Malta- zameo ih vjetar

23.02.2011. srijeda

Ujutro skuham ručak, odradim šihtu, vozim do Venecije i navečer pijem koktele na Malti a frizura i dalje postojana. Ziher postojana, bila bi da nema prokletog vjetra koji duva ko bura kod nas.

Znači toliko o laganom ljenčarenju na terasici, kratkim rukavima, naočalama i kupaćim gaćama koje stari uredno nosi u torbi.

Ekipa opet ista samo bez Tome(neko mora i radit), stari burki i ja osvajamo Sredozemlje!

Naletile neke jeftine karte Ryana za 20 ojra povratna iz Trevisa, smještaj u Dragonara appartements za 4.50 eura po osobi i benzin i cestarina 200 kunića svako do Trevisa i to je to ...opet smo na cesti. U Trevisu smo već skontali besplatni parking udaljen od najjeftinijeg aerodromskog jedno 200-300metara, iza benzinske na desnoj strani, odlučimo se riskirat i ostavit naTALIU bez nadzora i molimo Boga da je nađemo kad se vratimo. Vrijeme u Italiji zasrano, kiša cmolji, prolazimo provjere i čekamo da krenemo jer let kasni nekih pol sata u startu. Čudno za Ryanovce jer su mi uvijek bili najtočniji od svih kompanija, al očito to imaju iskalkulirano jer stižemo na vrijeme oko ponoći na Maltu.

Sranje počinje na samom početku na šalteru renta a cara gdje smo trebali podići auto koji je trebao koštat 26 eura, već mi je i kod rezervacije bilo čudno kak tak malo iako piše da je sve uključeno, ne piše ni kasno podizanje, i mislim si uvijek bace neku jeftinu navlakušu pa te poslije naguze.

Tak je i bilo, kad je frajer složil račun cifra od 120 eura za 3 dana, samo 10x više, odjebemo ga i odemo na taxi. Znala sam, opreza nikad dovoljno.

Appartman je bio u st. juliensu meki noćnog života otoka, što mi je bilo važno jer po danu se lako možemo klatit busevima a po noći je bitno da smo u špici i da je krevet blizu birtije.

Ulazimo nutra a app. ogroman sa 2 sobe u jednoj je kuhinja, druga s balkonom, ogromna kupaona, ma milina, i to za 13.50 eura na noć za sve nas. Ideš!!!! Naravno da je i tu zajeb (al to sam već znala sa tripadvisora) čuje se buka iz klubova po noći a ujutro u 7 počinje bauštela , 4 šljakera nabijaju, štemaju na nekom objektu od jedno 10 000 kvadrata na 10 etaža, vjerovatno budućem hotelu, i tako već 3 godine. Al u džepu su dragi mi čepići za usši.

Bacamo stvari, nakon što smo se nadivili app. i zaključili da bi mogli i nogomet bacit kolki je, i jurimo van jer smo već iz taxija vidli da je špica, neke trebe plešu vani na štangi iako ga burek dere da ti se uši smrzavaju. Al kasnimo na trebe, štange prazne i bacamo se u neki club u kojem je bilo još uvijek dosta ljudi, i pijemo besplatni koktel za koji nam je ženska na cesti dala kupon. Već nam se sviđa ova spika s kuponima, ko na Ibizi, 2 za jedan ili besplatna cuga, ili 12 tekila za 10 eura- dooobro. Taj dio St. Juliensa di su klubovi zove se Paceville, to su dvije ulice koje se križaju, i na raskršću su 2 il 3 kluba, pa su niže malo štenge duž kojih je sa svake strane jedno desetak klubova, što techno, što salsa, što gentlemens club-iliti strip barova, svega. Nama se nekak taj Hugo najviše svidio, i bilo je najživlje, iako je ekipa bila dosta mlađa, a i dijelili su kartice za koktele.

na cugi u Hugo"s

24.02.2011. četvrtak

Dizanje oko 8 zahvaljujući štemerici al nije bed veseli smo i spremni za otkrivanje. Vadimo iz torbi paketiće narezanih kobasa, špeka, parizera kaj smo pofurali od doma, ko pravi balkanci i utrpavamo se. Prvi dan je plan otići na klifove i u Mdinu i Rabat i još nekaj kaj nismo stigli pa se više ne sjećam. Al prvo malo istraživanja i šetnje uz more. Činilo mi se da možemo pješke uz more doći do Vallete od kud idu dalje busovi, i možemo al za 4 sata jer su stalno neke velike uvale i zaljevi koje treba obilazit. Vrijeme i dalje zasrano, čas pljusak, pa vjetar, pa sunce počne pržit da sve poskidamo sa sebe pa opet zima i oblačno pa opet oblačenje kapa, šalova i rukavica. Drama.

Krenuli smo znači prema Valeti uz more prvo kroz St. juliens u kojem je uvala sa onim šarenim brodićima, uz put prošli kraj par kula po kojim je Malta poznata zovu se watch tower ima ih oko 25 po cijelom otoku. Arhitektura je uglavnom kolonijalna sa primjesom arapskog, pa onda imate one engleske kućice u nizu i na njima arapske prozore samo što tu nisu skroz zakriveni, naravno ima i mediteranskog utjecaja sa uskim ulicama i kamenim kućama, bome se sve izmješalo na ovom otoku .

kolonijalna arhitektura

uvala St. Julien , mala uličica u mediteranskom stilu

nekA palača

kolonijalni stil + arapski prozori, ali lijepo je onako posebno

na svakoj su kući ovakvi reljefi ili kipići, valjda kao zaštitnici

St. Juliens šetnjica, ckva i burki

kula St. Juliens

Zatim smo došli do Slieme, e tamo ima svakavih dućana pa smo se malo bacili u šoping, rekla bih prilično inteligentno jer sam poslije vrećice morala teglit po cijeloj Malti. Sliema je također uvala i iz Slieme ide par autobusnih linija, ali je karta skuplja 1.16 eura je odande jer vozi kao kružno a iz Valete najčešće oko 0,50 eura kao da te ne voze kružno. Spika s busevima je luda, pošto je Malta otok koji ima u jednu stranu polumjer nekih 30km a u drugu 20 km u principu su to najveće udaljenosti, problem s busom je kaj ne ide često naročito ne po zimi, a i vozi kroz svako selo ukrug tako da vožnja traje po 45 minuta kolko god blizo išli. Tu smo jedino zažalili za rent a carom jer bi s njim obišli otok za 2 dana a ovako nismo sve ni stigli u 4 dana jer smo puno vremena gubili na čekanje buseva i vožnju.

šetnja prema Sliemi

još jedna kula Fortizza

stari i ja se klatimo

kavica nakon šopinga i čekanje busa u Sliemi

busevi su ludilo, iz devetsto treće

Kad smo skužili da je već 2 sata odlučili smo ipak ulovit bus iz Slieme za Mdinu i Rabat, pa za Dingli klifove. Vožnja je naravno trajala 45 minuta do Rabata, ali sam autobusni kolodvor je na ulazu u Mdinu jer su ta dva grada spojena.

Mdina je srednjovjekovni grad čija povijest seže još u doba antike, ali iz tog perioda kao i iz doba arapske opsade( od 9-11.st.) nema nikakvih ostataka, veći dio je sagrađen u vrijeme vitezova sv. Ivana, kao npr. gradske zidine do 16 st. nakon Velike opsade kad su vitezovi preselili u Valetu. Do tada je Mdina bila glavni grad, a nakon toga njen utjecaj počinje slabiti, danas je poznata kao "Tihi grad", sa samo 400 stanovnika, koji jedino smiju autom u grad. Grad je nekako tajanstven, kao da je vrijeme stalo, popločene ulice, palače i crkve, prekrasan pogled koji se pruža sa vrha zidina i seže čak do mora. oko gradskih zidina je iskopan jarak u kojem danas rastu naranče i mandarine i ko za vraga ne možeš se s nekog vidnog mjesta spustit dole i maznut koju, a baš su bile zrele i sočne. To nas je mučilo po svuda, voće taman za ubrat a svugdje okolo visoke zidine, na kraju smo kupili domaće naranče u voćarni i tek nam je onda bila muka jer su super fine. Al su nam vadili mast s tim voćem. Ok, u grad se ulazi kroz vrata i odmah na početku je je samostan sv. Benedikta i kapela sv. Agate, a preko puta je palača Inguanez, dom najstarije aristokratske obitelji na Malti, u kojoj je dans turistički ured. Naoružani kartom izlazimo iz turističkog ureda i bacamo se u istraživanje. Stalno srećemo neke engleskinje, jedna crnkinja s minicama i bosim nogama, i u šoku ne vjerujemo da mogu gole hodat a mi se smrzavamo. Glavna ulica se zove triq Villegaignon(triq inače znači ulica, iako zvuči ko trg), i većina znamenitosti je smještena baš u toj ulici, katedrala sv. paula iz 18 st., Palazzo Falzon iz 14. st. u kojem je muzej....i na kraju zidina je prekrasan pogled na okolicu.

zidine oko grada Mdine

samostan Sv. Benedikta

na ulazu u grad

glavna ulica triq Villegaignon

neki trgić s bunarom

Mdina

detalj iz Mdine

pogled iz Mdine

neki trg u Mdini

katedrala sv. Paula

Imali smo još vremena do polaska busa na klifove pa smo se malo promuvali po Rabatu, Mdina na arapskom znači grad, a rabat predgrađe, nazivi koji ovim gradovima u potpunosti odgovaraju. Rabat bi trebao biti življi grad sa 13 000 st. sa tržnicama, do koje nismo stigli, ali nama se onako oko 4 popodne učinio isto miran. poznat je po kršćanskim katakombama i crkvi sv. Paula, što mi nismo vidjeli već smo samo tumarali kroz neke uličice.

Rabat

Rabat

busići

ima i zelenila

Dingli klifovi su blizu sela Dingli, zanimljivo je da im svako selo ima takvu monumentalnu crkvu da bi se mi sa katedralom u Zagrebu mogli posramit, sela im nisu velika, jednom sam čak vidla jednu kuću i naravno crkvu, 1na jedan omjer ljudi i crkvi. sade svašta, artičoke, salate, paradajze, pšenicu, al najviše ima karfiola. Klifovi zapravo nisu klifovi jer su nastali u vapnencu i to tektonikom, a ne kao klifovi Mohera recimo u Irskoj di sam bila koji su pravi klifovi, ali bilo je zanimljivo vidjeti kako se priroda poigrava različitim oblicima , podijeljeni su u dva dijela jedan jako strmi koji se vidi pa ima mala zaravan di su uglavnom vrtovi i pašnjaci, samo ne kužim kak do tamo dođu, pa opet jedan strmi dio do mora, ništa spektakularno. Bome je zanimljivo i hodat blizu ruba kad starom vadimo mast i treniramo živce.

Dingli klifovi

klifovi

aaa frka

klifovi

Već je pao mrak kad smo se došli u Valettu, u nadi da ćemo naći neki restoran s klopom. Uletili smo u neki jako zgodno uređen u nekoj palači, jer je cijela valetta puna palača( o tome ću kasnije), ali nam je bio skup pa smo samo popili pivu, iako je klopa izgledala zgodno, samo više za snack nego za večeru za nas gladuše. Odlučili smo se vratit u kvart, i dok smo bauljali kroz uličice oko hotela, burki snimi kroz izlog nekog restorana porciju rebrica s roštilja da ti pamet stane, to sam jela davno u Amsterdamu i ubilan bi da to ponovim. Pogledamo ime restorana kad ono baš restoran Avenue, o kojem je ekipa na forumu pisala da se jede super obilno za kulturnu cijenu. Uvalimo se momentalno nutra naručimo 2 porcije jer su ooooogromne, i pivkane i izmasakriramo se od fenomenalne žderačine. Moja dva papka počnu cvilit da su umorni i da idu doma, a ja sam još malo prošetala kroz Paceville i do mora al nije mi se dalo samoj brijat pa sam se vratila na ćorku.

restoran Avenue, rebarca bbq-ikebana

25.02.2011. petak

Danas je na repertoaru Gozo, drugi po veličini otok uz Maltu. U Valleti lovimo bus za Melliehu u kojoj bi se prvo trebali malo promuvat. Bus nas vodi prvo kroz Mostu kraj navodno treće po veličini crkve dome iza sv. Paula u Londonu i sv. Sofije u Istambulu. Nije trebala biti velika ali su je sagradili oko postojeće crkve pa tek onda tu manju unutra srušili. Poznata je i po tome jer je za bombardiranja u drugom svjetskom ratu nakon što su je dvije bombe oštetile, treća pala direkt u nju u crkvu punu ljudi i nije eksplodirala- pa to drže za čudo.

Mosta dome, crkva sv. Marije

Inače je Malta za vrijeme II svjetskog rata pretrpila teška bombardiranja pa su sagradili puno podzemnih skloništa u stijenama. Takvo je jedno i u Melliehi koje smo burki i ja išli vidjeti, ulaznica je s ISACom 3,50 eura. To je niz podzemnih hodnika i prostorija iskopanih, u kojima su stvari koje su ostale još od tada, i neke scary lutke kao voštane figure u tim prostorijama koje tamo čuče da bi sve izgledalo autentično. Filing pomalo morbidan, naročito zato što je jedna od prostorija kao rađaona, pa se čuje dječji plač i takve pizdarije. Nije loše za pogledat. zapravo gradić nije velik ima par znamenitosti, uglavnom morbidnih,to je kapelica Our Lady of Grotto, jedna od najstarijih mjesta za molitvu iz 11. st. u kojoj se i sv. Pavle molio, isklesana je u kamenu kao špilja, ima izvor vode za koju vjeruju da ima čudesna svojstva jer može ozdraviti djecu od dječjih bolesti pa su zidovi kapelice puni nekih dječjih odjelca i dječjih stvarčica- bolesno.

Najljepši dio grada je trga sa župnom crkvom Rođenja djevice iz 19. st, na kojem u nekom bircu iz nekih soc.realističkih vremena lokalna ekipa pije kavicu, i nasred trga kamion koji prodaje svježe povrće. Ti su kamioni putujuće tržnice po cijeloj Malti.

Mellieha

župna crkva Mellieha

kamion s povrćem na trgu

skloništa iz II svj. rata

Our Lady of the grotto church

spooky-oblekica na zidovima crkve

Još smo se malo promuvali po mjestu ali nema više ništa za vidjet osim prekrasnog pogleda na stijene sa isklesanim prostorijama za stoku ili oruđe kojim su obrađivali polja i pogled na jednu od najljepših plaža, sa bijelim pijeskom u uvali Mellieha.

Mellieha bay

pogled na stijene pune isklesanih malih prostorija

Mellieha

Lovimo dalje bus za Cirkewwu, mjesto od kud voze trajekti za Gozo. kad sam jednom prilikom prije puta pitala na forumu iz kojeg mjesta ide trajekt frajer mi je odgovorio iz ćirkewwe a ja sam njemu rekla nek si nađe nekog drugog zajebavat i zvređala sam ga, jer sam mislila da me jebe kad je to napisao jer kak bi se mjesto moglo tak zvat. Onda sam uguglala ime i fakt je tak. Poslije sam jela govna i čovjeku se ispričavala na 3 posta. Desi se!

Trajekt je oko 5 eura povratna karta, al karta se plaća tek kad se vraćaš a ulaziš prvo bez karte, ne boje se da će netko ostati. Vožnja traje oko pol sata, trajekti su super sa restorančićem i kafeterijom, suvenirnicom, wc-ima, sve. Prolazimo kraj Plave lagune, mjesta gdje se snimao i istoimeni film , al s trajekta se vidi samo mali dio tirkizne uvale. Vide se stijene u kojima je more izdubilo pukotine i kula na vrhu najmanjeg otoka Comina. Dolazimo u mjesto Mgar, i puni smo planova za danas a već je prošlo 13 h. Planiramo obići Blue azzur, ili plavi prozor neku lijepu formaciju stijena, pa u Xagri nadgrobne stećke starije od Stonehage, al ak to ne stignemo nije bed jel ih ima i na Malti još na 2 lokacije. Iskrcavamo se i lovimo bus za Victoriu, glavni grad iz kojeg idu dalje busevi. Na kolodvoru saznajemo da busevi ne voze za Blue azur, jer je cesta zatvorena i odluka pada da se ukrcamo u prvi bus koji kreće. Išao je za Marsaflorn, malo ribarsko mjesto na obali. Od velikih planova na kraju ništa. .

Comino, treći i najmanji otok Malte

Blue lagune, Plava laguna na otoku Comino

Mgar

Marsaflorn je baš to MALO ribarsko mjesto niš posebno, al bio je lijepi dan za šetnju i uživanje uz more i nismo požalili. Uz to smo naletili na toliko jato meduza da se burki raspametio. U životu ih nisam toliko vidjela na jednom mjestu i bar 3 različite vrste. Dok je burki bunario po meduzama prošetala sam do drugog kraja sela gdje su prekrasni klifovi, mali ali pravi. Selo je uz samo more i ima par zgodnih restorana, iz kojeg nas je jedan vlasnik zahaklao i ponudio nam da za 10 eura pojedemo meni riba, pomfrit i cuga, što nam se nije činilo loše pa smo pristali. I bilo je skroz ok, samo kaj smo se požurili na bus jer je trebao krenuti u 4 pa nismo stigli čilat, i naravno bus smo čekali još 45 minuta na proljetnom suncu, i usput upoznali neke Poljake s kojima smo malo izmijenili iskustva s Malte jer su žene odlično pričale Hrvatski.

Marsalforn- ribarsko mjesto

meduze

lujka papa meduze

Marsalforn s druge strane uvale

pravi klifovi

imaju i svoju "Glavu šećera"

Napokon smo dočekali bus i vratili se u Victoriu koju smo ostavili za kraj. Još jedan gradić na uzvišenju sa prekrasnim pogledom sa tvrđave koja datira još od doba Rimljana a utvrđena je u u 17 st. u doba vitezova sv. Ivana. Unutar zidina nalazi se katedrala a sam gradić ima zgodnih dućana, crkvica i kafića. Vraćamo se natrag, već je debelo mrak, i montiramo se za večernji izlazak, prvo u Hugo na koktele pa sam ih namrdala da idemo u salsa bar al tamo baš i nije bilo neke ekipe, pa je počelo istraživanje po drugim klubovima svugdje pomalo. Na kraju smo skužili da nam je ipak terasa u Hugu zakon. Zvali smo i tri cure koje smo upoznali na aerodromu kad smo sletili na rent a carovom štandu, znala sam da idu na Maltu jer sam s jednom već razgovarala preko foruma, ali cure su se upravo vratile iz St. Juliensa i nije im se išlo natrag jer su bile smještene u Bugibbi. Poslije smo ih sreli na povratku i izmijenili dojmove, uspjeli smo od njih saznat da se za Tarxien temples, rimske terme, mora bar mjesec dana unaprijed dogovoriti ulazak, pa mi je bilo lakše kaj to nismo stigli, planirala sam to u subotu al nas je omela kiša.

Victoria-Golden basilica, zlatna bazilika, crkva iz 17. st.

utvrda- Victoria

pogled s utvrde, na neku zelenu visoravan, zato je Gozo poznat kao zeleni otok

Victoria

katedrala unutar utvrde

utvrda Victoria

starog kukca smo odlučili kaznit na spravama za mučenje

Badelovi manekeni s topom

terasa Hugo- još Badelovih manekena

25.02. subota

Dizanje, kavica i opet trkeljanje u busu, već mi je tih buseva navrh neke stvari a da ne vlim navažanja po selima naokolo. Prošli smo svako jebeno selo na Malti bar dva puta s busom.

Jedino kaj sam kroz te silne vožnje skužila koliko imaju katoličkih crkvi, u životu nisam na nekom putovanju vidjela toliko crkvi(ni džamija), svako selo ima svoju crkvu, al nisu to neke male crkvice nego sve neka velebna zdanja da bi se i naša katedrala mogla posramiti, plafon je bilo jedno selo sa valjda 2 kuće ali naravno između njih ogromna crkva. Obrati malo pažnju po slikama a još ih je hrpa koje nisam stavila na blog.

Danas je plan opet nabrijan, Hagar Qim, prastari stećci , Blue grotto špilja u stijeni, Tarxien temples koji su otpali kao što sam već rekla zbog kiše ali ionako ne bi ušli i 3 cities Senglea, Vittoriosa i Cospicua, gradovi preko puta Vallette, i to je na kraju otpalo radi kiše, vidjeli smo ih samo zadnji dan iz Vallette.

Bus do Hagar Qima vozi opet kroz neke selendre Luqu kraj aerodroma, Mgabba, Qrendi...

Tu smo prvi puta negdje oko aerodroma vidjeli džamiju, nekako su ih uspjeli potisnuti, iako ima puno Arapa i muslimana iz sj. Afrike, uopće nema džamija, vjerovatno im ne daju da se opuste previše možda ih se boje jer su preblizu i puno ih je da ne bi nametnuli svoje običaje i tradiciju.

Hagar Qim i Mnajdra su dva megalitska kompleksa hramova jedan kraj drugog koja su stara 4500-5000 godina(iz 3600-3200 g. pr. Kr). Pretpostavlja se da su to bili hramovi zemlje, i imali sličnu ulogu kao oni u Stonehenge. To su bila mjesta gdje su podnosili žrtve umrlima da bi se mogli vratiti. Ulazi u Mnajdra temple su postavljeni tako da u određeno doba dana i godine kroz njih pada sunce( kad je suncostaj ili ekvinocij). Tamo su i pronađene skulpture Venere s Malte.

Građeni od vapnenca. hagar Qim je bio zatvotren za ulazak samo se vidi iz vana a u Mnajdru se moglo ući. Na samom ulazu prvo pogledate film koji govori o povijesti hrama, a onda razgledavate hramove. Mnajdra je podijeljena u tri dijela, gornji srednji i donji.Hramovi su pod zaštitom UNESCOa i na Malti ih ima još 2 takva(jedan na Gozu). Zaštićeni su i od kiše i od ljudi jer su Mnajdru prije par godina rasturili vandali. Ulaznica je 9 eura, al nama je prošla studenska za 6.50 eura, lopine nisu smanjili cijenu ulaznice iako možeš posjetit samo jedan hram.

Mnajdra hram -maketa

Mnajdra

Mnajdra

Mnajdra

Mnajdra

Mnajdra

Mnajdra

Malteška Venera

pogled iz Mnajdre, i burki koji polijeće

Kad smo obišli hramove prema cesti smo išli preko polja i stijena i stari nije mogao odoljet da ubere šparoge kojih je bila hrpa uokolo. Krajolik je onaj naš primorski, mirisno bilje koje raste iz kamena i pogled na more. Već se počelo dobrano oblačit al smo mi odlučili potegnut pješke do Blue grotta, jer je samo kilometar daleko. Sve bi to bilo ok da nas na pola puta nije tako oprala kiša. Nigdje ničeg uokolo, ni drveta ni kuće da se sakriješ, prava vukojebina, a kiša ga dere na najjače, kišobran ne pomaže jer puše vjetar. Pokisli smo ko miševi. Prvo smo uspjeli podletit pod neko drvce a onda kod nečije šupe, da bi na kraju skužili da je iza zavoja nadstrešnica na stjalištu autobusa. Al pod njom se već natiskala ekipa. Mokri smo bili do kože, noge plutaju, sve se cijedi. Špilju sam poslikala izvana jer brodice nisu vozile zbog kiše. Totalni promašaj, i uz sve to još sat i pol nije bilo busa jer te stare krame vjerovatno ne mogu potegnut uz brdo kad pada kiša. Da bi stvar bila još bolja u nekom trenutku je uletio neki mladi zaigrani zmazani cucak i skakao po nama i po škvadri. Već smo izgubili svaku nadu kad je napokon došao bus. Odluka je pala da idemo direkt u krpe na oporavak. U Valletti smo samo uboli neke štrudle od datulja i pravac soba. Nismo se mogli dva sata ugrijat, upalili grijalice, povješali stvari da se suše, vrući tuš. Niš nije pomagalo. Tračak nade se pojavio kad smo odlučili otići na rebrica. Vani predpotopno stanje. Ulice pod vodom, potoci se slijevaju po ulicama. Koma. Polako smo se oporavili uz onu ogromnu porciju rebarca i par piva. I naravno na koktele u Hugo, jer je sad kiša već prestala, a subota je i hrpa škvadre se počinje slijevat prema St. Juliensu. Sprema se dernek al mi se povlačimo jer nas je danas kiša isprala previše da bi se još ispirali alkoholom.

travke i ja

još jedna kula i burki

čučimo pred nečijom šupom mokri do kože

Blue grotto

napokon topli krevet

26.02.nedjelja

Zadnji dan na Malti, pošto smo hrpu vremena zgubili na truckanje u busu, nisam zadovoljna jer nismo obišli sve kaj sam htjela. Znam da treba olabavit ali mislila sam da na tak malom otoku nećemo imat kaj radit 4 dana. Dižemo se rano jer smo i rano legli i idemo sa stvarima prema Valletti i kako sam mislila u tri grada preko puta, ali to opet nismo stili. Prvo gubimo dosta vremena na čekanje busa na stanici jer je nedjelja i busevi idu rjeđe. Popizdila bi tu po ljetu jer mislim da ne idu puno češće ni onda, al sam sigurna da ima puno više ljudi koji se naguravaju u busićima. Odluka pada da ostajemo u Valletti jer je prekrasna i ima hrpa stvari za vidjeti.

Grad je građen na poluotoku između dvaju prirodnih luka, u renesansnom stilu a datira iz 1566. g. i danas je pod zaštitom UNESCOa. Grad je povezan autobusnim terminalom sa Florianom koja se čini kao uvod u Vallettu. U grad se ulazi kroz glavna vrata koja se trenutno preuređuju, zapravo cijeli kompleks desno od vrata trebao bi biti neki open air theatre centar, i to na mjestu gdje je dugo stajala zgrada opere oštećena u II svjetskom ratu. Glavna ulica koja vodi do kraja poluotoka zove se Triq ir repubblika, za ulicu je naziv triq. Žao mi je što nismo otišli u arheološki muzej koji je na početku ulice. Prolazi se još kraj krasne palače nacionalne biblioteke. Po cijelom gradu su palače koje danas imaju različite funkije. Ali prava draž Vallette je u prozorima-trijemovima koji kao u arapskoj arhitekturi krase fasade.Glavni trg je Great siege square na kojem se nalazi katedrala. Prošetali smo i kraj Predsjednikove palače koja se dijelom obnavlja ali se može ući u dvorište. Nekako su opušteni i nema puno straže uokolo. Prošli smo i kraj Anglikanske katedrale i vidjeli kupolu crkve karmelićanki i katedralu sv.Paula( da spomenem i crkvu Our lady of Porto Salvo, Gospe spasa na nebu tako nešto koju smo vidjeli onaj prvi dan navečer u Valletti) samo naglašavam koliko crkvi ima Malta, to još nisam vidjela. Neke je crkve teško vidjeti u potpunosti jer su okružene drugim zgradama. Nismo uspjeli vidjeti Manoel teatar ili jesmo a nismo skužili da je to to. Na kraju ulice republike je Fort st. Elmo utvrda u kojoj je danas ratni muzej i to je na samom vrhu poluotoka.

fontana na kolodvoru- pogled prema Floriani

ulaz u grad i specifične fasade

Triq ir repubblika-glavna ulica

glavni trg i katedrala sv. Johna

Nacionalna biblioteka

s vodičem ispred biblioteke

u dvorištu predsjednikove palače

katedrala sv. Paula u pozadini

kuća sa najviše prozora

ulica u Valletti

fort st. Elmo

fort st. Elmo

fort Racasoli u Kalkari- gradu preko puta

mediteranski konferencijski centar

bivša bolnica reda sv. Johna

Siege bell memorial

Prošli smo više desni dio gledajući od ulaza u grad a vraćali smo se više lijevom dijelom. Uz samu obalu je bivša bolnica sv. Johna koja je danas konferencijski centar, i zvono koje je otvorila kraljica Elizabeta II u čast žrtvama koje su se borile u II svj. ratu.

Odmorili smo u parku Lower barracca garden u kojem je mauzolej nekog britanskog komisionara. Taman je izašlo sunce i dan je bio prekrasan, nagrada za jučerašnju kišu. Kasnije smo sreli nekog ljubaznog čičicu koji nam je pokazao gdje je inače plac preko tjedna, al nedjeljom nije u gradu nego izvan tako da je bilo zatvoreno. Usput nam je čičica rekao da su ovo četiri najhladnija dana ove zime, što nas je baš razveselilo da smo pogodili termin ko prstom u govno.

lower barracca garden i mauzolej

fort. st. Angelo u Vittoriosi preko puta Vallette

tržnica koja nije radila

neka ulica

opet katedrala sv. Johna

Vraćali smo se triq il merkanti ili trgovačkom ulicom koja je puna palača koje se danas zovu Auberge. Auberge de Italy koja je danas turistički info centar, sve izgledaju fenomenalno s ukrašenim fasadama. Blizu je i palača Parisio iz 18. st. koja je u vlasništvu plemenite obitelji Parisio, i u toj je palači odsjeo Napoleon kad je bio na Malti. Zatim dolaze Auberge de Castille u kojoj je danas ured premijera koji je taman išao u u palaču kada smo se mi muvali i razgledavali al nisam stigla guzonju slikat. Na kraju je opet park Upper Barracca garden u koji smo taman došli na ispaljivanje iz topa(što nas je čičica uputio). Tamo smo zasjeli na sunce i uživali u posljednjim satima Malte. Na autobusnom kolodvoru smo maznuli one njihove pogače sa sirom i nekom slanom filom od slanutka koje su kao neki lokalni specijalitet. To smo jedva našli jer nedjeljom baš ne rade dućani ni kiosci. Posljednja vožnja u busu do aerodroma i zbogom Malta.

djeca hrane golubove

još jedna crkva al ne znam točno koja

Auberge de Castille , Leon

Upper barracca gardens

pogled na Florianu

park U.B.G. i mačka na stolu

pogled na Vittoriossu

napokon svi tri na fotki i pivkan Cisk u ruci

fort st. Angelo Vittoriossa

pucanje iz topa

RAČUN

aviokarte ryanair Venice Treviso- Malta 20eura

benzin+cestarina po osobi( troje) 30eura

4x 4.5 eura noćenje po osobi u trokrevetnoj sobi 18 eura

ulaznice,bus, hrana, cuga 4 dana cca 80 eura

UKUPNO ---------------

150 eura(oko 1100kn)

Berlin, nisam mislio na Berlin

07.11.2011. Petak

Berlin, nisam mislio na Berlin, ja sam mislio na Berlin sa Berlincima.

Tek sad kužim Bajaginu spiku jer Berlin su zapravo Berlinci, grad kao grad me pomalo razočarao, zid-wtf, bauštela na okolo, sve znamenitosti preraširene po gradu, a i nema nekih turbo znamenitosti, ostaci komunizma kojima se ja ne mogu diviti jer sam dijete komunizma, muzej DDR-a u kojem su predmeti i garderoba iz doba soc-realizma, što mi je smiješno jer kad otvorim ormar moje babe nađem stvari o kojima ovi u muzeju mogu samo sanjat. Berlinci su ono što čini ovaj grad, pozitivan karakter, kultura izlaženja, događanja po gradu, hrpe restorana, barova, ugodnih kafića, odlična atmosfera. Svi su vani!

Morala sam odmah istrest dojmove a sad da krenem od početka.

Petak ujutro kuham ručak, doručkujem, popijem kavicu, Tomo mene i burkija otfura do aerodroma i u slijedećoj sceni tražim vlak za centar Berlina, a frizura i dalje postojana. Blaženi lowcosteri i taft.

Dakle ovaj puta se skupila vesela ekipa, nas 6: burki ,ja, Stupi, Ana, Kristina i Tea, zadnje tri curke sam upoznala tek na aerodromu. More the merrier, iliti što više to veselije što se ovaj puta pokazalo super kombinacijom.

U potrazi za pravom linijom vlaka do grada upoznajemo ženu koja radi u hrvatskoj ambasadi, nije je loše poznati ako zagusti. Nakon gotovo 2 sata se jedva smo se dočepali hostela, malo me ubijaju ovi vlakovi s- bahn, kužim u- bahn ali vlakovi mi teže idu.

Hostel Metropolhostel na Mehringdamu, kvart Kreuzberg, odlična pozicija, ispred podzemna, najbolji kebab i curry wurst odmah do, sve čisto, doručak obilan i sve za 10 eura po osobi.

Iskrcavamo stvari i svatko na svoju stranu, dogovor je da navečer zajedno odemo na cugu.

Burki i ja odlazimo prema Fridrichstasse i prema Orangenbergstrasse. Ulica je puna fenomenalnih lokala , nagovaram burkija da uđemo u jedan Zapata al on se ne da, nastavljamo dalje kad naletimo na neku komunu slikara, ulaz totalno neugledan a u dvorištu desetak straćara u kojima umjetnici, napljugani ko zmije stvaraju. totalno zanimljivo, malo me potsjetilo na Kristijaniju u Copenhagenu. Mjesto skroz zanimljivo,još zanimljivije skulpture. Na izlazu upoznajemo čovjeka koji je glasnik dobre nade, putuje Europom skuplja slike ljudi koje upoznaje. Odmah se skompao s burkijem i dogovor je pao: ovo ljeto dolazi u Hrvatsku pa će se naći s burkijem da mu i on da svoju sliku, jer su mu se skroz svidjele burkijeve slike koje mu je on pokazao na svom mobitelu.

Skroz zadovoljni kaj smo ga upoznali odlazimo potražit neko mjesto za shopping, i za klopu, tražili smo onu KU-dam ulicu al nam nitko nije znao objasnit, napokon nas je neka cura skužila kaj hoćemo al nas je uputila puno bliže u Alexu, ogromni shopping centar na Alexsanderplatzu, njega je bar lako naći prema onom televizijskom tornju. Taman prije shoppinga naletimo na neke hrenovke od pol metra sa senfom tak ljutim da su burkiju sve suze frcale kad je potegnuo. Za shopping nam je trebalo jedno 2 sata taman do zatvaranja, lagano natrpani odlazimo podzemnom, prema Prenzlauer bergu. Lagano se šveramo u podzemnoj na foru, nismo znali da treba cvikat kartu, meni lagano nervoza ali duram. Na Prenzlauer bergu uletavamo u neki kineski take away, i ko pravi klošari sjedamo na klupice na svoje shopping vrećice i gablamo u društvu jednog miša i uživamo i uopće nas ne jebe kiša koja nemilice pada. I sve to lijepo zaljevamo jednim pivkanom. Neizmjerna sreća. Tek sad mirno možemo otići u neku birtiju na cugu, nalazimo neko zgodno mjesto i uvaljujemo se, burki na pšeničnu pivu a ja na koktele. S ekipom se nismo uspjeli naći jer smo bili na drugom kraju grada ali i oni su se dobro proveli u nekom turskom restoranu. Nakon dva koktela lagano shrvani sjedamo na podzemnu, koja vikendom vozi cijelu noć i vraćamo se u svoj lijepi hostečić na hrkanje.

Fridrichstrasse i Berlin happy face

hippy komuna, Orangenberg strasse

ja i skulptura na biciklu

još jedna skulptura, valjda majmun

08.01.2011.subota

Nakon odličnog doručka(slame, sirevi, sirni namazi, voćna salata, jogurti... mljac) uz lošu kavicu dogovaramo plan za danas. Odlučujemo se za besplatnu turu po Berlinu sa Sandemans New Europe s kojima sam već bila u Edinbourghu i bila prezadovoljna. Fora je u tome da vas vodiči vode po nekim poznatim mjestima ali i nekim manje poznatim uz koje su vezane lokalne legende, pa onda upoznate onaj pravi duh grada, i na kraju im ostavite napojnicu, tips kolko imate ili vam se čini zgodno. I tako se mi uputili do Branderburških vrata jer je tamo sastanak, i bome se skupilo jedno stotinjak ljudi( u Edinbourghu nas je bilo jedva 20) al podijele ekipu u manje grupe i odrede jednog vodiča i to odlično šljaka. Super je jer pješke prolazite kraj nekih znamenitosti i usput puno naučite i o povijesti grada. Počeli smo sa vratima, i trgom Pariser platz, na kojem se nalazi američka ambasada, u blizini jedan od starijih luksuznih hotela Adlon, pa ruska ambasada, Branderburška vrata koja su bila glavna vrata unutar zidina iz 18 st. koje su okruživale grad. Trg je do 2 svj. rata bio najveći trg, ali je u 2. svj. ratu razrušen do temelja osim vratiju koja su jedina ostala. ). 90-tih je ponovno obnovljen i ambasade i hotel su vraćeni. Dalje idemo pored parka Tiergarten do Holokaust memorijala, podignutog u spomen ubijenim židovima koje čini oko 2 500 tisuća kamenih blokova koje je dizajnirao Peter Eisenmann, ispod tog polja je muzej holokausta u koji nismo išli. Skulptura je posebna, ne zbog blokova nego zbog brojnosti i veličine prostora koji zauzima, možeš se izgubiti među mnoštvom blokova, onako ostavlja mjesta za razmišljanje-impresivno.

Branderburška vrata i neki likovi koji

paradiraju okolo u uniformama

jutarnjih 6

Berry naš vodič, na Parisier platzu,

pokazuje hotel Adlon

holokaust memorial

burki viri

stara lada

Dalje nas naš vodič Berry vodi do Hitlerovog bunkera, u kojem se zadnje skrivao skroz do svoje smrti, i koji je danas zatvoren pod zemljom a iznad se nalazi parking, šteta što se ne može tamo zavirit. Dalje smo obišli bivšu kasarnu za više od 2000 oficira na kojoj je sačuvan socijalistički orijentirani mural, nama odavno poznata spika tipa veseli nadobudni radnici, slave sa zastavama, dječica trčkaraju a Anka Partizanka drži govor. Uglavnom ta je kasarna ostala jedina cijela za vrijeme bombardiranja Berlina unatoč svojoj veličini. Napokon dolazimo do zida, komad duljine stotinjak metara, simbol podijeljenog a danas slobodnog Berlina. Niš posebno- zid, ali Berry nam veže zanimljive priče uz to i uz ljude koji su život izgubili pokušavajući ga prijeći. dalje idemo do check point Charlija, najpoznatije check point točke između istočnog dijela i zapadnog dijela u američkom sektoru. Opet niš posebno, baraka koju su naknadno napravili i kod koje paradira ekipa u uniformama i ostali se naslikavaju. Jedino su zanimljive ogromne fotografije po ogradi koje prikazuju stare slike Berlina.

Hitlerov bunker

socijaliastički mural

oficirska kasarna

Berry priča zanimljive priče

trabiji

slike iz prošlosti Berlina i

ckeck point Charlie kako je nekad izgledo

check point Charlie

Nakon prilično dosadnjikavih komunističkih ostataka napokon smo došli na trg Gendarmennarkt više u mom stilu sa duhom povijesti, na kojem su dvije katedrale francuska, starija poč. 18.st. koju su izgradili Hugenoti i njemačka koja je danas muzej njemačke povijesti, gotovo su istovjetne, na trgu je i statua njemačkog pjesnika Friedrich Schillera, i koncertna dvorana. Prošli smo i pored Humboldtovog univerziteta, oko kojeg se obnavlja punom parom. Završili smo na Under der Linden i Museum Insel, prvo je avenija sa muzejima i ambasadama, a drugo je otok na kojem se nalaze brojni muzeji kao što su Pergamon muzej, koji sadrži kolekcije iz doba antike, pa sa srednjeg istoka..., zatim Altes muzej koji sadrži kolekciju umjetnina iz antičke Grčke, a zgrada je pod zaštitom UNESCOa zbog dizajna svojeg exterijera i interijera. Tu je i berlinska katedrala nedavno obnovljena i Lust garden- lijepi vrt koji je okružen muzejima. A najbolji dio je što je otok okružen rijekom Spree. Tu je završio naš obilazak i pozdravili smo se sa Berrijem. Preporučio nam je muzej DDRa kraj kojeg je i restoran sa tipičnim berlinskim jelima. Cure su otišle tamo na ručak a mi smo se kroz reastoran ušuljali u muzej i nismo platili ulaz. Muzej je zanimljiv jer je interaktivan, sve možeš dirat, svaku ladicu i ormar otvorit, a pokazuje život u doba komunizma, od uređenja dnevnog boravka, odjeće, stvari, tehnike, odmora koji su provodili, volim iteraktivne muzej ali me nisu pretjerano fascinirale te komunjarske stvari, pa ni zatvorska ćelija sa sobom za ispitivanje, već sam rekla da sam ja živjela u takvom režimu i to me ne fascinira.

Fransosiche dom

koncertna dvorana i Schillerov spomenik

na Gendarmenmarkt

Majka drži mrtvog sina simbolična skulptura u

Neue Wache, ili Nova kuća stražara u

Altes muzej, stari muzej

Berlinska katedrala

rijeka Spree

crkva i TV toranj na Alexanderplatzu

Nakon obilaska grada i muzeja burki i ja smo otišli u zgodan kvart Nikolai četvrt sa starinskim kućama i crkvom, to je rijetko mjesto gdje sam osjetila dah prošlosti Berlina, a da nije vezana uz socijalizam i komunizam koji svi forsiraju. našli smo neku starinsku gostionicu i naručili si gulaš, jest da je bila porcija ko da se ptica posrala al je bilo fino i toplo, i dobro nam je došlo nakon 4 sata hodanja, mokrih i smrznutih nogu, i još na kraju crni pivkan. Malo smo se odmorili i odlučili sjesti na bus 100 ili 200 da se provozamo kraj ostalih znamenitosti kraj kojih ti busevi prolaze. Naravno cijeli se dan šveramo sa necvikanim dnevnim kartama. Ulovili smo bus 200 i sjeli se na kat, bus prolazi po Under der LInden prema Zoologiche gartenu. Sišli smo na Postdamer platzu koji je potpuno drugačiji od svega što smo vidjeli. Potpuno moderno zdanje koje podsjeća na NY ili neki američki grad sa modernim staklenim neboderima i neonskim svjetlima. Silazimo na KU-dam, ili Kurfurstendam ulici u kojoj je hrpa dućana, H&Ma, Zara i svih ostalih koji su nam već u ova 2 dana dopizdili jer su na svakom koraku. U blizini je crkva sa slomljenim tornjem koju nismo uspjeli vidjet jer se izvana preuređuje. Pomuvali smo se malo po dućanima ima ih stotine i vratili prema hostelu na curry wurst, koji nije bio loš, al bome ni ništa posebno.

Navečer je pao dogovor da idemo svi zajedno van, i to u birc u našem kvartu di su cure sinoć bile na cugi. Furaju nas cure do birca ulazimo kad vidim zastavvicu duginih boja na ulazu, skeniram ekipu, kad ono gay friendly, dečki se za stolom drže za rukice, ulovio me smjeh kak jučer nisu skužile ga su u gay lokalu, rekle su da im je bilo malo sumljivo al niš posebno. Najsretniji je bio burki kad je vidio u kojem lokalu cugamo. Popili smo piće al smo ipak otišli dalje, svidio nam se neki pub u kojem je bila ekipa od 16 do 66, toliko raznolika, dobra muzika, pivkani, i dobra zabava, i tako do sitnih sati. Lagano zavaljani i dobrano gladni bacamo se na Mustafin kebab koji je btw najbolji kebab koji sam jela, fakat je istina što kažu, koji turski kebab, najbolji kebebi su u Berlinu, al ga natrpaju, sve curi niz lakat, a sve lagano ljuto, nije moglo bolje sjesti na sav onaj alkohol, a sutra ko da ništa nije bilo,bili smo ko novi - to je prava kebab terapija.

Rathaus Berlin-gradska vijećnica

Nikolai četvrt

Posdamer platz

na pivkanima u gay baru

kebab kod Mustafe

09.01.2011. nedjelja

Zadnji dan naše avanture. Nakon dragog nam doručka razmišljamo što bi danas, sviđa nam se ideja da odemo u koncentracioni logor, al nam se ne da istraživat di je, a burki forsa da idemo u napušteni zabavni park, na rijeci Spree, baš mi se ne provaljuje i ne glavinja po napuštenim parkovima već sam požalila kaj sam mu to uopće ispričala, al moram pojest govno, pošto on sa mnom svud baulja sad je vrijeme da se i ja malo potrudim , a i malo adrenalina neće škodit. Prvo sam ga ipak uspjela nagovorit da odemo do buvljaka u Mauer parku,na Prenzlauerbergu. Dan baš i nije bio nešto kiša je počela cmoljit od jutra, barem su nam danas odredišta vesela i zanimljiva. Buvljak je bio zanimljiv, svakakve starudije na njemu, al najbolji dio su štandovi sa hranom, najviše turskom, pa slatkišima... Burki je kupio neke ploče sav sretan, ja sam bila u iskušenju da kupim začine, al sam odustala. Lagano promrzli tražimo neku birtiju da se ugrijemo s kavicom ili čajem. Uletavamo u neku super ulicu sa kafićima i biramo neki koji je pun. Nedjeljno jutro i sva ekipa u bircu, neki s frendovima neki s djecom i obitelji jedu doručak, a na meniju jedno dvadesetak vrsta doručaka, odlična ideja i još bolja navika da ekipa brije na jutarnjem doručku, to je onaj Berlin koji mi se sviđa. Burki i ja smo se nasadili na dva stolca u izlogu i lagano čilali, samo kaj nam je frajer zaboravio dofurat kavu dobrih 20-tak minuta. Dalje lovimo podzemnu, ovaj put se ne šveramo, i idemo u Spree park. Sjedamo na krivi vlak i izlazimo na aerodromu umjesto u parku, tamo lovimo dobar vlak i napokon dolazimo na stanicu na P. Do parka ima dobrih 20 minuta(danas sve na 20). Od stanice se ide prema parku pa kroz park do ograde zabavnog parka. Taman kad smo došli do ograde vidimo frajera sa džipom kako unutra provjerava i šeće okolo, kao neki ranger. Sad nas lovi frka da preskačemo ogradu dok je frajer unutra. Muvamo se i šetamo okolo, dok se on nije maknuo, čak smo našli i potrgane daske kroz koje bi se moglo ući, ali blizu tih daski su kamp kućice u kojima netko živi, pa nam je bio totalni bed upadat. Inače priča s ovim parkom je da je to bilo omiljeno mjesto na koje Berlinci furali svoju djecudok se nije zatvorilo jer su vlasnici, otac i sin pali u Čileu dok su šverali hrpu koke i završili u buksi. Tako danas taj park polako propada, šteta jer ima totalni duh prošlih vremena, veliki kotač koji se vrti, željeznica, šalice...

Uglavnom nismo imali muda na kraju ući samo smo prošetali okolo, prošli kraj jezerca sa patkama, samo mi je bilo žao što je zima i sivilo jer je sigurno puno ljepše u proljeće kada sve zazeleni. Već je pao mrak a nama je ostala još jedna znamenitost, zgrada Reichstaga. Do tamo ide neka smiješno kratka linija metroa sa dvije stanice, i opet je samo zgrada u blizini ništa, okolo neki park koji je sad ličio na hrpu nasipanog šodera, siv i dosan, al ok i to smo vidjeli, za uću unutra je bilo kasno, a i razgledavanje kupole je ukinuto zbog terorističkih prijetnji, osim ako se najavite 3 tjedna unaprijed da vas mogu provjeriti. Zadnja stvar koju smo danas odlučili vidjeti je veliki dio Berlinskog zida od oko 2 km na kojem su nacrtani grafiti- East side gallery, koji nas je za razliku od onog prvog dijela zida skroz oduševio, odlični grafiti preko cijelog zida. Prošetali smo duž cijele galerije do velike željezničke stanice Ostbanhof. Još sam uspjela i vidjet onaj fora most sa dvije kule od cigle, na kojeg sam slučajno naletila.

Vraćamo se u hostel mokrih nogu , lagano gladni, i spremamo za večerašnju akciju, plan je večera u nepalsko -tibetansko tajlandskom restoranu. Nedjelja je inače za razliku od ostalih dana skroz mirna, nema ljudi po birtijama,sve poluprazno. Restorančić nam je u kvartu, malen ali ugodan, vidimo ima ljudi, znači klopa bi mogla biti dobra. Naručujemo neke juhice, burki od 9 vrsta graha, ja neku tajlandsku, pa MOMO- neke okruglice od ovčetine umotane u tijesto(kao dumplings) koje su bile izvrsne, pa za glavno jelo pačetinu... Na kraju je ispalo da smo naručili previše hrane, do glavnog jela više nisam mogla utrpat ništa u usta, ja poždruh sam se ispatila ko ovca da to pojedem. I bilo je fino i ugodno druženje. Plan da večer završimo kod Mustafe na kebabu je pao u vodu jer smo bili pretrpani, prošetali smo još po kvartu i na spavanje.

buvljak na Mauerparku

burki s pločama ispred birca s doručkom

na Prenzlauer bergu

bear-simbol Berlina

vrtuljak u Spree parku

neki grafiti ublizu Spreeparka

Berlinski zid pretvoren u galeriju

odličan grafit

juhice u restoranu

jedna obiteljska

sredina MOmo, desno glavno jelo uz koje još dolazi juha i prilog,

way too much za pojest

10.01.2011. ponedjeljak

Zadnji dan našeg boravka, nemamo previše vremena pa se dižemo ranije pakiramo i burki i ja pješke pičimo prema centru da se još jednom promuvamo, prolazimo opet kod CP Charlija, do Alexanderplatza i odande na vlak za aerodrom. Sve u svemiu jedno lijepo iskustvo, u gradu koji me nije previše oduševio svojim izgledom, nego svojim ljudima i time što je pun života.

grafit na zgradi

ovi čovječuljci na semaforu su simbol Berlina

burki i jedna neobična skulptura