žniramo cijelim putem jer smo na tankom budžetu, a na morske specijalitete smo već dugo nabrijani, a ovdje fakat nisu skupi. Lijepo smo se najeli i još zasladili s onim karamelama koje rade od sugar palma, super. Konobar nam je dofurao neku teku u koju ekipa iz raznih država nekaj piše pa nas je zamolio da i mi nekaj napišemo. To nas je zabavilo još neko vrijeme. Vraćamo se u hotel na ćorku, a uz put se raspitujemo o prijevozu do kampa sa slonovima. Do tamo nema busa ali možeš se dovest onim koji ide do Pathaina pa zamolit da te puste van, al to nam je kasno, ili rentat skuter za 8000kyata dnevno što buraz ne želi , ili rentat bicikle za 1500kyta al to nam nije drago jer smo vidjeli da je cesta nezgodna, stalno neko brdo pa spuštanje a kažu da do tamo ima 8 mi mislili km a pokazalo se milja što je bio kobni zajeb, ili možeš platit taxi skuteru da te vozi za 8000kyta do tamo a to nam se čini previše. Odlučit ćemo ujutro, ali sviđa nam se ideja s biciklima, bilo je super u Baganu pa možda bi bilo dobro i sad to odradit biciklom. Odlučit ćemo ujutro. Dolazimo u sobu ,a soba je puna komaraca, srećom imamo aparat pa ga palimo, dok su bili otvoreni prozori kroz njih se čulo more, šum valova koji po noći za plime dođu skoro do dvorišta hotela. Milina.

ribari vuku mrežu














burkijeva slika- zalazak sunca














još jedna odlična burkijeva slika

09.01.2012. Ngwe Saung i kamp slonova

Dižemo se oko pol 8 da stignemo u kamp što prije, dok nema vrućine, a i radi samo do 12. Mažemo po doručku i odlučujemo po plaži doći do sela. Big mistake. Uz put gledamo ribare kako vade mrežu, pa neki nasukani brod, pa par kuća uz na rubu paže, i hodamo i hodamo već dobrih pola sata a sela nema, već sunce lagano prži, vrijeme nam curi počinje nervoza. Trebali smo odavno stići ali ništa, već dolazimo do nekih hotela i onda nam sine, onih par kuća na rubu plaže su selo, koje smo odavno prošli. Vraćamo se natrag a burki se baca u more, što se kasnije pokazalo kao loša ideja jer je bio mokar i nismo mogli kombinirat nijedan drugi prijevoz. U selu nam se čak neki čovjek auto ponudio da nas vozi dok nije vidio burkija mokrog ko miš i odustao. Bus je kretao dosta kasno pa smo odlučili uzeti bicikle, već je bilo skoro pol 10 dok nam je frajer složio bicikle, sunce je već pržilo na najjače a moja vesela ekipa i ja smo se uputili nadobudno u avanturu ne znajući kolki nas put čeka. rekli su nam da ima 8 mi mislili km a ono ispalo milja. Ju-hu. I tako udarili mi tempo, kad ono stalno gore pa dole, a bicikli starinski pa kad ideš gore moraš gurat, i tako nebrojeno puta, a sunce piči i prošlo već sat vremena prošao i onaj bus, ja lagano rikavam, ova me dva kretena ostavila i odjurila naprijed, kad mi se zapleo ruksak u lanac i otpao mi lanac, njih nema ja gledam onaj masni lanac, pokušavam ga vratit, kak da ne. I kao prava pičkica zaustavljam nekog motoristu koji mi je pomogao vratit lanac, sjedam natrag na bajs već nervozna i umorna, vidim neću stići do slonova i odlučujem se zaustavit kod neke kuće, dućana, tamo je bio neki dečko s motorom malo pričam s njim i curom iz dućana i objašnjavaju mi da do kampa imam još toliko da sam na pol puta. U majke ti, ne mogu ja to. Pitam ja dečka kolko bi bilo da me otfura tam i natrag, dogovorim vožnju, ostavljam curki bicikl i bye, bye. Ubrzo stižemo moju ekipu, i mašem im s motora, naravno i stajem i velim kaj se desilo i odem dalje. Ma s motorom je super, brzo dolazimo, i tamo nas dočekuje neki čovjek koji vodi kamp, dobro priča engeski pa sam s njim malo porazgovarala. Skužim da nema šanse da moji dečki dođu na vrijeme u kamp jer zatvaraju u 12 a već je skoro 11, i dogovorim da on i moj motociklista odu po njih a ja ću mu platit na kraju za to nešto više. Dok su njih dvojica išli po njih ja sam sama s nekim dečkom otišla do slonova.

Kamp ima 9 slonova, tamo ih uče raditi u šumi, zapravo treniraju ih za rad i privikavaju na ljude. Imaju slonove od 5-12 godina, i onda ih puštaju. Kamp je pod državnom upravom, ulaz je 5 usd, a jahanje na slonovima još 5 usd. Radi od 8-12, i u 12 puštaju slonove natrag u prirodu gdje se i hrane, a ujutro idu po njih opet u šumu. Jutros su falila 2. najmanji koji je jako bolestan i zatvoren i jedan kojeg nisu našli u šumi, taj je došao tek u 12 sa svojim čuvarom, koji ga je tražio cijelo jutro. Može se kupiti i kantica šećerne trske za 1000kyata i hraniti slonove.

Kamp je smješten usred đungle, uz neki potok, prava divljina, tamo živi par obitelji koje brinu o slonovima, imaju na vrhu brda i školicu za desetak đaka koji su kao ptičice ponavljali u glas za učiteljicom neku pjesmicu.

Prvo sam srela dva slona koja su uz rijeku pasla, onda je jedan bio uz stazu prilično pitom, pa dva koja su bila naslonjena na stupove kraj kuće, na čijem je pragu sjedila mlada burmanka s djetetom u naručju. Ja sam izvadila banane iz torbe i gulila ih slonovima, na što je ekipa odvalila od smijeha i objasnila mi da ne moram gulit za njih banane, da oni rado jedu i koru.

Bio je još jedan mladi slon prilično bojažljiv, dok sam se ja malo upoznavala sa slonovima, dečki su stigli, već fest umorni ali sretni kaj su ipak stigli.

Brijemo s ona dva slona kraj kuće koja su najpitomija, uzeli smo kantu trske i hranimo ih, burki ih grli sretan ko malo dijete. Uživamo u druženju s tim predivnim, pametnim, ogromnim plemenitim životinjama. Penjali smo se na njih i jahali bez košare što je bilo prilično scary, ali stvarno uzbudljivo.

cura s djetetom















na slonu bez košare















ova dva su nam najdraža

ovog sam jahala kroz šumu

malo straha i puno adrenalina

Pripremili su nam ih za jahanje, stavili košare na slonove i svako je dobio svog slona i svog vodiča, moj je bio manji onaj koji je stajao kraj puta. Krenuli smo kroz šumu, pa smo prelazili potok, pa smo išli kroz vodu, uživali i naslikavali se. jahanje traje jedno pol sata i već je došlo 12 sati, kada puštaju slonove. Zanimljivo da nije bilo ni jednog stranca taj dan u kampu.

Ovo je bilo neprocjenjivo iskustvo, možda i highlight našeg putovanja, tih sat i pol druženja sa slonovima.

pripreme za pokret

jahanje kroz šumu

preko rijeke

burki i slon

rijeka koja ide kroz kamp

Pozdravili smo se sa dečkima i sa slonovima, sjeli na motor i odvezli se do bicikla. ja sam bila debeloj prednosti jer je moj bicikl bio bliže selu, trebalo mi je nekih 45 min. do sela, skapala sam skoro jer je već bilo jedan i sunce je nemilice pržilo. Nitko sretniji od mene kad sam napokon ugledala selo( možda su njih dvojica ipak bila malo sretnija jer su oni još 45 min duže vozili).

Na štandu sam opet nakupovala banane i odjurila u bungalow, hitila bajs na pod i bacila se u more, trebalo mi je sat vremena plutanja da dođem malo k sebi i da nestane ona ljubičasta boja koju sam dobila u licu od vožnje uz brdo. Moji dečki su došli nakon sat i pol jer su još stali u birtiji i ubili po 2 pive da se malo oporave. Dok sam plutala neka bakica je prošla po plaži sa pečenom ribom na štapu u košari( mislim da je opet onaj red snepper) koštala je 1000kyata, nisam je kupila jer sam se naždrla banana, ali nije loša ideja za ručak, a i jeftino je.

Nakon praćakanja koje je trajalo cijelo poslijepodne, počeli smo iz dosade skupljat one školjke koje skaču i vrlo brzo smo skupili pola vrećica, užicala sam cure iz našeg hotela da nam ih skuhaju, bez problema su pristale, ali su nas upozorile da su pune pijeska, iako ih cijene jer imaju ljekovita svojstva. Bacili smo se na kuhane školjke i sve pojeli iako nam je pijesak hrustao pod zubima, ipak je to bila naša lovina.

Lijepo smo se namontirali i biciklima krenuli u selo po plaži.

Svakih stotinjak metara neka je ekipa izvlačila mrežu, jednu samo čak i dočekali da izvuku, i oduševili se kad smo vidjeli da su ribari svoj ulov podijelili sa svakim mještaninom koji je došao s vrećicom po malo ribe, natrpali su svakom punu vrećicu i tako darovali pola ulova. Takva nesebičnost i darežljivost nas je dirnula do suza. Dječica su skakala i kupala se oko ribara. Još jedan neprocjenjiv prizor jednostavnosti, ljudskosti i dobrote.

obitelj kod koje su moji dečki ostavili bajseve

pogled s naše ležaljke















slike u pijesku koje potpisuju rakovi

plaža je nepregledna
















burki slika zalazak

selo kad se gleda s plaže















nasukani brod

















jedemo ulov- školjke a prilog je pijesak
















plaža u soton















ribari
















vesela dječica














bogati ulov















mlada žena s bebom

plivači malo cvokoću nakon kupanja

svi nose vrećice s ribom, nitko nije otišao praznih ruku















ribari

Još puni dojmova dolazimo u selo i tražimo nekaj za jesti, odlučujemo se danas za burmansku gozbicu, fina je riba al jebeš to od tog si gladan za sat vremena. Sjedamo na ulaz u selo u lokalnu birtiju gdje ekipa dolazi gledati Tv, popit rum s vodom i malo se družit. Naručujemo jelo i opet dolazi hrpa zdjelica, juha i čaj. Sve izgleda super fino, al onda se desi pizdarija, dok je burki točio čaj oiz termossice, ispao je čep i vrela mu se voda prolila po cijeloj ruci. Počelo je jako crvenit a gazda je donio medicinu- ni manje ni više nego pastu za zube i s njom mu namazao ruku, i smirilo se za nekih pol sata, ali kada je sutradan burki oprao pastu počeli su izbijat vodeni mjehuti po cijeloj ruci. Izgledalo je prilično gadno.















selo

selo Ngwe Saung















opet burmanska gozbica
















burki i karambolirana ruka

Ta nam je nezgoda pokvarila malo raspoloženje i dojam cijelog dana, pa smo otišli na spavanje.

Ujutro se trebalo rano dići i uloviti bus za Yangun, ovaj put bus je bio koma, srećom da idemo doma jer je svako slijedeće putovanje bus sve gori. Imao je uske klupe od razvaljene kože na koju je trebalo sjesti dvoje ljudi, a taman je stao jedan, u sredini su zgurali dva reda onih plastičnih stolčića, opet se vozim u busu iz filma Tko to tamo peva, prošlost se ponavlja.

09.01.2012. povratak u Yangun

Put traje duže bar sat vremena nego kad smo išli prema Ngwe Saung, a stao je samo jedamput.

U busu je ispred mene neka cura koja mi nudi svoj kukuruz da podijelimo, nema puno ali daje mi pola od svojeg .Na stajalištu sam malo odglavinjala po nekoj stazi i došla do neke potleušice na čijem je prozoru stajala žena s djetetom, mahnula sam a ona je došla i igrale smo se s njenom malom bebom koja se smijala i iako me nije razumjela kao ni ja nju, smijale smo se i veselile kao da se znamo dugo. To je ta jednostavnost, dobrota i dobrodušnost, milostivost i nesebičnost koja mi cijelim putem do aerodroma tjera suze na oči, plačem kao malo dijete i suze same cure niz obraz jer su ti ljudi u meni otkrili neku drugu osobu, otvorili vrata mog srca koja su dugo bila zatvorena, natjerali me svojim primjerom da se mijenjam i pitam, da poželim biti bolja.

I ovaj puta znam da ću se ovdje vratiti.

svitanje u džungli oko Ngwe Saunga















jutarnja magla u džungli

















još malo polja riže

selo uz cestu

Burma II dio- hramovi Bagana i Mt. Popa

-+###################################################

6.1.2012. Bagan

Oko pol 4 ujutro bus dolazi u Bagan, zapravo u selo Nyang U. Vožnja nije uopće bila toliko loša, stao je jedno 2-3 puta, jednom smo izašli van i najeli se u nekoj zalogajnici uz cestu, malo nas je maltretirao sa pjesmama navijenim na fol gas, al tutnula sam čepiće u uši i drijemala kraj nekog sramežljivog monka, koji cijelim putem nije progovorio ni riječi sa mnom. Na autobusnoj stanici nas dočekuju dečko iz hotela i kočija, sretni ko mala djeca jer su nas izgleda čekali od 1 ujutro. Voze nas u New park hotel, koji sam rezervirala preko maila, što uopće nije bilo jednostavno jer sam im morala poslat jedno desetak mailova da dobijem konačnu rezervaciju. Najjeftinija trokrevetna soba košta 28usd, ima ispred lijepi vrt kao na koji izlaze sve sobe, a ispred su drvene fotelje za chilanje. Namještena je skromno al ima kupaonu, doručak i klimu koju nismo ni palili jer nije bilo potrebno. Pustili su nas odmah u sobu pa smo i odspavali do osam ujutro i bacili se u trženje doručka, jer da smo i njega dobili gratis to bi ipak bilo previše. Hotel je na 10-15 min od autobusne stanice, u nekoj uličici koja izlazi na glavnu ulicu koju još zovu i restoran street jer je puno restorana i zalogajnica, tražimo neku u kojoj visi lokalna ekipa i uvaljujemo se kod Pi wa- simoličan naziv. Pokušavamo nešto naručit za doručak al baš nas ne razumiju pa ima kažemo nek donesu burmanski doručak, valjda ne bumo ostali gladni. I opet nam nose juhu, rižu s nekim povrćem i jajima, voće i čaj i kavu. Stari moj u Burmi ne možeš ostati gladan. Sretni i siti s iščekivanjem čekamo cifru koju će izbaciti za tu gozbicu kad ono sve skupa 1500kyata ili 10 kn za sve nas. Vidim da smo od sad kod Piwija na gablecu svaki dan. A da ne velim kolko su se trudili oko nas da nam ništa ne fali. Vraćamo se u hotel po bicikle, malo su se razočarali jer su mislili da ćemo uzeti kočiju(12 000 kyata) a mi smo svaki izabrali po jedan bicikl (svaki po 1500kyata) tako nam je zabavnije. penjemo se na bicikle i započinjemo avanturu, za sada nam dobro ide. Odmah me oduševilo što i u samom selu ima nekoliko hramova, koje smo prvo obišli, uz put smo vidli i kravicu i seosku kuću i dvorište, kuće su ovdje uglavnom drene, nisu od bambusa znači ima se više novaca- ipak je ovo jedno od glavnih turističkih odredišta. Bagan je poznat kao bivša prijestolnica nekoliko Myanmarskih kraljevstva, smješten uz obalu rijeke Ayeyarwady na površini od 40-tak km2 na kojoj se nalazi više od 2000 hramova sagrađenih između 9 i 11 st. Smatra se da je nekad tamo bilo oko 13 000 hramova. UNESCO ih nije stavio pod zaštitu jer je burmanska vlada obnavljala neke hramove na svoju ruku bez autentičnog izgleda, ali to nije umanjilo njihovu ljepotu. Ulaz se plaća u hotelu 10usd za par dana(7 ako se ne varam). Mi smo odmah na početku naletili na Schweizgon payuiz 12 st. , zlatno bijelu pagodu na izlazu iz sela. Tamo je jedino mjesto di su nas izmaltretirale prodavačice suvenira i vukle za rukav. Uspjela sam kupit 2 brojanice po 1000kyata i knjigu Georga Orwela: Burmese Days za 3 usd. Vozimo se dalje i svaki čas stajemo i silazimo s ceste ragledavat hramove, u svakom je sitting Budda ili lying Budda, stending Budda, uglavnom puno Buda ili zidovi oslikani freskama , al ono što me fasciniralo je broj tih hramova izgrađenih uglavnom od cigle i različiti oblici, neki su zvonasti neki stepeničasti... a izvana su ukrašeni različitim životinjama. I super je što u svaki možeš ući(jasno prvo se izuvaš) i istraživati. Našli smo jedan visoki hram u kojem nas je dočekao dečko koji prodaje svoje slike od pijeska, s pričom da njegov otac obnavlja hramove i slika detalje sa zidnih freski iz hramova, tu smo priču još poslije jednom ponovo čuli, ali nismo se zamarali jel izmišlja jer smo se s njim lijepo podružili i porazgovarali i još nas je poveo na vrh hrama s kojeg se pružao prekrasan pogled na dolinu punu hramova razbacinih po suhoj savani,. Kužimo da nas polako vrijeme guta da smo već lagano gladni a nismo ni došli do glavnih hramova u Baganu, pa se pozdravljamo s dečkom i idemo dalje istraživat, opet svaki čas zastajkujemo pa dolazimo do jedne skupine hramova gdje su na ruševinama nekih izgrađene kuće, u blizini je škola pa gledamo grupu djece kako veselo idu kući iz škole. Došli smo i do rijeke Ayeywady uz koju su zelena polja al nisam skužila kaj to sade, rijeka je mutna i široka u tom dijelu, a obala je pješčana.

bmx banditi

hram usred sela

grbava goveda

dečki rade ciglu za obnavljanje hramova

sitting Budda i freske na zidu

oko hramova seljaci žive normalan život

neki hram

Schweizgon paya

pogled na hramove

još hramova

kuća izgrađena na ruševinama nekog hrama

u jednom hramu

hram usred savane, osim trave samo su

drveća akacije oko hramova

pogled s hrama

na vrhu hrama

monksi odmaraju na hramu

djeca na putu iz škole

hram

polja uz rijeku Ayeywady

Kolko god se trudili još nismo došli do glavnih hramova, a već smo fest gladni, kraj ceste naletimo na par lokalnih štandova sa hranom, jedan je pun pa se i mi uguravamo i gledamo kaj jedu da i mi nekaj izaberemo, nekako ga skužimo da se tu jede iz hrpe zdjelica sa različitom hranom, plaća se samo riža (oko 300kyta) i ono što pojedeš od glavnih jela: ribe u umaku, piletine, govedine, bika... sve u umaku ( to svako košta oko 1500kyata) to plaćaš, ašto ti se ne sviđa nakon što probaš to ne moraš platiti, prilozi su svi besplatni, a ima ih hiljade. Ikebanica.

Uglavnom ubili se od klope i pili sokove za nekih 50 kn. Oko jednog hrama bila je hrpa ljudi koji su došli kolima koje vuku goveda jer je bila neka svečanost i blagdan koji se slavi u glavnom hramu.

evo Baganske gozbe

Nakon malog odmora idemo do Ananda hrama, glavnog hrama u regiji jer je jedan od 4 očuvana hrama. Izgrađen je u 11 st. i očuvan mu je izvorni oblik. Hram je ogroman, i prekrasan izvana, pun brojnih detalja, ali nama je već lagano dosta hramova pa promatramo djecu, ljude i malog monka koji igra nogomet. Pred hramom je hrpa djece s kojom se zabavljamo i dijelimo im slatkiše, slikamo se i smijemo s njima, divni su, već vidim da su me ovi ljudi osvojili.

Razmišljam o tome kako bi trebala dovesti svoju djecu na mjesec dana da se vratimo malo korijenima ljudskosti, bez TVa, kompa, mobitela, i ostalih civilizacijskih tekovina koje su nas temeljito sjebale, da prestanemo gledat sve kroz lovu, družimo se jedni s drugima, igramo s djecom bavimo jednostavnim stvarima, dijelimo ono malo što imamo i prestanemo gledati samo sebe. Nekako osjećam da ti ljudi utječu na mene da i ja poželim biti bolja, sram me ponekad kad vidim kako smo egoistični i najradije bih pustila što radim i pomogla im.

Ananda temple- najpoznatiji hram

dječica na Ananda hramu

tri puta se lupi u zvono za dobre želje

mali monk igra nogač- ovo je burkijeva fotka- neprocjenjivo

Pored Ananda hrama jedan je manji neugledni hram desno od glavnog ulaza koji ne bi ni vidjeli da nam jedan dečko koji prodaje kišobrane nije rekao za njega i ponudio se da će dovesti ključara. Mali hram je pun originalnih freski u živim bojama na zidu, cijeli je oslikan iznutra i pravo je otkriće. Sretni što smo vidjeli nešto malo drugačije nastavljamo šetnju uokolo, sad je već kasno poslijepodne i trebalo bi naći neko dobro mjesto da gledamo zalazak. Nalazimo jedan veliki hram od crvene cigle čija boja još više dolazi do izražaja od sjaja sunca koje zalazi, burki je već na jednom manjem hramu pored tog velikog jer se na veliki nije smjelo popet na vrh.Burki slika zalazak sunca i upoznaje nas sa curom I ( to joj je ime) koju je sam maloprije upoznao i koja prodaje suvenire kraj velikog hrama. Slikamo zalazak i zezamo se s njom, uvjeravamo je da je stvorena za burkija, pokušavamo je potkupit da joj ga uvalimo, hvalimo ga na sva zvona nudimo lovu, nekretnine, sve samo da ga prihvati, ali I je neumoljiva.

Prava je ,simpatična , duhovita i draga a lijepa ko slika. Otišli smo do njenog štanda i ja sam kupila neke narukvice od bambusa, dok smo tako pričali odjednom vidimo vjevericu kako silazi sa drveta i skuplja hranu, šuljamo se da bi je uslikali, pazimo da je ne uplašimo, kad dođe I i pozove je da dođe, a vjeverica joj se popne na ruku. To je njena vjeverica koju je hranila nakon što je kao mala pala s drveta, sad opet živi na tom drvetu i dolazi joj svaki dan. Čudo.

Pozdravili smo I jer je već pao mrak i odjurili u selo, ko munje, prestizali smo čak i kočije, ko Fitipaldi, u selu smo bili za 15 minuta, ide nam ova vožnja biciklom. Prvo idemo do busnog kolodvora da nađemo frajera s kojim smo jutros dogovarali da nas sutra vozi na Mt. Popu. pitamo još malo okolo i vožnja pick upom je 8000kyata po osobi, to nam je malo too much pa istražujemo druge varijante ali vozači nam objašnjavaju da za manje nećemo naći, malo smo skeptični a dečko nam veli pa ja sam budist ja ne lažem, skroz je bio simpa al ipak nismo ništa dogovorili jer nam je sinula druga ideja a to je da kartu za Yangun koju smo jutros kupili vratimo i da odemo do Inle jezera i promjenimo prvotnu rutu gdje smo trebali sutra iz Yanguna nastaviti za Ngwe Saung. Jutros nismo znali da ima u 5 ujutro direktni bus, a danas kad smo tražili prijevoz za Mt. Popu smo to saznali. Pokušavamo zamijeniti karte ali nisu ista kompanija pa ne žele. Pitamo i u hotelu ako netko hoće uzet te karte ali ništa od toga, očito nam nije suđeno vidjeti Inle, ionako već vidim da ću Burmu ponovit uskoro jer me oduševljavaju ljudi. Malo smo tužni ali je na kraju ispalo super i varijanta sa Ngwe saung. Prvo tražimo internet da se javimo doma, zaboravila sam napisati da u Burmi nema signala za telefon, bar ja nisam imala, a bome nema baš ni interneta, prava je rijetkost, a i kad ga nađeš nemoguće je spor, uspjela sam samo na fejsu na wall napisat da smo ok i da se javimo ponovno iz Malezije. Toliko o 21 st. u Burmi, ali upravo je taj nedostatak tehnologije, jednostavan život, komunikacija kao prije, razgovori i druženje ljudi, ono što me oduševilo ovdje, kao da se vrijeme vratilo unatrag jedno 100 godina, a ja vidim da mi se to vrijeme sviđa, sve je bilo jednostavnije i prisnije, svima je bilo stalo jednih za druge, nikom se nije žurilo, imali su vremena jedni za druge i voljeli su jedni druge. Nitko ne provodi vrijeme na fejsu, na kompu i na mobu, ljudi zajedno sjede ili čuče i razgovaraju, rade ili igraju neke igre. Dok to nisam vidjela nisam ni bila svjesna kolko smo u k..... . Zaboravili smo prave vrijednosti i mislimo samo na sebe. Kad ih vidim poželim biti bolja, možda mi to jednog dana i uspije.

Stajemo kod Piwija na večeri, ja jedem nudlse po običaju a dečki eksperimentiraju sa jelima s menija, zato su se i načekali jer je Piwi morao u drugi restoran po sastojke pa čak i po jelo, al nema da kaže da to ne može skuhat, kaj sam rekla sve će napravit da ti ugode. Rokamo i pivicu malo za opuštanje, Tigera- ta je najbolja al je skuplja jer je uvozna.

U hotelu saznajemo da nitko nije pitao za karte, što znači da ostajemo pri prvobitnom planu i sutra navečer pičimo za Yangun a ujutro iz Yanguna za Ngwe Saung i deltu Iravadija

još jedan hram i I- burkijeva fotka

I - burkijev nesuđeni komad

7.1. 2012. Mt. Popa

Ujutro se dižemo zadovoljni jer smo se lijepo naspavali, navaljujemo na doručak koji je svuda isti, tu je putar, pekmez, tost, kavica, i banane. Banana sam se tolko iznajela da ih ne želim vidjet do daljnjeg. Hotel ima lijepu terasu na prednjoj strani gdje se doručkuje. Sve nam se ne da dići od stola jer je milinica , ali moramo se pokrenut jer pick up za Mt. Popu ide samo jedan i to ujutro oko pol 9. Burki se jutros obrijao, do sad je imao neku šugavu bradu a danas je iz zajebancije obrijao tu bradu i ostavio neke brčine da smo odvalili od smijeha jer izgleda kao Borat, ne smijem ga ni pogledat odmah me lovi smijeh, a stari je odlučio obrijat svoje brkove jer je vidio da burki izgleda ko kreten, pa je skužio da on tak izgleda isto i da je bolje da se obrije. On nam sad izgleda ko neki picek golovrati, s velkim nosom i bradom ko ladicom, ful nam je čudan jer smo se navikli da ima brkove. Danas je dan promjena velikih prom jena, samo sam još ja trebala istetovirat JNA na rame pa da ekipa bude u tonu.

Idemo prema stanici i zaustavlja nas onaj taxist od jučer i nudi da nas njegov brat vozi za 8 000 po osobi , i opet objašnjava da ćemo s onim javnim kombijem se gužvat i morat presjedat a košta 6000 kyata. Posustajemo i dogovaramo se s njim i on ukrcava još jednog Japanca, ali mu objašnjavamo da hoćemo ići i na farmu, pa on nalazi nekog drugog da nas vozi jer se brat mora vratit do podne, opet ispada pošten jer nas nije pokušao izradit da nas ranije vrati.

Nije da bi se dali zajebavat ali sa Burmancima se ni ne trebamo svadit kao što smo se stalno morali s Arapskim taxistima pa malo smo u čudu. Utrpavamo se u gepek u pick up i započinjemo avanturu. Vozimo ser a ekipa maše, trubi, pozdravlja nas. Ide bus a u njemu stotine ljudi nagurane vise sa strane i iza, samo gledam koji će otpast, ali oni ne mare već mašu i pozdravljaju i smiju se. Kad ih vidim kolko ih je drago mi je da smo u pick upu jer kolko god volim avanturu ne znam kak bi se gurala s njima. Znam sad ide podjebavanje na moje monologe o jednostavnom životu, dobrim ljudima, ali ne ide promjena tako naglo;-).

Uskoro stajemo kraj ceste i gledamo što se dešava kad dolazi žena s vrčem, jamislila birtija, a ona počne točit iz vrča u rezervar benzin, e na to smo ispalili. Benzin se prodaje u vrčevima od par litara, u flašama od litre koje su složene na police, litra košta oko 900 kyata, nije baš jeftino jer voze stare krame koje gutaju ko lude. Pumpa- predobro.

nije Borat to je burki s brkovima

benzinska pumpa















vožnja u pick up-u

Ponovo se vozimo, okolo nas suha polja ili nepregledna savana sa drvima akacije, kuće od bambusa ili drveta, djeca uz cestu se igraju ili idu u školu u zeleno bijelim uniformama...

Uskoro stajemo na jednom manjem imanju gdje proizvode ulje od kikirikija i proizvode od šećerne palme. Ljudi nas dočekuju i pokazuju nam kako se dobiva ulje od kikirikija, recimo od 100 kg sjemenki dobije se 50L ulja, i to sve ručno, odnosno vol vrti žrvanj u kojem se gnječe sjemenke. Onda su nam pokazali kako izgledaju sadnice kikirikija, i soje, pa smo vidjeli žene kako kuhaju neki dio od sugar palm( valjda srčiku) u velikim wokovima i onda valjaju prstima kuglice od toga, pa to ispadne kao karamela, to smo kupili i u tom smo se davili kak je fino.

Pa nam je frajer pokazao kako peče rakiju, koju smo naravno probali i bila je dobra, onak ljuta kak rakija i treba biti, i to smo htjeli kupit ali su imali samo neke male boce koje su neki ručni rad pa je bilo skupo, nisu imali rakiju u običnoj boci pa smo odustali i ostali samo na degustaciji. Ja samo malo odglavinjala okolo, do nekih kuća u polju, koje su im kao kolibe za odmor kad rade na polju, tamo ne žive, krov je od lišća palme, sve je skromno, kuhaju na podu na ognjištu a spavaju na pletenom krevetu bez madraca. Nije bilo nikog pa sam malo virila uokolo, polja su sad uglavnom prazna, izgleda da su sve pobrali jer sad im je sušni dio godine. Vratila sam se na imanje i malo igrala sa psićima koji su se bacakali okolo i glodali drvene štapiće.














dječica kraj ceste















tete rade fine slatkiše( karamele) od sugar palm tree
















a striček radi još finiju rakiju od sugar palm

kuće u polju















u mužaru je kikiriki, ovako dobivaju ulje od kikirikija


Nastavili smo dalje prema Mt. Popi, prošli smo kraj nekog sela gdje je bila tržnica, zapravo veliki sajam, i tu mi je žao ko psu kaj nismo stali da vidimo kaj ima, ja sam htjela da odmah stanemo a njih dvojica su nekaj kenjali pa smo produžili, na kraju kad smo se vraćali natrag više nije bilo nikog jer to očito traje samo ujutro. Koji promašaj, a tak volim lokalne tržnice.

Cesta se sad počela uspinjati, prestiže nas ekipa na motorima, tu uglavnom svi voze motore, i natrpa se po dvoje, troje na jedan motor i svi trube i mašu. Mijenja se i okoliš sad prolazimo kroz prvo rijetku šumu, pa šuma postaje sve gušća, ne djeluje baš tropski, izgleda prohodna i kao kod nas na moru. Opet nam mašu iz punih kamiona, sad je već zavoj na zavoju, i auto se jedva penje. Neki već lagano guraju motore, a jedan kamion stoji kraj ceste, ne može dalje uz brdo. Dolazimo opet do nekog sela u šumi, tamo su štandovi s voćem, i ubrzo stižemo u selo u podnožju stijene Popa Taungkalat, na kojoj se nalazi svetište posvećeno Mahagiri duhovima(Nuts), kojih je 37, uglavnom u ruralnim krajevima Burme plemena kao Bamari i sela imaju svoje duhove za koje se vjeruje da su bili ljudi koji su svi umrli nasilnom smrti. Do vrha svetišta vodi 777 stepenica, a posebno jer jer se nalazi na vrhu neobične vulkanske stijene na vuklkanskoj planini. Zapravo to se svetište krivo zove Popa, Popa je cijela vulkanska planina , a Taung kalat je zapravo erodirani vulkanski dimnjak u kojem je ostala stvrdnuta lava. S njega se vidi Mt. Popa čii je vrh erodirana kaldera( kaldera je krater koji raznese erupcija), pa se čini da uokolo ima više vrhova. Krajolik je bujan zbog plodnog vulkanskog pepela i brojnih izvora na planini. Selo u podnožju nije previše privlačno, sve je puno sive prašine koja se diže u obliku oblaka čim prođe neko vozilo a to je stalno, izgleda skroz ružno. Ni penjanje nije puno zanimljivije po tim štengama do vrha, jer si bos a ima govana od majmuna pa treba pazit, i bome ima po tim štengama jedno pol sata penjanja, a na vrhu je još ružnije svetište sa raznim likovima oko kojih su svijetleće lampice u boji, zlatni ukrasi i cvijeće i voće. Cvijeće nose kao žrtvu a inače popa na sanskrtu znači cvijet( kaže wikipedija). Lijepi je pogled na te vrhove i na jezero ali bilo je prilično mutno taj dan pa se nije daleko vidjelo, kažu da se može vidjeti do Bagana koji je nekih 50km daleko. Stotine ljudi se penje gore i moli i neki dolaze čak i pješke iz podnožja same planine. To svetište mi je bio totalni promašaj, atraktivan je pogled i ta stijena na kojoj je svetište, lijep je bio i put do tamo i to je to. Srećom je bila hrpa majmuna makakija putem koji su malo ublažili dosadu. Majmuni su po cijelom putu do gore. Već pri dnu stepenica žicari stoje sa strane i čekaju da im se baci neka hrana, i ako imaju priliku sami kradu i otimaju. Ljudi im bacaju neke sjemenke zamotane u male zamotuljke u novinski papir pa tog papira i smeća ima svuda uokolo što još dodatno kvari dojam. Mi smo imali za njih neke smokije što im je bilo zanimljivije od sjemenki jer sjemenke svi bacaju pa im je to valjda kao hrana već dopizdilo. Prvo sam hranila neku majku s malim majmunom pa su došli monksi i tražili da se slikaju sa mnom, vidim da smo mi njima veća atrakcija nego oni nama.

Zapravo moram reći da u Burmi u ovih tjedan dana uopće nismo vidjeli turiste osim po hotelima, ove po cesti bi mogla na prste nabrojat.

Onda sam ih hranila usput po štengama dok i jedna bitanga od majmuna nije iz torbice maznula vrećicu smokija dok sam gledala kak se druga dvojica šoraju na krovu, bezobraznik. A jedan je maznuo nekom frajeru kitu cvijeća koju je nosio za žrtvu i smazao lijepo laticu po laticu. Onda je burki vidio kako je jedan ugrizao nekog frajera nakon što mu je ovaj bacio sjemenke. Baš su objesni, treba biti vrlo oprezan i blag u pokretima jer znaju biiti agresivni. A vidjela sam i neka dva kretena koja ih gađaju praćkama pa to još više raspizdi majmune pa su još gori.

Uglavnom da nije bilo majmuna ovo bi bila živa dosada.

ekipa u busu, na busu, po busu

selo prije vrha Mt. Pope

jedan od vrhova kaldere, i sivo tlo prašnjavo

svetište na Taungkalat, ili Popa mt.,

zapravo erodiranom dimnjaku vulkana,

fini majmun















mama majmun i beba
















monks, majmun i ja















lopina jede cvijeće
















svetište sa lampicama

ekipa žica: "daj nešto ti si mi ko buraz"

Nakon što smo se spustili iz svetišta odlazimo nekom cestom prema dolje gdje je hrpa majmuna, neki kopaju po nekom zgarištu, neki skaču po krovovima kuća, neki se penju po grmlju. Vadimo zadnje ostatke hrane kaj imamo za njih i oni se polako počnu skupljati prvo plašljivo a onda sve bliže, dok se na kraju nisu pošlihtali oko mene lijepo naslonili na moje koljeno, i sami mi otvarali šaku da vide što imam unutra- iskustvo neprocjenjivo i zato bi opet ponovila tu planinu, a i da malo uokolo istražujemo vulkanski krajolik.

Nalazimo našeg vozača i utrpavamo se u auto, staje nam opet u selu prije planine pa se bacamo na štandove s voćem, e kakvog je tamo voća sve bilo-rozog dragon fruit, ogromnog duriana, pa nekog kao češer al zelenog slatkog iznutra zaboravila sam ime, pa papaje, manga, banana... Kupujemo svakakve ikebane, čak mi je utrpala jedna i neki pekmez i sve to jedemo u autu da izdržimo do sela jer ima nekih sat do sat i pol vožnje.

U selu opet navraćamo kod Piwija na klopu i odmor, baš smo zadovoljni kod njega, šetam malo po selu i gledam djecu kako se igraju na cesti, odlazimo po stvari, malo čilamo u vrtu, i upoznajemo jedan par iz Londona Toma i ženu mu, koji idu istu turu kao i mi pa se dogovaramo da šeramo taxi u Yangunu do drugog kolodvora, ja zovem Ngwe Saung neki hotel da rezerviram al u onom najpopularnijem Shwe hin ta nema mjesta pa bukiram neki drugi malo skuplji. Idemo na autobusni kolodvor jer tu uvijek treba doći ranije da se čekiraš i sjedamo sa Englezima na cugu, i veselimo se strancima(za nepovjerovat) jer su tu prava rijetkost. Cura nas nudi nekim pohanim kolutima koje je kupila uz cestu od neke bakice, uzimam samo komadić što je bila sva sreća jer kad smo ih vidjeli jedno 7-8 sati kasnije na stajalištu ona se frkala u bolovima, proljev, povraćanje i grčevi su je ubijali. Bilo je grozno za gledat a kamoli za proživljavat. To nas je upozorilo da ipak malo pripazimo kaj jedemo i da se ne opuštamo previše.














vesela ekipa maše iz busa

slika uz put- burkijeva - vidi se da ima bolji fotić















ko bi odolio ovoj simpatičnoj prodavačici

dragon fruit

monksice u selu idu po hranu