Berlin, nisam mislio na Berlin

07.11.2011. Petak

Berlin, nisam mislio na Berlin, ja sam mislio na Berlin sa Berlincima.

Tek sad kužim Bajaginu spiku jer Berlin su zapravo Berlinci, grad kao grad me pomalo razočarao, zid-wtf, bauštela na okolo, sve znamenitosti preraširene po gradu, a i nema nekih turbo znamenitosti, ostaci komunizma kojima se ja ne mogu diviti jer sam dijete komunizma, muzej DDR-a u kojem su predmeti i garderoba iz doba soc-realizma, što mi je smiješno jer kad otvorim ormar moje babe nađem stvari o kojima ovi u muzeju mogu samo sanjat. Berlinci su ono što čini ovaj grad, pozitivan karakter, kultura izlaženja, događanja po gradu, hrpe restorana, barova, ugodnih kafića, odlična atmosfera. Svi su vani!

Morala sam odmah istrest dojmove a sad da krenem od početka.

Petak ujutro kuham ručak, doručkujem, popijem kavicu, Tomo mene i burkija otfura do aerodroma i u slijedećoj sceni tražim vlak za centar Berlina, a frizura i dalje postojana. Blaženi lowcosteri i taft.

Dakle ovaj puta se skupila vesela ekipa, nas 6: burki ,ja, Stupi, Ana, Kristina i Tea, zadnje tri curke sam upoznala tek na aerodromu. More the merrier, iliti što više to veselije što se ovaj puta pokazalo super kombinacijom.

U potrazi za pravom linijom vlaka do grada upoznajemo ženu koja radi u hrvatskoj ambasadi, nije je loše poznati ako zagusti. Nakon gotovo 2 sata se jedva smo se dočepali hostela, malo me ubijaju ovi vlakovi s- bahn, kužim u- bahn ali vlakovi mi teže idu.

Hostel Metropolhostel na Mehringdamu, kvart Kreuzberg, odlična pozicija, ispred podzemna, najbolji kebab i curry wurst odmah do, sve čisto, doručak obilan i sve za 10 eura po osobi.

Iskrcavamo stvari i svatko na svoju stranu, dogovor je da navečer zajedno odemo na cugu.

Burki i ja odlazimo prema Fridrichstasse i prema Orangenbergstrasse. Ulica je puna fenomenalnih lokala , nagovaram burkija da uđemo u jedan Zapata al on se ne da, nastavljamo dalje kad naletimo na neku komunu slikara, ulaz totalno neugledan a u dvorištu desetak straćara u kojima umjetnici, napljugani ko zmije stvaraju. totalno zanimljivo, malo me potsjetilo na Kristijaniju u Copenhagenu. Mjesto skroz zanimljivo,još zanimljivije skulpture. Na izlazu upoznajemo čovjeka koji je glasnik dobre nade, putuje Europom skuplja slike ljudi koje upoznaje. Odmah se skompao s burkijem i dogovor je pao: ovo ljeto dolazi u Hrvatsku pa će se naći s burkijem da mu i on da svoju sliku, jer su mu se skroz svidjele burkijeve slike koje mu je on pokazao na svom mobitelu.

Skroz zadovoljni kaj smo ga upoznali odlazimo potražit neko mjesto za shopping, i za klopu, tražili smo onu KU-dam ulicu al nam nitko nije znao objasnit, napokon nas je neka cura skužila kaj hoćemo al nas je uputila puno bliže u Alexu, ogromni shopping centar na Alexsanderplatzu, njega je bar lako naći prema onom televizijskom tornju. Taman prije shoppinga naletimo na neke hrenovke od pol metra sa senfom tak ljutim da su burkiju sve suze frcale kad je potegnuo. Za shopping nam je trebalo jedno 2 sata taman do zatvaranja, lagano natrpani odlazimo podzemnom, prema Prenzlauer bergu. Lagano se šveramo u podzemnoj na foru, nismo znali da treba cvikat kartu, meni lagano nervoza ali duram. Na Prenzlauer bergu uletavamo u neki kineski take away, i ko pravi klošari sjedamo na klupice na svoje shopping vrećice i gablamo u društvu jednog miša i uživamo i uopće nas ne jebe kiša koja nemilice pada. I sve to lijepo zaljevamo jednim pivkanom. Neizmjerna sreća. Tek sad mirno možemo otići u neku birtiju na cugu, nalazimo neko zgodno mjesto i uvaljujemo se, burki na pšeničnu pivu a ja na koktele. S ekipom se nismo uspjeli naći jer smo bili na drugom kraju grada ali i oni su se dobro proveli u nekom turskom restoranu. Nakon dva koktela lagano shrvani sjedamo na podzemnu, koja vikendom vozi cijelu noć i vraćamo se u svoj lijepi hostečić na hrkanje.

Fridrichstrasse i Berlin happy face

hippy komuna, Orangenberg strasse

ja i skulptura na biciklu

još jedna skulptura, valjda majmun

08.01.2011.subota

Nakon odličnog doručka(slame, sirevi, sirni namazi, voćna salata, jogurti... mljac) uz lošu kavicu dogovaramo plan za danas. Odlučujemo se za besplatnu turu po Berlinu sa Sandemans New Europe s kojima sam već bila u Edinbourghu i bila prezadovoljna. Fora je u tome da vas vodiči vode po nekim poznatim mjestima ali i nekim manje poznatim uz koje su vezane lokalne legende, pa onda upoznate onaj pravi duh grada, i na kraju im ostavite napojnicu, tips kolko imate ili vam se čini zgodno. I tako se mi uputili do Branderburških vrata jer je tamo sastanak, i bome se skupilo jedno stotinjak ljudi( u Edinbourghu nas je bilo jedva 20) al podijele ekipu u manje grupe i odrede jednog vodiča i to odlično šljaka. Super je jer pješke prolazite kraj nekih znamenitosti i usput puno naučite i o povijesti grada. Počeli smo sa vratima, i trgom Pariser platz, na kojem se nalazi američka ambasada, u blizini jedan od starijih luksuznih hotela Adlon, pa ruska ambasada, Branderburška vrata koja su bila glavna vrata unutar zidina iz 18 st. koje su okruživale grad. Trg je do 2 svj. rata bio najveći trg, ali je u 2. svj. ratu razrušen do temelja osim vratiju koja su jedina ostala. ). 90-tih je ponovno obnovljen i ambasade i hotel su vraćeni. Dalje idemo pored parka Tiergarten do Holokaust memorijala, podignutog u spomen ubijenim židovima koje čini oko 2 500 tisuća kamenih blokova koje je dizajnirao Peter Eisenmann, ispod tog polja je muzej holokausta u koji nismo išli. Skulptura je posebna, ne zbog blokova nego zbog brojnosti i veličine prostora koji zauzima, možeš se izgubiti među mnoštvom blokova, onako ostavlja mjesta za razmišljanje-impresivno.

Branderburška vrata i neki likovi koji

paradiraju okolo u uniformama

jutarnjih 6

Berry naš vodič, na Parisier platzu,

pokazuje hotel Adlon

holokaust memorial

burki viri

stara lada

Dalje nas naš vodič Berry vodi do Hitlerovog bunkera, u kojem se zadnje skrivao skroz do svoje smrti, i koji je danas zatvoren pod zemljom a iznad se nalazi parking, šteta što se ne može tamo zavirit. Dalje smo obišli bivšu kasarnu za više od 2000 oficira na kojoj je sačuvan socijalistički orijentirani mural, nama odavno poznata spika tipa veseli nadobudni radnici, slave sa zastavama, dječica trčkaraju a Anka Partizanka drži govor. Uglavnom ta je kasarna ostala jedina cijela za vrijeme bombardiranja Berlina unatoč svojoj veličini. Napokon dolazimo do zida, komad duljine stotinjak metara, simbol podijeljenog a danas slobodnog Berlina. Niš posebno- zid, ali Berry nam veže zanimljive priče uz to i uz ljude koji su život izgubili pokušavajući ga prijeći. dalje idemo do check point Charlija, najpoznatije check point točke između istočnog dijela i zapadnog dijela u američkom sektoru. Opet niš posebno, baraka koju su naknadno napravili i kod koje paradira ekipa u uniformama i ostali se naslikavaju. Jedino su zanimljive ogromne fotografije po ogradi koje prikazuju stare slike Berlina.

Hitlerov bunker

socijaliastički mural

oficirska kasarna

Berry priča zanimljive priče

trabiji

slike iz prošlosti Berlina i

ckeck point Charlie kako je nekad izgledo

check point Charlie

Nakon prilično dosadnjikavih komunističkih ostataka napokon smo došli na trg Gendarmennarkt više u mom stilu sa duhom povijesti, na kojem su dvije katedrale francuska, starija poč. 18.st. koju su izgradili Hugenoti i njemačka koja je danas muzej njemačke povijesti, gotovo su istovjetne, na trgu je i statua njemačkog pjesnika Friedrich Schillera, i koncertna dvorana. Prošli smo i pored Humboldtovog univerziteta, oko kojeg se obnavlja punom parom. Završili smo na Under der Linden i Museum Insel, prvo je avenija sa muzejima i ambasadama, a drugo je otok na kojem se nalaze brojni muzeji kao što su Pergamon muzej, koji sadrži kolekcije iz doba antike, pa sa srednjeg istoka..., zatim Altes muzej koji sadrži kolekciju umjetnina iz antičke Grčke, a zgrada je pod zaštitom UNESCOa zbog dizajna svojeg exterijera i interijera. Tu je i berlinska katedrala nedavno obnovljena i Lust garden- lijepi vrt koji je okružen muzejima. A najbolji dio je što je otok okružen rijekom Spree. Tu je završio naš obilazak i pozdravili smo se sa Berrijem. Preporučio nam je muzej DDRa kraj kojeg je i restoran sa tipičnim berlinskim jelima. Cure su otišle tamo na ručak a mi smo se kroz reastoran ušuljali u muzej i nismo platili ulaz. Muzej je zanimljiv jer je interaktivan, sve možeš dirat, svaku ladicu i ormar otvorit, a pokazuje život u doba komunizma, od uređenja dnevnog boravka, odjeće, stvari, tehnike, odmora koji su provodili, volim iteraktivne muzej ali me nisu pretjerano fascinirale te komunjarske stvari, pa ni zatvorska ćelija sa sobom za ispitivanje, već sam rekla da sam ja živjela u takvom režimu i to me ne fascinira.

Fransosiche dom

koncertna dvorana i Schillerov spomenik

na Gendarmenmarkt

Majka drži mrtvog sina simbolična skulptura u

Neue Wache, ili Nova kuća stražara u

Altes muzej, stari muzej

Berlinska katedrala

rijeka Spree

crkva i TV toranj na Alexanderplatzu

Nakon obilaska grada i muzeja burki i ja smo otišli u zgodan kvart Nikolai četvrt sa starinskim kućama i crkvom, to je rijetko mjesto gdje sam osjetila dah prošlosti Berlina, a da nije vezana uz socijalizam i komunizam koji svi forsiraju. našli smo neku starinsku gostionicu i naručili si gulaš, jest da je bila porcija ko da se ptica posrala al je bilo fino i toplo, i dobro nam je došlo nakon 4 sata hodanja, mokrih i smrznutih nogu, i još na kraju crni pivkan. Malo smo se odmorili i odlučili sjesti na bus 100 ili 200 da se provozamo kraj ostalih znamenitosti kraj kojih ti busevi prolaze. Naravno cijeli se dan šveramo sa necvikanim dnevnim kartama. Ulovili smo bus 200 i sjeli se na kat, bus prolazi po Under der LInden prema Zoologiche gartenu. Sišli smo na Postdamer platzu koji je potpuno drugačiji od svega što smo vidjeli. Potpuno moderno zdanje koje podsjeća na NY ili neki američki grad sa modernim staklenim neboderima i neonskim svjetlima. Silazimo na KU-dam, ili Kurfurstendam ulici u kojoj je hrpa dućana, H&Ma, Zara i svih ostalih koji su nam već u ova 2 dana dopizdili jer su na svakom koraku. U blizini je crkva sa slomljenim tornjem koju nismo uspjeli vidjet jer se izvana preuređuje. Pomuvali smo se malo po dućanima ima ih stotine i vratili prema hostelu na curry wurst, koji nije bio loš, al bome ni ništa posebno.

Navečer je pao dogovor da idemo svi zajedno van, i to u birc u našem kvartu di su cure sinoć bile na cugi. Furaju nas cure do birca ulazimo kad vidim zastavvicu duginih boja na ulazu, skeniram ekipu, kad ono gay friendly, dečki se za stolom drže za rukice, ulovio me smjeh kak jučer nisu skužile ga su u gay lokalu, rekle su da im je bilo malo sumljivo al niš posebno. Najsretniji je bio burki kad je vidio u kojem lokalu cugamo. Popili smo piće al smo ipak otišli dalje, svidio nam se neki pub u kojem je bila ekipa od 16 do 66, toliko raznolika, dobra muzika, pivkani, i dobra zabava, i tako do sitnih sati. Lagano zavaljani i dobrano gladni bacamo se na Mustafin kebab koji je btw najbolji kebab koji sam jela, fakat je istina što kažu, koji turski kebab, najbolji kebebi su u Berlinu, al ga natrpaju, sve curi niz lakat, a sve lagano ljuto, nije moglo bolje sjesti na sav onaj alkohol, a sutra ko da ništa nije bilo,bili smo ko novi - to je prava kebab terapija.

Rathaus Berlin-gradska vijećnica

Nikolai četvrt

Posdamer platz

na pivkanima u gay baru

kebab kod Mustafe

09.01.2011. nedjelja

Zadnji dan naše avanture. Nakon dragog nam doručka razmišljamo što bi danas, sviđa nam se ideja da odemo u koncentracioni logor, al nam se ne da istraživat di je, a burki forsa da idemo u napušteni zabavni park, na rijeci Spree, baš mi se ne provaljuje i ne glavinja po napuštenim parkovima već sam požalila kaj sam mu to uopće ispričala, al moram pojest govno, pošto on sa mnom svud baulja sad je vrijeme da se i ja malo potrudim , a i malo adrenalina neće škodit. Prvo sam ga ipak uspjela nagovorit da odemo do buvljaka u Mauer parku,na Prenzlauerbergu. Dan baš i nije bio nešto kiša je počela cmoljit od jutra, barem su nam danas odredišta vesela i zanimljiva. Buvljak je bio zanimljiv, svakakve starudije na njemu, al najbolji dio su štandovi sa hranom, najviše turskom, pa slatkišima... Burki je kupio neke ploče sav sretan, ja sam bila u iskušenju da kupim začine, al sam odustala. Lagano promrzli tražimo neku birtiju da se ugrijemo s kavicom ili čajem. Uletavamo u neku super ulicu sa kafićima i biramo neki koji je pun. Nedjeljno jutro i sva ekipa u bircu, neki s frendovima neki s djecom i obitelji jedu doručak, a na meniju jedno dvadesetak vrsta doručaka, odlična ideja i još bolja navika da ekipa brije na jutarnjem doručku, to je onaj Berlin koji mi se sviđa. Burki i ja smo se nasadili na dva stolca u izlogu i lagano čilali, samo kaj nam je frajer zaboravio dofurat kavu dobrih 20-tak minuta. Dalje lovimo podzemnu, ovaj put se ne šveramo, i idemo u Spree park. Sjedamo na krivi vlak i izlazimo na aerodromu umjesto u parku, tamo lovimo dobar vlak i napokon dolazimo na stanicu na P. Do parka ima dobrih 20 minuta(danas sve na 20). Od stanice se ide prema parku pa kroz park do ograde zabavnog parka. Taman kad smo došli do ograde vidimo frajera sa džipom kako unutra provjerava i šeće okolo, kao neki ranger. Sad nas lovi frka da preskačemo ogradu dok je frajer unutra. Muvamo se i šetamo okolo, dok se on nije maknuo, čak smo našli i potrgane daske kroz koje bi se moglo ući, ali blizu tih daski su kamp kućice u kojima netko živi, pa nam je bio totalni bed upadat. Inače priča s ovim parkom je da je to bilo omiljeno mjesto na koje Berlinci furali svoju djecudok se nije zatvorilo jer su vlasnici, otac i sin pali u Čileu dok su šverali hrpu koke i završili u buksi. Tako danas taj park polako propada, šteta jer ima totalni duh prošlih vremena, veliki kotač koji se vrti, željeznica, šalice...

Uglavnom nismo imali muda na kraju ući samo smo prošetali okolo, prošli kraj jezerca sa patkama, samo mi je bilo žao što je zima i sivilo jer je sigurno puno ljepše u proljeće kada sve zazeleni. Već je pao mrak a nama je ostala još jedna znamenitost, zgrada Reichstaga. Do tamo ide neka smiješno kratka linija metroa sa dvije stanice, i opet je samo zgrada u blizini ništa, okolo neki park koji je sad ličio na hrpu nasipanog šodera, siv i dosan, al ok i to smo vidjeli, za uću unutra je bilo kasno, a i razgledavanje kupole je ukinuto zbog terorističkih prijetnji, osim ako se najavite 3 tjedna unaprijed da vas mogu provjeriti. Zadnja stvar koju smo danas odlučili vidjeti je veliki dio Berlinskog zida od oko 2 km na kojem su nacrtani grafiti- East side gallery, koji nas je za razliku od onog prvog dijela zida skroz oduševio, odlični grafiti preko cijelog zida. Prošetali smo duž cijele galerije do velike željezničke stanice Ostbanhof. Još sam uspjela i vidjet onaj fora most sa dvije kule od cigle, na kojeg sam slučajno naletila.

Vraćamo se u hostel mokrih nogu , lagano gladni, i spremamo za večerašnju akciju, plan je večera u nepalsko -tibetansko tajlandskom restoranu. Nedjelja je inače za razliku od ostalih dana skroz mirna, nema ljudi po birtijama,sve poluprazno. Restorančić nam je u kvartu, malen ali ugodan, vidimo ima ljudi, znači klopa bi mogla biti dobra. Naručujemo neke juhice, burki od 9 vrsta graha, ja neku tajlandsku, pa MOMO- neke okruglice od ovčetine umotane u tijesto(kao dumplings) koje su bile izvrsne, pa za glavno jelo pačetinu... Na kraju je ispalo da smo naručili previše hrane, do glavnog jela više nisam mogla utrpat ništa u usta, ja poždruh sam se ispatila ko ovca da to pojedem. I bilo je fino i ugodno druženje. Plan da večer završimo kod Mustafe na kebabu je pao u vodu jer smo bili pretrpani, prošetali smo još po kvartu i na spavanje.

buvljak na Mauerparku

burki s pločama ispred birca s doručkom

na Prenzlauer bergu

bear-simbol Berlina

vrtuljak u Spree parku

neki grafiti ublizu Spreeparka

Berlinski zid pretvoren u galeriju

odličan grafit

juhice u restoranu

jedna obiteljska

sredina MOmo, desno glavno jelo uz koje još dolazi juha i prilog,

way too much za pojest

10.01.2011. ponedjeljak

Zadnji dan našeg boravka, nemamo previše vremena pa se dižemo ranije pakiramo i burki i ja pješke pičimo prema centru da se još jednom promuvamo, prolazimo opet kod CP Charlija, do Alexanderplatza i odande na vlak za aerodrom. Sve u svemiu jedno lijepo iskustvo, u gradu koji me nije previše oduševio svojim izgledom, nego svojim ljudima i time što je pun života.

grafit na zgradi

ovi čovječuljci na semaforu su simbol Berlina

burki i jedna neobična skulptura

Bliski istok 3- Libanon

04.08. srijeda- Libanon- Baalbek- Beirut

Rano jutro 7 sati (nije pola šest) i dizanje. Danas prelazimo Libanonsku granicu, odluka je ipak pala da idemo a malo adrenalina ne škodi, samo se ipak nadam da ovi intelektualci neće započet novi rat. Jučer nam je tip s kojim smo počeli spiku na cesti, rekao da je bolje ići što ranije preko granice dok nisu velike gužve. Pizdarija je kod prelaska granice kaj nema busa iz Sirije za neka manja mjesta samo za Beirut, tako da smo morali uzet taxi. Prvo lovimo taxi na cesti za autobusni kolodvor Samaryah otkuda idu taxiji za Libanon. Na stajalištu se opet lešinari taxisti bacaju na nas i taže neke nebulozne cifre za prijevoz, srećom nalazi nas tip bez noge kojeg smo jučer sreli i nalazi nam taxi za obećanih 500 sypa po osobi do Baalbeka. Gotovo da nema gužve na granici, nitko nas previše ne kontrolira ali nam zato sve uredno naplaćuju, prvo izlazak iz Sirije i to 550 sypa po osobi( nema izvlačenja, piše debelim slovima na granici da stranci plaćaju) pa onda turističku vizu za Libanon 1 ulaz do mjesec dana 25000 LL(oko 15 usd) jasno po osobi. Pokušala sam nas provući na tranzitnu vizu od 48 sati koja bi trebala biti besplatna ali nije upalilo i lijepo su nas oderali. Olakšani za pun k.... love i nimalo radosni zbog toga nakon pol sata vucaranja po šalterima i naguravanja napokon ponovno sjedamo u auto i pičimo po Libanonu. Prolazimo kroz Bekaa dolinu koja je okružena planinom Libanon i Antilibanon, vrlo plodnu dolinu jer su svuda okolo polja s povrćem, maslinama.... Putem prolazimo svaki čas kraj vojnih punktova ; vojnici naoružani do zuba, tenkovi kraj ceste, topovi i avioni skriveni u nekakvim humcima. Nimalo ugodan prizor ali se čovjek nekako navikne, ko magarac na batine. Libanon je inače bio punih 15 godina bio u građanskom ratu, teritorij je bio podijeljen najvećim dijelom između Sirije i Izraela na jugu, koji se povukao sa tih prostora tek 2000 g. a Sirijci se nisu dali skroz do 2005.g, zanimljivo da ne mrze toliko Sirijce(oni su im čak i saveznici) ali sa Izraelcima su zakrvljeni do bola. Jak utjecaj naročito na jugu Libanona ima Hezbolah, koji ima i velike količine oružja, neki kažu legalna politička i vojna a neki teroristička organizacija koju su osnovali šiitski muslimani na jugu Libanona da bi protjerali židove s tog dijela. U tome su ih poduprijeli Iran koji je podržavao širenje islama , pa kasnije i Sirija, i u tome su na koncu i uspjeli, a Hezbolah je nastavio sa raznim terorističkim akcijama, uglavnom napadima po američkim ciljevima(univerzitet, ambasada...) ne samo po Libanonu već i po cijelom svijetu. Danas imaju i dalje jak utjecaj na jugu Libanona, imaju čak i članove u parlamentu, svoju tv, plakate po Libanonu, i još uvijek ne žele predati svoje oružje a financiraju ih i dalje Iran i Sirija ali i dobrovoljni prilozima i nekim poslovnim zaradama. Eto par političkih skica te osebujne zemlje.

Naš taxi munjara juri ko lud po rupastim cestama i sroljo prvo nije htio upalit klimu al kad smo mu rekli da će dobit manje para predomislio se. Taxiji za Libanon su inače dobri i moderni auti tak da je vožnja bila ok. Iskrcao nas je u centru Baalbeka prije ulaza u hram, taman kraj nekih improviziranih birtijica u kojima babe prodaju one palačinke od tijesta(mountaine bread) mi smo ih zvali čarape, pečene na onim metalnim polukuglama. Uvalimo se u jednu di nam se najbolje svidjelo kod neke krezube babe, i odmah ubacujemo u kljun svako taj jednu čarapu punjenu sirom i paradajzom a baba nam nosi i čaj. Dobra je baba čak nam je i stvari čuvala dok smo mi bauljali po hramu. Lovu sam promijenila u nekoj radnji i nema problema s mijenjanjem dolara.

Libanonske tablice

ovo sam jedva uslikala, fotić se ne vadi u blizini vojske

Baalbek

U Baalbeku smo završili jer se u njemu nalazi najpoznatiji hram bogu gromova i oluje Baalu, kojeg su štovali još Feničani i Kaanarci čija povijest seže još u 300 0g.pr.Kr., au 10.st pr. kr tu je izgrađeno svetište bogu Ballu, kasnije Hadadu. Današnji ostaci hramova potječu iz doba antike. Fenomenalno je što ima odlično očuvane hramove, najveći Jupiterov na vrhu brežuljka, izgrađen nan ogromnim kamenim blokovima, pa Venerin hram koji se nalazi nešto prije samog ulaza na lokalitet, odvojen dosta razrušen ali još uvijek impresivan i meni najdraži hram boga Bachusa. Bauljali smo malo okolo sami a onda smo se malo uštekali nekoj grupi turista s lokalnim vodičem pa sam čula odlične priče vezane uz taj hram. Taj meni najljepši dobro očuvan hram koji čak u jednom dijelu ima sačuvane i svodove, na kojem su Božicama more koje nose po dvije zmije i ribe na reljefu izdubili lice jer su bile pogane. Priča vezana uz njega je vezana uz razvrat i paganstvo i štovanje stranih bogova i prinošenje krvavih žrtvi pa su tu i Bachusu, bogu vina, odnosno njegovim svećenicima redovito žrtvovali djevice i pri tom se masovno opijali vinom koji su čuvali u podrumu hrama. Žrtve su prestale dolaskom kršćanstva ali se prostitucija i dalje zadržala, a Rim se htio riješiti paganskih vjerovanja pa su zato i izgrebali božicama lice. Kako me odmah privuče neka bolesna priča i hedonizam. Uglavnom ovaj je hram bio highlight mog putovanja, nakon Goremea u Turskoj koji je prirodna ljepota, ovo je nešto fenomenalno što je čovjek stvorio( tj. 100 000 rimskih robova koji su radili na njemu) i napokon sam opet živnula nakon Sirije, jer sam se već pobojala da će i ovo biti zajeb.

Ostaci Venerinog hrama

ruševine

šest stupova koji su ostali nakon potresa

Jupiterov hram

Baccusov hram, meni najzanimljiviji

sačuvani svodovi u Baccusovom hramu

dio svoda sa izgrebanim licima paganskih božica

mozaik u sklopu hrama.

Oduševljeni hramom i puni poleta glavinjamo po gradu. Mislim da je ulaznica oko 8 dolara(12ooo LL). Grad nije ništa posebno osim što ima tonu mercedasa starih i novih po cest( ko da smo u Imotskom). Malo šetamo sukom, i odlučujemo nešto pojest. Naravno stajemo tamo di je najveća gužva i ljudi se okupili i nešto kupuju. Nekakvi zamotuljci punjeni mesom koje peče frajer drito pred nama. Nisu baš nešto, malo presirovi al smo to morali probat. Vraćamo se još kod babe na čaj i po stvari, koji smo tako brzinski suknuli da su nam sve jezici bridili, i jurimo na minibus koji nas već čeka. Sva sreća da odmah krećemo prema Beirutu jer se ovdje spremala neka oluja.

jel Imotski il Baalbek?

Baalbek grad s pravim arapskim štihom

mesni zamotuljci

stari sa našim simpatičnim krezubim babcem

Put ide preko planine, kroz oblake. Stajemo par kilometara prije Beiruta jer je velika gužva na ulazu u grad. Odmah kužim da je Beirut neki sasvim drugačiji svijet od arapskog svijeta. Izmijenjuju se moderni hoteli sa razrušenim, bombardiranim zgradama, gradi se punom parom, svugdje su dizalice. Naš hostel lociramo pomoću fensi hotela Phoenicia koji je u blizini i to putujemo taxijem jer nemam kartu Libanona(luzer). Taxi nas košta 2000LL po osobi, već nas je htio zavalit kad je čuo koji hotel tražimo(onaj skupi9 al mu mi objašnjavamo da ne idemo u taj već da je to blizu hotela. Jedva nalazimo taj naš pension Home Valery, iza hotela u nekoj ulici gdje su neki strip klubovi i javne kuće s kuravama, iza wash me praonice auta. Zgrada je obnovljena izvana al kad uđeš unutra nastaje kaos. Jebena rupetina sa par pansiona, prvo smo otišli na 3 kat kad tamo neki debeli lik u bauštelki sjedi zavaljan na kauču a trojica likova kartaju, ekipa snova, silazimo kat niže gdje smo zapravo i rezervirali smještaj i dajemo papire od rezervacije a ovaj iznajmio našu sobu četverokrevetnu za 10 usd po osobi i hoće nam sad uvalit dvokrevetne po 15 usd, e nećeš majci opet glumatamo nervozu, pizdimo i tražimo da zove gazdu i na kraju naravno dobivamo 2 dvokrevetne za 10 usd, al džabe nema veselja, sobe su živi horor. Ne usudiš se hodat bos da ne bi dobio neko gljivično oboljenje a bojiš se da bi i cipele mogle nastradat, nema klime, pišalina smrdi na balkonu, ne želiš ga ni otvorit, al dali su nam čistu posteljinu(sad bi stavila krezubog smajlija). A WCi ????? Al jebi ga najjeftiniji smještaj u gradu, ionako samo pobacamo torbe i nema nas do sitnih sati. Tako je i bilo hitili smo ruksake, izvadili ručnike i nadobudno krenuli tražit plažu, spuštamo se na Corniche, šetalište uz more, i tražimo mjesto za kupanje, al smo se grdo razočarali, more prljavo, plivaju boce, smeće a usred fensi šetnjice, tamo di se okuplja najviše ribiča ulijeva se drek river u more i to direktno pred šetnjicom( nije im palo na pamet malo povući cijevi u dubinu, nego direktiva). al lokalnu ekipu to ne jebe kupaju se ko male bebe, ronjaju, plivaju skaču, i to naravno samo muški, žena nema. Najbolji dio je kaj se i oni na privatnim plažama u elitnim klubovima kupaju u istim govnima- ne vjerujem. Totalno razočarani, čitaj i smrdljivi, vučemo se Cornichem i potrazi za nekom birtijom di bi popili cugu. pada već mrak kad dolazimo do Pigeon rocka- neobične formacije stijena zaostale urušavanjem klifova. Inače obala je dosta nepristupačna, strma nema nekih žala, ima al na drugoj strani uvale to smo tek drugi dan saznali. S druge strane izmjenjuje se opar ruševnih zgrada sa novim hotelima, a na jednom mjestu stara kolonijalna kuća koja pokazuje arhitekturu grada nekad spram staklenih nebodera. Lijep je grad sve je novo, ali nedostaje onaj duh prošlosti, šteta što nisu bar one zgrade koje su mogli obnovili u kolonijalnom stilu, podsjećao bi na Miami, koji ima svoj art deco stil, a ionako već i podsjeća malo sa tom šetnjicom, luksuznim autima i trebama sa napumpanim cicama i ćubama koje šetaju dok pored njih trčkaraju feminizirani pederi u majcama isticaljkama. Grad po mom ukusu!!!

Gledamo malo cjenike na birtijama uz more skupo je, al smo odlučili se malo počastit pa odabiremo jednu uz same stijene Pigeon rocka sa krasnim pogledom. Pijemo sokove i lagano slinimo nad klopom koju konobari furaju okolo. Sve izgleda fenomenalno, neke salate s jajima i raznim povrćem, mesetina, plate s voćem- obilno i privlačno. Uzimamo meni i vidimo da im klopa uopće nije tako skupa u odnosu na cugu, i dajemo si oduška naručujemo klopu:fatiš, salata razna sa prepečenim kruhom na vrhu, lokalni specijalitet i panache salata sa šparogama, šampinjonima aričokama, jajima,i par vrsta humusa,(cijena klope 30 000LL)-mljac- ubijamo se i naravno par minuta poslije čučimo u wc jer nas i dalje pere ljevpro, al nije bed wecke su kraljevske, čiste i mirisne- tu nam ni naša trčkalica ne pada teško!!!!! Siti i sretni lovimo taxi do naše kraljevske rezidencije, malo šetamo po kvartu i kužimo da smo u nekoj crvenoj četvrti i pol sata nakon vrtimo se ko janjci na ražnju po krevetu jer je tak pakleno i vlažno za razliku od Sirije da se teško podnosi.

srušene zgrade kraj obnovljenih

stara kolonijalna arhitektura(roza zgrada) spram novih, modernih nebodera

ribiči na drek riveru

Corniche- šetnjica

ekipa se brčka bez straha

šetnjica

fina klopica u resti

05.08. četvrtak- Beirut

Dižemo se ujutro, ne jebe nas zmazanoća, kad zaspimo spavamo ko bebe, ai pre jutro se rashladi pa je lakše za spavanje. Dižem se i idem na wc kad svi zauzeti, valjda se ovi šljakeri kaj tu žive spremaju na bauštelu, odem do sobe vratim se opet prmim kvaku kad opet zauzeto, pustim kvaku kad iz wecke izlazi stara natapirana kurava i histerično urla na mene, da kaj joj lupam(nisam ni takla vrata osim kvake) Gledam je i mislim si koji ti je k... tak rano urlat, kaj ne vidiš da još spavam. Nije me ni iznervirala, samo sam je gledala u šoku, lako što je urlala al kak je izgledala, ko vampir stara ispijena faca, raščerupana kosa, mislila sam da se još nisam probudila iz noćne more. Dolazim k sebi i komentiram s Tomom da su to najvjerojatnije ove kaj rade po kuplerajima i strip barovima u ulici, a tu furaju mušterije. Dobro jutro Beirut!

Pošto smo bez karte lutamo po nekim četvrtima, prvo neke sa ambasadama, u koju nas je vojnik jedva pustio, samo da ne vadimo fotić. Tamo smo našli neki mali dućančić kod nekog stričeka di smo se najeli nekih sendviča zamotanih u onaj kruh čarapu, koji nam je on ispekao na onom metalnom loncu, pa smo kod njega još popili čaj i bili spremni za dalje,stalno smo prolazili kraj vojnih punktova, ispražnjenih zgrada u čijem su dvorištu stajali protuavionski topovi i vojnici naoružani do zuba. nekak smo došli do neke siromašnije četvrti gdje valjda živi radnička klasa, tu se puno manje ulagalo i obnavljalo. Moram bacit par cijena na papir- 1usd bio je 1500 LL u to vrijeme a litra benzina je koštala 320 LL(1,5 kn, nevjerovatno jeftino, u Siriji je bio još jeftiniji nešto sitno ispod kune, da su mi te cijene u ZG) kebab 3000-4000LL 1l vode 1000LL, taxi 2000LL po osobi,klopa u resti od 6000 predjela do 18000LL najskuplja jela, sokovi 5000 LL, čaj u centru 2500-5000LL, čaj u pripizdini 1000LL, fini voćni sokovi bočica u dućanu 1000LL, dvopek(naša realnost na putu) 3000TL, cuga je skupa, al klopa ima ok cijene. Nije tako skup grad, al ak tulumariš treba ti gro para. Nekako se dočepamo centra i tu kupujem u nekoj knjižari kartu jer nigdje nismo naletili na turistički ured. E sad je s kartom puno lakše kad znam kaj gledam i di idem. Obilazimo Nejmeh squere, pa Armenijsku ortodoksnu crkvu, šetamo kraj najjebenijih butika od D&G-a, Louis Vuittona, Gucci.... kaj sam rekla ko Miami. U centru je zgodan clock tower i dobar je za orijentaciju jer je na glavnom trgu, i tamo je u blizini premijerova plača, koja dominira tim dijelom grada, od crkvi smo još obišli St. Elie , pa Sv. George grkokatoličke crkve, pa st. George, maronitsku katedralu, pa veliku Mohamed al Amin džamiju, pa ispod premijerova palače rimsko kupalište(ruševine ali zgodno za vidjet)pa Martyrs trg, sa spomenikom nacionalistima koji su obješeni 1916, koji se uređuje, pa Saffi village kvart sa obnovljenim kolonijalnim kućama. Sve u svemu, grad me oduševio, imam par zamjerki ali grad sa puno znamenitosti, jebenim shoppingom( ne za moj džep) pun života, restorana, barova, mrak.

Uvalili smo se u neku jeftiniju birtiju i bacili na voćne sokove i čaj, i naravno opet manevri kad smo tražili račun konobar nam naplati 20 sokova, gle stari pili smo al 20 ih nemrem popit ni u ludilu( da je piva možda), i on nam objašnjava da su cijene na cjeniku za dostavu a da je skuplje, velim mu stari, a di ti to piše,pa nemaš drugih cijena i sad ćeš ih izmišljat i lupat bezveze po kasi. Dajemo mu kolko smo izračunali 8000LL- uzmi il ostavi- ko te jebe, ipak je uzeo, al ja se već počinjem pitat kaj mi izgledamo ko ovce za šišanje, ne vjerujem da nas uvijek neko pokušava izlevatit.

neka crkva

dijelovi Beiruta, nedaleko centra

premijerova palača

crkva SV. Georga(Juraj)

mozaik SV. Georga

zaboravila sam koja crkva

rimske ruševine usred grada: garden of forgiveness

Muhamed al Amine džamija

vijećnica

otkačene pušilice u Beirutu

rimsko kupalište

ST. Elie Armenijska crkva

još jedan oltar pred kojim bi se dečki rado pomolili- Ferarrijev salon

Saifi village- krasno obnovljene kuće al izgleda pusto

statua Martyrs

downtown Beirut i stari koji čila

Nakon laganog friškanja u našem luksuznom pansionu, bacamo montažu i eleganci autfit, i izlazimo u grad. Na Cornichu lovimo bus, karta košta 1000LL,super jeftino al je spor ko puž, brate mili da potrčim bi ga prestigla, vozimo se malo dalje od Pigeon rocksa, u južni dio Beiruta ulicom Rafic el Hariri i tu dolazimo do prave pješčane plaže, nismo silazili dolje ali mi se čini da je čišće nego na Cornichu, bar nisam vidjela nikakve cijevi da ispuštaju sumnjivi sadržaj u more. Još malo šetamo uz more do našeg fensi restorana na Pigeon rocku, čekamo da bolje ogladnimo, lagano zalazi sunce i ubacujemo se na najbolji stol uz more, ekipa dolje čamcima plovi oko stijena čini se zanimljivo, al ne više od onog što nas čeka- klopa. Bahato naručujemo brdo klope, opet one fine salate, pa piletinu s grila, porcije su boli glava, i uredno pijemo vodu, ko pravi papci, al boli me kita, cuga košta ko pol klope. Masakriramo se i tužnjikavo gledamo ogromne pate voća koje ljudi naručuju, al i da nogom guram više ne bi stalo, pomalo počinje revolucija u želucu i opet- trk prema kenji- trčklica ne staje ni 4 dan. Klopa nas je koštala oko 50 dolara sve skupa, al bila je ubojita! Odlučujemo se pješke vratit uz more, i malo slinit po voznom parku, mene to ne jebe, al dečki su ispalili od sreće, ja ne kužim kakvi su to auti al sve neke mrcine, i to glavnom registracije, Katar, UAE ,Saudijska Arabija, totalna egzotika.dečki odlaze na spavanje a Tomo i ja se bacamo u istraživanje noćnog života, negdje sam čitala da je u ulici Gouraud hrpa kafića i restorana, to je ulica u produžetku Ferrarijevog salona. Ne možeš fulat po noći jerje tamo riujeka automobila koja polako mili. Prvo smo malo prošli centar da vidimo kaj ima, al to je više sedežnica, ekipa lagano čila na terasama, klopa, puši, onako mi se čini više obiteljski i za babce. produžujemo do te ulice , lokal na lokalu, restorani, kafići, muzika svih vrsta, ubacujemo se u neki di je techo, po mom guštu, pun je kafić, svi doterani, trebe namontirane, ćube silikonske, cuga se sve u 16. naručujemo pive, mala točena 8000LL, i čaša vina 8000lL, cijene koma. Popijemo par pića i vidimo da se ekipa lagano kupi, mislim da idu dalje. Nama je to bilo dosta ali smo još prošetali do nekog kluba pred kojim je bila gužva- Cooper, nismo ulazili, al čula se dobra muzika, u rangu Ibize, Miamia, Zrča. Klubovi su preko puta one glavne džamije i crkeve Sv. George, ne možeš fulat, i ima ih 3 u nizu. Fakat Beirut bije dobar glas- party town. Gledam plakate a sutra koncert Akona- ufff.

lijepa plaža u južnom Beirutu

Pigeon rocks

ponovno masakr

u birtiji

ulica Gouraud

06.08.-petak- Tripoli- Tartus (Sirija)

Rano jutarnje dizanje i pakiranje. teška srca napuštamo "luxuznu rezidenciju" i lovimo taxi do autobusnog kolodvora, tamo stoji nekoliko buseva za Tripoli a kreću kad su puni, ulazimo u jedan koji kreće vrlo brzo, i vozimo se prema Tripoliju. Super je vožnjica uz samu obalu mora, cijela je obala naseljena, a uz samo more su neke rafinerije i silosi, sve to ne izgleda baš privlačno za kupanje, šteta što su tako izmasakrirali more, iako vidim da ima i hotela,samo čini se da nekog kupališnog turizma izvan Beiruta baš i nema. Beirut je očito priča za sebe ulaže se brdo love u obnovu grada, sigurno tu lovu daju Ameri, jer dolar vlada, prvo su pomagali židovima da ih rokaju a sad grade po Beirutu, morala bi malo proguglat da vidim kako to Ameri financiraju gradnju. kako je zasran ovaj svijet. Ne mogu se s tim zamarat, odmah se uzrujam. Dolazimo u Tripoli koji je već neka druga priča, opet onaj arpski look, musavo, zapušteno, čak i porušeno, tradicionalni suk, u centru toranj sa satom, u blizini tvrđava... to je taj Bliski istok koji lajkamo. Kod tornja kupujemo neke super sendviče s pljeskama, zeljem i pomfrijem zamotanim u čarapu,3500LL, i gutamo ih u parku, neki nas dečko maltretira da nam očisti cipele, di si nas našo, nosimo tenisice i japanke, kaj ćeš nam čistit al on je uporan, na kraju smo mu dali lovu da odjebe . Nakon kratkog obilaska opet se bacamo u borbu s lešinarima taxistima, traže 3000LL za taxi po osobi, a mi nalazimo nekog sa starom mečkom za 1600LL, usput dok pregovaramo počinje neka frka na cesti i šora, prašina leti, svi nekaj viču a frajeri se tuku. malo zabave da razbijemo monotoniju. Taxist je bio legenda, nije napravio ni pol km kad staje u gradu i počinje ukrcavat neke tepihe u gepek pun naših ruksaka, gledamo i ne vjerujemo, onda s murjakom dila neke jakne, pa opet staje i preprodaje robu nekoj trebi, gledamo i ne vjerujemo, bio je simpa, al brate malo je zabrijo, opet bacamo presing da počne vozit jer neće dobit lovu. Tu se gro ekipe bavi švercom, furaju jeftinu robu iz Turske i Sirije i prodaju u Libanonu. Na kraju nas lik vozi kod nekog svog u hotel ali taj je pun pa se pozdravljamo i tražimo smještaj po Tartusu, opet je petak i niš ne radi grad oko 2 popodne izgleda mrtav, dućani zatvoreni ni cucka na cesti. Ulazimo u par pansiona al jedan gori od drugog, u jednom odrpanom pogađamo cijenu 1200sypa četverokrevetna soba i šerana kupaona, i iskrcavamo ruksake. Opet nadobudno pakiramo ručnike i badiće i krećemo na plažu. Dolazimo u neku malu lučicu i ponovno razočarani gledamo zmazano more i ne pada nam na pamet umočit se unutra. Ovaj put lakše to podnosimo uz hladne ALMAZE, libanonske pive, čips, lagano čilamo na ogromnim kamenjima uz obalu i gledamo kak lokalna ekipa juri na brodiće i ide na obližnji otok na izlet, nakon hrpe piva, gledamo kak se vraćaju s izleta...prebiremo po doživljajima i lijepo nam je, osim starom on ne smije cugat jer njake već 6 dan!

Tripoli park, i kaj bi taj mali nama očistil- japanke? tenisice?

toranj sa satom

srušene zgrade- Tripoli

ulaz u suk-Tripoli

Tripoli

tvrđava na vrhu- Tripoli

šora na cesti

ludi taxista s tepisima

Tartus-vjetrenjača

čilanje uz more i almazu

Lagano pada mrak pa se vraćamo u svoj pension, Alsyjaha turist hotel, al ne bi ga baš preporučila, tamo upoznajemo nekog simpatičnog Egipćanina koji je došao na odmor, to je uglavnom mjesto gdje lokalna ekipa dolazi na ljetovanje i sad im je sezona pa je smještaj dosta skup i ne daju ga ispod cijene. Izlazimo van u potrazi za hranom, malo šetamo gradom uz obalu i ulazimo kroz vrata u unutrašnjost grada jer je dio opasan starim zidinama. To je druga po veličini luka u Siriji, a povijest mu seže 2000g pr. Kr. u doba Feničana, najveći razvoj postiže za vrijeme Križara, koji su tamo izgradili crkvu Naše gospe od Tartusa i sagradili zidine oko grada koji asu i danas očuvani. Grad ima neki mediteransko - arapski štih i skroz je zanimljiv sa tim zidinama, prolazima, i ulicama. Skrasili smo se u blizini džamije na nekom trgiću i tamo našli dobar falafel, sa ljutim začinima, maznuli svako po dva i preko puta u birtiju sjeli na čaj i pušilicu. Promatrali malo ljude i lgano se veselili kaj sutra počinje povratak kući. Plan je ujutro ulovit bus za Latakiu, pa preko Antakije, i Iskenderuna za Adanu, i tamo na avion za Istambul, noćenje opet u Erasmusu i ujutro na aerodrom pa u Begeš.

zidine Tartusa

zidine i džamija- Tartus

Sirijski busevi

Tartus -dio male lučice za barke

Sve je išlo po planu samo je trajalo duže nego što smo planirali, mislila sam da ćemo imat više vremena za Adanu, da malo razgledavamo ali imali smo manje od planiranog pa smo se samo klatili po aerodromu, uz lošu klopu. Let je prošao ok, i uspjeli smo na Eminonu još ulovit jedan sendvič od ribe i cijeđenu naranču na opće veselje. U onoj rupetini od hostela u sitne sate utrpali smo se u krevete, ko zna kome, jer je neka ekipa po noći obijala oko nas al nismo se dali smest. Ujutro dizanje, kod suseda na burek, pa na brzinski šoping po Spice i Grand Bazaru da nakupujemo, duhane, čajeve, i nekaj od te šatro marka robe za sitnu paru, i trk na aerodrom.

Let nam je kasnio jedno sat i nešto jer smo čekali da krene i nešto popravi, pa smo stigli kasnije i nismo imali vremena šarat po Bg, napokon smo se utrpali u vlak i dobro opskrbili Jelenima da se nađe po putu. Ukupan dojam- sve pet, al mi je već lagano dosta Arapa, nakon treće godine što lutamo arapskim svijetom već lagano ovisni o njima, zaključujem da ih je sada ipak dosta i da bi trebali promijenit orijentaciju, dobro je što za to uvijek nekako skupimo lovu jer nije skupo, a opet ima onu čar egzotike koju tražimo kad putujemo. Lijepo je al nam je dosta, lakši par kila, i par tisuća kuna, veselimo se povratku kući.

borba za Jelena

CiFRA:

aviokarta-BG- Istambul povratna 190 eura

Adana -Istambul- 25 eura

noćenja- oko 135 eura po osobi(njih 17)

prijevoz-130 eura

ulaznice -oko 80 eura

ukupno- oko 7000 kn sa svim troškovima( i hrana i cuga)