prosinac, 2019.
dan 1. Cuyabeno natural reserve, Ecuador
Još sam u busu za Latacungu, pilotiram kraj prozora, gledam fotke na mobu...bus stiže na veliki kružni tok na autocesti za Quito, kužim da bi bilo bolje tu siži pa uloviti bus za Quito, nego ići skroz u grad na kolodvor. Brzo grbim ruksak i izletavam iz busa. Bus za Quito već čeka na cesti i utrčavam u bus, bacam se na sjedalo, sretna kak sam to brzo izvela, idem platiti kartu kad skužim da nemam torbicu s dokumentima, mobitelom i lovom...Shit, zaustavljam bus koji je taman krenuo, trčim do taxija, i velim taxistu da juri na autobusni kolodvor za mojim busom. Na kolodvoru mi taxista pomaže naći moj bus, u njemu su vozač i kondukter sjede i čilaju, ja uletavam u bus i objašnjavam da sam ostavila torbicu, pretražujemo bus, oni su cool, ne djeluju mi da išta znaju o mojoj torbici, ali sam svejedno sumnjičava, jer torbice nema na sicu. Vraćam se na kolodvor i zahaklam dva murjaka kojima objašnjavam što se desilo. Vraćam se s njima u bus i ponovno tražimo po busu, ovi dvojica su i dalje cool, murjak me pokušava nazvati na mob ali nema za poziv. Preko drugog mobitela idemo na find my phone i ispada da je još na kolodvoru. Ovi su mi dvojica sve sumnjiviji, ali oni i dalje tvrde da nemaju pojma. Nervoza mi je prevelika, za par sati imam bus za Nuevu Loju, prema rezervatu Cuyabeno i već plaćen i organiziran boravak u prašumi slijedećih tri dana. Razočarana, al iznenađujuće mirna lovim bus za Quito, terminal Norte i taman stižem na bus za Lago Agrio/ Nueva Loju za koji sam već prije kupila kartu. U busu razmišljam kaj ću al nekako sam mirna, imam pomoć. Ipak si razmišljam koja sam ovca, učim kćeri da je najvažnije da paze na torbicu s pasošom i parama kad putuju, i da je nikad ne skidaju sa sebe, i onda ja skinem torbicu u busu i izgubim je, nemam opravdanje. Jebi ga, preopuštena sam postala a i godina proizvodnje mi ne ide više u korist. Javljam doma familiji preko fejsa da sam ostala bez svega kad mi veli Tomo da je nazvao moj broj i da se javio frajer koji je našao moju torbicu i da mi je čuva. Ne vjerujem koliko sreće imam, fakat me Bog čuva, a zna se kog čuva Bog...budale i pijance, a cugat više nemrem...znači da sam budala, sretna budala. Uspjela sam kontaktirati dečka , Timo se zove mislim da je Nijemac, sjedio je s frendom u busu kraj mene i vidio da mi je ostala torbica kad sam izletila, i ponio je sa sobom da ne ostanem bez nje jer u Ekvadoru često operiraju po busevima i kradu ruksake. I njemu se to desilo na putovanju pa kuži kakva je to komplikacija kad moraš vaditi pasoš i kad sve izgubiš. Dogovorili smo se da ćemo se naći u Quitu, kad se vratim iz prašume, jer će on isto tada biti tamo. Srećom u prašumi imam sve plaćeno pa mi neće biti frka s parama. Lucky me...
Sad se opet mogu opustiti, i pokušat ulovit malo sna u busu. Vožnja od Quita do Lago Agria traje oko 7-8 sati, busevi su super, široka, udobna sjedala koja se dosta daju polegnuti, ima wifi. Idu često, svakih sat vremena, kompanija je Putumayo, a vozi i Transportes Banos, karta košta oko 10$.
Stižem rano zorom pa se smucam po kolodvoru u potrazi za gablecom i kavicom. Na ulazu u kolodvor tip nekaj miksa iz čaše u drugu čašu, neku gustu melasu koja se pije, pa mi vrag ne da mira pa nakon kavice kupujem to. Nisam zapamtila kak se zove, slatko je i gusto. smeđe, razvlači se po ustima, kao neka aloa...nije tak ukusno al je fora. Lago Agrio je grad u provinciji Sucumbios u kojoj su 60-tih godina otkrivena velika naftna polja koje kompanija Texaco koja je dio Chevron korporacije, crpi još od tada. Naftna polja dovela su do deforestacije, zagađenja tla i prirode, ugrožavanja života lokalnog stanovništva i domorodačkih plemena. Zato je država Ekvador tužila kompaniju za ogromnu odštetu od 9,5 biliona dolara i dobila u Ekvadoru sud ali su ih američki sudovi i arbitražni sud u Haagu odbili jer misle da je presuda o odšteti dobivena preko manipulacije i mita. Kakva ironija, i još jedna demonstracija američke sile, možda su Ekvadorci nabrijali cifru za odštetu al Ameri sigurno nisu sjekli šumu ni zagadili okoliš. A naftovodi i bušotine su na sve strane, da ne spominjem sve veći porast stanovnika u tom gradu na rubu prašume.
Malo dalje od busa je agencija od kud krećem prema prašumi. To je zapravo nečija kuća, s velikom terasom na kojoj su ležaljke i veliki stol na kojem poslužuju ukusni doručak. Dobila sam opremu, čižme i kabanicu, i nakon gableca se ukrcala u kombi-bus. Vožnja do Cuyabeno rezervata traje oko 2 sata busom, pored zelenih polja, naselja, prašume i naftovoda. Na turi nas je desetak, imamo ručak na ulazu u rezervat pa slijedi vožnja još nekih 3 sata motornim kanuom. Sunce prži nemilice pa se presvlačim napokon u japanke i kratke hlače, koje nisam baš imala prilike nositi do sad po Ekvadoru, jer je na ovim višim dijelovima uglavnom svježe, a navečer čak i hladno. Ručamo na nekoj natkrivenoj terasi piletinu i rižu, izgleda da će me to jelo uglavnom pratiti po Ekvadoru. Okolo lete i krešte žuto crne ptice kojima gnijezda vise na obližnjm drveću. Puno je šarenih leptira, srce mi poigrava...počinje putovanje u prašumu Amazone.
Cuyabeno rezervat pripada dijelu Amazonske prašume, između rijeka Napo, Cuyabeno, Rio Aguarico, poznat je po svojoj bioraznolikosti, puno različitih vrsta ptica, 10 vrsta majmuna, tapirima, vidrama, kajmanima, anacondama i rozim delfinima, a ja se hrustim da ću ih vidjeti što više.
Dok smo jeli odjednom se obrušio takav pljusak kao da je neko izlio kantu vode, totalni potop.
Srećom pljusak ne traje dugo pa se ukrcavamo u kanu, i krećemo na vožnju rijekom do Lagune Grande na kojoj je smješten naš Bamboo Eco Lodge. Priroda je fenomenalna, gusta kišna šuma, drveće koje se nadvija nad rijeku, lijane, bromelije se crvene po drveću, zvukovi prašume, majmuni na drveću, kormorani suše krila na granama nadvijenim nad rijeku. Skrećemo kroz uske kanale obrasle gustišem između toka rijeke, i baš je uzbudljivo.
Nakon nekih tri sata stižemo u Lodge, koja se nalazi u blizini velikog jezera Lagune Grande, uvučena u šumu da se jedva vidi prilaz. Trebala bih dobiti najbolji apartman, zove se Jungle lodge, jer su me zamolili da promijenim datum dolaska radi priključivanja većoj grupi, a za uzvrat će mi upgradeati smještaj. Malo sam skeptična kad dobivam ključeve, i bojim se da su zaboravili na to, ali sve moje sumnje raspršuju se ulaskom u apartman na prvom katu, među krošnjama drveća, bez zidova, otvoren prema prašumi, s prekrasnom terasom, krevetom s baldahinom, luksuznom kupaonicom koja ima tuš i kadu s pogledom u prašumu. Jeeebenica...bacam se na krevet od sreće i valjuškam se. Imamo vrijeme za odmor pa onda idemo na vožnju jezerom i na kupanjac. Površina jezera je mirna, sunce se gasi u jezeru, po površini se razlila paleta boja. Uskačem u vodu sredini jezera, trebalo bi biti sigurno za kupanje, jedino kaj se ne vidi niš u dubini jer je voda skoro crna. Uskoro se počinju nadvijati tamni oblaci nad Lagunu, pa se uvlačim u čamac, a vodič nas vozi natrag u rezervat. Već nas čeka večera, gladna sam ko vuk, klopam i jedva čekam otići u svoj jungle suite i uživati u zvukovima prašume.
vožnja čamcem do lodgea
totalna divljina
moja terasa
jungle suite
luksuzna kupaona usred prašume
pogled s tornja na Bamboo Eco Lodge
zalazak sunca na Laguna Grande
laguna Grande
plivam u jezeru s anakondama i kajmanima:)
i tko zna kakvim bakterijama?!
sprema se kiša
dan 2. Cuyabeno natural reserve
Sinoć smo dobili novog vodiča koji će nas voditi po prašumi. Zove se Miquel, i prava je enciklopedija o prašumi, Zna svaku travku kak se zove, svaku životinju i kukca, uštekan na 220v i nabrijan do bola, na čaju od koke od jutra do mraka. Ekipa ga je zamolila da promijeni itinerar i da danas umjesto po prašumi idemo u posjetu plemenu Siona. Danas je Stara godina, i vjerovatno su još trezni ujutro, a sutra bi taj izlet mogao propasti jer će tulumariti navečer. Ja sutra odlazim i posjet Sioni mi nije ni u programu, ok mi je otići, ali sam se više veselila istraživanju prašume za što neće ostati previše vremena. Ne želim dramiti i puštam da se stvari odvijaju spontano pa pristajem ići u posjet Siona plemenu. To je jedno od tri plemena koje živi na ovom prostoru uz Secoye i Cofane. Miguel nas je odmah pripremio da ne očekujemo neke divljake bez odjeće sa kopljima, civilizacija je došla i do njih, idu u školu, žive u kućama od betona, imaju mobitele i satelitske antene. Vozimo se čamcem nekih sat vremena i više opet kroz kanale i usput nas Miguel poučava o životinjama koje vidimo usput: capucin majmunima, black suki majmunima, squirl majmunima, hoacinima- ogromnim pticama iz obitelji kukavica, koje se hrane nekim lišćem od kojeg grdo smrde i vulture- to su isto velike ptice lešinari. Nailazimo i na delfine, pink amazone dolphins, ali vidim im samo leđa jer ne skaču iz vode. U selu Siona se već priprema fešta, peče se divlja svinja, DJ pušta muziku na igralištu, igra se noogomet, bučno je i veselo, nabrijavanje za feštu večeras. Miguel nas vodi do kuće našeg vozača kanua, čija je žena iz tog plemena i njegova nam punica pokazuje kako se pravi kruh od casave/manioke. Prvo smo je brali, pa gulili pa ribali i cijedili, da dobijemo brašno a onda sam ja ispekla kruhić. Baš sam bila ponosna. Miguel je ponio i tune i povrća pa je ispala i dobra užina. Poslije su dečki odigrali nogometnu utakmicu sa Sionama, ovi su ih razvalili sa 4:1, i još su burazi Talijani, razbili sve prste na nogama jer su igrali bosi. Super su nas prihvatili, bilo je skroz zabavno i baš su dragi, jednostavni ljudi, pozvali su nas i da dođemo navečer na feštu, što je zapravo super zvučalo, samo ne znam kak bi se vratili po noći natrag do Lodgea. Vraćamo se natrag i popodne slijedi vožnja po laguni. Malo je Miguel nabrijao tepo obilaska da i mi ljubitelji prirode i životinja ne ostanemo zakinuti.
ja i Talijan i teta iz Siona plemena, pravimo brašno od manioke
prava sam Sionka, pečem kruh
teta pazi da nekaj ne zajebem
i curke igraju nogomet, bolje od naših Talijana
Sione uzgajaju kornjače da zaštite vrstu koja gotovo nestaje
Nakon ručka, opet sjedamo u kanu i idemo na Lagunu Grande u potragu za delfinima i anakondama, i ne plutamo dugo, Miguel je spazio ogromnu anakondu omotanu oko grane iznad vode, nedaleko od mjesta gdje sam se sinoć kupala, ali objašnjava da anakonde ne idu na sredinu jezera jer štede energiju da ne plivaju previše, držeći se blizu obale. Muvamo se čamcem oko anaconde, i ne mogu vjerovati da preda mnom leži najveća zmija na svijetu, koja može i čovjeka smazat. Nakon vožnje čamcem, iskrcavamo se na obali i pičimo pješke kroz prašumu, upoznajemo korisne biljke, i opet nalazimo jednu anakondu koja se sprema izleći jaja, uvučenu u šuplje deblo, pada fotosešn sa deblom , al oprezno da ne uznemirimo zmiju. Vidjeli smo i neku žabicu, ali nije bilo otrovnih žaba. Na kraju dolazimo do potpuno drugačijeg močvarnog ekosustava u kojem se isparava metan. Vraćamo se natrag u čamac, pada mrak, počinju nas nadlijetati šišmiši, Migel traži kajmana uz obalu, sad ih je teže naći jer je visoka voda pa je potopila plažice uz jezero na koje se kajmani vole nasukati. Ipak smo naletili na crvene okice kajmana u grmlju, velikog 2 do 3 metra, ja sam samo vidjela kako je šmugnuo dalje, dublje u grmlje. Već sam umorna a još nas čeka novogodišnja noć. Nakon glavinjanja po prašumi kratko se odmaramo i spuštamo na večeru. Baš su se lijepo potrudili, posložili su svijeće cijelim putem do restorana, pripremili nam koktel i skuhali neku finu mesetinu u saftu. Veselo je i nakon večere pada i čagica, lijepo je vidjeti da se dragi mi ljudi opuštaju, čak i plešu. Par iz Ekvadora pali krijes i spremaju se zapaliti lutku, koja predstavlja njihovog najviše korumpiranog političara, kad ga zapale s njim odlaze i problemi i dolazi nova bolja godina. Palimo svi vatru i skaćemo preko nje, zabavno je, al ja jedva čekam povući se u svoje prekrasne odaje i po zadnji put ušuškati se u mom ogromnom prašumskom krevetu.
Laguna Grande
srećom anakonda spava
i još jedna slikica
močvara
Miguel, naš vodič
žabica, al nije otrovna
istražujem prašumu
močvara s metanom
zalazak u Laguni
majmuni mislim Black-mantled tamarin monkey
voolly monkey, s debelim repom
tarantula
novogodišnji party
party
koktelčići
paljenje krijesa i lutke
sova
majmun na vrhu sjedi ko car
3.dan Cuyabeno natural reserve
Dogovor je da u jutros u 6 idemo kanuom na vesla u lagunu tražiti delfine. Ustajem na vrijeme ali nema nikog, zovem Miguela ispod prozora, koji još spava, budim ga, on krmeljav ustaje i nas troje idemo veslati po laguni. Trebalo bi biti bolje s veslima jer ne rade buku, ali nemamo sreće, nema delfina jutros, valjda su i oni partijali sinoć. Nema veze, filing je dobar, svitanje u laguni, brojne ptice nas nadlijeću, sve je nekako mirno i spokojno, taman za oproštaj s prašumom. Vraćamo se na doručak i ukrcavamo u veliki kanu koji nas vozi natrag na ulaz u park. Tamo neki dečko drži bou, koja mu se mota oko ruke, našli su je na cesti i sad je vraćaju brodom u prašumu. Diram je i pita me da je mi je stavi na vrat, ali kad vidim kako ga stišće oko ruke i kolike zube ima, nisam sigurna da je želim na vratu. A trebala sam, kad ću opet imati priliku držati zmiju. Avantura po prašumi je završila, sad 7 sati u busu do Quita, natrag po torbicu, natrag po moj život.
jutro u Laguni
nema delfina
velika boa
Nema komentara:
Objavi komentar