Slijećem u ranim jutarnjim satima u Quito, napokon Ekvador, baš sam se nekako veselila toj državi, ima toliku bioraznolikost a ja ću nastojati vidjeti bar mali dio toga u ovih 8 dana. Odmah lovim bus do terminal bus Quitambe, autobusnog kolodvora s kojeg idu busevi za Latacungu, koja je polazište za hiking na vulkan Cotopaxi. Baš sam se nahrustila na penjanje na taj vulkan. Cotopaxi je aktivni stratovulkan u Andama , smješten u kantonu Latacunga provincije Cotopaxi, oko 50 km južno od Quita i 33 km (21 milja) sjeveroistočno od grada Latacunga, To je drugi najviši vrh u Ekvadoru, visine 5.897 m. Također je i jedan od najviših vulkana na svijetu i najaktivnijih u Ekvadoru, od 1738.g. eruptirao je više od 50 puta, a zadnja je erupcija trajala do siječnja 2016. kada je izbacivao prah i pepeo. Uspon do samog vrha vulkana traje tri dana, za što nemam vremena. Ja bih bila zadovoljna da se popnem do refugeeja na 5000mnv i do ledenjaka, koji je prava rijetkost u tropima. Pila sam tablete koje bi trebale smanjiti mogućnost da dobijem visinsku bolest, pa se nadam da ću uspjeti u toj namjeri. Iz busa se iskrcavam nasred autoceste, i sve ide dalje kako sam čitala, u blizini su parkirani rangeri s vozilima. Skupilo nas se četvero pa pregovaramo oko cijene, i na kraju nas žena pristaje voziti za 10 tak dolara po osobi. Rangeri te jeepom dovezu na parkiralište koje je na visini 4500 mnv, onda slijedi penjanje još 300m do refugee, iliti planinarskog doma, i onda još dodatnih 150m do početka ledenjaka.
Ukrcavamo se u jeep i prvo se zaustavljamo na ulazu u Nacionalni park Cotopaxi da se prijavimo, Ulaz je besplatan, samo se treba upisati.Tamo je i restoran u kojem kupujem čaj od koke i bombone od koke da bi mi uspon bio lakši. Znam da je najveći fuck up što nisam imala vremena prilagoditi se na visini, jer kažu da treba doći dva tri dana ranije da se organizam pripremi na malu količinu kisika na toj visini, ali se nekako nadam da ću uspjeti jer nema pravila kod visinske bolesti; može te strefit i ako si u najfit formi, ili ne mora...sreća.
Vozimo se zatim do lagune Limpiopungo, plitke lagune u podnožju vulkana Ruminahuia. Tu imamo vremena za kratku šetnju po laguni. Više od lagune me fasciniraju dva ogromna vulkana koja vire iza oblaka. Ruminahui je žestoko erodirani stratovulkan, koji spava, na visini od 4.721.mnv. i Cotopaxi, koji me čeka. Dalje se vozimo po prašnjavoj cesti prekrivenoj pepelom od zadnje erupcije. Krajolik je nevjerovatan, oskudna vegetacija, slojevi pepela uz rub ceste, i snježni vrh Cotopaxija u daljini. Uživam.
Žena nas iskrcava na parkingu na početku trekinga i nekaj jamra da nas neće čekat duže od 3 sata, i opasno mi diže mi živac pa se nekaj raspravljam s njom. Krećem se penjati lagana ko srna, i ide mi penjanje bez problema, tlo je zapravo kao pijesak i pepeo rastresit, pa noge upadaju slično kao da hodam po pješčanim dinama ali ide mi...aha ide...prvih 50 metara a onda počinje: zujanje u glavi , bolovi u glavi koji su svakim korakom sve jači, svakih par koraka moram stati da dođem do zraka, pa mi više nije dovoljno stati već moram sjesti nakon par koraka da mi se srce smiri, jer lupa ko ludo, i kao da će iskočiti iz prsnog koša, noge su teške, ne smijem ni pogledati dolje jer mi se vrti u glavi. Natjeram se nekako da po malo idem dalje, radim par koraka pa stanem, i uspijevam vidjeti refugee iza ugla, popela sam se nekih 200m, sad još 100 do cilja, ali bolovi u glavi postaju nesnosni, i ne mogu više. Ostatak ekipe se nastavio penjati, ali ja kužim da ne ide, sad mi je već toliko loše da se bojim da se neću moći spustiti. Usput vidim zadihanu ekipu kako se penju, neki idu bez problema ali ima i onih koje nose dolje. Ti izgledaju mrvicu gore od mene. Uglavnom, totalno razočarana odustajem nadomak refugija i molim Boga da se uspijem spustiti do parkinga. Pomalo se spuštam, s pauzama odmora, ali bol ne popušta, zelena sam već. Na jedvite se jade dočepam jeepa, ova više niš ne prigovara kad me vidjela kako izgledam nego me vozi podnožje na manju visinu. Jedva se krećem, uopće ne mogu govoriti, čak ni na ulazu u park simptomi ne nestaju. Uspijevam uloviti bus do Latacunge, ali mi vozač nije rekao kad trebam sići, pa sam završila u Riobambi, sat vremena dalje od Latacunge. Ljuta i strgana jer mi vrijeme curi a smještaj mi je u Zumbahui, do koje sad imam umjesto sat i pol, dva i pol sata vožnje. Vraćam se u Latacungu, i lovim zadnji bus za Zumbahuu, već je mrak pa ne vidim van, ali zato osjećam zavoj na zavoju. Malo mi je bolje. Oko 21 h me bus iskrcava u Zumbahui, još sam malo loše i sva smotana pa mi treba skoro 20 min. u tom malom selu da nađem kuću u kojoj sam rezervirala smještaj.
Napokon nalazim prava vrata, čeka me mlada cura, pokazuje mi sobu, skromnu ali ugodnu, pita kaj ću večerati, pali toplu vodu za kupanje, i ja se pomalo oporavljam. Kažu da simptomi visinske bolesti prestaju čim se spustiš na manju visinu, Zumbahua još uvijek nije na idealnoj visini za oporavak, ona je 3525mnv ali mi je ipak lakše. Osjećam još vrtoglavicu i teško dišem i moram raditi spore pokrete da se ne zapušem ali sam bolje. Fina je večerica, pasao mi je tuš, ušuškavam se u hrpu deka i tonem u san. Zasluženi san nakon dvije noći bez kreveta.
Cotopaxi u oblacima
Cotopaxi
vulkan Ruminahui
Vulkan Ruminahui
slojevi pepela od zadnje erupcije uz put
slojevi pepela
nestvarni krajolik
spremna za uspon
pogled s Cotopaxija
ledenjak na vrhu Cototpaxija
osmijeh je sve kiseliji...
još samo malo...I feel good...jedva dišem...i kraj...
Cotopaxi, skoro osvojen...tuga i razočaranje kaj nisam uspjela
Cotopaxi...mjesečev krajolik
29.12. Zumbahua i Quilatoa jezero
Ustajem rano, ali odmorna, još se nisam skroz prešaltala na vrijeme u Ekvadoru. Bacam pogled kroz prozor koji me momentalno obara; planine, zelenilo a usred planina u udolini selo, idila. Spuštam se na doručak a na stolu oblizeki, svježe cijeđeni sok, jajčeka, pekmeza,...opet idila. Dogovaram s vlasnikom da me vozi za neke sitne pare do Quilatoa kratera, i usput će stati na nekim na Toachi river canyonu.. Krajolik je prekrasan, puno zelenila, kravice pa čak i svinjice pasu okolo, čudesne stijene.
Vozač mi staje prvi puta na vidikovcu Chamy Wayku s kojeg se vidi dolina, a usred doline kanjon dubok oko stotinjak metara nastao najvjerovatnije za vrijeme zadnje erupcije Quilatoa vulkana, 1280.g. a možda i ranije, prije 1800.g.. Kanjonom je izdubio tok piroklastičnog materijala, a danas njime teče rijeka. Uvijek me fascinira ta snaga i nemir Zemlje, kojeg nismo uopće svjesni dok ne vidimo koje su joj moći na ovakvim mjestima.
vožnja uz kanjon Toachi
kanjon Toachi
kanjon Toachi
dubina kanjona
juhuuuu
Maznem si još ražnjić i lagano se vraćam prema gore do mazgi. Jedva se penjem i tih pedesetak metara, još sam u karambolu ipak. Nikako mi se ne sviđa taj biznis s mazgama, lokani stanovnici imaju po par mazgi koje vraćaju turiste na vrh kratera za sitne pare. Životinje nemaju ni minutu odmora, čim te iskrcaju jure natrag dolje i opet sve ispočetka. jadne se mazge znoje i jedva dišu na usponima, i cijelo vrijeme su uz njih vlasnici, ili njihova djeca od jedva desetak godina koja isto tako šibaju non stop gore dolje. Nekako mi je tužno to vidjeti ali kao pravi licemjer ukrcavam se jednoj mazgi na leđa i pustim da me nosi gore. U selu lovim bus natrag za Latacungu, pa ću tamo uloviti bus za Quito.
Quilatoa kaldera
Quilatoa
moi na krateru
ljamica i ja
slatka ljamica
put do jezera
jezero
licemjer na mazgi
u ovakvim kućicama čuvaju stoku
plodna zemlja oko Quilatoe
