Florida - Miami , Everglades i Key West

22. i 23. 06.09. Zagreb - Bratislava - London - Miami

Nakon pomnih priprema koje su trajale 6 mjeseci, bookiranja, žicanja da me puste ranije na godišnji na poslu, Tominog otkaza zbog toga što je otišao na godišnji, totalnog financijskog breakdowna zbog apartmana koji smo kupili prije 2 tjedna i zadužili se do ušiju, nakon debelog vaganja da li da idemo i uvalimo se u još veća govna ili da ne idemo i popušimo lovu koju smo dali za karte i smještaj; odlučili smo: Ko ga jebe, uvijek smo se nekak iskoprcali valjda bumo i sad- idemo. Dakle, ponovno Amerika.
Ovaj put sam napravila pizdariju jer smo morali potegnut vlakom do Bratislave da bi ušparali na kartama jer su najjeftinije koje sam našla do Londona bile sa Skyeurope iz Bratislave za London ( 1 povratna karta 50 eura). Pošto nema direktnog vlaka Zagreb -Bratislava morali smo do Beča,( karta za vlak oko 300 kn), pa iz Beča za Bratislavu ( karta skoro 200 kn-grrr da popizdiš). U Bratislavi je padala kiša pa nismo htjeli bauljat okolo, nego direkt na aerodrom. Tu sam već bila luda od svoje pametne, jeftine rezervacije i puta koji već traje cijeli dan a još nismo došli ni do Londona. Odluka je pala za ubuduće, nema više naokolo šalata, direkt najviše kaj je moguće pa kolko god da košta i nikad više skyeurope jer su promijenili red leta 3 puta i debelo kasnili u startu. U London smo došli kasno navečer, hitili stvari u hostel( Piccadily backpackers -noćenje oko 15 eura u 8 krevetnoj sobi, ok za prenoćit do par dana, lokacija mrak jer je u strogom centru), i odmah na pivu, u obližnji pub, pa u Oxygene, moj omiljeni bar na Leicester Squeru.
Rano ujutro pokupili smo se na aerodrom jer smo imali direktni let za Miami( American Airlines- 470 USD povratna karta bookirala preko expedia- cijena jebenica). I evo nas 23.06. u Miamiu!
Prvi puta kad smo bili grad nas je oduševio; prepun života, brija do jaja, more milina, i odlučili smo da to moramo ponovit i ostat duže 4 dana kad smo prvi put bili.

Miami iz aviona

Na aerodromu nas je zaplahnula ona draga tropska vrućina pomiješana sa vlagom. Lovimo bus za Miami Beach, a u busu se tamo uglavnom voze samo doseljenička sirotinja i mi.
Iskrcali se u Miami Beachu i sad tražimo bus za South Beach, bauljamo i blejimo okolo kad se zaustavlja neka ženska u autu i pita da nas poveze jer se sprema velika oluja. Mi nismo ni skužili da gotovo nema nikog na cesti a crni oblaci nam se nisu činili tako opasni. Ko dve lujke, sretni jer nas nije odnio uragan, uvaljujemo se u auto i pričamo sa curkom.

Ostavila nas je blizu našeg hotela. To je hotel Winterhaven na Ocean driveu u kojem smo bili i prošli put i oduševili se, mali hotelčić u art deco stilu po kojem je South Beach i poznat. Ubola sam neku akciju jer im sad nije sezona platiš 4 noćenja i dobiješ još 2 gratis ( koštao nas je oko 500 USD, s doručkom) i još smo dobili najljepšu sobuna 5 katu sa fenomenalnim pogledom jer im nije bila gužva. JU-HUUU. Hotel bombončić, ujutro fini doručak, puno voća i mašina za vafle koje sam ja najradije jela, popodne neka užinica, kuponi za cugu, ručnici i ležaljke za plažu, ma mrak.



Downtown Miami


Soba u Winterhavenu

Kiša je pala ali nije bila takva strašna oluja, i pošto ne možemo na plažicu izvlačimo iz ruksaka rum koji smo kupili na aerodromu u Londonu i slažemo si Cuba Libre koktelčiće i blejimo kroz prozor jer ne možemo vjerovat da imamo takav pogled i takvu sobu- nismo navikli na takav luksuz.



24., 25. i 26. 06. 09. : SoBe, Miami, Evergladesi

Drugo jutro rano zorom, jer smo još na europskom vremenu, bacamo se na doručak ko gladni tigrovi i ne dižemo od stola dok nas ne otkotrljaju ili dok nekog ne zašarafi. Jedva pokretni odgegamo se do plaže i uronimo u Atlantik. Odluka je da danas ne radimo ništa samo se praćakamo i uživamo.
Pošto tamo najčešće pada kiša poslije podne odlučili smo se nakon kiše prošetat South beachom po mjestima koja su nam se prvi put svidjela: Espanola Way, Washington i Collins avenue... i maznut pizzu u Pizza Rustica-najbolju pizzu na svijetu. Naletili smo putem na neku turističku agenciju i s frajerom pogodili tri izleta : Miami grad busom i vožnja brodom, Evergladesi i Key West , za 100 USD po osobi. Prvo smo mislili rentat auto i to odrađivat sami al smo skužili da će biti problem parking koji košta 25 USD dnevno, kao pol rentanja. Ovo se činilo jednostavnije.
Navečer smo otišli do Mango bara -bara na Ocean driveu gdje konobari i konobarice čagaju na šanku i stolovima i sluša se salsa. Prošli put smo se tamo odlično proveli ali ove godine nam je bilo bezveze, postalo je prava komercijala i preisfurano. Ali konobari i dalje nisu loši.



plaža ispred hotela u SoBe i ja


Tomo na našoj plažici- obožavam ovu tirkiznu boju u pozadini


Mango bar na Ocean Driveu.

Općenito su mi se ove godine barovi i restorani na Ocean driveu činili navlakuša za turiste, uvaljuju ti menije dok šetaš i nude razne popuste na cugu i klopu a poslije te oderu ko majmuna, i sve mi to liči na one šiptarske restorane po dragoj nam našoj obali.
Drugo smo jutro imali nakon doručka izlet na Evergladese, al ovaj put je pala akcija i za vrijeme doručka. Ispijam ja lagano kavicu na terasi kad ono CSI Miami uživo, dolazi nekoliko kola murje i i pretresaju klošare koji spavaju u parku, traže im drogu i skidaju ih do gaća. Ovi ih zajebavaju i ne jebu, a murjaci već ludi sve grublji i grublji. Snimila bi i filmić al me bila frka da i ja ne najebem kak su bili bijesni.


CSI na djelu

Ukrcali smo se kao dva prava turista u busić i pravac- Evergladesi. Sami put do tamo je interesantan. Vodi kroz močvare a uz cestu znak: krokodili na putu. U parku se voziš air boatom oko sat vremena kroz močvaru. kroodile ne vidiš jer se boje glasnog zvuka. tek smo na kraju vožnje vidjeli jednog kako viri među lopočima kad je brod usporio. Inače sami izlet nije neko ludilo ali je interesantno za pogledati taj prostor nepreglednih močvara i vegetaciju naokolo.

Na kraju imaš show s krokodilima, gdje ih frajer hrani iz ruke a oni se trzaju i grickaju ga za hlače. poslije smo malo prošetali pješke po mostićima uokolo i imaju dio gdje su različite vrste krokodila u kaveziama. I to je to pa natrag doma.


jedan od ulaza u patrk Everglades




Everglades

vožnja airboatom

močvare i mangrove šume

ono kaj viri u gornjem desnom uglu je krokodil

Pazi Tomu koja koncentracija

Opet bacamo svoje trupine na župla pa dok ima sunca... Navečer u7 potragu za nekim restorančićem što više izvan promenade na Ocean driveu i po mogućnosti što nižim cijenama. I naletimo na neki kubanski restorančić Puerto Sague, negdje oko 6 i 7 i Collins avenue. Restoran pun, cijene kulturne, možeš se najest za 10 USD i to tipičnu kubansku hranu ali i internacionalnu kuhinju. Maznuli smo neku kubansku piletinu sa crnim grahom i pečenim zelenim bananama ne znajući da nas taj isti karipski meni čeka slijedećih 10 dana u Kostariki svaki dan.

Nakon klsičnog jutarnjeg utrpavanja, opet se ubacujemo u busić i idemo razgledavati Miami. Slijedi Coral Gabels jedan od najstarijih gradova koji su dio Miamia sa lijepim obiteljskim kućama od kojih su neke građene od koraljnih grebena, i drvoredima, Cocoonut groove, Little Havana. Coconut groove mi se svidio jer ima lijepi dio sa restoranima, pa ulica sa buticima a ne tipičnim velikim robnim kućama. Zatim malo šetnje po Venetian pool, bazenom napravljenom na koraljnim grebenima u venecijskom stilu , sa izvorskom vodom, jednom od povijesnih mjesta u Coral Gabelsu. Little Havana je dio gdje žive Kubanci, tamo se nismo zadržavali jer smo prošli put proveli cijeli dan tamo u potrazi za tipičnim kubanskim restoranom a završili u dominikansko restaču. ovaj put nije bilo Kubanaca koji su igrali šah u parkiću, ali kuće su im i dalje guba- šarene, male i vesele.

Coral Gable- jedan od najstarijih dijelova Miamia

Venetian pool

Venetian pool

Calle ocho- osma ulica- Little Havana

dvorana Miami Heatsa

Poslije vožnje busom slijedila je vožnja brodom po umjetnim otocima na kojima žive celebrity. Kuće su jebenica al ja nisam nikog prepoznala u dvorištu.

kuća nekog bogatog

e ovaj je posebni celebritiy- al iz bukkse- Al Caponeova kuća

još jedna fancy kuća

ico mare koje cice- ovo je na So-Beju, samo tamo su lutke s tolkim cicama

Ozzie restaurant- Kookabura oko 5 ili 6 ulice i Collins av.
i pečeni luk- njam

Nakon silnih nabrijanih kuća koje smo gledali gladni ko vukovi napadamo neki Australski restoran i trpamo u sebe razne kerefeke, i mesetinu. Cifre u resti ok- oko 25-35 USD klopa za dvoje fina rebrica s grill umakom , krilca, ovaj buket pečenog luka i naravo pivica-Fosters.

Nadobudno smo nakon restorana odlučili otići u neki klub da malo đuskamo. Čak nas zaskoči i frajer sa vip narukvicama za čini mi se po gužvi jedan od in klubova Mansion na Washington av., al te su narukvice bile samo da ne moramo čekat red i da možemo ući u vipušu, a za karte je trebalo iskeširat 40 dolara za nas dvoje- ma zajebi tu smo odustali jer smo prebrojali koliko piva možemo u Sport baru za to popit- ravno 4 litre. To je prevagnulo i Mansion je ostao neistražen.

SO-Be- art deco stil hotelići

i još art deco stila

27.06.09. South Florida- Key West

Zadnji dan Miamia imamo izlet na Key west i dizanje rano ujutro- što nam je sjebalo dragi nam doručak jer smo morali žurit. Opet ukrcavanje u bus i vožnja od nekih 4 sata do tamo. Ovaj je izlet bio pun pogodak. Otoci Key westa su puni neke Karipske vibre, šarene kućice od drva, vesele birtijice, morski štimung. Put ide cestom South 1 prema jugu floride i otocima, preko mostova koji povezuju manje i veće otoke. Uz cestu su mangrove šume al one oriđiđi.

mangrove

route south 1

Centar Key Westa je pravi bonbončić. Kuće u svijetlim bojama sa trijemom kao u američkim filmovima o jugu. Tamo kao da je vrijeme stalo još u 19 stoljeću, i takva je atmosfera usporena i opuštena.

Key west

luka u Key west

mali dućani - Key West

Key West

Key West

Little white house-Harry Trumanova( predsjednikova) ljetna rezidencija

kuća s trijemom- Key West

najjužnija točka SAD-a- 90 milja do Kube

svjetionik Key West




kuća Ernesta Hemingwaya

Hemingways house

Dobrih tri sata smo istraživali mali živopisni gradić pun muzeja i povijesnih mjesta u kojem je zapravo svaka kuća povijesno mjesto jer je stala u nekom davnom vremenu. Našli smo i plažicu kraj najjužnije točke i malo se bacili u more, iako to nije baš najljepša plaža, vjerujem da su one na koje možeš samo brodom puno bolje, ali i ova je poslužila za malo osvježenja. Nakon kupanja smo našli mali restoran buffet za 10 USd po osobi sa svakakvom klopom i morskim plodovima i mesom i salatama i opet masakr.

klopa u restoranu na trijemu

Umorni i sretni vratili smo se u Miami i izašli iz hotela i prebacili se u na jednu noć u South Beach Jazz hostel , od kuda smo trebali rano ujutro krenuti u Kostariku. Hostel je ok, ekipa je mlada i za akciju, svaku večer je neka partijana i cuga po dobroj cijeni. Bili smo u 8 dorm pa ne znam kak izgledaju dvkrevetne, ali i ove su bile ok sobe i svaka ima svoju kupaonu. Jedino kaj sam bila jedina žena u mješanoj sobi. Noćenje je 30 dolara za nas dvoje.

Ujutro put pod noge i ruksak na đale, pravac Kostarika.

Al na aerodromu iznenađenje, nema nas na listi putnika. Dižemo graju, zakaj nas nema?

Zato kaj smo bili jučer na listi- avion ošo.

Jordan -Petra

02.08.09. Petra - za moj ročkas

Upravo mi se izbrisao cijeli post o Petri pa ću sad skratit maksimalno.
Nakon natezanja s frajerom u lokalnoj agenciji i dvodnevnog cijenkanja uplatili smo jednodnevni put i Petru ( 135 eura umjesto početnih 165). U 5 ujutro nas je neki ludi vozač u mrak jeepu pokupio na cesti odveo do brzog broda koji je kretao iz Taba Hights za Agabu( cijena povratne karte inače je 90 USD). Izlet je uključivao je prijevoz do Tabe, brod do Agabe, prijevoz U Petru i vodiča oko 3 i pol vure u Petri( ipak je to 1 dnevni izlet) , ulaz u Petru, ručak u nekom fensi hotelu. Za tu ga lovu ni ja ne bi bolje složila.
Highlights na brodu je bila treba u štiklama i fensi haljinici koja je istoišla u Petru. Srećom da je cesta od kamenja i odlično za štikle:-).. Vožnja brodom je prošla ok, vozili smo se na gornjoj palubi na potvorenom i u jednom smo trenutku vidjeli 4 države: Izrael, Jordan, Saudijsku Arabiju i Egipat jer su im granice udaljene samo 10 km u tom dijelu zaljeva Agaba.
Ni na jednoj granici nije bilo duljeg zadržavanja, kroz Agabu smo se samo provozali i odmah išli u Petru. Ulaz u Petru je bio u cijeni a inače karta košta 21 JOD( oko 21 Euro).
Do ulaza vodi put koji prolazi kraj grobnica izdubljenih u stijeni, građenih po uzoru na egipatsku ili antičku kulturu. Put je dug oko 1 km , zatim se ulazi u kanjon između dvije stijene dug 1,2km, kojije na nekim mjestima širok samo 1,6m a stijene visoke i preko 200m. Kanjon pa poslije i cijeligrad je građen od stijena fenomenalnih boja: uglavnom ružičasta, crvena, narančasta ili bijela i nevjerovatnih oblika koje su izdubili vjetar i voda.

pogled s broda na Eliat, Izrael

put do Petre kroz brda i pustinju

beduinsko selo kraj ceste,

imaju šatore, deve, magarce ali i jeepove- nisu više ni beduini kaj su nekad bili.





Petra se krije u jednoj od ovih pukotina iza nas

prvi dio puta do Petre i jedna od grobnica

drugi dio puta kroz uski kanjon

na lijevoj strani kanjona je jedan od tri sustava kanala kojom su dovodili vodu u grad, desno stari i burki u čudu

Pogled na Tresury jedan od ljepših rođendanskih poklona u mom životu

Na kraju kanjona je nenadjebivi prizor koji mi je natjerao suze na oči: kroz pukotinu se otvara pogled na grobnicu Tresury, možda ne najveću ni najukrašeniju ali definitivno najočuvaniju građevinu u Petri. Ostala je sačuvana jer na nju dnevno direktno pada sunce samo 1 sat i to ujutro. Ime je dobila po tome jer su ljudi mislili da se u kruni na vrhu nalazi blago( ćorak- nema nikakvog blaga). Ima 3 etaže 2 nad zemljom i jednu pod zemljom.

Tresury

podzemni dio Tresurya

unutrašnjost Tresurya i nevjerovatna boja stijena na zidu

Petra, Jordan

Cijeli grad je nezaboravan i fascinantan prizor-kuće i grobnice uklesane u stijene a otuda i ime Petra što znači stijena .Grobnice i kuće se razlikuju po tome što grobnice najčešće imaju na vrhu stepenice koje su mrtvace vodile u zagrobni život. Grad je nastao u 5 st.p.n.e. do 3 st. n.e. na raskrižju karavanskih puteva iz Srednjeg istoka prema Europi, a izgradili su ga Nabatejci kao glavni grad i bogato trgovačko središte u kojem je živjelo oko 10-25 tisuća stanovnika. Kad su ga osvojili Rimljani gubi malo na važnosti a definitivno su ga dotukla 2 snažna potresa u 4. i 6. st. Stanovnici su je definitivno napustili u 7 st nakon dolaska Arapa. Arapima je bila mjesto hodočašća i ni jedan Europljanin nije u nju stupio do 1812.st kada je švicarac Buckhardt preobučen u islamskog hodočasnika ušao u grad. Zato je i zovu zaboravljeni pa i zabranjeni grad.

3 sata uz vodiča u gradu nije nikako dovoljno jer se grad prostire kroz nekoliko kanala i kanona(Wada)i trebalo bi par dana da obiđeš sve, ono što sam stignla u par sati je zinut i ne zatvarat od usta od čuđenja i oduševljenja jer je to jedna od najljepših stvari koje sam u životu vidjela. Tko god se uputi u taj dio svijeta ne bi to trebao propustiti.

Da ne drobim puno nek slike govore.

Petra, Jordan

Petra

Petra

ko kod kuće

ova liči na očne duplje-ko gusarska špilja

Oduševljeni prizorima a bome i debelo gladni veselili smo se ručku u hotelu. A imali smo i čemu, švedski stol prepun salata, mesa, kolača,voća. I to je bio dobar rođendanski ručak, da smo mogli trpali bi ko hrčki u vrećice u ustima sa strane da možemo poslije preživat. Milina.

Sretni, siti i puni dojmova vraćali smo se u Egipat.

Wadi Musa- naselje u pustinji najbliže Petri, nastalo na ovom mjestu jer ima 42 izvora vode

put do Agabe-dobre su im ceste

skupila se lokalna ekipa kad me vidla, a svi bi se udali za mene

Egipat - Hurghada i Sinaj

29. i 30. 07.09. Hurgada - Egipat
Taman kad smo pomislili da je najveća avantura završila i da sad počinje lagani odmor, stigli mi u Hurgadu i tu tek počinje pravi zaplet .
Došli smo navečer na kolodvor u starom dijelu grada pomalo sličnom Kairu po noćnoj vrevi. Lagano nervozni zbog kašnjenja a bome i umorni od vožnje uzeli smo taxi da nas vozi u hotel.
Hotel se zvao Moon Valley Hotel(9 eura noćenje po osobi +odličan buffet doručak) i prvi su dojmovi bili skroz dobri, bazenčić u sredini , krasan vrt sa palmama i i bugenvilijama, ležaljke za čilanje, i sasvim urbani bungalovi na 2 etaže sa 2 apartmana, nikakvi megalomanski komleksi. Smjeste nas u sobu ali nije radila klima u toj pa su nas prebacili u sobu pored. Raspakiramo se mi kad otvorim ja prekrivač da provjerim posteljinu a ono stidne dlake po plahti. Pošaljem burkija na recepciju da pita da nam promjene posteljinu kad ga mali sa recepcije pita kaj je tak zmazana?, kao ne možemo jednu noć na njoj prespavat i kao ide on provjerit jel to istina. Velim ja njemu ako on želi može spavati sa nečijim stidnim dlačicama. E al sad problem nema čistaljke da promjeni posteljinu i mali u 100 problema. Pošaljem ga da donese onu iz prve sobe u kojoj smo bili i složim si sama krevet da mali ne bi bio u prevelikom šoku. Nenadjebivo su lijeni.
Mali događaj nas nije previše iznervirao, više nas je nasmijao onaj dio kad pita : kaj je tak zmazana da baš ni jednu noć ne možemo na njoj prespavati .
Stari i jasmo se bacili u krpe a burki je odbauljao van da vidi kakav je noćni život. Dojmovi mu nisu bili loši ima dosta mjesta za izaći uglavnom deru house muziku, i to u dijelu koji se zove marina ali nigdje nije bilo puno ljudi jer im ovo nije špica sezone.


bazen i terasa u hotelu Moon Valley

Drugo jutro veselo hitamo na doručak, kao da smo nanjušili da bi se napokon mogli najesti. Doručak ikebana( za njihove hotele) čak je bilo i salame, nekih salata, jajčeka pečena, palačinke, meseka dinstanog , ma svega. Palo je klasično masakriranje u klopi nakon dobrih 8 dana.
Sretni i siti sjeli smo na terasu da malo predahnemo uz čaj. I tu počinje zaplet da bi ga se posramio i producent CSI Miamia. Stari zaboravio pederušu sa svojim pasošom i lovom ( 500 eura+ 600 eura bukse u tajnom pretincu) na stolcu kad smo se digli i otišli pitati nešto na recepciji. Odmah smo skužili da nema torbe i vratimo se(2 min) kad nema je više na stolcu a nema ni čaša od čaja. Ponadamo se da ju je konobar spremio i odemo ga pitati a on se smješka i kaže da je nije uopće vidio samo da je pokupio čaše. Na terasi nije bilo nikoga osim nas, neka se ekipa kupala u bazenu al to je par metara dalje i nisu ništa vidjeli i neki je frajer sjedio na balkonu i on nije ništa vidio. Sve više nam postaje sumnjiv konobar jer je on jedini koji se onuda muvao. Pošaljem ja burkija u kuhinju da pronjuška okolo a ja odem po menagera. Nismo direktno optužili frajera ali smo mu naglasili da je jedino on bio u blizini. Svi se prave blesavi, glupo se podsmjehuju i govore da smo je možda negdje drugdje ostavili. Vidimo mi odnio vrag šalu nebu od njih niš koristi i bacamo se u agresivniju akciju. Prvo sam ja počela galamit i svima govorim da idemo po policiju i to ne turističku koja je sprdačina već pravu jer su ukradeni dokumenti, onda je buraz počeo konobara pritiskat, kopat po kuhinji i pretraživat sve. Ovi su počeli pizdit na nas i ja krenem do recepcije zvat policiju i vidim burkija na prozoru kuhinje i dogovorimo se da ne bu ne puštal frajera iz vida i izlazil iz kuhinje. On je u međuvremenu kroz taj isti prozor vidio konobara kak odlazi iza zgrade i vraća se. Burki - kao pravi tajni agent, ode tamo i vidi hrpe smeća, počne preturat i nađe torbicu i pasoš al nema love( samo buksa jer ju frajer nije skužio). Tu padne olakšanje al smo tek sad ludi jer moramo nać i lovu. On očito nije imao vremena sakriti torbicu i htio je se riješiti. Tu me burki pozove ( ja nisam stigla nazvat murju) pokaže da je našao i tu popizdi jer mu je sad jasno da je konobar maznuo lovu. Počne ga stiskat a ovaj se pravi grbav, sad i menager i ostala ekipa skuže da je kod frajera lova i počnu nas odvlačit iz tog stražnjeg dvorišta da se maknemo da će oni razgovarati s njim, valjda da frajer stigne sakriti lovu, kao da smo debili i ne kužimo. Nas se troje dogovorimo da stari ne mrda od frajera, burki stoji iza zgrade u slučaju da je tamo i lovu sakrio a ja sam išla tražiti policiju i slučajno vidim 50 tak metar niže na ulici kola murje sa nekoliko policajaca. Produžim do njih objasnim što se desilo i molim ih da požure da nađemo lovu dok je još nije imao vremana sakriti kad mi oni kažu da sad piju čaj. Hallo , ne vjerujem, ja histerična pizdim, a frajer meni kaže nek i ja popijem čaj. Velim mu može, ak mi daš 500 eura, ja ću sjest i pit čaj. Digli su mi tlak maksimalno, zvređala sam ih da su neozbiljni i napokon se frajer digne i ode po šefa koji je isto pio čaj ali u hotelu pored. Čekamo mi šefa( da popije čaj) i kad se napokon udostojio doći stižu stari i burki kažu da su našli lovu. Zapravo ju je frajer sam dao al su se pravili kao da su je našli kraj nekih gajbi .
Ispričaju mi stari i burki da se tamo odvijala prava drama nalik na one u filmovima s Bruce Leejem. Kad je konobar dao lovu burki je stiltal, zaletio se na frajera da ga kresne, potrgo nokat na nozi, odletila mu japanka al nije uspio jer su ga svi ostali primili. Nato stari skuži da ima čistu situaciju nacilja i pogodi frajera u bradu da se ovaj srušio na neke police. Svi poletili na starog, frajer se diže kad ono burki ostao sam i tup, opet mazne frajera. Bar malo osobnog zadovoljstva: ipak smo mi Balkanci.
Uputli se sad svi i murja kod menagera u kancelariju, konobaru su uzeli dokumente i odveli ga nekud dok je šef policije s nama razgovarao o tužbi protiv frajera za koju bi on dobio 3 mjeseca zatvora. Nije mi bilo teško otići na murju jer su nam ionako razjebali savršen početak jutra ali kad smo malo razmislili bilo nam je žao frajera jer je on zapravo iskoristio priliku što je našao torbu a kad je vidio koliko je unutra love( oni zarađuju oko 300-500 kuna mjesečno) nije mogao odoljet i maznuo je. Tu je vrijedila ona stara narodna: Prilika čini lopova, što mu ne umanjuje krivnju al opet si mislim da netko sjedi 3 metra u zatvoru zbog nas ne bi baš mirno spavala. Na koncu imali smo jebenu sreću jer smo našli sve , gdje je vjerovatnost tako nečeg gotovo nemoguća.
Dopeljaju oni frajera pred nas murjak se zdere na njega, kaže da će dobiti otkaz i da će ga odvesti na policiju i zapisati ga i pustiti pa ako drugi put nešto napravi onda ide na sud. Možda je istina a možda je to bila samo predstava za nas pa sad frajer i dalje radi tamo, nikad ne znaš s tim Egipćanima, neki su fakat mutni.
Nakon samo sat i pol sve je završilo i mi se odlučimo pokupiti na plažu. E tad je palo vrhunsko uvlačenje u bulju, zovu nas na piće kaj smo odjebali jer su bili gamad i nisu prstom maknuli da nam pomognu, slažu nam ležaljke i ručnike na plaži, miču ekipu s tuša da ne moramo čekati red...
Al ne bi nam vratili lovu za smještaj ni u ludilu. Šupci!


CSI Dubrava odmara nakon naporne akcije

Ostatak vremena u Hurgadi smo proveli u oporavku i prepričavanju minulih događaja, i već su nam polako splasnuli euforija i veselje koje smo na početku imali kad smo se s njima družili ili zekica kad smo se cjenkali. Plaža je bila preko puta hotela nekakv sivi pijesak, niš posebno ali lijepo je more. Nismo išli van iz hotela, već smo navečer lagano čilali kraj bazena uz pušilicu i bahato otvorenu sobu jer se više nismo bojali da će nam netko dirati stvari. Pokazali smo im svoje gadno lice: grrr. Napuhali smo se ko one ribe koje sam vidla poslije u Dahabu. Bad and mad family. Još bi malo srala al ionak sam već pretjerala.


31.07. do 04.08. 09. Dahab - Sinaj - Egipat

Ujutro smo se još jedanput dobrano najeli i ne baš pretjerano žalosni što odlazimo spakirali stvari i uzeli taxi do brzog broda koji nas je trebao odvesti u Sharm el Shaik( oko 35 eura karta u jednom smjeru). Za brod se čekiraju kao na aerodromu, prolaze stvari kroz rendgen, koji im je u jednom trenutku riknuo pa su ekipi otvarali kofere ručno. Mi na granici strpljenja i debelo nadrkani s njihovim odličnim idejama i snalažljivosti( jedan gleda kofere kojih ima milion a drugih 10 gleda njega kako on gleda kofere) , a i još euforični i nabrijani od jučer bahato im spustimo stvari pa nek si sami kopaju.Mi vam ih nebumo otvarali i pokazivali. Napokon se ukrcamo na superudobni brod i krenemo s neki sat vremena zakašnjenja. Ekipa se veselo smješkala pijuckala čaj prvih par minuta vožnje dok nije počelo valjanje. Brod se savijao i doticao s desne strane more pa s lijeve strane, a voda se prelijevala preko palube. Zaboravila sam reći da sam ja pametno pitala skipera jer se možemo voziti na vanjskom gornjem dijelu palube. Već bi odavno ostala negdje plutati.

Ekipa je počela zeleniti pa na kraju rigati i to žestoko: svakih par minuta si čuo kako neko bljuje, a skiperi su samo hodali sa osvježivačima zraka i vrećicama punim i praznim. Kad sam ja vidjela da bi se to i meni moglo desiti brže sam maznula tabletu za vožnju, da ne bi slučajno izrigala onaj fini doručak kojem sam se veselila. A ne.

Kad smo nakon nekih 3 i pol sata napokon stigli počelo je natezanje s taxistima. Prvo smo planirali provesti dan u Sharmu ali nakon ovakvog putovanja baš nam nije bilo do bauljanja okolo i to sa ruksacima na leđima. Tražili su 400 kn/LE do Dahaba( oko 100 km ) al smo znali da je to too much. Jedva smo našli frajera koji je pristao za 100 kn otfurat nas izgleda da nije ni bio taxist već samo tako. Krene on, kad nakon par minuta staje na benzinskoj i traži lovu za benzin, mi se čudimo al reko dobro evo ti 30 kn/LE pa ćeš ostatak dobiti kasnije. Pusti on nama finu mjuzu upali klimu i lagano uživanje u vožnji.

neobična građa stijena uz cestu do Dahaba

Doveze nas čovjek pred hotel i ja mu dam ostatak love 70 LE i odem se čekirat na recepciju kad evo taxiste za nama da mu moramo dat 100 LE. Ja ga gledam i ne vjerujem da nam se to dešava.

Gledam ga onak nadrkana ali mirna i kažem da je već dobio za benzin a on uporan, da neće 70 nego 100. Ma stari nema problema ak nećeš, okrenem se ja i odem s lovom. kad je dotrčao uzeo lovu i nastavio urlat, ja velim malom na recepciji nak nas samo mirno čekira i ne brine. Ma nek mi se više lopine skinu s neke stvari.

Hotel se zvao Pearl of South Sinai, zapravo hostel, vrlo jeftin 4 eura po osobi bez doručka, skroman kreveti relativno čisti al kupaona i wc premusavi. Srećom da smo već 10 dana u Egiptu i da pomalo i sami počinjemo ličit na musavce i da nas to niš ne dira.

Dahab je selendra na Crvenom moru, sa očuvanim koraljnim grebenima koji su raj za ronioce , bez hotelskih resorta, riblji restorančići i birtije sa pušilicama i sa ležaljkama za odmor, stvarno mirna i lagana atmosfera.

Malo nam je trebalo vremena da usporimo ritam i prilagodimo se mirnom tempu mjesta. Kad sam se spremala za put pisalo je da je jako jeftino, ali to je očito bilo davno jer su restorani bili skuplji nego kod nas, a i nisi se mogao pogađat za cugu- imaju cjenike.Mi smo uspjeli naravno naći neku odličnu zalogajnicu malo dalje od obale i centra di su prodavali jetrica u pecivu i s umakom i salatom za 5 kn i tu smo se redovito hranili. Frajer je ubijao od posla, uvijek gužva i reda to volimo jer je onda ziher da je hrana svježa i ok.

Dahab

neki su se i previše opustili ( burki čak začorio)

Nakon klope otišli bi u birtiju uz more i popušili pušilicu.

Drugi dan smo pročitali da je najbolje mjesto za ronjenje u selu na Lighthouse. Iznajmili smo maske( 4 LE/kn jedna maska) i otišli ronjat. Iskustvo je bilo jebenitza. Kao da ronim u tropskom akvariju s tisuću raznolikih šrenih ribica, malih i velikih. Vidla sam Nema, Grgu, Doru-ju-huu. Koraljni grebeni su bili u nemogućim bojama rozi, ljubičasti plavi, nisam ni znala da to postoji.

Svaki bi dan lagano ronjali i čilali u birtiji uz plažu, lagano cugamo svi troje cijeli dan i sunčamo se a ceh navečer 50 kn( ma nije ni tu tak skupo, al spram drugih gradova gdje se možeš cjenkati ipak je) . Dogovorili smo i jednodnevni izlet u Petru, Jordan za 135 eura spustio sa 165 eura, nakon uvjeravanja po 2 puta dnevno par dana kad bi išli na plažu ili s plaže.

Jutro prije izleta u Jordan rikne nam klima u sobi, ja se dignem ( i dalje me muče probavne smetnje) odem na zahod, hoću pustit vodu a kotlić ne radi, idem oprat ruke a vode nema i mislim si : ok tek je jutro i ovo je too much. Dignem starog i odemo tražit drugi hotel. Našli smo jedan zvao se Jasmine hotel za5 eura po osobi noćenje bez doručka, na samom šetalištu uz more, s pogledom na more i sasvim solidnom sobom. I odlučili se prebaciti u taj jer su ostali bili ionak bili skuplji. Prebacimo mi stvari, raskomotimo se i ode stari oprat zube kad ono u pipi i tušu slana voda. Ne vjerujem da mi se nastavlja onaj peh od jutros. Ok, slijedećih par dana tuširanje u slanoj vodi!

Diversi na Lighthouseu , Dahab, Egipat

snorkelsi na Lighthouseu

birtija uz more



Lighthouse diving ( skinula s interneta jer nemam podvodni fotić)

Dora

ribice

čak su i cucki opušteni

stari šeta Dahabom

04.08. 09. Dahab - Kairo - Egipat

Taman kad smo se totalno opustili i privikli na laganini odmor u Dahabu, došlo je vrijeme da idemo doma. Odjavili smo se u hotelu uz još jednu epizodu natezanja za račun koji je sa dogovorenih 15 eura narastao na 18, valjda imaju dnevne kamate, il su ko naša vlada pa im je narasao PDV prek noći. Sad već ravnodušni prema raznoraznim načinima za izbijanje love, mirno odlazimo na autobusni kolodvor taxijem za 5 LE za nas troje. Cijena prava sitnica pošto smo već postali pravi experti u cjenkanju. Bus za Kairo je išao u 9 sati, a karta je koštala 90 LE/ kn najskuplji bus do sada ali bus prava ekskluziva, čak se i sicevi miču lijevo i desno. Nakon hiljade ček pointova stižemo u neki nepoznati dio Kaira uzimamo taxi da nas vodi na bazar Khan al Khalil da ubijemo ono malo love kaj nam je preostalo i dobrano se nakrcamo suvenirima made in China.

Za slobodu pada još jedan izvrsni kebab od govedine i na kraju siromašni i sretni svako sa svojom novom pušilicom spakiranom u torbicu s kojom ličimo na plaćene ubojice snajperiste, odlazimo u neku prebirtijetinu i pogađamo čaj i šišu za bugare koji su nam ostali. U 5 ujutro lovimo let za Rim ( povratna karta Alitalije Beograd (preko Rima) Kairo 200 eura) drvimo dobrih 7 sati na aerodromu, i u 5 slijećemo u Begeš, gdje nas je povezao frajer kojeg smo upoznali na aerodromu u Kairu. Na nekom kiosku ubacujemo sočne pljeskavice u kljun i dobro ih zaljevamo s Jelenom. Šveramo se u busu do Zelenog Venca na kojem ubijamo još jednu ubojitu pirošku iz početka posta o Egiptu, šetamo Knez Mihajlovom do Kalemegdana gdje nas je maznula kiša- prva kiša nakon 16 dana dobro je došla da operemo noge musave još iz Kaira.

Uspijemo pobjeć u neku birtiju gdje drma tehno, pravo osvježenje nakon onih arapskih nabrajanja, popit rundu pive koja košta ko život za troje 2 dana u Kairu. U 22 lovimo vlak( cijena povratne karte Zagreb Beograd 200 kn po osobi ak vas je troje) za Zagreb i ko pravi backpackeri skidamo cipele i bacamo se na sjedala u kupeu. Trpamo ćepiće u uši da nas niš ne ometa i spavamo do Zagreba ko bebe.

Mislim da smo zaključno sa slanim tušem isprobali u ovih dva tjedna sve blagodati Egipta, dobro upoznali Egipćane, a i ufurali se u način života i higijenu. Iako ponekad debelo iznervirani žicanjima, cjenkanjem, lopinama i inim, i dalje ostaje dojam da je to bilo jedno fenomenalno iskustvo sa puno zabave, istraživanja, otkrivanja života kakav je bio nekad u doba faraona i kakav je danas. Svaki dan bi upoznali neke zanimljive, obične ljude koji žive tamo, pili s njima čaj i družile se uz šišu, klopali s njima lokalnu hranu (pa makar ponekad morali i grčit se cijeli dan poslije:-() i upravo to čini ovo iskustvo neprocjenjivim ( mastercard:-).

Anyway gotovo sam sigurna da ovo nije moj posljednji put po Egiptu i da nastavak priče slijedi kroz koju godinu jer kužim da mi se sve više sviđa ovaj istočnjački način života( ili možda to kaj se ne moram stalno prat:-) , i da ću nastaviti tumarati Srednjim i Bliskim istokom, sjevernom Afrikom i ostalim dijelovima plavog planeta .

I na kraju računica:

povratna aviokarta Zgb-Bg-Rome Alitalia 200 eura, -1500 kn

Kairo- King Tuts hostel - 130 kn
Izlet 4 dana felluca s hostelworldom- 130 eura-950 kn

Hurgada- Moon Valley hotel- 18 eura- 150 kn

Brod Hurgada -Sharm al Shaik-35 eura-250 kn

Dahab- Pearl of South Sinai hotel- 60 kn

Dahab- Jasmine hotel -125 kn

jednodnevni izlet u Petru 135 eura-950 kn

klopa lokalna, cuga, taxi, suveniri -oko 1000 kn

ukupno 5200 kn za 16 dana( 2 dana put)